Trovačica | Jurica Pavičić

3. ČIN

 

38.

(VLADIMIR, VILI, u stanu gdje sada žive Vili i Patricija. Riječ je o banalnom stanu siromašnog unutrašnjeg uređenja o kojem očito nitko ne vodi brigu. Vili je u sobi, Vladimir ulazi na vrata i jedan po jedan unosi i na pod slaže lončanice sa cvijećem)
VILI: Vladimire?
VLADIMIR (pušta lončanicu iz ruku, pridiže se i tare zemlju s dlanova): Ja sam. Smije li se? Došao sam vidjeti što mi je sa sestrom.
VILI (glavom pokazuje prema susjednoj sobi): Tamo je. Nisam siguran je li pametno…
VLADIMIR: Znam. Pretpostavljam da me ne želi vidjeti. Naprosto bih htio znati kako je. Čekao sam tren kad sam znao da si kod kuće.
VILI: Ne bi te htjela vidjeti, to je sigurno. Ne želi vidjeti nikoga, a pogotovo… jasno ti je. Vladimire, iskreno rečeno – ona nije dobro. Ne izlazi iz sobe, ništa ne radi, čak ni najosnovnije kućne poslove.
VLADIMIR: Uopće ne izlazi?
VILI (niječno klima glavom): Predlagao sam joj da se zaposli, sad bi nam to dobro došlo, prelazi preko toga šutke. Po sav dan je tamo, u sobi, i jede, stalno jede.
VLADIMIR: Slatko?
(Vili potvrđuje grimasom)
VLADIMIR: Nije bilo mudro što si likvidirao projekt.
VILI: Znaš zašto sam to učinio. Dobro znaš. Nadam se da će se u mojoj staroj tvrtci napokon odlučiti i primiti me natrag. Sad ovisim o tome. (Mijenja ton, hini vedrinu) Pustimo to. Kako si ti?
VLADIMIR (hini ravnodušnu zabrinutost): A, gužva, znaš kako je. Nadao sam se studijskoj godini u Francuskoj, ali nisu uspjeli zatvoriti financijski plan. Barem je u Mađarskoj sve prošlo odlično, ne mogu se potužiti. A onda i oko Editine kuće, znaš, puno tu ima posla. Uostalom, što ću tebi o tome pričati.
VILI: Da, stara je to kuća.
VLADIMIR: Stara, da. I nije se baš dobro ni održavala, znaš. Patricija ju je dosta bila zapustila.
(Vili svraća pogled, kao da je suglasan s prigovorom)
VILI (nakon stanke, pokazuje na lončanice): A, vidim – donio si biljke.
VLADIMIR: Da, Patricijine biljke iz kuće. Baš sam tamo nešto čistio, rješavao se starih stvari, nepotrebne krame. I govorim – odnijet ću Patriciji njene lončanice, jako ih je voljela, silno je pazila na njih.
VILI (rukom pokazuje prostor uokolo): Šteta što ovdje baš i nemamo gdje s njima.
VLADIMIR: Da, vidim.
VILI: A kad već govorimo o tome, nisam siguran da bi Patriciji sad više išta značile.
VLADIMIR (značajno): Znači, tako je slabo?
VILI: Posljednjih mjeseci ona nije bila ona, Vladimire, to treba tako gledati. Nije bila ona Patricija koju smo poznavali, nego neka koja ju je izjela iznutra, zauzela njezino tijelo. Ako ne bih tako gledao, poludio bih. Ne bih mogao ostati ovdje.
VLADIMIR: Da, tako to trebaš gledati. (konstatira, ne pita) Znači, tako je slabo…
VILI: I gore, Vladimire. I gore.
VLADIMIR (odlazi. S vrata se okreće): Još nešto. Ona velika staklena posuda, u kuhinji… terarij. Pretpostavljam da ti više neće trebati?
VILI: Ne, neće mi trebati.

(zatamnjenje)

 

39.

