Kako svezati cipele | Nikola Petković

I tada, kada se polubrat ubio i kada sam ja skočio u more, negdje u Belmaru, New Jersey, zazvonio je telefon u stanu moje prijateljice. One koja je bila sestra pjesnika koji je sa mnom išao u školu. I doveo me u Belmar. Da se odmorim od puta trgovačkim brodom. Išlo se iz Rijeke u Brooklyn. Bio je rat i prevozili smo kikiriki. To kad smo išli tamo. Iz Brooklyna za Rijeku. Ni kodno ime taj kikiriki nije lišilo činjenice da se njime prekidalo živote. Da bi se tako od njih obranilo. Od onih čiji je život s druge strane granice. One koju se ne smije micati. Za nju su, oni kojima smo nosili kikiriki, svađajući se s onima drugima, govorili da je ona prirodna. A svađali su se, jer su i oni drugi mislili isto što i oni. Sad kad smo se vraćali, nitko nije spominjao teret. Cijeli brod je nekako bio lakši i kao da je plovio brže. Nikola is not here, rekla je. Što, jebo ga, uot kažem, uot..? vrištao je otac. Nikola neeye ouwdye, ponovila je markerom na bijeloj ploči pokraj telefona napisane riječi, ono, u slučaju da zagusti, da se netko objesi u Hrvatskoj, da nekome umre kuća, ili nešto slično, napisao sam joj nekoliko fraza: što požarnih, što protupožarnih. Nema ga, nikad ga nema, majku mu jebem, vikao je otac preko oceana. Gutajući suze, bila je uvjerena kad sam se konačno, mokar i sam, vratio iz mora.