Trovačica | Jurica Pavičić

2. ČIN

 

25.

(LIJEČNIK, DOKTOR, razgovaraju u prostoru koji nije ni jedan od prostora u kojima se dosad zbivala radnja. Na ulici su, zvukovi sugeriraju eksterijer)
LIJEČNIK: Doktore…
DOKTOR: Kažite, doktore…
LIJEČNIK: Doktore, ne znam što bih Vam rekao. Znam koliko Vam je značila. I prema Vama sam kriv ako sam pogriješio ocijeniti njeno stanje. Ali, ne mogu shvatiti…
DOKTOR: Kako se to dogodilo?
LIJEČNIK: Da. Bila je tako dobro, tako krepka. Jedino objašnjenje bi bilo…
DOKTOR: Da je jela slatko?
LIJEČNIK: Da.
DOKTOR: Bila je tako iskusan bolesnik, sumnjam da je mogla pogriješiti ili biti neoprezna. A opet, uvijek je bila lakoma na slatkiše. Toliko ih je voljela da kad se razboljela nije nikom u svojoj okolici dopuštala da ih jede.
LIJEČNIK (iznenađeno): Da? (potom nastavlja govoriti kao za sebe, kao da tone u svoje misli): Uostalom, nikad nećemo saznati. Kakva šteta. Šteta da se to dogodilo tako iznimnoj osobi.

(zatamnjenje)

 

26.

(DOKTOR, PATRICIJA, u predsoblju Editine kuće. On je na vratima, ona ostavlja biljke i otvara mu)
PATRICIJA (odbojno): A, vi ste?
DOKTOR: Naravno, Patricija. Zar ste mislili da ću vas zaboraviti nakon Editine smrti? Prijatelj obitelji ostaje to zauvijek.
(ulazi, okreće se da bi mu ona svukla kaput, ona ne reagira, pravi se da ne vidi. Sjeda na fotelju na kojoj je uvijek sjedio, Patricija na Editino mjesto)
DOKTOR: I… kako ste? Naravno, premalo je vremena prošlo…
PATRICIJA (hladno): Dobro sam.
DOKTOR: Dobro?
PATRICIJA: Dobro.
(on čeka da ga ona ponudi kavom ili nečim, ona stoji nepomično. On pokazuje nelagodu zbog tišine. Na koncu progovara)
DOKTOR: Patricija, ovdje nisam samo zato da vas pohodim i dignem vam moral. Moramo obaviti i jedan posao.
(ona ga ispitivački pogleda, ali ne odgovara)
DOKTOR: Patricija, jeste li znali da je Edita napisala oporuku?
PATRICIJA (ne odgovara odmah. Njena je reakcija burna, ali odgovara rezervirano, nakon stanke): Ne.
DOKTOR: Nemate ništa više za reći o tome?
PATRICIJA (odmah, odlučno): Ne.
DOKTOR: Ne znam jeste li svjesni o čemu se radi. Kuću, imetak, novac i kuću u metropoli dijelili biste Vi i Vladimir. Očito je da je Edita naumila da bude drukčije. Jeste li svjesni toga?
PATRICIJA: Ne razgovara mi se o tome.
DOKTOR (ustaje): Ja znam sadržaj oporuke. Ne smijem Vam ga, međutim, reći.
(opet čeka njenu reakciju koja izostaje)
DOKTOR: Dobro. Vidim da Vam se ne govori o tome. Možda je to razumljivo. Kako god, javno čitanje bit će sutra poslijepodne, ovdje. To sam Vam bio dužan reći.
(odlazi, pomalo ljut. Ona ga ne ispraća, ostaje sjediti. On načas čeka da ona ustane i isprati ga, a kad shvati da ona to neće učiniti, iznerviran odlazi. Zatamnjenje)

 

27.

