Kako svezati cipele | Nikola Petković

Za mnom trči tetka. Pred njom bježi kokoš. Kokoš ide u cik-cak. Tetka u ruci ima malu sjekiru. Nešto kao tomahawk. Kokoš skakuće. Zapravo se trza. Kao da je prikopčana na struju. Kao oni na Floridi, kada ih pričvrste za stolicu i ubiju. Gledao sam to u nekoj emisiji. Onoj s Barbarom Walters. Stave ga, glavu mu prekriju nekakvom vrećicom kao kada se kupi manja količina krumpira. Pa ga još malo pričvrste i jedan u uniformi okrene nekakvu kružnu, nešto kao na štednjaku, ono s voltima… i tek se tada ovaj s vrećicom preko glave počne tresti. Iz tjemena mu dimi. Na televiziji pokazuju kao da se to nikom ne događa. Navikli na glumce, gotovo da smo smireni. To se događa nekom drugom. Nekom tko nisam ja ili mi, ali najgore je što se čini kao da se to ne događa niti njemu koji nam pred očima umire. Sav se tresući. Grčeći se. Ali, nekako se toga ne mogu otresti, navikli smo na glumce.

Ta kokoš. Ide u krug pa negdje koso. Pa kao da bi u neki grm, na stablo kao da bi se popela. Prestao sam trčati. Navikao na juhu iz konzerve i bijela, očišćena pileća prsa u vakumiranom pakovanju odbijam jesti tu kokoš čije tijelo tetka nosi pod rukom, vičući: Vidi Nidžo što je najebala, oš prsa, oš batak, jebo oca svog!

Gledam u kokošju glavu koja se u trzaju izdigla nad okrvavljenim vratom, crvena kao plastične figurice crvenokožaca iz “Čarobnih vrećica”.