Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
1.
U našem dvorištu je uvijek smijeh kad netko kaže Kosta, Nino Kosta.
– Koji Kosta, nek’ ide u klinac!
Žene se ne smiju, one misle da je on zbog karijere mijenjao ime i život, drukčije ne bi postao velika zvijezda.
Još se sjećamo kako je čiča Dule Troha – omanji ćelavac s velikom dioptrijom – jednog dana godine 1961. čitao novine na hoklici ispred kuće. Nije on baš svaki dan čitao novine, iako je novine volio, kao i knjige, pogotovo o velikim ratnim bitkama o čemu je kasnije razgovarao sa svojim kompanjonom Lutvom.
Uglavnom, novine i knjige je čitao iako mu je Filomena Troha prigovarala što ih čita, odnosno što ih kupuje, što je bilo glupo, ali on joj nikako nije mogao objasniti da je glupo što mu to prigovara, jer bi mu ona svejedno prigovarala.
Zato je čiča Troha s jednim komšom, inače nekim finim čovom, ugovorio da ne baca stare novine kad ih pročita nego da ih da njemu pa će ih on baciti. I taj čovo pristao bez riječi, a čiči Trohi je svejedno bilo jako teško jer je čovo možda mislio da je škrt ili da nema para za novine, a ne zna kako je to kad ti Filomena prigovara. Čak i da je škrt, opet bi kupovao novine da nije Filomene, jer nema većeg užitka od kupovanja novina na trafici prije kafe.
I tako je čiča Troha u novinama ugledao jedno poznato ime i prezime na listi putnika nakon havarije broda Emona.
– Au – povikao je – evo našeg Nine na Emoni!
I čitav se komšiluk sjurilo da na svoje oči vidi to čudo u novinama, da se jednom zauvijek utvrdi da je mali Nino bio na tom čuvenom brodu. Pa što li je tamo uopće tražio, ne uči li on neke škole u Zagrebu?
Kasnija istraga pokazala je da se njegovo ime nalazi na listi putnika, ali ne i na listi stradalih.
Dule Troha, tada još uvijek živ i bjelokos, odmah se počeo spremati put Bakra; teta Julka, njegova supruga, tada još živa i zdrava, jedva je obustavila taj proces. Potom je okretao brojeve na telefonu i razgovarao sve dok nije dao konačnu izjavu: – Ništa! Nema ga! Ne znaju gdje je!
Shvatili smo da je ovo ključni moment priče o Ninu Švaleru i Kosti, on kao da se prepolovio: jedan je panično bježao iz zemlje (tko bi znao zašto); drugi, mnogo ležerniji, kao da nikada nije doživio brodsku havariju. Jedino što nismo znali koji od njih dvojice izmišljao laži o francuskom podrijetlu.
Nismo se mogli složiti je li uopće putovao Emonom za Anconu. Ako je stvarno putovao, zašto je putovao? Oko toga smo, naravno, razvijali fantastične fabule, koje bi izblijedjele, ali i ponovno zablistale nad misterijem brodskog udesa. Kad bi se o tome poveo ozbiljniji razgovor, zanimljivo da bi uvijek isplivali novi podaci, u nekoj očitoj ili posrednoj vezi, kojoj se nije mogla odrediti razina istinitosti.
Informatoru Lutvi naočale bi uvijek spuznule na početku, kao da igra šah u parku.
– Havarija broda Emona u ljeto 1961. bila je glavna vijest u novinama – pričao je Lutvo i Oto bi uvijek oćutio da su svi ponovno, ne svojom voljom, uvučeni u taj hiroviti događaj iz davne godine.
– Nismo tada mislili da bombe plutaju Jadranom, ako su to uopće bile bombe – nastavljao je Lutvo.
– Možda je to bila ruska ili možda američka akcija u bakarskoj luci?
– Čiji bi mogao biti tajni interes da se Jugoslavija destabilizira?
– Možda vanjskog neprijatelja, možda unutrašnjeg.
Pitanja su vitlala za stolom sve dok ne bi iščezla bez odgovora.
Havarija je svakako odlična prilika da se započne novi život bez suvišnih objašnjenja. Nino je mogao postati sumnjivi avanturistički mešetar ili barem lumpati s bonvivanima i kurtizanama po opasnim lučkim barovima.
Što god da je uradio, nije mogao tek tako nestati iz njihovih života. Nitko naravno nije znao što se dogodilo onog ljepljivog sunčanog dana 1961. u bakarskoj luci i da li se uopće dogodilo. Teta Cica je ponekad osjećala njegovu blizinu, “kao da je oplahne dašak tramontane”, valjda na petsto ili osamsto kilometara jugozapadno.
– Ja znam da ga more nije progutalo! – rekla je Libuša kao da recitira iz čitanke.
Obje su plakale kad bi na radiju čule kako pjeva “Oprosti volim te” – jedinu pjesmu koji je ikada snimio – kao da stvarno leži na dnu bakarske luke. Kako su mogle znati da nije mrtav? I zašto su plakale ako su znale nije mrtav?
