Nijemi monolozi | Tena Lončarević
LJETO KADA RAT NIJE TREBAO POČETI
Dvorištem se razliježe mučan vonj ljeta, sparina mi sjeda na tijelo i koči ga. Kasno je poslijepodne i moja je sjena duža od mene, prostire se tlom kao prijetnja po sivoj iskljucanoj zemlji, po rasutim zrncima kukuruza i raštrkanom opalom perju.
Kada želim zaustiti, ne mogu, puna su mi usta tog perja, skuplja se u grlu i tjera na povraćanje. Zatvaram usta, gutam, umjesto sline, niz jednjak mi se spuštaju lepetava kokošja krila.
Vonj ljeta vonj je krvi.
Bakina snažna šaka stišće tanke kokošje noge, sve se odvija brzo, rutinski. Zamah lijeve ruke kojom spušta pernato tijelo na panj, zamah sjekire u desnici, glava pada na suho tlo, vonj tople kokošje krvi razlegne se dvorištem kao mučan teret na savjesti. Dugačka popodnevna sjena raste preko odsječene glave, crvene krijeste i ukočenog otvorenog oka, zastajem, čini mi se da gleda ravno kroz mene. Kokošje tijelo sumanuto trči dvorištem, ono nema glavu, trči tako obezglavljeno, ne zna da je već mrtvo.
* * *
Ljeto kada se mislilo da rat neće početi provodim u bunilu tijela koje izlazi iz dječjeg svijeta. Završila sam 6.razred. Iznad kreveta u svojoj sobi lijepim postere iskinute iz Brava, časopisa za koji dajem cijeli džeparac iako ne razumijem ni riječi koja u njemu piše, časopis je, naime, na njemačkom. To mi nije važno, zapravo me i ne zanima sadržaj, samo slike zvijezda s onog magičnog programa neuhvatljivog anteni našeg televizora, MTV-a. Smrtno sam zaljubljena u Joeya McIntyrea iz NKOTB-a i to svima i bez stida ponavljam, Joey je moj.
Maštam kako mi na koncertu pruža ruku i povlači me na pozornicu, pjevamo zagrljeni, odjednom i ja imam sluha i ritma i pod moćnim reflektorima postajem obožavana. Desetci tisuća ljudi podižu upaljače i ljuljaju se u ritmu balade koju Joey i ja pjevamo, Please don’t go girl. Iza nas je vatromet svjetla, pogledam ga zaneseno, iz njegovih plavih očiju kapaju suze ganuća. Ostatak benda plješće oduševljen novim pjevačkim pojačanjem, oduševljen sa mnom. Uvjerena sam da će se to baš tako i odigrati, samo moram dospjeti na njihov koncert.
Dječaci koji nisu na posteru ne zanimaju me previše, svi dječaci osim Darija. Dario iz Kardeljeve ulice malo podsjeća na Joeya iz NKOTB-a, oči su mu jednako plave, ali sitnije, izgleda kao da stalno škilji. Dario je najpopularniji dječak u našem naselju, njegovo se ime u leksikonima pojavljuje stilizirano brojnim srcima. Dario vozi BMX, ima crnu spitku iz koje ne izlazi ni ljeti i repić na inače kratkoj kosi. Ima i sljedbu dječaka koji pokušavaju oponašati sve što čini, ali njihovi poniji i kose ošišane po majčinim željama jednostavno nisu dovoljni. I meni je zanimljiv, ali sva se pogubim kada sam s njim u društvu, uzmucam se u strahu da ne kažem nešto krivo, nešto djetinjasto što će kasnije ponoviti pred svojom ekipom da mi se naruga i izazove smijeh. Radije šutim. Ionako ne znam puno o nogometu i nogometašima, a iako je završilo Svjetsko prvenstvo u Italiji, sve o čemu dječaci pričaju su utakmice i Panini sličice. To je svijet za koji nemam ulaznicu.
