Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

RUB

Hej,

oprosti, nisam ti se javio prošli tjedan, svašta se događalo.

Nešto nije u redu sa mnom. Tako kažu moji dragi šefovi. Navodno su kod mene otkrili znakove psihičke bolesti. Bili su vrlo uporni, pa su me poslali i na testiranja. Testovi su navodno potvrdili njihove sumnje, pa mi doktori više ne daju ni da vozim auto. Jasno, svi su skeptični oko toga mogu li uopće dalje raditi u firmi.

Znam da nisam bolestan. Mislim, i ti znaš, zar ne? Neću ti ni reći koje su dijagnoze počeli ispaljivati nakon samo pet minuta razgovora sa mnom. Kako to smiju? Ti možda znaš – imaju li uopće pravo na to?

Zamisli, dali su mi i tablete. Nekakav miks koji bi me trebao smiriti i pomoći mi. Ali u čemu? Oduvijek sam ovako razmišljao i ništa se nije promijenilo posljednjih mjeseci. Popio sam dvije, samo da vidim kako djeluju i, naravno, nije mi bilo dobro. Kako bi mi bilo dobro u ovoj suludoj situaciji? Otupio sam. To im je valjda i cilj. Znaš da nikada nisam vjerovao doktorima, vrag ih odnio. A ni ovim šefovima. Sjećaš se, pisao sam ti kako su mi sumnjivi i kako mislim da nešto kuhaju protiv mene. Imao sam pravo. Mrzim kad imam pravo, ali što da radim? Ja sam prokleti Mel Gibson u onom filmu o teoriji urote. To je moja sudbina, izgleda.

Kako si ti?

Nego, znaš što? Pobrinuli su se da mi dijagnoza bude takva, znam to. Sve mi pati zbog toga. Obavijestili su ekipu na mom poslu i sada ne mogu dobiti nove projekte. I svi me, naravno, čudno gledaju. Kada ulazim u WC, nikada nikoga nema. Oslobađaju mi prostor. Klone me se. A znaš da mi je taj posao sve. Konačno sam se počeo probijati i sad ovo. Pričao sam s dvojicom najbližih kolega i kažu da ništa ne mogu učiniti, da im je žao. Nije. Mogli bi, ali neće. Nisam im smio vjerovati ni pričati s njima. Svi su isti. Pazi da se nikada ne nađeš u blizini neke produkcijske kuće.

Uostalom, što bi ti tamo radila? Imaš pametnijih stvari u životu, svoj hobi. Slikaš. Zarađuješ li dobro s tim? Sumnjam. Ali ako te veseli… dođu li ti barem ljudi na izložbe? Slabo, jel’ da? Kod nas se takve stvari ne cijene, svi samo jure za novcima. Oduvijek sam znao da ćeš postati umjetnica, i to kvalitetna. Sjećam se tvojih crteža na likovnom u školi. Profesorica te hvalila, istina, ali jedini sam ja vidio da se tu sprema nešto veliko. Eh, kad bi se sada mogli vratiti u to vrijeme. Sve bih drugačije napravio. Planirao sam ti doći na otvorenje izložbe, vidio sam događaj na Facebooku, ali nije mi bilo dobro taj dan. Često imam napadaje panike. Imao sam ih i kao mali, sjećaš se? Uvijek mi se čini da je s njima gotovo, ali onda se opet pojave baš u nekom nezgodnom trenutku, recimo, kada moram otići na neku svečanost.