(DOKTOR, PATRICIJA, VLADIMIR, VILI, dnevna soba. Doktor sjedi za stolom s papirima. Usred čitanja oporuke je. Vladimir i Vili ga gledaju i paze što govori, Patricija gleda u drugom smjeru bezvoljno)
DOKTOR: Edita je, dakle, odredila ovako. Kuća u gradu će se prodati. Od tog novca određuje se za Vladimira osnovna renta u visini dva prosječna dohotka u državi za potporu njegovom akademskom radu…
(afirmativne reakcije Vladimira i Vilija)
DOKTOR: Ostatak novca, gotovina s računa i kuća u kojoj je obitelj obitavala pripast će Patriciji. Evo i obrazloženja: “S obzirom na nesebično žrtvovanje i godine koje je posvetila mom njegovanju, i s obzirom na financijsku nesamostalnost za razliku od Vladimira koji ima stalne izvore prihoda od svog rada, Patriciji zavještavam našu zajedničku kuću i prije spomenuti novac.”
(dok on čita, reakcije na oporuku su različite. Vladimir je kao na iglama, ali i tronut, Vili prodorno i upadljivo gleda Patriciju. Ona je i dalje potpuno nepomična i bez reakcije)
DOKTOR: Eto, tako je pokojnica odlučila.
(Doktor ustaje i stišće im svima ruku, osim Patriciji koja to neupadljivo izbjegne. Vladimir prilazi Patriciji raznježen, ali uznemiren. Grle se, a Vili i dalje stoji osupnut i gleda je)
VLADIMIR: Sekice, ljubim te (ljubi je). Eto (pomalo sjetno), tako je Edita htjela, pa neka bude. Naša Edita, uvijek je bila tako pravična i brižna, pa i nakon smrti. Sa srećom ti.
PATRICIJA (kao bunovna): I tebi. Zbilja, tako je bila pravična.
DOKTOR: Čestitke. Opet je pokazala zašto smo je toliko voljeli.
VLADIMIR (uzbuđen, pomiješanih osjećaja): Eto, zub je izvađen. Mislim da svi skupa zaslužujemo nešto oštro. Doktore, idete? (Doktor ide za njim prema izlazu, Vili i Patricija ostaju) Ideš, Vili? (on mu mahne rukom kako je čuo, ali netremice gleda Patriciju. Vladimir izlazi. Njih dvoje ostaju, on je i dalje gleda pun gnjeva. Ona sklanja pogled, ali ga na koncu začuđeno i sa strahom pogleda. Tada zatamnjenje)

 

28.

(PATRICIJA, VILI, kuhinja, ona radi i govori, on je okrenut leđima, sjedi uz stol, duri se)
PATRICIJA: Mislim da bismo već sad morali početi razmišljati o tim stvarima. Ne treba gubiti vrijeme. Moramo napraviti plan i napraviti prve korake. Glupo je da vrijeme prolazi. Vili, slušaš li me?
(Vili nepomičan)
PATRICIJA: Mislim da se moramo odmah raspitati o prodaji kuće. Moramo vidjeti koliko bismo dobili i što se za tu svotu može naći dolje, na otocima.
(on se okreće, zapanjeno je pogleda)
PATRICIJA: Besmisleno je da budemo razapeti. Živjet ćemo tamo gdje ti možeš raditi. Već se veselim prednostima tog života. Zamisli, gotovo kao robinzoni: nepatvoreno maslinovo ulje, rogač, smokve i jutra bez gradske buke i tjeskobe. Sad možemo, s ovim što imamo, ostvariti sve što si želio. Čak i vlastiti istraživački projekt. Po čemu bi Derk bio bolji od tebe? Pokazat ćeš svima koliko vrijediš.
(on ustaje, ljutito izlazi iz sobe. Ona se okreće, zapanjena)
PATRICIJA: Vili? Vili? (nema odgovora, ide za njim) Vili, zar ne možemo razgovarati?

(zatamnjenje)

 

29.

