Nijemi monolozi | Tena Lončarević

NE ZABORAVI SE
/minijature o demenciji/

 

SVE ŠTO JE OD TEBE ODUSTALO

Prvo su odustali aparati, mobitel je nazivao krive brojeve, poruke su prazne putovale, računalo je postalo stran predmet nepoznatih funkcija, a televizor se šalio s tobom mijenjajući programe bez reda, paleći se i gaseći izvan tvoje volje.

Zatim je tvoj grad odustao od tebe, ulice su postale zamršeni labirinti koji te plaše, potplate tvojih cipela zaboravljale su svoje pute. Staze su odustale od tebe, nisu te htjele vratiti kući.

Predmeti su izgubili svoje riječi i riječi su izgubile svoje predmete. Jezik je odustao od tebe, rasuo se poput kristalića šećera iz prevrnute pikse, nepovratno, neuhvatljivo, neupotrebljivo.

Pokidale su se provodne niti unutar priča, uspomene se otele narativu, miješale, uskakale u dan nenajavljeno i isto tako iz njega bježale. Uspomene su odustale od tebe.

Zatim su od tebe odustali ljudi. S njim su otpala imena kao komadići žbuke s oronulih fasada. Njihova su se lica preklapala i izobličavala i mutila u tvojoj svijesti, u toj su kaši i oni bliski postali stranci. Od tebe su odustali ljudi, sklonili su se od tog neprepoznavanja, od praznine stakla tvog pogleda. Ostala si sama usred svijeta u kojem ti ništa nije pripadalo.

Tvoje je tijelo odustalo od tebe, nije ti javljalo da mu je hladno, nije ti javljalo da je gladno, skvrčilo se na pod kuće koja je odustala od tebe, strano tijelo u stranom prostoru. U nerazumijevanju, zgurena masa kostiju i mesa.

U tebi nema tebe. Odustala si.

 

TRAGOVI OTMJENOSTI

Umjesto posuđa, oprala si fotografije. Vadim ih iz sudopera, mokre su. Preko tvojih uspomena razmazan je premaz neprepoznavanja. Tko zna, možda si ga snažnim mlazom vode iz slavine na trenutak i sprala. Možda su pred tobom oživjele slike iz vremena kad nisi bila zaključana u ovo tijelo koje više ne prepoznaje svoju vlasnicu. Jesi li se prepoznala?

Odljepljujem fotografiju po fotografiju iz vlažne i hladne mase u kojoj su slijepljene. Pojavljuje se prizor žene. To si ti, to si nekad bila ti.

Otvorenje izložbe nekog lokalnog likovnog entuzijasta, uhvaćena si ispred osrednjih radova i u masi osrednjih uzvanika. Iskačeš svojom pojavom od tih tužno praznih motiva vode i šume i od tih sivih pojava, loših frizura i konfekcijske odjeće. Ruž na tvojim usnama diskretan je kao i šminka, lice ti je porculanski glatko i uokvireno krznenim ovratnikom svijetlog kaputa. Nisi mlada, u kasnim si pedesetim godinama, ali ih nosiš otmjeno, cijela tvoja pojava odiše odmjerenošću. Pored tebe ostali blijede. Njihovi provincijski pokušaji dotjerivanja postiđeni su prirodnošću tvoje elegancije. Nisi razmetljiva, to je ono što vas razlikuje.

Nije puno prošlo od te fotografije, možda pet-šest godina. Žena koja je na njoj više nisi ti. Materijali u koje si se nekad umatala, žoržet suknje, tvoji kostimi od tvida, kašmir, šarene marame i krzneni šalovi, šubara, bezbrojni nizovi najlonki, svilene pidžame, sve to trune u ormaru.

Oblačim te u stare razvučene trenirke i sportske čarape jer mi je tako lakše, tijelo ti se nekad strašno ukoči, pomislim da je dobro što te uopće uspijevam obući. Kosu više ne bojiš, cijela je sijeda i uglavnom uležana.

Ipak, iz tebe pokatkad bljesnu tragovi one otmjene gospođe koja si bila. Pojave se u ružu koji si nanijela na usne, narančastom, vedrom. Kad te nagovorim da se nasmiješ, vidjet ću da ispod njega nemaš zube.

