Nijemi monolozi | Tena Lončarević

JA SAM TIJELO

Ovo je sad moje tijelo. Ne prepoznajem ga. Natečena sam masa bolnih oblika. Ja nisam više ja. Ja sam rodilja. Otjelovljena plodnost. Nemam više ime. Izgubilo se u ovom tijestu koje mi je trbuh, utopilo se u ovim grudima za koje ne postoji dovoljno velik grudnjak.

Ja sam tijelo. Ono kojem su rekli da legne dok je umorna žena mesarskog naličja navlačila gumene rukavice. Ono koje je britvicom iskasapila grebući suho po dlakama i ono u koje je ušpricala vodu klistira. Ono koje je iz sebe u eksplozijama izbacivalo sadržaj crijeva iza vrata koja se nisu mogla zatvoriti do kraja. Ono koje je ležalo satima u nesnosnim bolovima, priključeno na CTG i na drip, paravanom odijeljeno od drugih žena u sličnim uzdisajima i vriskovima. Ono koje je ležalo samo, sa satom na zidu ispred sebe, satom na kojem su se minute jedva primjetno pomicale.

Koliko je žena rodilo dok me drip ritmično probadao? Jedna? Dvije? Tri? Nisam sigurna. Znam samo redoslijed kojim je nadolazilo ono što je i moje tijelo čekalo: vrisak – vrisak, sestro – sestro pa trčanje, galama, zveckanje metalnog pribora, plitko disanje, vrisak, dječji plač.

Ja sam tijelo. Ono kojem se pristupalo u gumenoj krvavoj pregači, s navlakom preko usta. Ono koje je zurilo u bijele pločice bijele rađaonice, bijelo iznutra, sa živim bićem u ogromnom trbuhu, bićem čije sam ruke i stopala mogla nazrijeti kroz vlastitu kožu. Ja sam tijelo u koje su bez puno riječi dolazili gurati svoje prste, babice, ginekolozi, stažisti. Ono koje je probodeno kukom nalik na iglu za pletenje, ono koje je prorezano škaricama i ono na koje se naskakalo, silom istjerujući život van.

Možda je s tim posljednjim stiskom, s bebom, istiskan i posljednji ostatak mene.

Moje tijelo je veliko i moje tijelo je samo tijelo. U njemu nema mene. Svedena sam na obličje beskrvno bijele kože, svedena sam na avetinjski sive podočnjake ispod suznih očiju, svedena sam na masne rezance slijepljene kose koju ne stignem oprati, na ljepljivu krv, na otvorenu ranu onoga što je nekad bilo moje ženstvo. Svedena sam na masni premaz pregrijane bolničke sobe, na znoj, na nervozu.

Svedena sam na jednu od rodilja koje svakog jutra poslušno leže u svojim bolničkim krevetima, između uredno pospremanog noćnog ormarića i prozirnog krevetića za novorođenče. Svedena sam na gornji dio pidžame (one koja se lako otkopčava, da dojke u svakom trenutku mogu van) i vateni uložak umjesto gaćica, onaj koji će dežurni ginekolog u viziti pincetom maknuti. Svedena sam na zavirivanja, pregledavanja, pritiskanja. Svedena sam na broj s gumene narukvice oko svoga zapešća.

Na broj, isti broj koji nosiš i ti. Umotana si u bijelu pelenu i položena u krevetić pored mog kreveta. Tijelo pored tijela. Broj uz broj.

Ti si željeno dijete, ali te željela neka druga žena, ona koja više nisam ja. Ovo tijelo ne zna što bi s tobom. Malena si čvrsta forma koja ne vidi ništa oko sebe.

Životinjica koju treba hraniti pa uspavljivati pa hraniti… Lice ti je crveno, upeto u plač koji ne prestaje. Umorna sam. Stavljam te na grudi, kao slijepi zamorac ustima pohlepno tražiš bradavicu. Ti ne znaš sisati, ja te ne znam dojiti. Svaki pokušaj da od ovog tijela nastane majka završava porazom i poniženjem. Zovem primalju da te nahrani. Ljuta je. Čujem to u tonu kojim mi se obraća. Prekinula sam je u nekom važnijem poslu.

– Hajde, mama, morate pokušati – govori mi dok namješta tvoja usta na moju bradavicu i pritišće bolnu, natečenu dojku.

Veća je od tvoje glave. Ta beskorisna izraslina, puna mlijeka koje te neće nahraniti. Primalja ne odustaje. Njeni su pokreti odlučni. Po načinu na koji ti pritišće tjeme znam da jedva čeka otići. I ja jedva čekam da njene klompe otklepetaju niz hodnik, natrag u sestrinsku sobu, tamo gdje miriše kava i gdje se vode razgovori izvan linije sisanje-pelena. Njeni su pokreti zrcalo u kojem vidim svoju beskorisnost. Njen je nervozan ton mjerilo moje nesposobnosti. Nisam je trebala zvati. Moje tijelo te ne želi nahraniti. Mlijeko u njemu je prokislo. Pokvarila ga je praznina. U njemu nema majke, ja sam samo tijelo.