Čuvar praga | Kornelija Mlinarević

GRADE, VRATI SE SVOJOJ, VRATI ME MOJOJ KUĆI

vrati me jedinoj koži koju znam.
u sobu u ljeto u čvrsto
zaključan svijet. u djetinji
nemar za izvanjski život.

kad nestanu kuće svi šute.
kad nestanu ljudi nitko se
ne čudi. kad grada više nema
seliš se s torbom mraka od
jednog do drugog straha.

strah me buđenja na nepoznatom
mjestu. strah me što nijedno
mjesto ne izgleda onako poznato.
strah me ako odem da će se za mnom
sve sklopiti i nestati i ako ostanem
da će samo trenutak nepažnje biti
dovoljan da se sve izobliči.

strah me sna kao najsuženijeg
prostora u kome se neprestano sreću
svi moji prijatelji i neprijatelji.
strah me da se prijateljima što ne
dogodi. strah me da svi negdje ne odu.

strah me da se zauvijek ne zarazim
zlom. da sav moj strah ne iziđe kao
pjena na gubici podivljale životinje.

strah što me trga,
što me prerasta
strah, strah, strah,
moj preveliki strah