Pojave se u svjetlucavom sjaju biserne ogrlice i zlatnini, umjesto u škrinjicu s nakitom, poslagala si ih u wc školjku.

Pojave se u otmjenoj bijeloj štikli s visokom tankom potpeticom. U nju si se noćas pomokrila. U štiklu. Otmjenu.

 

SVE JE OD ZIDOVA

Prozor je visoko postavljen, djeluje kao višak, sve je od zidova, debelih i čvrstih, ovdje se ne gleda u svijet, ovdje se od njega zaklanja. Svjetlost pada koso, čestice prašine nalik sitnim pahuljama snijega liježu na krevet dementne starice.

– Ja sam rođena u Rijeci i umrla sam u Rijeci – jednolično mumljaju njena upala bezuba usta.

Njene su oči potpuno ispražnjene, kad se suočim s njima, znam da je rekla istinu, ona jeste mrtva, ali eto, još diše. Kroz te zjenice svijet ne ulazi, one su bespotrebne kao i prozori u ovoj ustanovi. Slijepim se ljudima napune oči kad sanjaju, u snovima vide. Što sanjaju dementni? Jesu li i u snovima zaboravili da su živi?

 

*  *  *

Tvoj je krevet onaj pored starice koja je umrla, a još diše. Vezana si. Na prsima ti leži prsluk-uteg, gledam u njega jer ne mogu pogledati tvoje lice, taj grč, grimasu koja mi ujeda bjeloočnice. Ličiš na sebe, ali to nisi ti, maska si, gipsani odljev osobe koja je nekad postojala.

Zaklanjam plahtom tvoju golotinju, plahtom prekrivam svoj stid, tvoju pelenu i mršave, staračke noge. Ne pomičeš se, ne osjetiš da sam tu. Stajat ću kratko pored tvoga kreveta, udisati isparavanje dezinfekcijskog sredstva i sve vonjeve koji ispod njega vire, inkontinenciju mjehura, crijeva, inkontinenciju tuge.

Sve je od zidova i prozori su višak. Stajat ću kratko, tek da vidim kako su ti oči sklopljene. Valjda sanjaš, jesi li u snovima živa?

 

TRI U NOĆI

Tri su sata u noći. Znam jer pogledavam kazaljke na budilici otkako sam legla. Jastuk je neudoban, kako god ga naredim, žulja, smeta. Bacam ga pod noge, spuštam glavu na plahtu, ne valja, vrat mi se izvija u bolan luk. Kazaljke na budilici neumorno kuckaju, čekam kad će mi pokazati kako je zora blizu i da je dozvoljeno napustiti ovu agoniju prevrtanja i okretanja, i škriputanja starih opruga u madracu, i zraka koji suši jezik.

Susjedov vučjak zalaje, njegovo glasanje poput domina razbuđuje pse u kućama u nizu. Orkestralni lavež sve je glasniji, uvlači mi se u lubanju i po njoj ruje, buka zavijanja i režanja i lajanja postaje neizdrživa, grize mi kosti, cucla njihovu srž.

Možda si upravo sad pošla za onom davno utopljenom djevojčicom što ti pred spavanje sjedne na krevet i šapuće o školjkama u koje su se sakrile sve tvoje izgubljene riječi i o mulju riječnog korita, u njemu su skupljena sva tvoja zagubljena sjećanja. Možda si spuznula iz svoje spavaćice, tvoja se kosa bijeli na mjesečini, a staračka koža pergamena je s borama umjesto zapisa. Možda te djevojčica primila za prozirnu ruku i povukla. Ako se osvrneš, psi će ti lavežom reći:

– Nemoj poći!

Tri su sata u noći, uskoro će zora.

 

SOKUSHINBUTSU

Budistički redovnici u drevnom su Japanu provodili samomumifikaciju tijela kako bi postali sveti. Nakon godina izgladnjivanja, dali bi se zatvoriti u skučenu grobnicu, zbijeni u mrak i među zidove, s bambusovom cjevčicom u ustima i malenim zvoncem kojim bi signalizirali da kroz cjevčicu još prolazi zrak, jedino od živoga svijeta u samoodabranoj smrti.

