Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
4.
Časopis “Hrvatska revija” listao je pažljivo da se ne bi zapleo u listove. Stotinjak stranica džepnog formata, lijepe bijele korice, ukusna crvena slova na naslovnici, više liči na knjižicu nego na pravi časopis. Neka pitanja su bljeskala kao nogometni rezultati na semaforu. Što ako mu je mama podmetnula ovaj časopis? Što ako je čitav slučaj zapravo klopka?
Podjednako je bilo moguće da taj časopis odavno čuči među ladicama i pojavljuje se sada, nakon redovne migracije stvari i pojava, ne bi bilo prvi put da se u ovoj kući pronalaze važni dokumenti koji su odavno bili proglašeni nestalima. Sam časopis – ili knjižica – sadržavao je više tekstova, ali Oto je mogao čitati samo jedan: “Nino Kosta – njegove rane godine (1943-1961)”, napisala Lorenza Pieri, München-Barcelona, 1983., Knjižnica Hrvatske revije; prevela s engleskog: Kornelija Pandžić (napomena: tekst originalno objavljen u časopisu The Atlantic 6.VI.1982.).
Nikad prije nije čuo za “Hrvatsku reviju”, nije se pitao zašto je štampana u Münchenu i Barceloni, a ne u Zagrebu ili Splitu, nije mu to izgledalo kao neka tajna, a još manje da iza svega stoji neki njemu nepoznati svijet. Oto nije mislio da je okvir u kojem živi malen i skučen, iznenadio bi se kad bi mu netko rekao da je nastanjen opsjenama i nevidljivim zavjesama.
Nije znao što da misli o tekstu u kojem se pojavljuje osoba s imenom i prezimenom njegova oca, sve dok na kraju knjige nije ugledao konačni dokaz: fotografiju na kojoj se otac smješka, mlad, još ne zna da će postati otac, njegov osmijeh je gotovo zarazan, to je smijeh slobodnog života koji prihvaća avanturu kao jedini izazov. Na toj fotografiji ga nije teško zamisliti kao člana brodskog džez-orkestra, boksača ili krupijea u noćnom baru u Bejrutu, na blještavoj pozornici s kojom njegov današnji život, gnjevan, osoran i neprijateljski, više nije imao nikakve veze.
Tada se, kao uostalom i sada, zvao Ivo Bjondić, samo što su ga u tom tekstu zvali Ivo, a ne Đoni. Kako je samo dobio nadimak Đoni? Možda je i on kao Đoni Štulić sam sebi dao nadimak? Đoni bi u kasnijem svakodnevnom životu uvijek zazvonio kao davna prostota, koja se zaobilazi i prešućuje, iako je taj Đoni svejedno visio nad njihovim stolom kao težak zalogaj. Mamu je lakše prepoznao, iako se i taj lik negdje istopio i nestao, što je bilo još žalosnije, jer se od tih komadića više nikako nije dao sklopiti stari obris.