* * *
Na ulici sam. S vršnjakinjama iz susjedstva rastežem lastiš. Ba-le-ri-na ro-ko-ko di-že no-ge vi-so-ko, a njen muž ba-le-tan, di-že no-ge na ta-van, odzvanja ritmično, kvrgave mršave noge preskaču gumu u izvježbanoj koreografiji.
Uglavnom se igramo nas tri, Mihaela, Manuela i ja, Maja, 3M kako nas zovu valjda svi u naselju. Gumu za lastiš izvlačimo iz starih gaća, najbolje prođemo kod Manueline bake, ona ima ogroman trbuh i cijela je kao neka golema babuška, puhće i gega se dok hoda. Zamišljam kako u nju stanemo sve tri, i Mihaela, i Manuela i ja, a sigurno i koje manje dijete, možda Mihaelin brat. Često na nas zamahne kuhinjskom krpom kao u ljutnji, ali zapravo sa zauzdanim osmijehom na usnama, gega se za nama i cijuče prigušujući smijeh. Njene su gaće premija, od njih se dobije najbolji lastiš. Sve smo vješte u preskakanju, lako prođemo od jedinice do desetke. Dižemo lastiš sve više i više, svaka je osvojena razina nova pobjeda.
Kada začujem Natašin glas, snuždim se, ali to ne pokazujem. Mihaela i Manuela uvijek joj se obraduju, vriskaju i grle je kao da se ne viđaju skoro svaki vikend. Nataša živi u vojnim zgradama i tamo ima svoje društvo, a nama dolazi kada je u posjetu djedu i baki. Mislim da su moje prijateljice malo previše opčinjene njenom pojavom, meni se ne sviđa ništa na njoj, ni te šiške podignute i zalakirane kao što ih Tajči nosi, ni rošule s cipelama kojima se očito folira pred nama, a ni NKOTB majica, onakva kakvu mi roditelji nisu htjeli kupiti. Ne volim Natašu, ali šutim, ne želim da to Mihaela i Manuela saznaju.
Igra se mijenja njenim dolaskom, Nataša zna praviti zvijezde preko lastiša, samo zamahne i začas se prebaci na rukama, to izgleda tako jednostavno, kao najprirodnija stvar na svijetu. Pokušavam i ja, ali moje su ruke klimave, teško podnose težinu tijela, ne uspijevam. Za mene je igra gotova. Nitko me ne moli da ostanem. Odlazeći kući, vidim svoje dvije prijateljice kako s Natašom prave zvijezde preko lastiša. Izgledaju tako elegantno, boli me njihova ljepota. Odlazeći kući, negdje duboko u sebi osjetim da više nismo 3M. Jedno M nije dovoljno dobro, za Maju je igra gotova.
* * *
Zvuk Dnevnika ori u dnevnoj sobi. Cijelo se kućanstvo naguralo ispred malenog televizora. Tu su i mama i tata, baka i djed, čak i moja starija sestra koju takvi sadržaji obično ne zanimaju.
– Ćao! – vičem s ulaza.
Nitko mi ne odzdravlja, nešto se grozno moralo dogoditi. Poguram sestru i sjednem do nje na fotelju. Ne buni se kao obično, pušta me iako je i njoj sigurno, kao i meni, tijesno i žuljavo.
– Što se događa? – pitam.
– Šššššš – stišava me tata živčano.
– Gledaj – šapne mi sestra – vidi ove divljake.
Ekranom šetaju naoružani muškarci, to nisu vojnici, u običnoj su, civilnoj odjeći. Njihova su lica neobrijana, gruba, puške na ramenima nabijene i spremne za lov, lov na ljude. Preko ceste položena su ogromna debla i komadi stijena, reporter spominje Knin, ratno stanje, Milana Martića, pripravnost, oružani sukob. Lica mojih ukućana sve su bljeđa, otac ustaje, vadi cigarete iz džepa i dodaje mami jednu. Škljocanje upaljača poklapa se sa zvukom odjavne špice na ekranu.
– Daj i meni jednu – govori djed i pruža svoju klimavu, staračku ruku.