Kako ti je u braku? Moram ti reći – nisam nikada vidio dvije različitije osobe od tebe i tvog muža. OK, vidio sam vas samo na slikama, ali svejedno. Mislim, ne znam. Objasni mi. Ti si introvert, on djeluje ekstrovertno i bahato. Kao da se bavi boksom teže kategorije, a ti – pahuljica. Koliko je visok? Na slici sjedite, ali čini mi se puuuno višim od tebe. Vjerojatno s tobom liječi svoje komplekse, jer djeluje kao da ih ima. Nadam se da nećeš to pogrešno shvatiti. Znaš da imam odličnu intuiciju. Mislim, nisam nikada razumio kako se nađeš u tim nekim lošim situacijama s muškarcima. Jednostavno su pogrešni za tebe. Ti si romantična, ali baš uvijek zaglaviš. Mislim da je to zato što inzistiraš na tom playing house aranžmanu. Uzmeš ciglu i izgradiš čitavu kuću sasvim sama. I tako opet… i opet. Moraš voditi dijalog, ne monolog. Razumiješ? Znam, znam, ne tiče me se, ali kako objašnjavaš dva propala braka? Čuo sam o tome od onog Zokija koji je išao s nama u razred. Sreo sam ga u dućanu prije pola godine. Uglavnom, volio bih upoznati tvog sadašnjeg muža. Ako to nije problem. Volio bih provesti neko vrijeme s njim. Provjeriti jesam li u pravu. Znaš da sam uvijek bio nesiguran.

Moram ti reći još jednu stvar. Riječ je o tvom poslu: djeluje mi grozno. Mislim, iskreno: nedovoljno novaca i previše rada za nešto što se ne cijeni. Tvoja su istraživanja važna i vrijedna, ja to razumijem, ali siguran sam da ih nitko drugi ne uzima zaozbiljno. Čitam malo po Internetu čime se bavite, koliko za to treba vremena i divim ti se kako sve uspijevaš i stižeš. Uvijek si bila vrijedna. Pčelica. Tako sam te zvao, sjećaš se?

Uopće ne razumijem kako se to dogodilo, kako je došlo do toga da su me počeli prozivati da se čudno ponašam, da sam živčan, agresivan, paranoičan, da moraju oprezno sa mnom. Zamisli. Oprezno sa mnom. Kao da sam tempirana bomba, što li. I nisam skrenuo, jebiga, nisam se ponašao nikako drugačije nego inače. Radio sam i sa svima razgovarao kao i inače. Zato i mislim da mi smještaju. Žele ubaciti jednog novog lika na moje mjesto, to je. A sada će i moći, čim me se riješe. Nikad im nisam bio simpatičan. Previše sam radio, premalo tračao, bit će. Nisam se uklopio. Dobro, imao sam nekoliko ljutitih trenutaka, ono kad su mejl o slobodnim danima poslali svima osim meni, ili ono kad su me namjerno isključili s domjenka i rekli da je to bila pogreška, a bilo je tu i još nekih slučajeva. Dva velika projekta pred mojim su nosom dali kolegama koji su „iskusniji u tom području“. Ali nisu – ušao sam im u podatke nakon radnog vremena i sve ispregledavao. Kad sam već krenuo s tim, počeo sam redovito provjeravati rad ostalih kolega, kad god bi otišli na pauzu ili kući, da vidim što i koliko to oni rade. Ostajem u uredu po petnaest sati ako je potrebno, dok ne dovršim sve što imam. A imam puno toga. Neke stvari koje pronalazim na njihovim kompjuterima spremam. Dobro će mi doći za ucjenu ako do toga dođe.

Nisam stvoren za malu sredinu, jebiga. Nemam taj sklop. Ni na drugim radnim mjestima nije mi išlo. Ljudi bi me brzo počeli izbjegavati, ne pozivati me na kave, ručkove, gledati u mene kao u nekog stranca, s nelagodom, dok bih prepričavao svoje probleme. Zar oni nemaju nikakvih problema? Mislim, možda bih trebao pričati samo o lijepim stvarima, možda ljudi vole samo viceve i pošalice, ali to nije moj stil. Ja sam realan. Ovaj je život težak i bolan i to treba reći. Zapravo sam trebao raditi od kuće i to bi sve riješilo. Ovako, nije moglo dobro završiti.

Na rubu. Kako su me samo označili. Jednom kad čovjeku kažeš da je na rubu, on i prijeđe na rub, u to sam isto uvjeren. Kako i ne bi. Sve je to mobbing, firme i ne znaju drugačije.