(VILI, PATRICIJA, isti prostor, u njemu neuredno porazbacane lončanice kako ih je Vladimir ostavio. Ona je odjevena zapušteno i bitno deblja nego prije. Ona govori, on gleda TV i ne odgovara, ne gledaju se)
PATRICIJA: Problem je u tome što ti nisi želio da ti bude bolje. Nisi iskreno želio. Samo si govorio o tome: putovanja u Opatiju, prirodnjačka karijera, život u otočkoj idili, samostalnost, ako nešto želiš treba zgrabiti i drugi savjeti psihologa iz ženskih tjednika. Ništa ti stvarno nisi želio. Ne za nas.
(ustaje, približava mu se, nadvija se nad njega koji sjedi i ne obazire se na nju)
PATRICIJA (glasnije, prijekorno): Ništa nisi želio, jer nisi ni mogao. Jer si neambiciozan, lijen i malo sposoban. To je prava istina. Edita je imala pravo, bar u tome. Ti si tek mali pravničić kome nije za povjeriti ni nacrtanu ovcu.
(on ustaje ljutit, gasi televiziju)
PATRICIJA: A sve si mogao postići. I to jer sam ti ja…
VILI: Patricija, ja sutra ujutru odlazim.
PATRICIJA: Molim?
VILI: Napuštam te.
PATRICIJA: Ne smiješ.
VILI: O, da, smijem. I hoću. Ne mogu više ovako.
(ona je skamenjena, očito pokazuje strah)
VILI: Ne mogu živjeti s tobom i misliti cijeli dan na ono što si učinila. Ne mogu te gledati kako se pretvaraš u slonicu. I lošu osobu, što je najvažnije. Nemamo djece – prije smo toliko zbog toga tugovali, sad nam je bar zbog toga lakše. Još nije kasno da svak počne svoj neovisni život.
(iznenađeno ga gleda)
VILI: Naravno, ne mogu se za tebe brinuti, to ti je jasno. Sad sam bez posla kao i ti, a djece nemamo. Morat ćeš se snaći sama.
(on vidi njenu zapanjenost)
VILI: Predlagao sam ti već da nađeš posao, sjećaš se? Ono koliko ti ja mogu pomoći jest da nazovem Doktora.
PATRICIJA: Doktora?
VILI: Da, njega. Prestani se prema njemu tako odnositi, kao da si nevinašce. Nije ti on ništa skrivio. Nazvat ću ga, ako hoćeš, a ti prihvati njegovu pomoć. I zahvali mu.
PATRICIJA: Da mu zahvalim?
VILI: Naravno. On je, Bogu hvala, uviđavan čovjek, razumio je da si se našla u škripcu i da ti… nisi bila ti. Zato vjerujem da će ti pomoći. A ja – oprosti mi – ne mogu. Ne mogu živjeti od lijepih uspomena.
PATRICIJA: Lijepih uspomena? Što – na bolja vremena, dobre stare dane?
VILI (oblači kabanicu i namotava šal dok se scena zatamnjuje): Da, baš tako, Patricija. Na bolja vremena, dobre stare dane.

(zatamnjenje)

 

40.

(PATRICIJA, DOKTOR, LIJEČNIK, isti prostor kao u prethodnoj sceni – stan Patricije i Vilija. Vilija više nema, Patricija leži na kauču s licem prema naslonu. Glavu je prekrila rukama, nepomična je iako ih čuje. Oni razgovaraju međusobno)
LIJEČNIK: Što – zamolila Vas je za pomoć?
DOKTOR: Ne, ne ona. Vili je molio, preko Vladimira.
LIJEČNIK: I treba joj posao?
DOKTOR: Da. Medicinska je sestra. Specijalist za njegu nepokretnih, iskusna s dijabetesom. Je li tako, Patricija (govori glasno, kao da razgovara s nagluhim) – treba ti posao?
(ona ne odgovara)
LIJEČNIK: Ne vidim zašto. Mislim, nakon onog što je učinila – zar smo joj Vi i ja dužni pomoći?
DOKTOR (govori tiše, kao da ona ne čuje, premda je to nemoguće jer je nekoliko koraka od njih): Shvatite me. Dugo sam vezan uz tu obitelj. Znam da Vladimira kopka što je će biti s njom, a još se zakopao u renoviranje te kuće.
LIJEČNIK: Ipak…
DOKTOR: Mislim da bi Edita to htjela, unatoč svemu. To je poruka cijelog njenog života.
LIJEČNIK (pokazuje na Patriciju): A njen suprug?
DOKTOR: Vili? Nisu više zajedno. Nezaposlen je, nije joj u stanju plaćati uzdržavanje. I njemu radimo veliku uslugu. A – među nama rečeno – njegova nam je susretljivost onda trebala. Ne smijem to zaboraviti.
LIJEČNIK: Kažete da je dobra u tome?
DOKTOR: Stavite je na taj odjel. Bit će dobra.
LIJEČNIK: Ipak, puno tražite. Kako joj s njenom prošlošću mogu vjerovati?
DOKTOR: Ona je obučena sestra. Zaista je dobra.
LIJEČNIK: Kako joj mogu vjerovati?
DOKTOR: Možete. Je li tako, Patricija?
(ona šuti nepomična)
DOKTOR (njoj): Ono, ono što se dogodilo, to je bila kriza, je li tako? Tako smo rekli da ćemo gledati – nisi znala izići iz škripca. (njemu) Vjerujte meni. Možete.
LIJEČNIK (nakon kraće šutnje): Doktore?
DOKTOR: Recite, doktore.
LIJEČNIK: Neka bude.
(Patricija jedva zamjetno podiže glavu, ali ne govori ništa)
DOKTOR: Hvala, doktore.
LIJEČNIK: Vama na dušu, Doktore.

 

41.

