Maksime | François duc de La Rochefoucauld

Dodatak: Autoportret Duc de la Rochefoucaulda

 

Srednjeg sam, skladna i vitka stasa. Tamne sam, ali dosta ujednačene puti; imam visoko i dosta široko čelo, crne, male i duboko usađene oči i crne, guste, ali lijepo oblikovane obrve. Teško mi je opisati nos, jer, barem koliko se meni čini, on nije ni prćast, ni orlovski, ni debeo ni šiljast. Jedino što mogu reći o njemu jest da je više velik nego mal i da je malo previše spušten. Imam velika usta i usnice koje su obično dosta rumene, ni lijepog ni ružnog oblika. Imam bijele i dosta pravilne zube. Rečeno mi je da imam malo predebelu bradu: upravo sam je opipao i pogledao u ogledalu da vidim je li to istina, i nisam došao ni do kakavog zaključka. Što se tiče oblika lica, on je ili četvrtast ili ovalan; što je od toga dvoga, teško mi je reći. Imam crnu, prirodno kovrčavu kosu, koja je dovoljno gusta i dugačka da mogu tvrditi kako imam lijepu glavu. Izgledam ponešto mrk i gord, zbog čega me većina ljudi smatra bahatim, iako to uopće nisam. Moje su kretnje vrlo slobodne, čak i malo previše, zbog čega mnogo gestikuliram dok govorim. Tako mislim da sam načinjen izvana, bez ikakva uljepšavanja, i uvjeren sam da će se ljudi složiti da opis što sam ga dao prilično odgovara stvarnosti. Jednako ću vjeran biti i u preostalom dijelu svog portreta, jer sam izučio sebe dovoljno da bih se dobro poznavao, i ne nedostaje mi ni odvažnosti da bez uvijanja istaknem neku dobru osobinu ako je primijetim u sebi, ni iskrenosti da otvoreno priznam svoje mane. Prvo da kažem nešto o svojoj ćudi: melankoličan sam, i to toliko da sam se u zadnje tri ili četiri godine nasmijao možda svega tri-četiri puta. No čini mi se da bi moja melankoličnost bila dosta podnošljiva i blaga da dolazi isključivo od mog temperamenta; ali njeni su uzroci toliko raznovrsni, i ona toliko obuzima moju maštu i toliko zaokuplja moju pamet da većinu vremena ili snatrim ne uspijevajući izgovoriti ni riječ, ili jedva obraćam pozornost na ono što kažem. Veoma sam ustegnut s ljudima koje ne poznajem, a čak ni s većinom poznanika nisam potpuno otvoren. Dobro znam da je to mana, i poduzeo bih sve da je ispravim; no kako zbog stanovita sjetnog izraza na mom licu izgledam još povučeniji nego što jesam, i kako nije u našoj moći da se oslobodimo lošeg izraza koji je posljedica neskladnosti urođenih obilježja, mislim da će mi i nakon što se budem ispravio iznutra izvana ostati neki neugodni biljezi. Pametan sam, i nimalo se ne libim to reći. Čemu se cifrati oko toga? Suviše okolištati i taktizirati u isticanju dobrih odlika koje imamo znači, čini mi se, skrivati malo taštine pod prividom skromnosti i na vrlo vješt način navoditi ljude da misle mnogo bolje o nama nego što govorimo o sebi. Što se mene tiče, zadovoljan sam da me se ne smatra ljepšim nego što se prikazujem, ni bolje ćudi nego što se opisujem, ni inteligentnijim i razumnijim nego što tvrdim da jesam. Dakle, da ponovim, pametan sam, ali moju pamet kvari melankolija; jer, iako dosta dobro vladam jezikom, imam dobro pamćenje i kadar sam razmišljati na prilično suvisao način, toliko sam zaokupljen svojim čemerom te često izražavam dosta loše ono što želim reći. Razgovori časnih ljudi jedna su od stvari koja mi pruža najveće zadovoljstavo. Volim kad su ozbiljni i kad se pretežito vrte oko moralnih pitanja. No umijem uživati u njima i kad su veseli; i premda nisam vješt u pričanju viceva, itekako sam svjestan vrijednosti dobro ispričane dosjetke i veoma me zabavljaju te lakrdije, u kojima neki brzi i ležerni umovi tako briljiraju. Dobro pišem prozu, dobro sastavljam stihove; da me ikad privukla slava u toj domeni, mislim da bih s malo truda uspio steći popriličan ugled.

