Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

ELENA

– Ali, zašto? – uspio sam procijediti dok smo sjedili na kavi.

Žlicom je miješala svoj nescafé dok su joj se savršeni, bijeli nokti caklili kao netom otkinuti od bjeline šalice. Želio sam zgrabiti njezinu ruku, približiti njeno lice ustima i zasliniti je te tako barem nakratko razbiti tu savršenu porculansku put oko koje se nikada, kako sam mislio, nije morala truditi. Gledao sam pregibe njezina bijelog vrata s tankim srebrnim lančićem i poželio iscrtati nešto na njega flomasterom. Ili možda nožem. Njezina je kosa bila prirodno nakovrčana i svilena. Nisam imao blage veze kojim su se preparatima ostale žene služile da postignu takve nokte, takvu kosu, takvu kožu. Ali to i nije bilo važno. Jedino što me zanimalo bilo je čime se služila Elena kada je uspjela stvoriti od mene jednog od svojih pokornih robova kojeg sada odbacuje – pažljivo, onako kako vjerojatno skida i šminku sa svojih ljubičastih očiju.

– Jednostavno, ne mogu više biti u vezi, znaš. Sada su stvari prekomplicirane. Moram mnogo raditi… na drugim knjigama. A osim toga…

Kako je lijepa, bilo je jedino na što sam mogao misliti dok nas je sunce obasjavalo u staklenom kafiću. Spustila je pogled u dobro uigranoj pozi koja je govorila „sramim se što sam neodoljiva“. Je li Eleni itko u životu učinio išta nažao? Njezin je srneći, ponizni pogled govorio da je to nemoguće. Dobio sam poriv za gnječenjem njezine glave. Tko bi na to uopće pomislio osim mene, primitivnog luđaka?

– Ali ja te mogu poticati u svemu… može ti čak biti i lakše sa mnom nego da sve moraš sama… – pokušao sam, prekidajući je.

Znao sam da sam osuđen na propast. Jednako kao što sam bio siguran da je potpuno sa mnom u trenucima kada se njezino tijelo otvaralo pred mojim, to savršeno, bijelo, tanko tijelo, a njezine me oči gledale kao da sam prvi i posljednji kojega je ikada vidjela, sada sam znao da je s tim gotovo.

– Sada ću imati jako puno posla. Sama sa sobom, najviše. Moram toooliko raditi na sebi – rekla je uz smijeh i okrenula očima kao da samu sebe kori zbog svojih postupaka ili možda zbog stanja u koje se dovela (iako mi nije bilo sasvim jasno kakvo je to stanje).

Možda se, nakon što uzme dovoljno vremena za sebe, predomisli, pomislio sam. Možda shvati da sam joj ipak barem malo zanimljiv, da ne dosađujem previše i da sam joj spreman pomoći u bilo kojem trenutku. Kuhati, kupovati odjeću i najskuplje ormare za cipele ako je to ono što želi, kao što je Mr. Big kupovao za Carrie u „Seksu i gradu“. Veselio ju je taj film, poistovjećivala se s junakinjama i velikim gradom koji je meni bio odbojan, pa smo ga često gledali, pogotovo nakon što bi imala loš dan u modnom časopisu gdje je jedno vrijeme radila.

Ti ne trebaš raditi za druge, govorio sam joj često – ti si brand! Trebaš promovirati sebe!

Smiješila bi se na takve izjave i poljubila bi me u kut usana. Mrzio sam taj kut usana koji bi mi poljubila. Želio sam da me ljubi u usta i to jezikom, da pokvari ruž koji je stavljala na usne prije nego bi izlazila iz stana i koji bi na njima ostajao dugo nakon što bi se vratila.

Posljednjih mjeseci u krevet je ulazila iza mene. Spavao sam, iscrpljen predavanjima koja sam držao na faksu. Nisam je ni dočekivao. Njezino besprijekorno lice ujutro bi obasjalo stan dok je cvrkutala na mobitel i žurila iz jedne prostorije u drugu. Pitao sam se kako i s kim može pričati na mobitel gotovo svake minute u danu, ali nisam istraživao.

Nisam znao kako.

Elena je imala tri laptopa, dva Iphonea i još mnogo gadgeta. Nije se odvajala od njih ni noću. Do ranih jutarnjih sati u mračnoj sobi svijetlile su njezine naprave i podsjećale me da nismo sami, daje njezina pažnja uvijek negdje drugdje. Mnogo sam se puta pokušao sklupčati uz nju, zagrliti je i privući sebi, odvojiti je od tog svijeta koji ju je toliko privlačio i uvlačio u sebe, ali uvijek bi nježno izmaknula, tapšući me po glavi kao zaigrano dijete. Uskoro se više nisam primicao.

