Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
15.
Na platnu je lijeno zaplovila filmska odjava, Nataša i Oto su ustali s teških drvenih stolica, za njima se protegnula čeznutljiva filmska melodija, netko je otvorio vrata i sitni su ih pipci vrućine liznuli veselo poput malog psa. U dvorani nije bilo nikoga, popodnevni posjetitelji pobjegli su pred naslagama bijele zapare, prljavštine i opušaka u kinodvorani.
Vani, ispred kina Papuk, dvije sfinge otkinutih nosova sjedile su među zelenilom kao dvije matrone u najboljim godinama. Njihove dojke, tako lijepe, preklinjale su za dodir, no Oto je već znao njihovu tajnu: sfingina sisa bila je hladna kao led.
Natašu i Ota na ulici je nježno zagrlilo sunčano popodne, vlažni asfalt je svjedočio o burnim promjenama koje su se odvijale dok su oni gledali film. Svijet je već bio iskočio iz svojih tračnica, kovitlaci strasnog ozona valjali su se ulicama; kad bi se sunčane zrake sakrile iza oblaka, asfalt bi izdahnuo svoj teret pod težinom topline. Njihova stopala, već sasvim vlažna, lijepila su se za crnu melasu.
Omamljeni vrućinom i vlagom, Nataša i Oto su krenuli prema obali rijeke. Nisko iznad mostova, oblaci su plovili prema tropskim noćima, na nebu su treptale zvijezde u sjaju večernje maglice, oni su trčali za brodovima, prema dalekim gradskim skladištima, silosima i konjušnicama.
Film koji su gledali još se vrtio u njima. Valérie Kaprisky – Monica u filmu – nije bila obična filmska ljepotica, jedna crta ružnoće učinila je njezino lice mistično lijepim. Oto je bezuspješno tražio što to točno na Nataši podsjeća na Monicu. Sebe svakako nije mogao zamisliti kao Richarda Gerea, Al Pacino bi vjerojatno bio bolji izbor za ulogu Jesseja Lujacka, on bi se lakše mogao zamisliti kao Al Pacino, iako nije ni nizak ni krivonog. Film je bio sirova i upečatljiva ljubavna priča, očito nesavršena, ali možda baš zato tako bliska. Lik Monice nije bio lažan; ona je bila tako stvarna da se Otu činilo da bi je lako mogao dodirnuti na filmskom platnu.
– Monica i Jesse su zajedno iako znaju da nemaju nikakvu budućnost – rekla je Nataša. – Možda im je
zato bilo tako lijepo.
Oto je shvaćao da treba dobro razmisliti što sve ova rečenica znači. Zasada je samo rekao da filmovi ne moraju biti jako dobri da bi bili važni, nije čak bitno to što Valérie Kaprisky nije osobito dobra glumica.
– Možda bi bilo bolje da su čitav film pretvorili u mjuzikl jer je posljednja scena u kojoj gine Richard Gere zapravo plesna točka – zaključio je Oto.
Novi pljusak ih je zatekao u parku ispred Otova ulaza.
– Idemo gore!
Što se sve samo nije promijenilo u njegovom životu! Više nije dočekivao mamu u 2.15 kod drvenog mosta. To se jednostavno tako zbilo, netko je u njemu stisnuo nevidljivu sklopku i otkucaji sata, nekada sve glasniji kako bi se približavao čas njezina povratka iz Vodoopskrbe, nestali su zauvijek. Više nije otvarao kutije u kojima je držao salvete, značke i razglednice, a još manje vodio računa jesu li njegove stvari uredno složene Ipak, baš je Nataši želio pokazati stvari u kutijama, osjetio je titraj, neki poticaj u tom smjeru, možda je to bila vrsta testa zrelosti… Pokazao joj je prvu salvetu i rekao:
– Uzeo sam je sa stola na terasi hotela Haludovo. A ova je, kao što piše, iz restorana Pod lipom u Mostaru…
Pamtio je samo fragmente tih događaja, koje vjerojatno ne bi zaboravio ni da nije imao salvete, primjerice kako mama i on, nakon slijetanja na Krk, sjede u autobusu omotani mirisima mediteranske magle. Od restorana Pod lipom ostao je huk rijeke ispod bijelih željeznih stolova i stolica.
– No, tko zna što sam ja zapamtio. Možda Neretva uopće ne teče ispod restorana Pod lipom.
Nataša je položila svoje velike crne oči negdje na njegova ramena, dok se on divio tom licu, urađenom iz nekoliko čistih inteligentnih poteza.
– Neke od salveta nisam sačuvao, poput one iz motela u Slavonskom Šamcu, kad sam prošao kroz zatvorena staklena vrata i pao na krhotine od stakla na podu.
Neki poriv za koji nije ni znao da ga ima u sebi, progovori u Otu i on se baci na kauč.
– Traas! – prodere se. Njegov pad se umotao u vrelo Natašina smijeha.