(PATRICIJA, DOKTOR, predsoblje. On opet ulazi i okreće se da mu ona svuče kaput. Ona to ne čini i sad je već očito da ga namjerno odbija. On ostaje odjeven blizu ulaznih vrata, govore s nogu)
DOKTOR: Vidite, držim obećanje da Vas neću zaboraviti. Rekoh sebi: navraćat ću u početku baš kao da je Edita ovdje, svaki tjedan. Uostalom, moram vidjeti kako se snalazite. Hoćemo li sjesti?
(ona stoji u predsoblju, nepomična)
DOKTOR (ostaje na mjestu, u čudu): E… Da… I? Kako ide? Snalazite li se s imovinskim stvarima? Naravno, tu ne bi trebalo biti problema, a ako ih ima, ja sam tu, to znate. Dakako, znam da nećete prodavati ovu kuću, sigurno ste vezani za nju i za Editinu sjenu, zar nisam u pravu? Ali, prodajete li onu u metropoli, ja sam tu ako mogu biti od pomoći. Budite oprezni s današnjim agentima za nekretnine…
PATRICIJA (prekida ga): Doktore, je li sada ovo moj dom?
DOKTOR: Molim? Jest, naravno.
PATRICIJA: Baš moj, sasvim?
DOKTOR: Samo Vaš.
PATRICIJA: Doktore, onda otiđite.
DOKTOR: Molim?
PATRICIJA: Iziđite kroz ova vrata i ne vraćajte se više. U ovoj kući, koja je kako kažete moja, više niste poželjni. Ni sad ni više ikad.
DOKTOR: Ne razumijem…
PATRICIJA: Znam što ste učinili Viliju.
DOKTOR (iznenađeno): Viliju? (dosjeti se) Mislite – ono s namještenjem?
PATRICIJA: To. Znam sve, ali on ne zna, i to je Vaša sreća. U svakom slučaju, naš Vam dom više nije otvoren.
DOKTOR (pribrao se, ima dostojanstven nastup): Da, učinio sam to. Neću se izmotavati, okolišati, lagati. Učinio sam to za Editu, ali me ona nije nagovorila, niti smislila da to učinim.
PATRICIJA: Ali je znala?
DOKTOR (dugo se skanjuje odgovoriti): Da… Znala je. (opet časak tišine) Čak me i odgovarala, nemojte misliti…
PATRICIJA (hladno): Nema potrebe da je branite. Mrtva je.
DOKTOR (iznenađen njenom hladnoćom): Reći ću Vam još nešto: opet bih učinio isto. (čeka njenu reakciju) Učinio bih to opet, jer sam držao i još držim da je to bilo ispravno.
PATRICIJA: Ispravno – nauditi mom mužu?
DOKTOR: Zar ne vidite da je to za svih ispalo najbolje?
PATRICIJA (kao da govori nekom trećem): Bože dragi. Mučno mi je.
DOKTOR: Pogledajte sami! Edita je imala njegu do kraja života i nije se razočarala u Vas. Ostali ste glavni baštinik. Vaš je suprug mogao uspjeti samostalno, bez tutora. Postići će što je htio, živjet ćete u obilju, a ona je umrla bez gorčine. Sve se sklopilo kako je trebalo zato jer sam povukao ispravan potez. Ja sam znao sadržaj oporuke, zaboravili ste to…
PATRICIJA (užasnuta): Vi ste hulja…
DOKTOR: Nije li očito da sam bio u pravu? Učinio sam ono što je bilo razborito i za svih najbolje.
PATRICIJA (slomila se): Više ne mogu slušati. Ne mogu to slušati. To je previše strašno.
DOKTOR: Strašno vam je, to vjerujem. Tek sad vidite kako ste bili blizu da strašno sagriješite. A vidite, ja sam postupio kako sam postupio, poigrao sam se boga, i ispalo je kako je trebalo. Stariji sam od Vas, naučio me život da odrasli muškarac to katkad mora: istjerati stvari kako misli da su najbolje.
PATRICIJA: Ne mogu to više slušati.
DOKTOR: Dobro, uvažavam tvoj stav, Patricija. Uvažavam tvoju lojalnost mužu, naravno. Otići ću i pustiti te na miru.
PATRICIJA: Na miru? Tako to Vi zovete?
DOKTOR (odlazeći): Vrijeme će učiniti svoje, kad uvidiš kako nisam učinio ništa tako strašno, rado ću obnoviti prijateljstvo.
(odlazi prema izlazu, Patricija ostaje sjediti u fotelji, tupog pogleda. Tada ustaje i pilji u terarij, prolazi rukama po staklu i plače)

 

30.

(VLADIMIR, VILI, izvan kuće)
VLADIMIR (pun entuzijazma): Moja je ideja bila da eliminiram sve stereotipe kojima je bilo obavijeno to područje. Tek se sad vidi koliko je to bitna tematika i kako je riječ o revolucionarnom problemu za razumijevanje svemira. Htio sam tome pristupiti bez predrasuda, i mislim da sam uspio. Uostalom, ne mogu se potužiti, sve su recenzije odreda to prepoznale i istakle. Sve do jedne su bile superlativi…
VILI: To je sjajno. Zaista sjajno.
VLADIMIR: Stvari su naprosto bile zrele, razumiješ. Nije to čak toliko moja zasluga, naprosto je vrijeme nadalo jedan način razmišljanja… ali, mora da te gnjavim? Stalno pričamo o mom radu.
VILI (iskreno): Ne, ne, nikako. To me doista zanima.
VLADIMIR: Ali, ne. Volio bih čuti što ti radiš, mislim, s kukcima i to. I što inače ima s vama. Nakon pogreba se gotovo i ne viđamo, a i u gradu sam rijetko. Kako ste?
(Vili klima glavom kao znak da su dobro, ali kolebljivo i neuvjerljivo)
VLADIMIR: Projekt ide?
VILI (ne razgovara mu se o tome): Ide.
VLADIMIR: Je li istina što sam čuo – da se sasvim selite na otoke?
VILI (odlučno, vrlo oštro): Pusti to. Rano je o tome govoriti.
(slijedi kratka tišina. Vladimir puši, Vili je nemiran, kao da ga nešto muči. Na koncu se odluči progovoriti)
VILI: Vladimire, smijem li te nešto pitati?
VLADIMIR (odsutno, kao da ne sluša): Naravno.
VILI: Bi li mogao zamisliti Patriciju kako čini veliko zlo?
VLADIMIR (iznenađen): Patriciju? Veliko zlo? Kako to misliš?
VILI: Tako. Bi li mogao pomisliti da je tvoja sestra učinila nešto… neprihvatljivo i strašno, eto.
VLADIMIR (gotovo uz smijeh): Vili, molim te.
VILI: Pitam vrlo ozbiljno.
(Vladimir najednom mijenja raspoloženje, počinje ga promatrati pozorno)
VILI: Promijenila se u posljednje vrijeme. Kao da je druga, sasvim drukčija osoba.
VLADIMIR: I ljudi to kažu. Otjerala je Doktora iz kuće…
VILI: Osorna je, govori samo o imetku i novcu. Puna je ambicija. Kao da se nešto u njoj prelomilo.
VLADIMIR: Poslije Editine smrti? To je normalno. Znaš i sam, Edita je bila tako dominantna. Patricija je uvijek bila tako…
VILI: Prije smrti, Vladimire. Prije smrti je postala drukčija. To me i kopka.
VLADIMIR (sad već sasvim zaokupljen razgovorom): Zašto pitaš bi li bila u stanju… to… učiniti nešto loše? Bojiš se nečeg?
VILI: Tako mi je teško o tome govoriti. Tako bih volio da sam u krivu.
VLADIMIR: Uopće te ne razumijem. Kad bi bar bio malo određeniji. Čega te strah? Da će učiniti nešto nevaljalo? Sumnjaš da nešto namjerava?
VILI (na rubu plača): Ne, Vladimire, ne bojim se toga. (stanka) Nego nečeg mnogo goreg. (opet stanka) Bojim se da je nešto već učinila.