Činilo se da je moja ideja o pretvaranju sebe u brand ipak bila nešto u što se zagledala, barem više nego u moje usne. Tražila je načine da se pokaže, da se proslavi. Rad u časopisu nije bio dovoljan, ni približno. Željela je pokazati još nešto. Ne nužno svoje tijelo ili modni ukus, bila je toooliko iznad toga, kako je znala reći, već nešto, slutio sam, sadržajnije. Važnije.

Uskoro je počela pisati pjesme. Šminkala se sve jače, a češće je izlazila na neka mjesta na kojima nisam imao što tražiti.

Nisam znao kako.

Nije me zvala, a kada bih se i ponudio da idem s njom ili je barem odvezem tamo, odgovorila bi mi da je to nekakav skup pjesnika, a da mene ionako nikada nije zanimala poezija. Bila je u pravu, poezija me zaista nikada nije zanimala, a glumiti da me odjednom počela zanimati činilo se licemjernim. Zato sam samo sjedio u kutu kupaone dodirujući rukom kut usana i gledajući kako prije izlaska na svoje velike oči nanosi slojeve i slojeve crne šminke.

Osjećao sam se kao velika prevara. Netko tko nije mogao zainteresirati Elenu na duge staze. Zadržati Eleninu pažnju ni sat vremena. Promatrao sam svoje ruke. Nekoliko mi je puta rekla da su predlakave, pomalo majmunske, i da bih to trebao riješiti voskom. Mislio sam da je možda u pravu. Imao sam fine prste i lijepo oblikovane nokte, rekla je. Samo, te dlake. Počeo sam ćelaviti i naslućivao sam da Elena to neće samo tako otrpjeti. Morao sam se pripremati za studente, morao sam se držati rokova projekata, ali sve je u meni tih dana lelujalo poput morske trave. Sve osim Elene.

Tražila je izdavača. Nisam znao ništa o tome. Bavio sam se strojarstvom, radio na fakultetu. Klubovi književnika bili su mi strani koliko i njoj rad strojeva. Bilježila je brojeve urednika, nakladnika i kolega pisaca u mobitel, tražila ih na Facebooku, a zatim započinjala beskrajne prepiske. Da mi je bilo znati o čemu su se dopisivali. Znao sam o čemu sigurno nisu. Mogao sam se okladiti u to. O pisanju.

Uskoro je pronašla izdavača za svoje pjesme. Bio je stariji, šarmantan koliko je to bilo potrebno, pisac, jasno, i kada bi ga Elena dohvatila za tanku riđu bradu i blago privukla sebi uz ljupki smiješak, stiskao sam zube tako jako da sam mislio da će mi vilica otpasti.

Objavio joj je zbirku par mjeseci nakon što su se upoznali. Koliko sam vidio, nije previše morala raditi na njoj. Ono što je morala ili pak željela raditi bilo je slijediti svog izdavača na raznoraznim eventima. Danonoćno lajkati sve njegove statuse na Facebooku i upoznati sve njegove prijatelje i kolege.

– Joooj, znaš što je Albert danas rekao? – zvonila je po stanu.

Nije me bilo briga, naravno, ali najgore je bilo što sam bio uvjeren da ni nju nije bilo briga. Držala mu se blizu samo zato da joj zbirku objavi što prije. Nisam želio znati koliko blizu.

Nisam znao kako.

Na promociji, nitko me nije ni pogledao. Čini mi se da je i ona zaboravila da sam tamo. Osjećao sam se kao poslušan vozač ili bodyguard dok sam čekao da se sa svima izljubi, primi cvijeće i ispiše posvete. Nisam dobio poriv ni s kim razgovarati, iako sam se zakleo da ću učiniti sve da joj tu noć olakšam i prilagodim se situaciji. Izmicala mi je otkad je ušla na scenu i odlučio sam učiniti što god treba da je vratim. Pokušao sam uhvatiti pogled nekog visokog starijeg gospodina koji je sjedio pored mene i barem desetak minuta ubiti razgovorom, ali nisam uspio. Dvorana je bila premračna i preuska ili se samo meni činilo da se strop i pod približavaju jedno drugome. Htio sam van. Nisam želio imati veze s ovim. Osjećao sam se kao u sekti koja me čak i ne želi vrbovati za svoje ciljeve.