– Znaš da ne smiješ, moraš paziti, tvoja pluća – nabraja baka već po navici, u glasu joj čujem umor i prepuštenost porazu.
– Pusti ga – otac pripaljuje djedu cigaretu, nema što drugo reći.
– Pusti me – djed uvlači dim i zakašlje se plitko – mislim da nas čekaju puno ubojitije stvari od ove cigarete.
– Aje, ne dramite, sve će biti ok, naši će to riješiti – ustaje sestra, potapša djeda po ramenu i odlazi. Utonem u fotelju, sad je cijela moja, na njoj je ostao samo sestrin miris, čist je i nekako nevin, podsjeća na dječji puder.
* * *
Lubenica se uvijek dugo čeka. Od onog trenutka kad je s kamiona ulicom orilo „lubeniceee, lubeniceeee“ pa do ljepljivog curenja među prstima i slatkog osvježenja u ustima mora proći nekoliko sati, lubenica se mora dobro ohladiti. Stavljam je u amper, kačim na kuku i kolutom spuštam duboko u bunar. Prije to nisam smjela sama, nisam smjela ni blizu otvorenom bunaru, u njemu je stanovala nepregledna dubina i mrak, iz njega je vrebala smrt.
Sestra me znala plašiti pričom o ruci koja izranja iz bunara, hvata znatiželjnu djecu i povlači ih u dubinu, u vodeno podzemlje iz kojega nema puta van. Negdje usred njenih rečenica osjetila bih hladne, vlažne prste na svom vratu, gutala sam tamu, gušila se. Sada znam da nema takve ruke, nagnem se i gledam svoj lelujavi odraz na površini, u to zrcalo uranjam amper, ne bez jeze, ali ipak uranjam. Strah ne živi u bunaru, pobjegao je van.
Kasnije sjedim na ogradi ispred kuće s kriškom u ruci, čekam Manuelu i Mihaelu da završe s večerama i dođu. Sparina još nije popustila iako se u knjižarama pojavljuju udžbenici za novu školsku godinu. Još je ljepljivo i teško, ljeto se gasi u znoju i prekinutom dahu. Sok lubenice na rukama pomiješan je s prljavštinom dana, pljuckam koštice, male crne bombice padaju u prašinu pored ceste.
Vriska dječjih glasova postaje sve glasnija. Okrećem se u pravcu iz kojeg buka dolazi, Nataša trči ulicom, uplakana je, iza nje Dario i dvojica njegovih sljedbenika. Nataša me ne primjećuje, sva se pretvorila u dugačke noge koje grabe asfaltom kao na utrci, kosa joj je ulijepljena na sljepoočnicama, lice vlažno i prestravljeno.
– Prestanite! – viče kroz suze.
– Smrdljiva Srpkinja, smrdljiva Srpkinja! – skandiraju dječaci za njom.
Zastaju nasred moje ulice zadihani, tko zna koliko ta potjera traje, Nataša je brža, ne mogu je dalje pratiti. Presavijaju se u struku, što od umora, što od smijeha, glasnog smijeha, uživaju u tome što su upravo napravili. Spaze me tek kad se malo umire. Dario me pogleda i namigne mi. Uzvratim mu osmijehom, a lubenica u mojim ustima odjednom mijenja okus, postaje odvratna, pokušavam je progutati, ne ide, kao da se pretvorila u ogromnu gulu. Ne znam zašto, ali pomislim na kokošja tijela što trzaju i trče bez glava i na njihovo perje. Puna su mi usta kokošjeg perja.
Sadržaj
Nepostojeći ljudiUrednikov izborČekaonica
Crna kronika
Crvotočina
Čvorište
Čudovište
Urednikov izborNijemi monolozi
Njezina kosa
Urednikov izborOdsutnost
Ljeto kada rat nije trebao početi
Urednikov izborJa sam tijelo
Urednikov izborNe zaboravi se
/minijature o demenciji/
Impresum