(zatamnjenje)

 

31.

(PATRICIJA, VILI, kuhinja, isto kao u sceni 28.)
PATRICIJA: Moramo se odlučiti. Postoji nekoliko mogućnosti. Po mom računu, s novcem od kuće i ušteđevinom mogli bi se skrasiti, a ti bi mogao urediti prostor za…
(Vili ustaje i kani napustiti kuhinju. Njeno dozivanje zaustavlja ga na vratima)
PATRICIJA: Vili, zaboga! Moramo razgovarati.
VILI (prekida je, govori užasnuto): Kako si mogla!?
PATRICIJA (okreće se, zbunjeno): Mogla što?
VILI: Znaš ti što. Trovačice!
PATRICIJA: Vili…
VILI: I sad očekuješ da ću uživati u plodovima tvog zlodjela? Već u njima i uživam, što je najgore. Živim pod ovim krovom koji si stekla zločinom, jer nemam kamo ići. Jedem za tvojim stolom, jer nemam gdje drugdje. Ali, htjela bi i više? Htjela bi da tim novcem otvorim projekt, da u njemu uživam i da njemu dugujem svoju sreću i uspjeh?
PATRICIJA: Vili, ne razumiješ o čemu govoriš.
VILI (više rezignirano): Još ne mogu doći k sebi…
PATRICIJA: Vili, mučiš me. Kakva su to sumnjičenja?
VILI (opet žučljivo): Znala si za oporuku, je li tako? To je presudilo. Edita je bila hvalisava i lajava i pohvalila se da će ti sve ostaviti. A onda si pomislila – zašto malo ne požuriti stvari, zar ne? Zašto ne zadovoljiti Vilija i riješiti se utega i nevolje? Bolje je to nego pobjeći s mužem i riskirati da te razbaštini. Zato si stalno odbijala moje želje.
PATRICIJA: Vili, kako možeš i pomisliti…
VILI: Šuti, strašni stvore. Znaš to je u svemu tome najstrašnije? Znaš li što me najviše vrijeđa? Što si mislila da to radiš za mene. “Viliju ću omogućiti ovo, napokon će postići ono.” Poslušaj se! Nudiš mi griz ljudskog mesa.
PATRICIJA: Nisam je ubila, Vili, nisam!
VILI: Vrijeđaš moju inteligenciju, Patricija. Zaista misliš da se ne sjećam one menzaške vreće šećera na stolu na dan kad je Editi pozlilo. Kao sad se sjećam kako miješaš pripravak za vlastitu sestru i u tom trenutku znaš da miješaš ono što je za nju otrov. Dok si to radila čavrljala si sa mnom mirno kao da pleteš ili trijebiš grašak. A tek poslije! “U ovoj kući nikad nije bilo šećera, Nikad nije ušao ni gram.” Krasno si slagala. Nikad nisam čuo da netko tako ljupko izgovara laž, i to u prisustvu mrtvog tijela koje je upravo ubio.
PATRICIJA: Ne smiješ me osuđivati! Kako me ti smiješ osuđivati? Ti koji si me stalno huškao protiv nje, govorio o njenoj zloći, koji si najviše patio ovdje. Da sam to napravila, i tebe bih oslobodila.
VILI: Znao sam. Znao sam da će prebaciti krivnju na mene. “Sve je bilo radi Vilija, ljudi”. Vili je kriv. Hoćeš li tako reći i policiji?
PATRICIJA (prijeteće): Tako mi Boga, neće biti policije.
VILI: Kako možeš biti sigurna?
PATRICIJA: Ovaj se razgovor nikad nije vodio. Nikad ti nisam rekla da sam to učinila. I nisam. Nemam pojma o čemu govoriš. Bogme, ako je netko sumnjiv, to si prije ti. Svi znaju koliko si je mrzio. Kako ti se sviđa ovakav razgovor?
VILI (prestravljen): Gubi mi se s očiju. Trovačice!
PATRICIJA (shvaća dokle je došlo, obuzimaju je osjećaji prema Viliju i želi povući prijetnju): Vili! Vidiš li, Bože, dokle smo došli? Zar smo stigli dotle da prijetimo jedan drugome? Vili, volim te.
(on reagira prezirno) Znaš da nisam mislila ozbiljno. Samo se branim, jer si strašan prema meni. Vili!
VILI (odlazi): Trovačice!
PATRICIJA (za njim): Vili! Nemoj! Vili!

