Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
14.
Oto je klečao na kauču s ušivenim smeđim čupavcem i tako čvrsto stiskao očne kapke da zavjesa od crvenih i narančastih točkica nije mogla sakriti siluetu s blijedim zjenicama, blago povijenim nosom, crvenim usnama i sisicama koje se nježno ljuljaju u ritmu valcera. Popodnevna kinopredstava opasno se približavala. Netko nepoznat je svojski šamarao Sala Sola, pankera i okulista.
Oto bi sam pred sobom ispao smiješan da se sad proglasi pankerom, njegova iskustva s punkom su, iskreno, bila bijedna: svakoga je dana prolazio pored grafita “Sid Vicious živi!” ali s živim pankerom još nije razgovarao. Viđao bi ponekog na ulici, kao blijedu xerox kopiju. Kad bi ga netko pitao o Sex Pistolsima – iako je on najčešće bio osoba koja postavlja pitanja i odmah odgovara – on bi govorio da je za njega Rotten važniji, jer jedini shvaća o čemu se tu radi. Bilo bi lijepo diskutirati o punku, nikako s ljubiteljima AC/DC ili Duran Duran.
Dugo vremena činilo se da Osijeku ne treba punk, a onda se pojavio plakat s natpisom: STUC Istarska 5 – SLUŠAONICA, PROLJEĆE/LJETO 1983. Tako je sve počelo, netko je svakog ponedjeljka debelim plavim flomasterom upisivao drugo ime izvođača: Velvet Underground, Pretenders, Blondie, Sex Pistols, Talking Heads, Jonathan Richman.
Oto je dugo mislio da je jedini gradski simpatizer punka i da se taj pankerski svijet, nepojmljiv u svojoj slobodi i razuzdanosti, na putovanju od Londona do Rijeke i Beograda naprosto nije ni osvrnuo na grad na Dravi.
U Jugotonu je već bio kupio sve što je smrdjelo na punk, uključujući ploču grupe Love & Rockets. Nedostatak drugih ploča kompenzirao je knjigom PUNK – Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike. Čuvao se da ne postane nekakav punk štreber, premda mu je knjiga već bila tako stvarna i bliska da je i sam sebi nehotično prepričavao anegdote koje je pročitao: Johnny Thunders – “Dean Martin na heroinu” – otpušta Richarda Hella “jer je predugo pratio vokalnog solista”. Kasnije mu više nije trebala knjiga da zajedno s Jonathanom Richmanom stotinu puta putuje na koncerte Velvet Undergrounda, da svojim očima vidi Siouxine gole sise na koncertu Sex Pistolsa u Parizu ili Patti Smith kako lomi sedmi vratni pršljen za vrijeme izvođenje pjesme “Ain’t It Strange” 23. siječnja 1977.
Najstrašniji je bio osjećaj nemoći pred smiješnom, apsurdnom i nepromjenjivom činjenicom da je godine 1977. krenuo u drugi razred osnovne škole i tako automatski zakasnio na vlak na koji su se nakrcali Veliki Događaji i jednom zauvijek bez njega otputovali u budućnost.
