Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
3.
Na kockastom bijelom papiru zapisao je datum pronalaska časopisa – “15.06.1983. godine” – i odložio olovku na stol. Školskoj godini primiče se kraj i na hodnicima se polako stišava žamor, svete vrijednosti znanja isparavaju iz komadića modre galice, geografskih karata i životinjskih leševa u golemim teglama.
Čitav razred je skinuo školski moral kao suvišnu uniformu, neki su se naravno kasnije pokolebali, zbog tugaljive zajedničke emocije. Duboko u sebi Oto se nadao da nikada neće nasjesti na taj tip sentimenta.
Istina da je i Otu bilo lijepo dok se penjao školskim stepenicama prema osvijetljenim dvoranama i smucao po vježbaonicama, laboratorijima i gimnastičkim svlačionicama. Nije bio svjestan da će od jeseni ići u neku sasvim drugu školu ili da će se u njegovu životu nešto važno promijeniti.
Mogao bi sve ovo podnositi još neko vrijeme, ponajviše zbog učenika kao što je Vitomir Palajić. I to ne zbog smiješnih anegdota koje su se prepričavale o njemu, kao ona kada su Vito i njegov stariji brat Jorgovan doživjeli lakšu nesreću na talijanskoj autostradi, a poslovično nervozan i ljutit policajac je rekao Jorgovanu da i njegova stara baba mora izići iz automobila. Ta stara baba bio je Vitomir.
Vitomira Palajića omalovažavali su čak i neki učitelji, što je bilo pogrešno jer je Vitomir zapravo bio nevjerojatan. Oto je slušao njegove strastvene solilokvije o brdima, morima i dolinama, Drugom svjetskom ratu, Keltima, Ilirima, Egipćanima, pravi je misterij kad je stigao pročitati sve te čudesne knjige. U svoj sobi bi nadmašio Davea Allena, ali u učionici se nije usudio ni pisnuti. Čak i kada bi ga učitelji prozvali, nešto bi se u njemu stisnulo i stvrdnulo, prestajao bi disati i govoriti. Zbog toga su mu se izrugivali oni koji su nosili masku okrutnosti izvan škole.
Svatko u razredu je imao svog najboljeg prijatelja. Otov je bio Siniša Svedružić. Postojao je još jedan kandidat, zapravo dvojica, pjegavi Burilo, nadimkom Šunjo Pjegica i njegov stariji brat Bigi, visok, mršav i retardiran. Oto je zaboravio zašto su ga zvali Bigi, možda jer je i on bio pjegav, nosio šiltericu, jako mucao i sav se tresao, iako je bio vedar na neki svoj način. Otu je posuđivao ploče, ponekad mu i darivao sasvim nove singlice, jer su mu ih mama i tata stalno kupovali. Bigi je baš volio pričati o pjevačicama i pjevačima, ali s njim se moralo oprezno, nisi mu smio lakonski reći da je grupa Wham! smeće i da su sve njihove pjesme čista laž i prevara, pogotovo su nesnosni u onom videospotu kad vode dugonoge plavuše u kolibu pjevajući “Last Christmas’s I gave you my heart”, tada još nitko nije imao pojma da je George Michael peder. Šunji je mogao reći da je ta pjesma svinjarija, Bigiju već ne, jer je on u njoj vidio sliku života kakva ga je mogla dopasti da se stvarnost samo malo drukčije zakrivila. Možda je i pokušavao ispraviti sliku i izoštriti je do trenutka kada će takve ženske voditi na Karašicu, pa kad snijeg zapadne oko kolibe i nitko ne može van…
Oto se nadao da Bigijeva ljubav prema Whamu! nije Šunjin utjecaj, iako je Šunjo bio brbljav, ponekad verbalno moćan i još uvijek na strani normalnih, premda je ponekad ispaljivao čudnovate pričice, najčešće o svojoj kujici Agati i njezinoj menstruaciji, što mu nije osiguravalo naročitu reputaciju među djevojčicama.
A tko nije želio biti popularan među djevojčicama? Neke od njih su bile prave male žene, poput Lane, minijaturne Marilyn Monroe, pomalo pupaste, ali ne i debele. Lana sigurno nije bila sportski tip, uglavnom je sjedila na klupici za vrijeme tjelesnog, sa svim formiranim oblinama i svi su buljili u te obline. Ni druge djevojčice na tjelesnom nisu izgledale loše, zapravo i bolje nego što su to dječaci mislili, ali jedino je Lana na satu tjelesnog djelovala kao filmska žena u običnom šorcu i majici.
Njezina najbolja prijateljica Ines – bucmasti obraščići i diskretno kose oči – voljela je sport, u crnom gimnastičkom trikou vijugala je na spravama, imala je sasvim malu guzu koja je u tom trikou pjevala i plesala.
Nažalost obje su bile nedostižne, već su se stariji momci oko njih motali, oko Lane jedan koji se zvao Šolc, lijep kao Robert Redford, šminker, ali ozbiljan momak, špijuni su tvrdili da se drže za ruke pod Dravom i ništa više. Za Ines se zalijepio neki Tibor, Travolta iz café bara Tufna, imao je istu takvu patetičnu facu s dugom kovrčavom kosom, pričalo se da je već poševio Ines, u što nitko nije ozbiljno vjerovao, ali opet, Ines je bila tajanstvena i nepredvidljiva, na njezinu licu se ljuljao cinični smiješak i nikada nisi znao što bi mogao od nje očekivati.
Oto je bio naizmjenično zaljubljen u Lanu i Ines, povremeno i u obje istovremeno, iako je vjerojatno više želio biti zaljubljen nego što je stvarno bio – obje su bile tako bolno privlačne. Lana ga je možda pomalo simpatizirala, nekoliko je puta pomilovala njegove kovrče, što je izazvalo pometnju – zašto je to učinila? – možda zbog boje kovrča, djevojčicama se sviđa kada su plavkaste kao Otove.
Sve je to postalo nebitno kad je upoznao Natašu. Neočekivano, u dane kad se ništa ne zbiva, kao na kraju nogometne utakmice na stadionu Gradski vrt kad nogometaši odustanu od igre i samo čekaju da sudac odsvira kraj, a gledatelj, ako je dovoljno hrabar, ustaje i odlazi nadajući se da ga na ulici neće dočekati onaj prepoznatljivi navijački urlik nakon pada gola. Oto nije mogao izaći iz učionice, premda su neki i to učinili – školsko vrijeme bilo je gore od nogometnog suca – iako se posve nemogućim činio preokret u zadnjim minutama… a baš se to dogodilo, nakon što je ispod klupe pronašao album grupe Human Leauge.