 

32.

(DOKTOR, VLADIMIR, LIJEČNIK, isti prostor kao 30., u pola razgovora su)
DOKTOR: Doktore, eto, kažite njima ono što ste rekli meni.
LIJEČNIK: U redu, Doktore.
VLADIMIR: No – recite…
LIJEČNIK: Ukratko kazano: mislim da Vaša sestra nije mogla umrijeti tek tako, jer joj se bolest pogoršala. Još sam jednom pregledao svu dokumentaciju i nalaze onoga dana. I…
DOKTOR: Recite. Sad se nema smisla skanjivati.
LIJEČNIK: Nju je morala ubiti znatna količina čistog šećera. Ona je podigla razinu šećera u krvi. Insulin je uzrokovao potom nagli pad, i komu.
VLADIMIR: Nemoguće. Ona je bila tako oprezna.
LIJEČNIK: Ja držim da je tako. Ili nije bila oprezna, ili je to učinila namjerno i oduzela si život…
DOKTOR: Nemoguće.
LIJEČNIK: Ili je to učinio netko drugi, stavljajući joj pravi šećer umjesto sladila. Dakako, to je van pameti, to bi bilo umorstvo…
VLADIMIR (uznemiren): Bože dragi! Nadam se da da umišljam, da je sve to ludo.
DOKTORE: Vladimire, što je?
VLADIMIR (za sebe): Ne smijem o tome ni misliti. To je opsceno, čak i kao misao…
DOKTOR: Mislim da bi bilo korektno da s nama podijelite to što Vas kopka. Mi smo dosad razgovarali otvorenih karata.
VLADIMIR (neodlučno): Razgovarao sam jučer s Vilijem. Ugodno smo pričali, zanimao se za moj rad, ali je bio nekako potišten. Negdje na pola razgovora zapitao me, kao iz topa bi li mogao zamisliti Patriciju kako čini veliko zlo. Oklijevao je i nisam iz njega iscijedio daljnje pojašnjenje, a kad sam ga pitao kakvo to zlo Patricija kani učiniti, rekao je “još je gore. Bojim se da ga je već počinila.”
LIJEČNIK: Patricija je pripravljala Editi hranu?
DOKTOR: Da. Uvijek.
LIJEČNIK: Ali gdje je motiv?
DOKTOR: Vi kao da se šalite. Pa sve joj je prepisala oporukom. Oporukom koju sam ja sastavio i koja u obitelji mislim čak i nije bila tajna.
VLADIMIR: Ja sam znao. Da li je ona, ne znam.
DOKTOR: Patricijin muž je pošto poto htio napustiti kuću. Ona bi u tom slučaju morala za njim, a Edita bi promijenila oporuku. Bila je iskreno razočarana.
VLADIMIR: Ne vjerujem da je Patricija bila to u stanju. Ne znate vi nju.
LIJEČNIK: Ja je zaista ne poznajem. Ali po onom što čujem, vi imate slučaj. Čak i policiji bi ovo bilo dovoljno.
VLADIMIR: Tko zna je li Patricija i znala da je nasljednik?
DOKTOR: Znala je, Vladimire, ne budite komični. Znate kakva je bila Edita. Bila je dobrotvor i humanist, ali i osoba koja se voljela pohvaliti svojim dobročinstvom. Nije bila bez zrno samoljublja. Vjerujete li stvarno da je sve ostavila sestri, a da joj to nije stoput natakla na nos?
LIJEČNIK: Ne bih volio biti u koži vas dvojice. Morat ćete očito na policiju.
DOKTOR: I tražiti da se oporuka poništi.
VLADIMIR (naglo zainteresiran): Poništi?
DOKTOR (obraća se Liječniku): Ne. Neće biti policije. (još malo razmišlja). Edita je mrzila skandale, a osobito obiteljske. Užasnula bi se da zna da se njena obitelj valja po novinskoj crnoj kronici.
LIJEČNIK: Što onda mislite učiniti?
DOKTOR: Ne možemo Patriciju kazniti kako bi to zakon nalagao, a da ne izblatimo i sjenu naše junakinje. Bojim se da smo što se toga tiče bespomoćni. Ono što možemo učiniti polovica je pravde.
VLADIMIR: A to je?
DOKTOR: Učiniti da ne uživa plodove svog zlodjela.
VLADIMIR: Nego tko?
DOKTOR: Ti, Vladimire, zaboga. Ti.