– I zamisli, u sveopćoj strci koja je nastala, salvete su nepovratno izgubljene.
Nije joj rekao da se sjeća sunčevih zraka kako se prelijevaju na krhotinama pa čak i salveta koje su se crvenjele od njegove krvi, nije znao zašto joj to ne može ispričati.
Taj događaj je potaknuo obiteljske rasprave o strukturi ličnosti Ottmara Olenjuka.
Ottmar Olenjuk, to je bilo njegovo ime i prezime, srećom tako ga nitko nije zvao, tko zna kako bi izgledao njegov život da nije bilo tog nadimka koji se zalijepio za njega kao žvakaća guma. Svijet je podnošljiviji ako vas ne zovu Ottmar.
– A zašto si ti, Oto, tako indolentan?
– I stvarno, Oto, kako se tebi ono u Šamcu moglo dogoditi?
– Kako si, Oto, samo uspio tako nesmotreno proći kroz zatvorena vrata?
– Kamo si to, Oto, gledao?
– O čemu si, Oto, u tom trenutku uopće razmišljao?
Oto, Oto, Oto, probaj ih zamijeniti s Ottmarima pa ćeš shvatiti o čemu govorimo.
Natašin smijeh se spustio kao veseli proljetni vodopad.
– Pogledaj ove gluposti! – u drugoj kutiji nalazili su se albumi sa značkama, ona se i dalje smijala kao da joj je upravo ispričao nešto najsmješnije, potom je opalio nogom po trećoj kutiji, iz koje su se rasule razglednice.
Ali, Oto je volio te gluposti, razglednice, pogotovo nepoznatih ljudi, iz poklonjenih kolekcija rođaka i susjeda, bilo je tako lijepo prepuštati se nad njima mislima o nepoznatim gradovima i zemljama.
Na poleđini prve razglednice neki je Lordan godine 1958. poželio iz Rogaške Slatine svojoj Tereziji puno sreće i radosti. Oto je o Lordanu i Tereziji već bio imao spremnu ljubavnu priču s elementima socijalne drame, nastale pod utjecajem tv drama koje su na televiziji emitirali ponedjeljkom navečer: Lordan i Terezija u provincijalnom željezničarskom hotelu ne mogu izaći ni na balkon jer vani strašno pada kiša i puše.
Mama nije bila zainteresirana za njegove hobije, zijevala je nad značkama, salvetama i razglednicama, više su je zanimali njegovi snovi. Što to on sanja? Kad joj je pričao o momentu između sna i jave kad nepovratno zaboravlja što je sanjao, ona bi na noćni stolić postavljala papir i olovku. Nekoliko puta je zapisivao prvo što bi mu palo na pamet, ali ujutro nije shvaćao ni riječi od onog što je napisao.
Nataši je rekao da su kutije s razglednicama, salvetama i značkama dio šireg stvaralačko-kartografskog projekta. Kakvog? Pa to su fantastične kulise za predstavu u nastajanju. Početak svake prave predstave maštovita je i originalna scenografija. Likovi, njihovi misli i osjećaji, dolaze kasnije.
Najprije moramo postaviti kulise. Možemo zajedno ako želiš! Što bi moglo postati simbolom dravskih vrtlo ga pod maglom? Ili labirinta uličica iza katedrale? Čak i u umjetnosti stvari moraju jednostavno funkcionirati.
Počeli su od blokova novih i ružnih naselja. U ime Sjenjaka i dalekog Juga 2, prosuli su mamine kvačice. Cijela je Tvrđa stala u stari i zaboravljeni sepijski kalendar erotskih fotografija nepoznatog porijekla. Povukli su i dvije nevidljive longitudinalne crte kao dvije avenije oko kojih se širio njihov ljubljeni grad – od Parka kulture do Trga slobode i prvih kuća u Strossmayerovoj; od Drvljanika pa sve do Cesarčeve.
Komplet maminih vaza bio je pretvoren u otmjene secesijske ljepotice na Bulevaru. Pivske podmetače zadesila je sudbina derutnog autobusnog kolodvora; za dragu, nelijepu sportsku dvoranu nasred Zrinjevca odredili su okrugli predmet sličan kruni kojim je mama pravila tortu; tajnovita mađarska Retfala postala je tamno nalivpero, koje je iz statusa kućnih predmeta isključeno nakon što je izlilo tintu na čipkani stolnjak.
Splet predratnih obrtničkih trgovina pored katedrale – najpopularnija je bila prodavaonica Mendo – zamijenili su plastični vojnici, po načelu jedan vojnik jedna trgovina. Lijepa lončanica reprezentirala je Anino groblje, a prazna staklenka mineralne vode Knjaz Miloš katedralu. Tako se na podu njegove sobe, kao ostvarenje nekog mistično-simboličnog plana, širio čudnovat, fantastičan zemljovid koji su gradili oni, nesigurni i odvažni scenografi predstave koja samo što nije otpočela.
