Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
3.
Lavoslav Lav Karnaša – naš daleki tetak – zabrinuto miluje bocu mastike: promućka malo smrdljive žućkaste tekućine u štamplici, kao da izvodi važan eksperiment, iskapi mutni sadržaj, strese se, provuče prstima kroz čvrstu i već sasvim bijelu kosu i zatim kao na tvorničkoj traci krene iznova.
Na dvorištu je još samo Oto, Ilonikin sin, ozbiljan i mrk, s debelim naočalama, donedavno debelo dijete, sad nekako sumnjivo izdužen. Uključio je televizor na dvorištu, ali uopće ne prati program. Svako malo zaviruje u frižider, kojeg su također iznijeli na dvorište bez shvatljivog razloga. Povremeno ipak provjerava je li tetak Karnaša još priseban. U trenutku inspiracije penje se na terasu i vidi baku Janu na čelu demoralizirane kolone.
Sve na njoj, onako koščatoj i mršavoj, po običaju nakostriješeno, bilo je pedantno i ispeglano, ona nikada ne bi odjenula komad odjeće za kojim su ludovale druge žene, ni sada ni ranije, nije naravno nosila lažni ciganski nakit, šarene marame, pregače i bluze. Njezina kćer Ilonka pridržava je ispod ruke kao što kapetan pridržava posrnulog generala.
Okončana je, očito, munjevita inspekcija koja je po običaju prestrašila ono malo živućih rođaka – ono što im je ona tumačila iz dimnog oblaka plave Morave sigurno nije bilo ono što su očekivali od tog krhkog pjegavog tijela, smežuranog lica i žutih prstiju. Neshvatljivo, ali ona je imala neograničenu vlast nad cijelom našom porodicom koja se sada desetkovana vukla iza njenih leđa – najprije njezini sinovi, zatim brat Lukaš, pekar i njegova žena, potom svi ostali. Već u dvorištu počinje prozivka.
– Čujem, Lutvo, da se u posljednje vrijeme baviš problemom bombardiranjima.
– Pa poznato je da su Švabe… – buni se Lutvo.
– Lutvo!
– Ali ja…
– Basta!
Lacika i Veno slatko se bratski smiju.
– A vas dvojica niste ni morali dolazit ako niste u stanju dovesti djecu! – njihove glave su se zabijale u tanjur kao pučkoškolske.
– Ženetine dobro da niste doveli. Da ste me slušali, ne bi nam sad Lutvo solio pamet.
Dvije-tri znatiželjne ose proletjele su u potrazi za primjerenom žrtvom.
– A vidim da se ni tvoji političari i direktori i njihove babetine nisu vratili s defilea – baka teatralno pogleda oko sebe. Da se netko nije možda ipak sakrio iza plota?
– Šteta! – reče s lakim tragom nezadovoljstva. – A baš sam ove godine poželjela rastjerati sav taj nakot.
– Eh – to je bilo sve što je Veno rekao, no to je kratko “eh” značilo da svi još pamte masakr koji je lanjske godine napravila nad muškim polovicama onih babetina. Ni oni, kao ni mnoge ranije žrtve, nisu znali da se njezina paklena jezičina razvezuje sama od sebe na zvuk idiotske intonacije “bako, bako”.
Ono “eh” bilo je za Venu već suviše, što na njemu nismo mogli jasno vidjeti jer čak i ljutit i bijesan, on nije gubio finoću, markantnost, ni tada nije mogao prestati uživati u svakom svom plemenitom pokretu, sve dok njegov užitak ne bi bio brutalno prekinut, kao sad kad smo svi odmah prepoznali poznati glas koji nikako nije trebao biti ovdje, jer mu tu nije bilo mjesto, jer je to bio glas prognanika, odavno optuženog i osuđenog za porodični krah, i kao takvog prognanog iz dvorišta, kuće i lica zemlje. Nismo očekivali da se Veliki Grešnik može vratiti, još manje da će umarširati u dvorište na današnji dan, kao u svojim najboljim danima i da će širiti ruke u pjevačkoj tradiciji niskog stila:
– Ah, moj đogo, dobri đogo! Što je tebi dodijalo?
Svi smo se mahnito hvatali za rakijske štamprliće, čak je i Ilonka strusila piće iskrivljenog lica kao da pije ricinus.
Đuka, iako očito propao, zaista je u estradnom elementu, opet siguran u sebe, kao prava zvijezda koja na zalasku karijere iznenada zablista. Odjenuo je svoju kićenu i vidljivo pretoplu željezničku uniformu, što ga je motiviralo da počne skidati komad po komad odjeće, sve dok nismo ugledali obrise kokošjih prsa jednog nasmrt ostarjelog tijela.
Tamburaši su iza njega svejedno svirali u transu, čak se i Jana sjetno osmjehnula utonuvši u dubinu stolice, jer Đuka je još pjevao lijepo poput nebeskog djeteta; i drugim bi se ženama zacrvenjele oči, kako ne bi Jani.
Otpjevao je i numeru “Seoska lola” bez tamburaške pratnje: – Seoska sam lola, to već svako zna, nema veće lole nego što sam ja, seoska sam lola.
To je već bilo lijepo, kao Frank Sinatra i sve se moralo zavrtjeti oko njega, raspikuće, pijanca, kurviša, koji se sada šetao dvorištem kao na pozornici, oko njega se formirao špalir podanika, uglavnom primaša, sretnih što su izborili mjesto u slavnom tamburaškom sastavu pa sad izvikuju najsvečanije i najblesavije rečenice u njegovu slavu.
Istinski val uzbuđenja zaplovio je kad su primijetili njegove nauljene prste i šake. Prišao je dvorišnoj česmi, a iza njegovog plašta izvirile su prikaze svih onih lažnih tetaka i pokvarenih političara koji se u strahu od ciganskog bijesa nisu usudili sami u dvorište.
U finalnoj, bogato orkestriranoj sceni, Đuka pada u zagrljaj nekom lažnom ujaku, na čijem će bijelom odijelu zauvijek cvjetati masne mrlje.
– Vesela je Šokadija – urla mu na uho i odmah se okreće publici.
– Vesela je Šokadija, haj haj! – ori se iz svih grla.
I stvarno: vesela je Šokadija, haj haj, barem to svi znaju.
Da bi još potpalio atmosferu, Đuka poseže za pjesmom kojom je uvijek postizao maksimalan obiteljski uspjeh. Njegov nastup i dalje odiše spontanošću, on onako usukan i žut od bolesti pentra se na hoklicu, maše ručicama i pjeva, tamburaški sastav ga spremno prati: – Zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica, pa i golub i grlica i jedna djevojčica, kad sam bio mlađan
lovac ja, jedna me je moma voljela.
Smisao te pjesme nije baš jasan. Jer kako živi lovac mlad? Na početku pjesme, čini se jako dobro, čak se i eksplicitno kaže da bi svi bili lovci kad bi samo znali kako je njemu fino, ali onda se sve iznenada i neobjašnjivo mijenja, pa lovčevo srce postaje sumorno. Tko bi rekao da lovački neuspjesi mogu čovjeka tako ražalostiti.
– U ovom životu, sve je prevrtljivo! – urla na kraju Veliki Grešnik, smijući se vlastitoj idiotskoj šali.