(LIJEČNIK, PATRICIJA, bolnička soba, liječnik je iza paravana i ne vidi ga se, samo se čuje kako kuca po pisaćem stroju, ona je na vratima, odjevena kao civil, vrlo strogo poput međuratne učiteljice, s nekakvom torbom, zbunjena)
LIJEČNIK: To ste vi?
PATRICIJA: Ja.
LIJEČNIK (prestaje kucati): Još uvijek nisam siguran je li ovo dobra ideja.
PATRICIJA: Ja sam se promijenila. Ja sam drukčija.
LIJEČNIK: Ne sumnjam u Vaše znanje. Vidio sam kako ste… brinuli o…
PATRICIJA (govori drveno, mehanički): Promijenila sam se. To je bila kriza. Popustila sam, tako to treba gledati… Moja sirota sestra: nisam uviđala njezinu dobrotu, njenu beskrajnu ljubav za sve nas. Nisam je zasluživala, svu tu dobrotu, ni njenu ni svih vas. Danas sve to vidim, promijenila sam se.
LIJEČNIK (izlazi iza paravana, s naočalima u ruci, zbunjen): Doista jeste. Gotovo vas ne bih prepoznao.
PATRICIJA: Hvala.
LIJEČNIK (pun neugode): Kada biste počeli?
PATRICIJA: Odmah.

 

42.

(PATRICIJA, VILI, prostor njihovog stana iz scene 39., režijski naznačiti da je prošlo dosta vremena. On ulazi, ona debela laži izvaljena u gotovo istom položaju, ali strogo odjevena kao u sceni 41.)
VILI: Nećeš me pozdraviti?
PATRICIJA (bezvoljno): Zdravo.
VILI: Nismo se dugo vidjeli. Kako se snalaziš?
PATRICIJA: Dobro.
VILI (ogleda se): Morala bi se malo srediti. Nered, usahle biljke…
PATRICIJA: Nemam baš mnogo vremena. Čitav sam dan u bolnici.
VILI: Ide li posao?
PATRICIJA (odgovara mehanički): Da. Liječnik je vrlo ljubezan.
VILI: Zašto si tako… kruta? Pokušajmo razgovarati. Potrebno je to.
PATRICIJA: Da, potrebno je.
VILI: Ono sve što se dogodilo…
PATRICIJA (kao bujica, kao da ju je netko upalio): Razmišljala sam mnogo o tome. Toliko sam razmišljala.
VILI: Patricija…
PATRICIJA: Mnogo sam razmišljala. To je bila kriza. Popustila sam, tako to treba gledati. Moja sirota sestra: nisam uviđala njezinu dobrotu, njenu beskrajnu ljubav za sve nas. I za mene i tebe. Oboje to nismo vidjeli. Nisam je zasluživala, svu tu dobrotu, ni njenu ni svih vas.
VILI: Patricija…
PATRICIJA (i dalje mehanički, kao da ga ne čuje): Da, i ti, i tebi sam učinila zlo, izložila te strahoti, umalo učinila sukrivcem. Sve to nisam smjela učiniti. A pogotovo ne ono što sam učinila mojoj sestri. Takoreći svetici. Danas sve to vidim, promijenila sam se.
VILI: Patricija, Isuse…
PATRICIJA: Ali ja sam sad drukčija. Sve sam uvidjela…
VILI (okreće se, odlazi): Bože dragi… Bože dragi…

 

43.

(LIJEČNIK, PATRICIJA, NEPOZNATA PACIJENTICA, u bolničkoj ambulanti. Pacijentica leži na krevetu koji je na istom mjestu na pozornici gdje je bio i Editin krevet. U istom je položaju: gola od pasa naniže, leži na boku okrenuta leđima publici. Ne vidimo joj lice. Tijelo navlas isto kao Editino – treba je glumiti ista glumica. Patricija stoji bez riječi i gleda prepoznatljiv prizor, odjevena je kao sestra. Liječnik dok govori piše i gleda u stroj, povremeno popravi naočale): Pacijentica je tu, kako vidite. Dijabetičar, amputirana joj je potkoljenica. Nažalost, imamo problem rana od ležanja. Znate što treba učiniti, obradite je.
(Patricija klekne, čini sve kao i Editi)
LIJEČNIK: Govorite mi što radite.
(Patricija je iznenađena što to opet čuje, okreće se prema liječniku, ali ne govori ništa)
LIJEČNIK: Patricija, govorite mi što radite. Znate i sami da Vam ne mogu vjerovati, trebam li Vas na to podsjećati?
PATRICIJA: Upravo sam očistila noge i…
LIJEČNIK: Guzicu. Gledat ćete je pedeset puta dnevno, nemate se što ustručavati. Dalje.
PATRICIJA (radi i opisuje svaki postupak): Čistim razrijeđenim alkoholom… rane od sjedenja dezinficiram rivanolom… (dok to radi, nepoznata se bolno trzne).
LIJEČNIK: Kakve su rane?
PATRICIJA: Zarastaju.
LIJEČNIK: (posprdno se nasmiješi, nastavlja pisati na stroju): Dalje.
PATRICIJA (opet govori uz svaki postupak): Na rane stavljam komprese, na svaku od tri… Prva… druga… treća… Uokolo razmazujem talk… Previjam te pojasom za inkontinenciju.
(prestaje govoriti. Dalje šuti i radi)
LIJEČNIK (trgne se nakon nekoliko sekundi tišine, ljutit): Neće to ići ovako. Nikako. Dobro znate da Vam nije za vjerovati. Govorite mi što radite!

(Patricija radi, užurbanijim i grozničavijim pokretima, zatamnjenje, zavjesa)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.