– Mogao si se obući prikladnije – rekla je Elena namještajući dekolte svoje svilene haljine na prednjem sjedalu mog Peugeota. – Znaš li ti uopće koliko je trebalo povući veza da promociju napravimo baš u ovom klubu?

Pogledao sam u svoje nove traperice. Nisam znao tko je povlačio te veze, ah nisam ništa rekao. Sjedio sam za volanom i šutio. Osjećao sam kako se auto sužava oko mene i kako mi treba više prostora, a ne mogu ga dobiti. Nekoliko dana prije toga rekla mi je da bih trebao kupiti novi auto. Pomislio sam da je u pravu. Na kraju krajeva, Elena je postajala zvijezda. Kakav je to način da se jedna zvijezda vozika po gradu u staroj krami? Pogledao sam je. Pogurila se u suvozačkom sjedalu, a niz oči su joj klizile suze. Sada su se i moja pluća počela sužavati i nisam to mogao zaustaviti, kao što nisam mogao zaustaviti ni njen plač.

Nisam znao kako.

– Ne plači, molim te. Kupit ću novi auto. Novu garderobu. Shvaćam da sam te osramotio – rekao sam blago, najnježnije što sam mogao, ali ona je samo nastavila okretati glavu lijevo-desno i jecati.

Čitao sam Elenine pjesme pobožno, iako ih nisam razumio. Njezine su se promocije zaredale. Prije spavanja, razmišljao sam o licima koja sam u tišini promatrao na njima. Tražio sam u njima tragove nečega što bih mogao prepoznati, s čime bih se mogao poistovjetiti, ali što sam više razmišljao o njima, to sam se više osjećao kao da grebeni noktima po sasvim skliskom, bijelom zidu. Ubrzo bih utonuo u san.

Jedan dan, nakon bezbroj konzultacija na faksu i dva predana članka, zamolio sam je da mi napravi sendvič. Osjećao sam da ću se srušiti od umora i htio sam samo leći i nekoliko sati odspavati.

– Želiš me pretvoriti u domaćicu! – rekla je na rubu suza dok mi je dodavala sendvič.

Okrenuo sam se prema njoj u nevjerici.

– Ha? – uspio sam izgovoriti, a usta su mi ostala razjapljena.

Plakala je još pola večeri, iako nisam nikako mogao shvatiti o čemu je riječ.

Tjedan dana prije kave na kojoj me ostavila sjedio sam na tribini gdje je s još dvojicom gostiju, s dvama mladićima, predstavljala svoje pjesme. Prvi mladić dizao se svaki put kada bi ga se prozvalo, kao da ima potrebu naglasiti svima da je to upravo on, nitko drugi. Glasno je recitirao svoje stihove, napamet, nakon čega je zatvarao oči i radio bolne grimase. Elena ga je gledala s divljenjem. Pljesak se prolamao nakon svake njegove pjesme. Nakon zadnje, u kojoj je objašnjavao nešto o tome kako nitko ne razumije ljubav i glazbu osim njega, ili ljubav prema glazbi, ili glazbu iz ljubavi, nisam sasvim shvatio, okladio sam se sa sobom da će na kraju zatvoriti oči i zamahnuti glavom u bolnoj grimasi. Kad je to doista i učinio, nisam se mogao zaustaviti. Iz mene je prsnulo nešto između jauka, vriska i smijeha, što sam pokušao zamaskirati u kašalj. Nešto što je u meni čekalo i čučalo sve ovo vrijeme, skupljalo se i taložilo da bi na kraju gotovo iskočilo u ovom trenutku. Svi su me čuli i okrenuli se prema meni. Elena me prostrijelila svojim ljubičastim očima, a ostali su me pogledali s gađenjem kao što su ponekad gledali pijance ili beskućnike koji bi se na tribinama pojavljivali gladni, žedni i promrzli.

Na putu prema doma Elena nije sa mnom htjela progovoriti ni riječ. Pokušao sam sve okrenuti na šalu. Bio sam umoran, taj sam dan radio gotovo dvanaest sati, a zatim još spremao stan, kuhao nam ručak i sada je ta iscrpljenost provalila iz mene u obliku tog kriještanja. Što sam mogao? Događa se.

Elena je vrtjela svoju tanku ogrlicu i šutjela. U čelo su joj se urezale dvije velike bore.

Sljedeći dan Elena je i dalje šutjela dok je ulazila u usku crnu haljinu koju sam joj kupio za prvu promociju svojom mjesečnom plaćom.

– Daj, Elena, pa to je bila samo književna večer – rekao sam.

Elena je prišla svom novom laptopu i na svoj Facebook-profil dodala dvadeset fotografija: deset svojih i deset dvojice mladića s jučerašnje večeri.