Na kraju će me sve ovo stvarno izludjeti. Što da radim? Dobro je da se koliko-toliko svladavam inače bih im došao tamo sa strojnicom. Znam, pretjerujem, ali mrtav sam umoran od opreza i brige. Pokušao sam biti dobar i ljubazan sa svima tamo, trudio sam se, raspitivao, radio sve i više od onoga što sam trebao… i dočeka me ovo.

Neke stvari u životu jednostavno nisu pravedne. Nema sreće. Nekome se sve savršeno posloži, a netko hoda po suncu na lijepoj livadi, ugrize ga otrovna zmija i umre na mjestu. Evo, tebi je sve sjajno. Mislim, ne kažem da nisi zaslužila, uvijek si bila jako inteligentna i bio sam siguran da ćeš uspjeti u svemu čega se dohvatiš. Ja sam obična budala u odnosu na tebe, oduvijek. Sjećam se naših dječjih razgovora, tako sam kasno sazrio u odnosu na tebe. Bila si puna ideja, kreativna, briljantna. Sve si pametno inicirala i još pametnije završavala. A ja, retard.

Nisam zavidan, samo ti kažem kako su stvari oduvijek izgledale. Naravno, tu je i faktor sreće. Pa i ovo sve što ti se, pretpostavljam, događa s muževima i s poslom, sve ćeš to srediti. Neki ljudi jednostavno hodaju po onoj istoj livadi i nađu deset tisuća eura. Ne kažem da nisi zaslužila te stvari. I ne kažem da nisi ništa teže prošla u životu, svatko prolazi nešto. Ali ovo što ja prolazim… nitko ne bi smio. Ja sam na onoj prvoj livadi.

Nisam spavao već dva tjedna. Oči su mi natekle od podočnjaka i podljeva, pa izgledam pretučeno. Uzimam samo sredstva za smirenje i to možda u većim količinama nego je potrebno, pa dosta spavam i na poslu. No što se to njih tiče dok uredno obavljam zadatke? I ostajem prekovremeno? Spavat ću gdje i kada želim. Nekidan me kolegica tresla dobrih desetak minuta dok se nisam razbudio. Trebao me neki bivši klijent. Toliko me uzrujala tim razbuđivanjem da sam i nju i klijenta poslao u pičku materinu. Inače to, naravno, ne radim, ali bio sam umoran i morao sam još malo odspavati.

Ne izlazim iz stana. Vrijeme provodim u krevetu i pred kompjuterom. Nemam teka i zapravo se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put jeo. To mi isto predbacuju: čude se kako sam smršavio. Ne znam što ih za to briga. Prokleti ljudi. Samo zabijaju nos tamo gdje im nije mjesto. U zadnje vrijeme hvata me i strah pred njima, pred otvorenim prostorom općenito, mjestima gdje se skuplja puno ljudi. Što ako smišljaju nešto protiv mene? Neki način da me uklone, izbrišu? Evo, i sad se bojim izaći iz sobe. Što ako me čekaju dolje? Ako se spremaju negdje me odvesti, tko zna gdje?

Pisat ću ti dok ne odgovoriš. Nikada neću stati. Znam da si zaposlena, da imaš obaveza, ali pisao sam ti svih ovih godina pa mogu i dalje. Srećom, e-mail adresa ti je ostala ista, barem ona od firme. Stvarno se nadam da ćeš mi jednom odgovoriti. Da ćeš konačno doći k meni. Sve ovo vrijeme nisi, ali siguran sam da sva moja pisma ipak čitaš, da suosjećaš, da želiš znati kroz što prolazim.

Bojim se ovog stanja. Slično je proklizavanju. Neke dane ne ustajem iz kreveta, izgleda da ih čitave prespavam, ali ne mogu biti siguran jer mi se u glavi nešto zamuti, odvaja jedno od drugog.

Molim te, nemoj se ljutiti što te svaki tjedan tražim jedno te isto. Nemam nikoga drugog, znaš to. Znam da ćeš razumjeti. Ti si najbolja osoba koju znam. Moja najdugovječnija prijateljica.

Završit ću zato ovo pismo kao i uvijek:

Dođi.

Dođi.

Dođi.