Odmeditirali bi svoje posljednje dane sjedeći u položaju lotusa, a kad je zvonce prestalo zvoniti, svijet gore izvlačio je bambusovu cjevčicu i pečatio grobnicu. Nakon tisuću dana tijelo se vadilo, ako nije pokazivalo znakove raspadanja, bilo je pogodno za obožavanje.

Novonastalom svecu odstranjivane su oči, nisu mu više bile potrebne jer nije gledao u svijet, tako oslijepljen zavirivao je u duše dišućih.

Mrtvi u svijetu živih. Ispljunuti iz grobnice van. Svetost im je osiguravala ta vezanost za zemlju u kojoj se nisu raspali i s kojom se nisu stopili.

 

*  *  *

Gledam kako se savijaš prema tlu. Tvoja leđa postaju luk koji se ne uspravlja, privlači te samo ono što je dolje.

Gledam kako se savijaš, tvoje su oči prestale biti zrcala svijeta, one vide samo zemlju i žude za njezinom sipkom tamom.

Tvoje tijelo je grobnica, a komadići izmeta koje umataš u maramice i ostavljaš posvuda, zvonca su, signali da te negdje još ima. Zemlja te ne prima.

Kad se dobro zagledam u tvoje oči prazne od svijeta, vidim svoju dušu.

 

LUBANJA IZ KOMPLETA LJUDSKO TIJELO

Nismo skupili puno dijelova plastičnog ljudskog kostura iz kompleta koji se u nastavcima prodaje na kioscima, samo lubanju i dva oka, dvije ping-pong loptice sa smeđim šarenicama. Uglavljene u duplje, okrugle, bez kapaka, izgledaju iznenađeno. Moje je dijete brzo izgubilo interes za sastavljanje, lubanja je previše realistična, ne izgleda kao dječja igračka, prije kao dio pravog kostura.

Ti sjediš na tepihu, tamo sam te posjela misleći da je to najsigurnije mjesto, s kauča ili stolca sigurno bi pala, ovako na podu, okružena jastucima, ne možeš se ozlijediti. Izlazim na samo par minuta, kada se vratim, zateći ću te s lubanjom u rukama. Nije mi jasno kako se tu našla. Ti si i dalje na podu, pruženih nogu i savijenih leđa, u položaju u kojem sam te i ostavila. Čini mi se da ti na licu titra naznaka blagog osmijeha, sigurno mi se samo čini, tvoje je lice mjesecima već glineni odljev, prazno od osjećaja i raspoloženja.

Držiš lubanju u rasklopljenim dlanovima, savijaš se nad njom kao u nekom molitvenom zazivu. Bijele vlasi padaju ti na lice, sklanjam ih iza uha, ali i dalje ne mogu razaznati što mumljaš. Zvuči kao tepanje, nježno, šaputavo.

Tepaš li to svojoj smrti, ti dragi, dementni Hamlete?

 

KUTIJA CIPELA VELIČINE 37

Ispod tvoga kreveta kutija je nekadašnjih cipela damskog broja 37. U njoj su pisma i nekoliko fotografija sakrivenih od obiteljskih albuma. U njoj je skladište tvojih nekadašnjih života.

Otvaram crveni poklopac pa ga ponovno vraćam. I dalje je neprilično prebirati po tvojoj intimi, iako ti intime zapravo više i nemaš. Ta je riječ iščezla s prvim smeđim tragom na pozadini tvojih hlača, zagubila se među paketima pelena za odrasle i vlažnim maramicama čiji me miris proganja mučninom. Otvaram crveni poklopac, ipak ga otvaram, raskopavam i to malo što je od negdašnje tebe ostalo.

Sve si čuvala, svako pismo uredno slagala po vremenu stizanja, svaku primljenu fotografiju vraćala u omotnicu. Tvoja mala ljubavna kutija, muzej života koje si mogla odabrati, a nisi.

Moji su prsti provalnici, nezgrapni i nepristojni, ne pripadaju ovoj kronologiji, razbucat će je svojom prisutnošću. Ipak, ne mogu se suzdržati, gutam davne rečenice, nježna, stidljiva obožavanja i vatrene molbe. Koliko je samo truda uloženo da se dopre do tebe, da te se barem riječima dotakne, gane. Koliko se mladića grčilo pod slabim svjetlom studentskih soba, molilo te – dođi. Zadnji novac ostavljen u fotografskoj radnji, najbolja košulja i pred ogledalom uvježban izraz lica, maleni portret koji putuje tebi.

