Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

2.

Sjedimo na stolicama u dvorištu dok ljetni vjetrić pirka u celofan nad tepsijom s hranom. Koliko smo već puta tako promatrali ljetnu izmaglica da treperi oko crvenih crepova i spušta se na bunar, orah i povrtnjak? Jutarnje sunce opet je poskočilo iznad vitke katedrale kao mlad atletičar koji se nakon skoka čudi svom uspjehu. Kuća Bjondićevih blijedi na ljetnom suncu kao da pati od morske bolesti, još se samo sjenke drvoreda pored stare pruge njišu nad čudom ovoga dana.

Najstariji sin Veno, komercijalni direktor Saponije, po običaju na Đakovačke vezove dovodi nekoliko direktora u bijelim košuljama i crnim odijelima. Njihove supruge, statistkinje od formata, napirlitane kao erotske glumice, uzalud popravljaju šminku.

Drugi sin Lacika, jedan poprilično nedruštven tip, ne podnosi takvu komunikaciju i pali cigaretu za cigaretom na rubu kade, koju je njegov otac Đuka smontirao na sredini dvorišta jednog dana koji se po svemu zbio u nekom drugom životu. Lacika je na proslavu došao sam, baš kao i njegov brat, jer su se njihove žene, obje praznoglave, potukle na kirvaju u Andrijevcima. Zato Ilonka Olenjuk rođena Bjondić, sestra Venina i Lacikina, skakuće kao loptica za ping-pong među njima. Problemi počinju kad jedan od direktora u žutoj minuti iskapi pola flaše ukrašene sitnom mašnom s pogrešnom trobojnicom.

– Šampanj, šampanj ćemo otvoriti, otvoriti i popiti, a kada dođe onaj čas, šampanj će oboriti nas!

Taj urlik je znak za pravi početak utrke – i stvarno, u dvorište se spušta jato lažnih i pravih tetaka, ujni i strina sa svojim uštogljenim, usukanim i prepametnim muževima koji se među njima ponizno gegaju. Između stolova širi se mlaz kikota, mrmljanja i došaptavanja, okreće se divlji modni kolaž crnih i bijelih suknji i marama, kratkih šarenih cicanih haljina, ispod kojih sijevaju sise i guzice obložene valovima sala, plus gole debele noge, prošarane korijenjem plavih vena.

Tako počinje dvorišna plovidba tjelesne neumjerenosti i raskalašenosti, jedne rascvjetale putenosti, bujne i pomalo ocvale, ali još moćne u svojoj neugasivoj spolnosti, koja se baca na stolove prepune piletine i svinjetine, uštipaka, kolača, sira, štrudli, pita zeljanica i krumpiruša, kojekakvih salata. Na licima su još vidljivi tragovi lanjskog žderanja i svih kasnijih bolesti na čelu s dijabetesom, krvnim tlakom, kamenčićima u žučnoj vrećici, upalom gušterače, slezene, prostate i jetre, ali to nije ništa prema moćima hrane koja ruši sve pred sobom. Jedna manja skupina na ćelu s Ilonkom i Janom konspirativno odlazi na defile, a možda i na misu, što tek neki primjećuju.

Sve ih je već raspalila priča o povratku njihova slavnog rođaka. Tetka Cica je otvorila raspravu opisujući drugi nastup Nina Koste na Europskom festivalu zabavnih melodija godine 1973., na kojemu se, po njezinu mišljenju, posve nezasluženo plasirao tek na drugo mjesto. Ona ima prvenstvo u ovoj temi, jer je snimila nekoliko njegovih fotografija fotoaparatom koji je ukraden u Marseilleu.

– To je bila nečuvena krađa!

– Drugi na festivalu održanom u Jeruzalemu 1973., braco! – vrti glavom ujak Lutvo, koji ima smisla za povezivanje povijesnih istina.

Lacika protestno proguta štramplicu šljivovice, značajno je smućkavši među zubima.

– Eh, Jeruzalem! – konspirativno govori Lutvo.

Taj Lutvo uvijek pametuje, najradije bismo mu rekli da mu Jeruzalem nije Bejrut, ali pred komunjarama nikada ne komentiramo vanjsko-političku situaciju.

– Ma nije on nikada ni bio neki pjevač! – Lacika ispljune rakiju, kapljice alkohola lete za njegovim riječima kao meci. Otkad su ga otpustili s mjesta noćnog portira zbog pijančevanja, Lacika pljuje rakiju da bi dokazao da sve to nije istina, da su mu to komunisti namjestili. Kao i na mnogo toga ranije, Bjondići će se naposljetku naviknuti i na ove rečenice.

