Košute su plakale bez rogova | Denis Ćosić

* * *

Majka mi govori: „Tebi ne pripada sutrašnjica.“
Majka želi reći: nema vremena kojem ćeš pripadati.
Kao što ne pripadam vrećama brašna,
razrušenoj vodenici ili plastovima sijena.
Pripadam tek sjeni, zatamnjenom dijelu sebe,
a i ona nestane kada ugasim svjetlo.

Otac mi govori: „Idi u višnjik i naberi si večeru.“
Otac želi reći: gladuj.
Našim se poljima prostiru krtičnjaci
– zaleđene uzvisine.
Nasred polja, kravlja rebra zjape
kao usta bez obroka.
Večeru, ako je bude, treba pisati
velikim početnim slovom.

Sestra mi govori: „Ove će godine mraz trajati kraće.“
Sestra želi reći: ne želim više brojati.
Brojanje je utjeha, juha od gljiva,
preživjelo govedo, veselje uz plamen.
Brojanje drži selo na okupu,
čuva same prste da ih ne uzme mraz.
Ali od brojanja nema koristi
– svake je godine isto.
Mraz odugovlači, želuci su prazniji,
očevi bjesniji, bog neuvjerljiviji.
Tko ne želi brojati, odsiječe si prste.