Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
7.
Bulevar kojim se vraćao iz škole bio je filmski dugačak. Oto je hodao i hodao, a onda bi iznenada Blok centar izvirio iza kitnjastih kuća poput nasmiješenog psa. Blok centar – barem mu se sviđalo kada bi to izgovorio, kao i Supermarket, uostalom, što god značilo, a ako Ota pitate ni jedno ni drugo nije značilo ništa, iako je zvučalo odlično.
Oto je pomilovao zidove kuća u Blok centru kao što se miluju dječje kovrče, taj Blok centar je malo zbrkan, brzopleto sastavljen, što ne primjećuju jedino stanari, slični likovima iz jedne Otove stare slikovnice na njemačkom jeziku, u kojoj se uvijek netko proteže na balkonu u poderanoj pidžami, netko pije iz prljave boce, na prozoru laje pas, djetešce urla, žena diže nogu da bi odjenula suknju… Utješno je da ovaj svijet nalikuje slikovnici na njemačkom, što valjda znači da ljudi nisu između sebe pretjerano različiti.
Tu svoju slikovnicu je zatvorio u Vrtu Jagode Truhelke, jer mu je mama naložila da na povratku iz škole preuzme njezinu suknju od krojačice, sretna je okolnost da je Vrt Jagode Truhelke lijepo mjesto u čijem središtu stoji krasna velika nova zgrada, koja pomalo podsjeća na tvrđavu ispred koje se nalazi park, što je uobičajeno kad je riječ o tvrđavama, samo što je ovaj park minijaturan, sastavljen od stabala ringlova.
Oto se popeo na drugi kat i pozvonio na prezime ROJC. Otvorila mu je niska sjedokosa starica, čistog lica bez bora, s bolno-dječjom grimasom, cinično-dječjom zapravo.
– A, ti si – rekla je i pohitala u labirint soba, bila je vrlo brza za svoje godine, samo po zaljuljanim zastorima moglo se naslutiti u kojem se pravcu djenula; dostigao ju je, a ona je već u ruci držala vrećicu.
– I reci mami da ovo zadnji put radim po starim cijenama!
– Okej! – ispalio je.
– Jesi li za nešto? Sok? Čokoladu? Stvarno si narastao u posljednje vrijeme!
– Ništa, žurim, hvala – i stisne šaku u skojevski pozdrav, na što se ona nasmiješi, jer je bila u partizanima i takve su je ludorije radovale.
Vani, iznad ringlova, oblaci su plovili spokojno kao da je dan tek svanuo, Oto je bio na svojoj omiljenoj ruti, pravac stara pošta i dalje prema Domu zdravlja i rezidencijalnom naselju. Već sama riječ “rezidencijalno”, sastavljena od komadića misterija, palila je u njemu fantastične misli. Židovski i njemački građani nekada su stanovali u tim kućama koje su trunule tiho i neprimjetno, čak je Oto poznavao poneko dijete sa židovskim prezimenom ili je to možda bilo njemačko prezime, možda židovskonjemačko, većinu tih prezimena je bilo teško razlikovati, kad su bila tako slična, ako već ne i ista.
U kupki sunčanog dana činilo se nemogućim da je itko ikada patio, bilo je nezamislivo da su ljudi i djeca nasilu odvođeni, potom mučeni i ubijani, takve misli su se topile na sunčanim zrakama, ali on ih je i dalje želio biti svjestan, među visokim zgradama i visokim prozorima, možda su se to duhovi židovski i njemački vraćali na popodnevni čaj, koji ih na stolu čekao još od dana kad su odvedeni.
Osijek je često bio golema željeznička stanica na koju se dolazi i odlazi žurno i zauvijek, sve dok konačno nije postao grad duhova, kad je broj onih koji su otišli ili nestali nadmašio one koji su ostali. Prognani bi kasnije pomišljali kako bi morali biti sretni što su pobjegli, pogotovo ako nisu završili u nekom od koncentracijskih logora, no rijetko su se vraćali nakon ratova, bojali su se svega što bi ovdje mogli zateći, zapravo se i nisu imali kamo vratiti, premda su kuće i zgrade bile iste, bolno iste, ali to više nije bio isti grad, neki novi ljudi, posve novi i nepoznati ljudi dovedeni su na mjesto poznanika, prijatelja i rođaka i, na kraju krajeva, njih samih. Neki su drugi ljudi živjeli njihove živote.