(zatamnjenje)

 

33.

(DOKTOR, PATRICIJA, opet do ulaznih vrata kao i u 26. On se i ne trudi skidati kaput, odmah ulazi protiv njene volje)
PATRICIJA: Mislim da sam Vam rekla da ovdje niste dobrodošli.
DOKTOR: Ne mislim da ste u prilici postavljati pravila igre.
PATRICIJA: Zašto ste uopće došli?
DOKTOR: Dobro ste se provukli.
PATRICIJA: Molim?
DOKTOR: Dobro ste se provukli. Bar zasad. Mogli ste proći mnogo gore.
PATRICIJA: Buncate.
DOKTOR: A ja sam vas još tješio. I pripisivao vaše neprilično ponašanje shvranošću bolom.
PATRICIJA (u panici): Odlazite odavde.
DOKTOR: A niste nužno morali imati toliko sreće kao dosad.
PATRICIJA: Odlazite!
DOKTOR: Mogao Vas je netko opaziti ili se odmah dosjetiti. Liječnik je mogao konstatirati uzrok na licu mjesta, a ne nakon što je danima lupao glavu. Mogli smo Vas, na koncu, čak i sad, kad je sve prošlo, prijaviti policiji.
PATRICIJA (neuvjerljivo): Kakve ludorije govorite.
DOKTOR: Ja ne bih bio tako blag, odmah ću Vam reći. Vladimir Vam je, bez obzira na sav bol i bijes, spasio kožu. Trovačici svoje sestre.
(ona se užasnuto trgne ili okreće prema njemu)
DOKTOR: Da, Patricija. Tako to zvuči iz tuđih usta. Trovačica. Ali nisam zato došao, da to čujete. (pravi značajnu pauzu, hoće impresionirati) Došao sam Vam reći da tražite drugog odvjetnika. Ako sam još uvijek bio vaš odvjetnik, dakako? Ne pitate zašto?
PATRICIJA: Zašto?
DOKTOR: Zato što ću pobiti oporuku, Patricija. U korist Vladimira, jer ti ne smiješ uživati u krvavoj plaći. (odlazi prema vratima) Još ćemo se viđati ovih dana, dijete, a Vi nađite drugog odvjetnika. (odlazi sa scene, čuje se samo glas, intoniran prijeteće) Ali dobrog!

(zatamnjenje)

 

34.

(VILI, PATRICIJA, ista kuhinja, oboje zabavljeni svaki svojim poslom, ne gledaju se, jedva komuniciraju. Na stolu zavežljaj poput onog s kolačima iz 1. čina. Terarij stoji prazan, samo staklena kutija)
PATRICIJA: Nećeš jesti?
(Vili šuti, ignorira je)
PATRICIJA: Imaš kolače u papiru na stolu. One tvoje.
(i dalje je ignorira)
PATRICIJA: Znam da me bojkotiraš. Činiš to jer si pošten. Vrzmaju ti se po glavi te lude ideje, šašave optužbe, zato me ne možeš vidjeti očima. (okreće se prema njemu) Neka ti bude. Preziri me, dok ne shvatiš kako si nepravedan. Ali, poslovi se moraju obavljati. Mora se platiti račune, dotegliti plin, ručati. Svaki dan nosi svoje. U tome moraš biti uz mene (zastaje). Kad već nisi otišao, srećom. Kad već nisi, kad još živimo skupa, onda moramo živjeti zajedno.
(on je nepomično sluša)
PATRICIJA: Dobro. Idemo iznova. Vježba iz bračne konverzacije. Dragi mužiću, kako je bilo na poslu? Kako je bilo u uredu? Jesi li najavio odlazak? Kad ćemo seliti?
VILI (zlurado): Nema ništa od selidbe.
PATRICIJA: Ne razumijem.
VILI: Ugasio sam projekt. Idući mjesec se vraćam natrag u firmu.
PATRICIJA: Vili…
VILI: Dakako, s obzirom na to, nema ni selidbe u netaknutu prirodu. Što se ove kuće tiče, protiv prodaje nisam. Ništa me lijepo ne vezuje za nju. Napokon, nije ti baš zgodno živjeti na mjestu zločina.
PATRICIJA: Opet počinješ…
VILI: Daj, ne prenemaži se.
PATRICIJA (ogorčeno): Zašto sve to? Zar je moguće da mi se toliko svetiš?
VILI: Ne svetim se nikome. Samo ne želim ubirati plodove tvog… djelovanja: ni moralne, ni nikakve druge. A sad bih završio razgovor o tome.
PATRICIJA: Znači, zato je terarij… prazan?
VILI: Zato. Opet sam činovnik. Dovraga i gušteri – ne znam kome su trebali te blesave sanjarije.
PATRCIJA: Kako to govoriš? Pa to je…
VILI (osorno): Molim te!
PATRICIJA (okreće se od njega poslu, progovara nakon duže tišine): Vili?
(on ne odgovara)
PATRICIJA: Vili, a ako bi ipak razmislio…