– Ma ko bi zaboravio onaj tanahni stas! – tetak Lukaš lakim pokretima turpija svoje noktiće, dok njegova supruga Libuša konstatira da bi lik Nine Koste, debeo ili mršav svejedno, izblijedio u porodičnom sjećanju da njegov glas još nije brodio lakim valovima Radio Zagreba. Soja Biber, još jedna lažna tetka, zna da je Nino Kosta pobijedio kao predstavnik Monaka pa se interesira za čitavu stvar; njezina djeca, koja su na odlasku jer žude za konjima i seljacima, žele znati puno više, recimo što je to Monako.

– Ma što, neka kneževina, svašta.

– Da? S pravim princezama i knezovima?

– Ali, kako li je samo dospio u to društvu onako trapav? – Lacika dodaje.

– Zato što je trapav ko i oni.

– Možda nas se sjetio dok je pio pjenušac iz finih čaša!

– Ma ko da će se tebe sjećati!

– Zašto se ne bi sjećao?

– Ja sam ga jednom čuo kako pjeva kod Ilonke, stvarno je bio velik pjevač.

– Mama, a šta je to pjenušac?

– Isto što i šampanjac.

– Možda mu je prijateljica Grace Kelly pa piju konjak iz kristalnih velikih čaša – teta Cica konačno izgovara svoju omiljenu konstrukciju.

– Da, da, baš on Grace Kelly šarmantno prepričava anegdote iz svog sirotog djetinjstva, a Grace se smije i misli, gle lažova što izmišlja.

Za kuhinjskim stolom, svejedno gdje je postavljen, uvijek se raspravlja o događajima koji su se zalijepili za nas kao amebe pod stakalcima mikroskopskog okulara.

Zanimljivo da prvo isplivaju događaji koji ni po čemu nisu posebno ni lijepi ni važni.

– Jednom su Cigani u Petrijevcima ukrali desetero djece – teta Cica prepričava događaj koji se možda dogodio, a možda i nije.

– E, što i tebe nisu ukrali, bilo bi nam lakše!

Teta Cica se pravi da ne čuje Lutvine riječi, ali svejedno odustaje od svoje omiljene anegdote o dami u ljubičastoj haljini koja pljuje u bunar.

Lukaš se prisjeća kako je mađarska reprezentacija s Puškašom u napadu igrala protiv NK Zanatlije. Lutvo je već iznerviran.

– NK Zanatlija je osnovan tek 1954. godine. Laž, Lukaš, ako je već laž, ne mora biti lijepa, ali ne smije biti svakom očita! – poručuje mu.

Lacika opet u sebi prebrojava naše pobijene rođake u Drugom svjetskom ratu, što je njegova omiljena zabava. Odavno se toliko ne čudi brojevima, koliko bizarnom izboru koji je smrt provodila. Lutvo je nervozan što o Bjondićima kolaju neprovjerene informacije ili čak izmišljotine.

– Zašto? Zašto je kod nas uvijek sve naopako? Zašto je u drugim obiteljima sve normalno, sve se o svakome zna i tko je kome brat, tko je čiji sin, tko je umro i gdje je pokopan.

– Sve bi bilo drukčije da nas saveznici nisu bombardirali.

– Ne pije ni to vode. Da se nije dogodilo ovo, da se nije dogodilo ono. Ma nemoj! – Lutvo usput zijevne da svima bude jasno što misli o toj teoriji, za njegov ukus prehipotetičkoj.

– Očigledno je da se to dogodilo.

– Ti misliš da bi njegovi roditelji ostali živi da nije bilo bombardiranja.

– Ma daj, Lutvo, nisam to rekao.

– Ne znam ja šta si rekao, a šta nisi rekao, ali znam kako razmišljaš. Da nije bilo bombardiranja, možda bi sjedili ovdje s nama.

– Lutvo, koja si ti budala.

– Ja budala, a? Tko mi to kaže?

– Lutvo, šuti već jednom.

Svoje karakteristike Lutvo nosi sa sobom kao penzioner značku na reveru. Prvo, on je musliman, ali i nije musliman, jer nikad nije bio u džamiji, jer ne zna klanjati, ali nekako uvijek ispadne da je ipak malo musliman. Teta Cica kaže da nije ni čula za riječ musliman dok se Lutvo nije pojavio, a kad ju je prvi put čula, mislila je da nešto s njim nije uredu, da je možda bolestan. Sam Lutvo rado naglašava kako je on prvo komunist, a onda eventualno nešto drugo. Druga osobina, važnija, njegov je brak s tetom Slavicom koja je u partizanima umrla baš na njegovima rukama. Jedno dvadeset godina Lutvo nas je terorizirao tom pričom sve dok mu Lacika – kad je koliko-toliko porastao – nije rekao da već jednom začepi. Lutvo tvrdi da se točno sjeća kad mu je Lacika to zabranio: bilo je to godine 1971.