Oto je sjedio na klupici ispred Doma zdravlja i egzotičnog grmlja, listići i grančice su svijetlili, možda je to bila neka varka ili iluzija, ali onda se stvorila Nataša, kao da je iskočila iz nekog grma, u svakom slučaju nije ga primijetila, još uvijek je nosila ploču grupe
H-u-m-a-.n
L-e-a-g-u-e
u naručju. Otom je prostrujao ushit pomiješan sa zebnjom i on je nekako pao među gradske kulise i stao promatrati što se događa iz jednog nemogućeg rakursa. Dok je ona vilinskim korakom prelazila preko ceste, on nije ni pokušao skriti maminu vrećicu sa suknjom, potrčao je za njom, ali bilo je kasno, već je nestajala u haustoru iznad kojeg je pisalo Zagrebačka ulica br. 2, a na tablici prezimena Vidanović, Heinz, Kurepa, Blašković.
Iza zgrade u Zagrebačkoj nalazilo se igralište sportskog kluba Partizan, Oto je bio smućen kao filmski ilegalac, ali ipak se još jednom okrenuo prema toj kući: stanuje li zaista ovdje ili samo sjedi u tetinoj kuhinji ispred tvrdih keksa i hladnog žućkastog čaja?
Na školskom igralištu nekoliko dječaka je bacalo loptu u koš. Košarkaško igralište je žičanom mrežom bilo odvojeno od rukometnog, na kojem su također napucavala loptu na gol, ali golman uopće nije branio, već je samo čekao svoj red da opali po lopti. Oto je znao fino dodati loptu, osjetio bi kad netko želi utrčati pred gol, mogao je i sam dobro opaliti po lopti, ali ti njegovi udarci nisu bili uvijek dovoljno jaki da bi postao nogometaš. Jer on je, naravno, kao i drugi dječaci, silno želio postati nogometaš, ali da bi se to ostvarilo, moralo se brže trčati i bolje skakati i udarati. Išao je on čak i na treninge NK Osijek, ali nije mogao trčati koliko su tražili i tako su propale nade da će jednog dana zabijati golove na velikim utakmicama, kao Josip Katalinski, recimo.
Nakon drugog besmislenog kruga oko igrališta, za njim su trčali još samo njegovi zaboravljeni sportski interesi, sva ona natjecanja na koja se nije obazirao, sva svjetska i evropska prvenstva koje je propustio, olimpijade ljetne i zimske, svjetski rekordi, zlatne i srebrne medalje. Prešao je taj krug kao sportaš koji trči počasni krug na kraju karijere, jedino što na Partizanu nitko nije pljeskao i vikao hura i živio, osim što mu se činilo da široka prozorska okna s okolnih zgrada govore da prestane praviti budalu od sebe na toj atletskoj stazi. Stoga se vratio u onaj isti parkić, na onu istu klupicu, nadajući se da je to dovoljno da ga Nataša uoči s nekog od onih visokih prozora. Dodirnuo je kvrgavo drvo pored grmlja što se sjajilo kao da radi na struju.
Zatim je pukao još jedan čep od Coca-Cole toga dana i Nataša je izašla iz onoga haustora. Oto se neustrašivo bacio za njom u vrtlog gradskih uličica ispresijecanih noćnim svjetiljkama i drvoredima. Njihove sjene su se neprimjetno širile na pločnicima, ona je zastala između dva treptaja svjetiljke, vjetar je elegantno puhnuo u plamenčić u uličnoj svjetiljci koja se odmah zažarila kao da je plinska. Nataša je ponovno koračala, ali sad brže nego što je to imalo smisla, možda je bat njegovih cipela bio dramatičan, ipak nije izgubio iz vida njezin lik: zastala je ispred jednog drugog haustora, odlučno zgazila čik poznatim revnosnim potezom i ponovno nestala. Potom je i on ušao u haustor kao što se ulazi u nepoznati hram: odmah se sapleo o tajanstveno vitičasto stubište oko kojeg su pjevuckali njezini koraci, na stubama više nije bio siguran čuje li zvukove svojih ili njezinih cipela.
Na prvom katu, ispod stubišnog svjetla, već je zamišljao stanare u kućnim ogrtačima kako stoje iza vrata i pitaju se što to on radi ovdje. Othrvao se porivu da odmah istrči iz zgrade, penjao se nesiguran treba li se uopće popeti na sljedeći kat. Kad se napokon popeo, makinalno je krenuo prema golemom dvorišnom prozoru, s desne strane je bio slobodan pogled na nečiji kuhinju. Nije bio pretjerano iznenađen kad je shvatio da ga iznutra Natašine oči zamišljeno promatraju.