Crvenim poklopcem zatvaram meandre tvojih prošlih života. Čije su to sad uspomene?

 

SNIJEG

Padao je gusti snijeg te posljednje zime kada je tvoje tijelo bilo živo. Ti više nisi znala što je snijeg, taj je pojam iščeznuo iz tvoje svijesti kao i toliki drugi, važni i banalni pojmovi. Iščeznuo je kruh, krevet, zrak, sat, nestalo je nebo i trava, dvorište, dijete.

Ti više nisi znala tko sam ja. Gledala si kroz mene kao da moje tijelo nije sagrađeno od kože, mišića, kostiju, od iste propadljivosti, od tvoje propadljivosti. Iščeznula sam. Za tebe nisam bila više od glasa, od nepoznatog glasa koji izgovara nepoznate riječi.

 

*  *  *

Uska staza prokopana kroz snijeg dvorišta do tvoje kuće, bijele plohe zatvaraju prizor. Prohladno je i čisto, netaknuto bivanjem. Ovuda nisu prošli koraci, čisto je i od mačaka i od ljudi. Ne čuje se više zvuk lopatanja snijega, ne čuje se ništa. Tišina zatvara prostor, stišće nas u tih par zatrpanih kvadrata. Bijelo je i bliješti. Nebo odražava svjetlinu. Stišćem oči da ne poludim.

Vodim te kroz onu usku stazu, tvoja je ruka i u debeloj jakni tanka. Stišćem ti mršavu nadlakticu, stišćem je jako pazeći da se ne posklizneš. Možda se tako uvjeravam da si još uvijek tu, da ipak postojiš. Hodamo. Kosa ti je sijeda, koža blijeda, stapaš se s bjelinom snijega.

Da tvoja kost nije u čvrstom stisku mojih kostiju, pomislila bih kako je ovo trenutak u kojem iščezavaš.

 

O NEMOĆI

Ruke tvoje njegovateljice krupne su, nema profinjenosti u tim širokim šakama i kratkim, gotovo do krvi podrezanim noktima. Ona navlači bijele, gumene rukavice kad te treba dotaknuti, one jednokratne, da poslije brzo, uz trzaj, sa sebe svuče tvoju starost, po koži prosuto umiranje.

Posao u odlagalištu za potrošene ljude ne zahtijeva dotjerivanje. Tvoja njegovateljica miriše na sapun i koža joj se bijeli isprano, ona se svakoga dana sustavno i predano riba, na završetku smjene sa sebe sapire nemoć starosti.

Gledam kako te hrani, žličicu po žličicu prinosi tvojim ustima koja više ne znaju žvakati, bora u kutu usne kanalić je kojim curi suvišna hrana. Briše je s osmijehom, istreniranim osmijehom prevučenim preko užasa.

Tvoja je njegovateljica profesionalna, ona zna kako te oprati, vješto prevrće tvoje udove tijekom razodijevanja, ona zna kako u tebe umetnuti lijekove, hranu, vodu.

S posla nosi iskidane sličice koje joj pred oči iskaču naglo. Mjesečarski hod djece kada ih ujutro, još nerazbuđene, prati do vrtića, podsjeti na hod starice, one koja je zaboravila što je tlo. Crvene i sluzave dekubitalne rane na dasci su za rezanje dok kuha. Kuhinja je uska, zidovi je stežu do mučnine. Režući meso, ona zna da ne može pobjeći.

Suha usta starca s razjapljenom vilicom vire iz usta njenog muža izvaljenog poleđuške tijekom popodnevnog sna, poslije joj dugo treba da u njemu ponovno ugleda mladog čovjeka.

Nemoć se ipak ne može isprati.

 

O SOBI S TAVANSKIM PROZOROM

Smrt se rasula zrakom, usitnjena lebdi iznad tvoje glave, čeka da je udahneš, česticu po česticu po česticu. Smrt se polako taloži u alveolama, sliježe na stijenke kapilara, ona se useljava. Tvoje se tijelo danima gasi.

