Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić
HOD
Vidim te posvuda. Tvoje lice, čak i tamo gdje sigurno nikada nisi bio. Zima je i čini mi se kao da ne postojim dok hodam našim gradom, da sam se od hladnoće sasvim smanjila i, savijena u tanku žicu, stopila s rubom pločnika. Davno proljeće u tada stranom Lisabonu, s crnim vinom i jagodama kao da se sasvim sigurno nije dogodilo, iako sam tamo bila ova ja – ova koža i kosa. Ti i ja, u hodu poznatim bulevarima, u spuštanju prema moru, u obilasku visokih kipova, u hodu, stalno, uvijek u njemu.
Polako obrubljujem koracima prostore u kojima smo bili zajedno. Želim ih iscrtati kredom kao mrtva tijela na očevidu. Mrtav, a živ prostor. Oaze u pustinji. Naše mjesto u parku: stara, išarana klupa. Terasa ispred naše najdraže zgrade, grm bobica pored stola. Minijaturno parkiralište, parkirno mjesto koje si uvijek birao ako je bilo slobodno. Naša staza uzbrdo, duboko u crnogoričnoj šumi.
Mi nismo znali razgovarati, pa smo hodali. Riječi su iz tvojih usta izlazile polako i nespretno, glave kornjača iz debelih oklopa. Riječi su se u meni bezobzirno kotile i frcale izvan bez reda i logike, rojevi muha. Okretao bi glavu kada sam govorila, kao da si želio izbjeći nešto suvišno i nasilno. Ja sam tvoje riječi iščekivala dugo i pomno, nježno primala na izlasku, čistila, stavljala na praznu policu i dugo promatrala. Činilo mi se da u njima ima više nego što se tog trenutka moglo ugledati. Bila sam sigurna da će se njihovo pravo značenje ukazati tek naknadno.
U sjenama oskudne morske vegetacije pogledi bi nam se sastajali. Pokušavali su prodrijeti jedan u drugog i poručiti nam ono što riječi nisu mogle. Tvoje oči bile su razum, zimska tišina i dubina bez dna. Ne znam sto si vidio u mojima. U sporim ljetnim poslijepodnevima zadovoljstvo bi leglo na nas, ispružilo se na meki pijesak i odahnulo. Odvratila bih pogled prema granju koje je lebdjelo na vjetru. Shvatila sam da su sve ikada izgovorene riječi zapravo zamjena za nešto drugo. Nisam shvaćala za što.
Obilazim koracima skliske ledene nogostupe. Ceste gdje smo se vozili u tvom autu, cvokoćući. Trljajući si međusobno ruke na dugim crvenim semaforima, skrivajući smiješak. Vozio si s jednom rukom na volanu, drugom na svom bedru. Tvoj pogled na cestu zakopala sam duboko u sebe. Ponekad me probudi iz sna, miran kao horizont.
Iz mene su izlazile bujice. Naleti, zamahivanja. Tražila sam, ispitivala, analizirala, vrtjela se u krugu sa svojim idejama i potrebama. Jedna je zamjenjivala drugu, a svaka je bila veća, jača, tvrdoglavija i nesnosnija od prethodne. Koprcala sam se u njima, tražila sam izlaz, prozor koji bi gledao na našu budućnost – pregledan, jasan vidik.
Nije ga bilo.
Šetnje su nam počele izmicati kao zmije, skrivati se, skraćivati i nestajati, kao da više nije bilo puta kojim bismo mogli krenuti. Hodala sam uz tebe blago te gurajući od sebe, istovremeno te želeći dotaknuti. Pomicao si svoje krupno, nespretno tijelo od mene, želeći mi dati prostora, osloboditi me onako kako roditelj to treba učiniti. Mislio si da bih se trebala rastrčati. Potražiti ono što, očito, tražim čitavo vrijeme. Ono samo svoje. Ono u čemu ću dalje rasti. Pitala sam se što tražim – jesu li to riječi, tražim li njih: izgovorene, napisane, prešućene, glasne, tihe, brzopotezne ili one druge: dugo promišljane i pažljivo oblikovane. Tražim li zapravo samo riječi ili je u mojoj ruci još nešto što trebam ispustiti jednom kada ispustim tvoju ruku, kao i nešto što trebam primiti u nju kada se rastanemo.
Puštao si me ispred sebe, usporavao si svoj hod. Ja sam hodala sve brže, okretala sam se samo povremeno. Disala sam ubrzanije, palila cigarete, nisam znala kamo s tim novostečenim rukama, kamo s kosom, slobodom, kamo s tim tijelom koje je ubrzavalo prema nečemu bez prestanka. Htjelo je gutati travu, doline i nizine, i dalje mu nije bilo dovoljno prostora, ni vremena. Ti nisi ubrzavao. Ali nisi ni skrenuo. Znao si svoj put. Polako, usmjereno i smireno za mnom, uvijek me držeći na oku. Ne skrećući pogled. Ruke su ti opušteno padale niz bokove. Neopterećeno si se kretao, kao bez tereta, iako si imao terete od godina, briga, taloga koji su ti se skupili oko očiju i slegli na ramena. Kada se okrenem, još uvijek vidim tvoje lice iza sebe, kao kroz zadnje staklo automobila.
Ispred sebe, mislila sam da ću ugledati svoje odgovore, blještava svjetla na kraju tunela, ali dočekalo me ništa. Tunel nije prestajao, a tvoje je lice bivalo sve udaljenije i sitnije iza mojih koraka. Možda ne postavljam prava pitanja, pomišljala sam. Ako ne znam što tražim ispred sebe, svejedno je koliko sam daleko odmakla. I svejedno je kojim sam putem krenula. Ali nije svejedno to što sam ispustila tvoju ruku.
Hodam i dalje, nadajući se da ću, ubrzavši, napraviti puni krug i tako te jednom opet vidjeti u daljini, daleko ispred sebe.
Šećem posvuda, svakodnevno, uporno, postojano. Godišnja se doba izmjenjuju, kao i strujanja koja izviru duboko ispod površine tla. Prašina se diže i spušta, taj vječni dah zemlje ostaje. Promatram promjene svjetla u danu, osjećam da gubim vrijeme kada se obrisi zatamnjuju, kao i kada se, ranom zorom, rasvjetljavaju. Da čitavo ovo vrijeme bez tebe samo jurim, pokušavajući se ispuniti svime što mi padne na pamet, ali ponajprije hodom.
Hodam oštrije, mekše, katkad upinjući se prema obrisima u daljini, a katkad gledajući pozorno u pod.
Već neko vrijeme više nisi među nama. Ne šećeš dugim koracima, ne oblijevaš grad svojim toplim dahom. Plavetnilo u koje si prešao sigurno je gušće od svega na što smo zajedno naišli. Ne postoji ništa što bih ti voljela reći ili imala potrebu da saznaš, ne sada i ne više, ali na neki se način ponosim time da nijednom nisam uspjela prošetati poznatim ili nepoznatim prostorom bez tišine koja izvire iz tvog lica.
I time da nijednom nisam uspjela pored svojih koraka ne ugledati tvoje.