(on ustaje i demonstrativno napušta prostoriju, zatamnjenje)

 

35.

(VLADIMIR, VILI, DOKTOR, isti prostor izvan kuće)
VLADIMIR (obraća se Viliju): Nemoj to shvatiti kao gramzivost. Nije stvar u novcima. Ali hoću ono što mi po pravdi pripada. Ti nisi Editina krv, a ona je ubojica, to i sam znaš.
DOKTOR: Liječnik će to s lakoćom potvrditi, a ti bi bio pozvan svjedočiti.
VLADIMIR: Imam na to pravo. Volio sam Editu, više nego itko od vas. Sirota seka… kako sam je mogao ostaviti u rukama te zvijeri?
DOKTOR: Bojim se da je najrazboritije da pristanete na naš plan.
VLADIMIR: A slala mi je signale, govorila između redaka. “Ti čim dođeš sve središ” kazivala bi. Kako nisam razumio! Bože, koliko mora da ju je mučila, kakve su to strašne godine morale biti, kakva je to neispričana priča.
DOKTOR: Tako ćemo izbjeći bruku, suđenje, novine. A pravda će biti zadovoljena.
VLADIMIR: Da. Ja hoću moje. Moralno mi pripada.
VILI: U redu – što bih trebao napraviti?
DOKTOR: Potpisati. Pristati kao suprug na kvalifikaciju o trajnoj ograničenoj uračunljivosti vaše žene.
VILI: Reći da je luda?
DOKTOR: Ne baš tako oštro. To je nit za koju će se povući i izbaviti od zatvora. Ako je kako Vi kažete – luda – ne može biti odgovorna za umorstvo. Ali ne može ni upravljati i uživati u imovini.
VLADIMIR: Kuća će biti moja. Na nju imam pravo, ne možete biti pod krovom koji je ona obeščastila. Onom imovinom koja joj ostaje upravljao bih kao skrbnik. Mislim da bi dvije prosječne plaće u državi bile razumna renta.
VILI: Morate odmah znati da ja ne želim ništa od tog novca.
VLADIMIR: Dokažite.
DOKTOR: Tako je, dokažite. Pokažite da niste suučesnik, suuživatelj. Riječ je samo o jednom papiru, jednostavnom parafu koji bi raspršio sumnje i Patriciju oslobodio utega na savjesti.
VLADIMIR: Liječnik će potvrditi, vještačiti.
DOKTOR: Štoviše, on drži da je ono što će pisati na tom papiru istina. Ponaša li se po Vama Patricija normalno?
(Vili kolebljivo sliježe ramenima)
DOKTOR: Pa, istjerala me pred koji dan iz kuće. Otrovala je svoju sestru. Postaje bulimična – trpa u sebe kolače od jutra do mraka, samo slatko i slatko…
VILI: Dosta je. Dosta razgovora. Pristajem. Ali mora pristati i ona. Zajedno ćemo je uvjeriti da je tako bolje, i to što prije.
DOKTOR: Neka bude tako.
VLADIMIR (govori, kao da se opravdava, ostali ga jedva slušaju): Ne želim da me se krivo shvati. Nije stvar u imetku. Ja sam Editu volio. Imam na to svako pravo, jer sam je volio…
DOKTOR: Vladimire, pustite sad to.
VLADIMIR: Ali to je istina. Ne bih želio da me se krivo shvati…

(dok izgovara monolog, zatamnjenje)

 

36.