Lutvo se ipak nije dao smesti. Opsjednut Drugim svjetskim ratom, specijalnost su mu bile afričke bitke, usput se bacio i na izučavanje naše obiteljske kronike.

Po njegovoj teoriji početak naših obiteljskih peripetija treba računati od dana kad su se vjenčali pradida Tuna i prabaka Marija, koji su, prije nego što su se uzeli, ostvarili impresivan rezultat od ukupno tri braka i petero djece! Lutvu su, kao znanstvenika hobista, više zanimale zakučaste posljedice rodbinskih odnosa. Jednom nakon što ih je istražio, više se nije zaplitao u kučine rodbinskih veza, uvijek spreman protumačiti tko se kim oženio, tko je čiji pravi bratić a tko kome lažna tetka.

Libuša nije, pravo govoreći, shvaćala po čemu se to toliko razlikujemo od drugih porodica. Lukaš je mislio da smo neprimjetno razvili prilično ležeran odnos prema sebi samima, prema vlastitoj prošlosti i smrti. Lacika je upozorio da se u Slavoniji oduvijek živopisno ginulo, često u brijačnicama, u bordelima, a ponekad čak i na plažama dalekih egzotičnih zemalja. U tom bi se području sa Slavoncima teško bilo hrvati. Sjetili smo se i baj Mije koji je izgorio u štaglju, kako su još dugo nakon njegove smrti iz štale i pušnice tjerali onaj slatkasti odvratni vonj.

U pitanjima umiranja nismo imali sreće! Možda je to bilo zbog sveg onog silnog pjevanja i plesanja što nas je tako često obuzimalo, možda se baš zato uvijek više bolovalo, patilo i naposljetku umiralo nego u drugim avlijama. Evo sa šogorom Bišopom još smo do jučer pili kavu i divanili o nogometu, Rođi Rodoljubu i našem plavom moru, i vidi što se dogodilo preko noći, slomio se u onoj opasnoj krivini u selu Vuka i umro tako brzo da se nismo stigli s njim ni oprostiti.

– Doviđenja, druže, doviđenja – pjevali smo mu složno nad grobom – doviđenja, druže, doviđenja, bez stiska i bez reči, zašto bol i vrelih suza žar, na ovom svetu nije novo mreti, pa i sam život nije nova stvar.

I tek što smo se sjetili Bišopa, zazvone tambure pa se svi ukipimo kao televizijska slika. Kad se odmrznemo, ljudi izlaze iz dvorišta kao iz Noine arke.

Đakovački vezovi svake godine započinju folklornom povorkom, i to veselom povorkom: narodne nošnje, tamburaši i konji, publika na ulici razdragano dočekuje izvođače u debelim narodnim nošnjama koji se trude ne kršiti sto puta proučena pravila. Jedino konji njište od nervoze.

Defile se kreće kao na pokretnoj traci, svako selo sa svojom povorkom, na čelu svite snaše s okruglom tablom imena svoga sela na prsima – Koritna, Beketinci, Rešetari, Đakovački Selci, Gorjani ili još popularniji Sikirevci, Piškorevci i Kešinci. Za njima dolaze druge ženske i muškarci u narodnim nošnjama – ženske, posve svjesne tog svečanog trenutka, daleke su i nedodirljive; muški naoko mirni i pristojni, premda lica već obasutih crvenim mrljama. Jasno, samo se pretvaraju da su ozbiljni, podsmješljiv brk već im je na rubu grimase, koja samo što se nije raširila u širok osmijeh, poneki pajdaš, već sasvim izvan kontrole, zagrlio je prvu žensku i gurnuo pogled u njezinu raskopčanu bijelu košulju.

Defile nikad ne prolazi bez ekscesa: ili se u cik zore pomahnitali konj zaleti u kapiju, ili pukne kotač pa se zaprega prevrće i nastane cika i vriska sve dok se stvar ne sredi ili kao jučer kad oluja u sekundi razori kanalizaciju, to među konjima, zapregama i tamburašima stvori pomutnju, a mi dobivamo sjajnu priliku za stručnu raspravu o počupanim krovovima, isukanim kabelima i porušenim telegrafskim stupovima i sjećanje na sve prijašnje poplave, požare, potrese i epidemije, koje smo jedino mi hrabro i dostojanstveno preživjeli.