Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
6.
Fotografija na zidu je umjetni otočić na plavetnilu tapeta, Nino Kosta nije sam na tom otočiću, s lijeve strane sjedi Otova mama, s desne Otov tata, Oto je dosada ostavio valjda pola života ispred te fotografije, ona ga podsjeća na slike iz Burde, jedino nije jasno što bi mogla reklamirati, vjerojatno ne jeftinu i izlizanu odjeću koja vijori na njima, eventualno putovanje boemskog tipa na suprotnu polutku hemisfere. Fotografija, snimljena na nekom brodu, okupana u sjeti jedne jedva prikrivene drame, pokazuje poznate likove dok ih morski vjetar obavija poput ishlapjelog parfema. Oto zbog ove fotografije nikada nije Kostu zamišljao kao Kiću ili Čobija, već kao pristalog momka, lijepo počešljanog, po mjeri Obrazovnog programa TV Zagreb, stolica pored Vesne Spinčić Prelog, takvi se momci vraćaju supruzi i djeci kad završi snimanje, iako i ta žena mora biti lijepa i plavokosa kao iz francuskog kriminalističkog filma.
Život Nina Koste je sladak i elegantan u 2. dijelu teksta “Nino Kosta – njegove rane godine (1943-1961)”, kad stanu putovanja po mondenim izletištima, udvaranje platinastim ljepoticama, razgovori na talijanskom i francuskom, zatim pušenje i pijenje, novci nestaju iz džepova, ali se pjeva, naravno da se pjeva, Kostine glasnice lako otvaraju zlatne brave i siva srca. Sam Kosta se nepromišljeno baca u to more skupih barova, golemih dvorana, lasvegaških kladionica, elitnih hotela, sportskih spektakala, radijskih i televizijskih programa, koji ga dovode na glazbene festivale, na kraju i na San Remo, od tada njegov život postaje vitka čaša pjenušca koji se toči na Azurnoj obali pred pijanim Deanom Martinom u nekom hotelu ili još pijanijim Tonyjem Bennettom u drugom.
Nino Kosta se spušta beskrajnim toboganom, Otu su nejasni njegovi motivi, iako mu se dopadaju Kostine glamurozne scene, nastupi s velikim revijskim orkestrima pred načičkanim glavama koje mu plješću, ali od kojih on kasnije bježi, jer želi biti sam na cesti i sam putovati. Zato stalno nekamo plovi, luta brdima, dolinama i lukama, čini se da je ispresijecao globus uzduž i poprijeko kao na zbrkanom dječjem crtežu, iako, ako se malo bolje pogleda, on uglavnom skiće po mediteranskom bazenu, jednom je putovao transsibirskom željeznicom, jednom letio u San Francisco na svoj trošak. Što ga goni na sva ta putovanja, potucanja po hotelima, kockarnicama, lukama – u Marseille, Casablancu, Kairo, ili čak Jeruzalem – to Oto ne zna, to je Kostina priča.
I onda, kao da se počinje razmnožavati – iako je i ranije postojala takva tendencija – Nino Kosta se odvaja od Nina Schwallera, novi Nino se formira po mjeri glamuroznih časopisa, a stari zauvijek ostaje zatočen u porodičnim pričama, a u Otu sve titra od hotela, nakita i pjenušavog života, dok zaklapa “Hrvatsku reviju” pita se hoće li sve te riječi i rečenice nestati preko noći, no ujutro ih pronalazi još svježe i čiste, jedino što tragovi brzog i nervoznog čitanja postaju sve vidljiviji, časopis više nema smisla vraćati u ormar, jer je naslovna stranica nepovratno poderana.
Tako nastaju novi problemi, jer časopis ne može skriti u svojoj sobi ni u stanu, njegova mama ima nepogrešiv instinkt, ona unaprijed zna što ga muči ili što će krivo uraditi, u času se pretvara u furiju ako sve nije na svom mjestu, ako je samo jedna majica ostala na stolici, ako je nešto prljavo, to je čista katastrofa, prljavština je neprijatelj protiv kojeg se bez predaje bori. Oto ne želi iznositi časopis iz kuće, poput onog nesretnog brijača koji se uzalud pokušavao otarasiti nosa u Gogoljevoj noveli, ljudi se smiju toj priči, ali nije smiješno što se brijač ne može riješiti svoga tereta, Oto časopis privremeno trpa u omotnicu dvostrukog albuma “Saturday Night Fever”, jer ima tvrđi karton, pa se razlika u debljini ne primjećuje odmah. Ipak, mora pronaći trajno rješenje, ili to ili da ga zapali u kupaonici pa nek’ se dimi među maminim pločicama. Paljenje novina i knjiga je magičan čin, u nama uvijek čuči netko tko tapše ručicama dok vatra gori. Prije nego što zapali časopis, morao bi – pomisli – za svaki slučaj prepisati najvažnije podatke u bilježnicu ili ih barem memorirati kao ilegalac u partizanskom filmu.