Postoji krevet i postoji nešto nalik tebi, nešto što na krevetu leži, ištekano iz svijeta i bezglasno. Prsa se mehanizirano podižu i spuštaju, cvili zrak koji tvoja pluća i dalje grabe.

Na krevetu pored dementna starica mrvi „Očenaš“, u isti se mah i moli i psuje.

– Koji jesi na nebesima… pička materina… sveti se ime tvoje… – odlama i u zrak baca svoju profanu i svetu litaniju, štit od lakih čestica smrti.

Tvoje umiranje traje danima, u sobi s tavanskim prozorom kroz koji se vidi maleni komad neba i ništa više. U tu sobu si odložena.

Prolazim kroz dane, odlazim na posao, s poznanicima komentiram vremenske prilike. Predvečer pratim dijete na probu, sjedim i promatram. Parket u prostoriji za vježbanje strašno je loš, topot nogu izbacuje ga, ritmično se podiže i spušta. Djeca plešu bez glazbe, njihove noge udarcima proizvode omamljujuću buku. U kolu su, vrte se u krug, pravilni udarci o parket postaju sve glasniji, zaglušujući su. Vrte se u krug, opet i opet, zažmirim da se sakrijem od tog beskrajnog ponavljanja. Sve se zamuti i utihne. Umjesto topota nogu, začujem kako cvili zrak.

U sobi s tavanskim prozorom i dalje cvili zrak.

 

O NJEŽNOSTI PRAŠINE

Predmeti u tvojoj kući ne znaju da se nećeš vratiti. Ostavljeni su nemarno, kao da si samo na tren izišla do dućana ili do susjede. Cipele pored ulaznih vrata, neke poslagane, neke izvrnute, kakve već ostanu nakon što ih se u brzini izuje. Naočale na stolu, deka zgurana na rub kauča i jastuk s otiskom glave, predmeti ne znaju da su napušteni.

Potrošila si se prije njih, ovo su zadnji sati tvojeg postojanja. Nepopijen sok iza zatvorenih vrata hladnjaka, nenačeti keksi u ostavi, banalni svjedoci tvoga iščeznuća.

Meka je tkanina kućnog ogrtača koji nećeš stići iznositi, u kupaonici mirišu tvoji parfemi, napola prazne bočice, obećavale su toliko toga kad si ih kupovala, u njima je mirisala svečanost, bljesak nasmijanih usta, slutnja budnih noći i budućih uspomena.

Otvaram poklopce tvojih ruževa, crveni su, tako neprikladno živi. Predmeti ne znaju da su ovo zadnji sati tvoga disanja. Po njima pada kuckanje sata, ono ravnomjerno kretanje kazaljki, ona ravnodušnost vremena koje jednako teče, živjela ti ili ne.

Prašina je ta koja zbraja, u njoj je talog tvoje odsutnosti. Bojim se da bih, brišući je, obrisala i tebe, tragove tvoje tjelesnosti razmazane po svemu što si doticala i što je tvoje.

Nježna je prašina, ona svojom krhkošću omata i čuva. Kad zakoračim u tvoju kuću, čini mi se kako je samo prašina ta koja zna da se nećeš vratiti.

 

SVE JE ŽIVO

Ništa ne miruje, diže se prašina s prtene staze kojom ćemo kasnije proći, kose lete, vjetar ih nosi u lica, u oči. Kroz zastor od vlasi bljeska slika svećenika. Svjetovno je živ, široka tijela i osunčane kože, ni on ne miruje, rukama hvata ljubičastu stolu, spašava je od pomahnitalog vjetra. Riječi mu poskakuju u ritmu neposlušnog ruha, žive su, njihova intonacija odvaja se od sadržaja.

Stojimo ispred mrtvačnice, ispred drvene kutije u koju si zaključana. Cestom uz groblje zvižde automobili. Ptice iznad silovito lepeću krilima, još malo i dobit će bitku sa zračnim strujama.

Tvoj je lijes na tankim kolicima, vjetar ga uporno zatreskuje. Pomislim kako te želi probuditi, sigurno te želi probuditi, da. Sve je živo, pa kako ne bi bila i ti.