Kako svezati cipele | Nikola Petković
Stvarno sam ni za što. Još malo i umrijet će, a ja mu neću reći istinu o nama. Onako kako ju ja vidim. Licem u lice. S njom i s njim. A ružno je ne reći istinu. Ne samo onima koji umiru. Pokušavam. Kad sam sâm kod kuće, vježbam. To, ta istina, kad bih je izgovorio bez da se, shrvan od sjećanja na nju, u potrazi za zrakom kojega, da bi se nešto reklo, ipak treba udahnuti, zavrtim u krug, zvučala bi nekako ovako:
Tata, jebem li ti sve po spisku:
1. Kako si mogao od nas otići, one ‘69., a ja nakon toga dvije godine nisam znao jesi li živ ili ne?
2. Kako si se ‘85. mogao prestrašiti onih komunjara koji su mi na vrata stana slali policiju? Zašto me, kao komunjara, nisi od njih zaštitio? Vidiš. Još su živi. I jači su no ikad. Toliko su jaki da im ne treba ni neprijatelj.
3. Gdje mi je štedna knjižica koju si mi obećao otvoriti nakon razvoda i obećao mi je dati kad napunim 18?
4. Gdje je ono pismo u kojem objašnjavaš razloge razvoda, a rekao si da ćeš mi i njega i tu knjižicu dati istoga dana?
5. Kako si mogao prodati ku… ma jebeš kuću. Valjda je to bilo tako jer niti jedan njezin dio, niti u jednom trenutku, nije bio predviđen i za mene. Nego, ono prvo. Evo, opet se vrtim. Vraćam se. U vrijeme kada si prvi put nestao. Ono kad si otišao prije nego što si zapravo otišao. Kad si stvarno otišao, otišao si, sjećaš se, sve dok i novine nisu donijele vijest o tvojoj saobraćajnoj nesreći. Na mostu Svete Ane koji se i tada tako zvao. Ne mislim na to. Mislim na ono prije, kada si prvi put otišao od kuće. Znao sam da si otišao nesretan. I ja sam bio nesretan. Toliko da se i danas toga sjećam. A sjećam se kad sam te i kako prvi put vidio. Sjećaš li se, tata, ti si me primio u pionire? Na pozornici bakarskog kina, postrojili su nas pred oltarom domovine baš kao što danas, pred oltarom iste samo manje, postrojavaju ministrante. Božji pioniri, Titovi… isti kurac. Jednako tako dječica ne znaju točno zašto su baš u redu, a jednako bezrazložno, ispunjeni sjajem praznine simbola, ponosno u njemu stoje. Da. Ti si bio tamo. Ispred Saveza komunista. Tako se govorilo. Ispred je tada bilo kao danas u ime. I ti si mi, bez riječi, oko vrata svezao maramu. Doma te nije bilo tjednima. Tjednima nismo izmijenili niti jednu jedinu riječ. A dotad smo bili nerazdvojni. Igrali se zajedno. Sjećam se da si znao, kad bi mi puknuo balon, od njegovih ostataka napraviti balončiće. Bili su manji, brži i negdje ponad moje glave, brisali tugu za nestalim balonom. Sad si tu, na pozornici. Jednako si lijep, mlad i ponosan, kao kad si, shrvan tugom i sjeban od ponosa, od nas otišao. Stisnuo si mi ruku. Tvoja je bila topla. Moja je bila znojna. Sramio sam se što i moja nije čvrsta kao tvoja… ali te nisam ispuštao iz ruke. Kao da smo se svezali. Rekao si mi Čestitam, druže pioniru! Ne znam što si mi i jesi li mi još nešto htio reći. Nešto umjesto tog izvježbanog čestitam koje je, odredivši zbilju tog trenutka i, zapečativši moju stvarnost za ostatak mojega života, ostalo lebdjeti iznad stvarnosti. Ja isto tako ne znam što sam ti tada želio reći, ali znam da ti nisam puštao ruku sve dok je ti nisi, odmjerenim trzajem kakvog je valjda nalagalo pravilo službe, iz moje ruke izvukao. Ne znam što sam ti htio reći, stvarno ne znam, ali i dan-danas znam da sam rekao ono što sam najmanje želio reći. Rekao sam kako ću biti dobar i vjeran drug, da ću poštivati roditelje i starije… i da ću smjelo kročiti stazama partizana, ja Titov pionir, s crvenom maramom koju mi je, bez riječi, tata vezao oko vrata. I što sad radim? Jesam li održao riječ? Posebno onu koja govori o tome kako ću poštovati roditelje i starije…? Vidiš, sve u svemu, čini se da sam opet ja taj koji je izdao tebe. Ja koji sam obećao da ću biti dobar. Ja Pinokio.
6. Idemo dalje: zašto mi nikada nisi kupio niti jednu knjigu za školu?
7. Zašto mi nikad nisi poslao paket dok sam bio student?
8. Zašto si nas godinama ponižavao alimentacijom kojom nismo mogli kupiti litru mlijeka i kilo kruha dnevno? Znaš, bile su inflacije. Velike.
9. I zašto, ako si pristao napola plaćati moj studij… zašto taj novac nikad nije stizao na vrijeme i zašto si mi to za sve vrijeme studija stavljao pod nos?
10. Zapravo, jebeš sve ovo, ali kako si mi, bez da si me upoznao, mogao reći da sam loš otac?