(PATRICIJA, DOKTOR, VLADIMIR, VILI, dnevna soba i predsoblje u kući iz 1. čina, Doktor i Vladimir zvone i ulaze na vrata, Patricija im je otvorila, Vili se drži distancirano iza nje. Patriciji se već razaznaju znakovi debljanja. Ona želi poljubiti Vladimira prema kojem je iskreno prijazna, on ustukne. Ugleda Doktora i reagira grimasom antipatije)
PATRICIJA: Vladimire, što ovo znači? Zašto dolaziš s ovim čovjekom?
DOKTOR: Mislim da znate zašto.
PATRICIJA: Vi ovdje nemate što raditi.
VLADIMIR: O tome bi se valjda i mene trebalo pitati.
DOKTOR: Nisi više u položaju da postavljaš uvjete.
VLADIMIR: Dosta svađanja u hodniku. Sjedimo.
(sjedaju. Ona je puna bijesa, Vili se još uvijek drži po strani. Nakon kraće tišine, progovara Vladimir)
VLADIMIR: Seko… Nisam siguran hoću li ti ikad moći oprostiti što si napravila…
PATRICIJA: Vladimire!
VLADIMIR: Poštedi me izmotavanja, Patricija. Učinila si to. Učinila si nešto tako gnusno da se toga ježim, i to kome? – Našoj sestrici!
PATRICIJA (plačno): Ne osuđuj me… Ne ti…
VLADIMIR: Ne želim te osuđivati. Potiskujem to u sebi. Vjerujem da si bolesna, da ti je bilo teško i da si pukla. Eto, nisam ti pomagao koliko sam trebao, znam da su te slomile okolnosti, da je breme bilo preteško i da si se našla u škripcu iz kojeg nisi našla izlaz. U to vjerujem i želim da to tako postavimo. Zato smo ovdje.
PATRICIJA: Hoćeš reći da sam luda.
DOKTOR: Patricija, ovdje je papir na kojem je novi ugovor o preraspodjeli nasljedstva. I papir po kojem će Vladimir skrbiti nad tvojim dijelom. To je naša ponuda. I tvoj jedini izlaz.
PATRICIJA (sarkastično): O, o tome je znači riječ! O novcu! (smirenije) Nikad.
VLADIMIR (udvorno): Patricija, ti me poznaješ i znaš moju potpunu ravnodušnost prema materijalnim vrijednostima. Ovdje smo da se svi skupa iskupimo, da nađemo način da poživimo svaki sa svojom savješću.
PATRICIJA: A posebice ja s mojom savješću. To želiš reći?
VLADIMIR: A posebice ti, sekice. Strašno je to s čim živiš. Suoči se, izbaci to.
PATRICIJA: Dirnula me tvoja briga za moju duhovnu ravnotežu. A osobito za obiteljska dobra i ovu kuću. Strašno je s čim živim? Strašno je za mene prošlo!
VLADIMIR: Patricija…
PATRICIJA (ledeno). Gramzivče. Nećeš dobiti moje. Nikad.
DOKTOR: Onda nam ne preostaje nego obratiti se vlastima. Istina se mora doznati.
PATRICIJA (plane): Nikad nećete dokazati!
VLADIMIR: Hoćemo. Imamo svjedoka.
PATRICIJA: Koga?
VILI (stupa naprijed): Mene.
(nastaje trenutak tišine, Patricija je zapanjena)
PATRICIJA: Vili!
VILI: Poslušaj ih, Patricija. Potpiši.
PATRICIJA: Vili, kako možeš…
DOKTOR: Vili nije mogao više s tim živjeti i odlučio je surađivati, Patricija. Predlažemo ti da učiniš isto. Pitaj ga, pitaj ga koliko mu je sada lakše.
VLADIMIR: Osjetit ćeš isto olakšanje, duša će ti biti na mjestu.
DOKTOR: Ako ne, morat ćemo se obratiti vlastima. Imamo svjedoka (glavom klima na Vilija), imamo liječnički iskaz i motiv. Ne možeš se provući, ne više.
PATRICIJA (obraća se Viliju): Kako si me mogao izdati?
VLADIMIR (Doktoru): Nemojte joj prijetiti. Nema potrebe. Patricija zna da je tako najbolje, za nju i za svih. Ona to zna…
PATRICIJA (viče, izvan sebe): Kako si mogao spletkariti s njima!? Kako si me izdao! (okreće se Doktoru i Vladimiru) Nikad neću potpisati. Nikad.

(dok viče, zatamnjenje)

 

37.

(PATRICIJA, VILI, VLADIMIR, DOKTOR, isti prostor, likovi su na posve istim mjestima kao na svršetku prethodnog prizora i u istom položaju. Samo je Patricija drukčije odjevena, u tamno, i po tome se može razumjeti da je prošlo stanovito vrijeme. Odjevena je dostojanstveno, izgleda kao kraljica koju su detronizirali i ovo je posljednje mjesto u drami na kojem treba izgledati lijepo. Na sredini scene je stol s papirom i pisalom. Patricija, ogrnuta i teškog koraka, pristupa stolu, a Vili je podržava. Potpisuje bez riječi. Doktor i Vladimir bez vidnijih reakcija. Svi šute, zatamnjenje)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.