Zatim se okrenula prema meni.

– Pjesnička večer – ispravila me. – I znaš – ti mene uopće ne razumiješ.

– Elena… – pokušao sam.

Isključila je laptop, ušla u cipele s visokom petom, okrenula se i izašla iz stana. Nije čak ni zalupila vratima.

Nisam krenuo za njom. Nisam shvaćao što bih trebao razumjeti.

Nisam znao kako.

Nisam krenuo za njom ni kada je izašla iz kafića u kojem me ostavila, prethodno me uredno poljubivši u kut usana.

Pa ipak, iako ne fizički, nakon prekida nastavio sam je pratiti. Nije me maknula ili blokirala na Facebooku, pa sam mogao neometano pregledavati njezine fotografije, što sam i radio, gotovo svakodnevno. Na kraju je pregledavanje njezina profila i potraga za fotografijama njezinih nastupa bilo prvo što sam radio nakon buđenja, a zatim i zadnja stvar prije spavanja. Sijedi urednik ili mladi pjesnik, guglao sam – s kim je viđaju? Čije fotografije stavlja?

Na slikama je, naravno, uvijek bila besprijekorna – toliko daleko od mene, ali na neki način ipak moj a. Vrijeme je prolazilo. Dani. Mjeseci. Elena, mislio sam svaki dan, po cijele dane. Analizirao sam svaki svoj pokret u detalje. Gdje sam zapravo pogriješio? Da sam barem… I tako stalno. Ali nisam dolazio do rješenja, do toga što trebam napraviti da mi se vrati.

Nisam znao kako.

Jednoga dana prolazio sam raskršćem pored knjižnice u koju je Elena često odlazila na susrete i nastupe. Ugledao sam je. Izlazila je iz knjižnice blago pognute glave. U jednom trenutku podignula je glavu, primijetila me i nasmiješila se, pomalo sažaljivo.

– Heeej – rekla je s jedva vidljivom nelagodom. – Upravo sam bila u knjižnici provjeriti koliko se moja knjiga čita, znaš. Ima full puno posudbi.

Zagledao sam se pozorno u njezino lice. Činilo se kao da se na jednom mjestu, netom iznad lijevog oka, počelo ljuštiti i da je na tom mjestu zapravo bio puder. Ne, pokušao sam odagnati tu misao. Elenina je put savršena. Ona ne mora koristiti puder. Silno sam poželio to mjesto na njezinom čelu dotaknuti rukom i izravnati, vratiti Eleninu glatku kožu.

– Uskoro će biti moja deseta, jubilarna promocija, znaš. Pozvan si. Naravno.

Ponovila je riječ „naravno“, kao da želi odagnati svaku moguću sumnju u moju poželjnost na njezinoj promociji.

Nisam mogao prestati gledati onaj dio njezina lica koji se ljuštio.

– Inače, spremam svoj prvi roman – rekla je fokusirajući me svojim ljubičastim očima. – I prevode me, znaš.

Još uvijek nisam progovarao.

– Tako mi je drago što smo se sreli. Puno sam razmišljala o nama i… došla sam do zaključka da jednostavno… kako bih to rekla… u našoj vezi nije bilo dovoljno… znaš. Zaljubljenosti.

Naglasila je posljednju riječ i pogledala me umilno, grizući donju usnu. Zatim je pogledala na sat.

– Uh, koliko je sati. Moram ići. Uživaj. Uuužasno mi je drago da smo popričali – potapšala me po ruci i nestala u oblaku parfema kojeg nisam prepoznao.

Njezina poruka stigla je nakon nekoliko minuta. Još sam stajao na istom mjestu. „Ne zaboravi javiti frendovima da mi dođu na promociju! Možeš i shareati event! Pusica!“

Odlučio sam krenuti dalje. Prelazio sam cestu i nisam mogao prestati razmišljati o onoj pukotini – mjestu gdje prestaje puder i započinje Elenino pravo lice. Ili prestaje Elenino pravo lice i započinje maska. Zašto joj nisam čestitao? Zašto sam mogao misliti samo na njezinu šminku umjesto da sam se uključio u naš „razgovor“?

Došetao sam do izloga prve knjižare. Pogledom sam potražio Eleninu knjigu. Bila je u prvom redu. Njezino porculansko lice nježno me i zavodljivo gledalo s korica. Nije bilo nepravilnosti.

– Elena – šapnuo sam i dotaknuo staklo.

– Znaš – rekle su njezine savršeno oblikovane usne.

Zatim su ušutjele.