Volim knjige općenito; osobito volim štivo koje njeguje pamet i krijepi dušu. No najveće zadovoljstvo nalazim čitajući zajedno s kakvom pametnom osobom; tada naime u svakom trenutku razmišljamo o onome što čitamo, i od tih razmišljanja nastaje najugodniji i najkorisniji razgovor na svijetu. Dosta dobro sudim o proznim i pjesničkim djelima koja mi se pruže na uvid; no svoja mišljenja iskazujem možda previše slobodno. Druga moja loša osobina jest to da sam ponekad suviše cjepidlačan i kritičan. Nije mi mrsko prisustvovati raspravi, a rado se u nju i umiješam; ali svoje mišljenje obično zagovaram suviše strastveno, i kad netko protiv mene brani neku neispravnu stvar, toliko se počnem zauzimati za stvar razuma te naposljetku i sam postajem posve nerazuman. Imam vrla uvjerenja, lijepa nagnuća i tako snažnu želju da u svakom pogledu budem častan čovjek te mi moji prijatelji ne mogu učiniti veće zadovoljstvo nego da me iskreno upozore na moje mane. Oni koji me imalo bolje poznaju, i koji su bili toliko ljubazni da me s vremena na vrijeme upozore na njih, znaju da sam njihova upozorenja primio s najvećom mogućom radošću i u duhu najveće zamislive pokornosti. Sve su moje strasti dosta blage i skladne; gotovo me nikad nitko nije vidio bijesna, i nikad nisam nikog mrzio. Ne bih međutim bio nesposoban osvetiti se kad bi me se uvrijedilo, i kad bi o pamćenju na nanesenu uvredu ovisila moja čast. Naprotiv, siguran sam da bi tada osjećaj dužnosti u meni tako učinkovito zamijenio mržnju te bih proveo svoju osvetu čak i odlučnije od nekog drugog. Potpuno sam lišen ambicije. Gotovo se ničega ne bojim, i uopće se ne bojim smrti. Sućuti imam vrlo malo, i volio bih da je uopće nemam. S druge strane ne postoji ništa što ne bih učinio da pružim olakšanje osobi u nevolji, i doista mislim da bismo trebali učiniti sve što možemo, pa bilo to i pokazati joj veliku sućut prema njezinim patnjama. Nesretnici su naime tako glupi te im to čini neizmjerno dobro. No smatram i da se trebamo zadovoljiti pokazivanjem sućuti, i brižljivo paziti da je ne posjedujemo. To je strast koja razboritoj duši ničemu ne koristi, koja može samo oslabiti srce, i treba je prepustiti puku kojem su, budući da ne čini ništa na temelju razuma, potrebne strasti da ga potakne na djelovanje. Volim svoje prijatelje, i volim ih toliko da bih svoj interes bez trenutka premišljanja žrtvovao za njihove; popustljiv sam prema njima, strpljivo podnosim njihova loša raspoloženja i rado im opraštam sve što učine; no rijetko im pokazujem nježnost i nisam odviše zabrinut kad su odsutni. Po naravi sam prilično nezainteresiran za većinu onoga što pobuđuje radoznalost drugih ljudi. Veoma sam šutljiv, i nema osobe kojoj je lakše držati za sebe ono što joj se kaže u povjerenju nego što sam ja. Krajnje sam savjestan što se tiče zadane riječi: nikad je ne kršim, ma kakve mogle biti posljedice onoga što sam obećao, i tog sam se zakona nepokolebljivo pridržavao cijeloga života. Vrlo sam učtiv prema ženama, i ne vjerujem da sam pred njima ikad rekao išta što bi ih moglo povrijediti. Kad su pametne, draži mi je razgovor s njima nego s muškarcima, jer ima određenu ljupkost koje su naši lišeni; osim toga čini mi se da se one izražavaju jasnije i da onome što kažu daju dražesniji smisao. Što se tiče ljubavnih avantura, imao sam ih nekoliko u prošlosti; ali više ih nemam, iako sam još mlad. Odrekao sam se flertovanja, i jedino me još čudi da postoji toliko časnih ljudi koji mu se i dalje odaju. Smatram da uzvišene strasti zaslužuju svaku hvalu: one su znakovi istinske veličine duše; i premda u nemiru koji uzrokuju postoji nešto što je suprotstavljeno ozbiljnoj mudrosti, one su inače toliko u skladu s najstrožom vrlinom te smatram da ih se ne može razložno osuditi. Ja koji poznajem svu snagu i svu delikatnost velikih čuvstava ljubavi, ako se ikada zaljubim, zaljubit ću se sigurno na taj način. No, sazdan kakav jesam, ne mislim da će mi to znanje ikad prijeći iz pameti u srce.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.