Kako svezati cipele | Nikola Petković

Rekla mi je da su me zvali. Rekao sam joj da se polubrat ubio. Da mi je to rekla baka još prijepodne. Na klupi u Belmaru. Znala je ta moja baka letjeti. S mora na more, preko mora. Isto onako brzo i nevidljivo kao kad je 1943. pobjegla iz logora negdje na sjeveru Italije. Pa se premještala. Sve na visokim petama. E, danas je došla tu. Uvijek u istom kratkom bijelom baloneru. Reći mi da se objesio. I to ja sada govorim Katie kojoj sam dao upute na ploči baš za ovakve slučajeve. I još da idem natrag. Idem ga pokopati. Ne, rekla je. Tamo je rat. Jebe mi se, rekao sam. I tu je, samo se ne vidi. Tamo je bar objavljen. I to nekoliko puta. Ali niti jednom službeno. Bit će da ga zato nitko tko njime nije izravno pogođen ne uzima za ozbiljno. Ipak smo mi kultura protokola. I zauzdanog nereda. Zato stalno netko nešto pečatira. Da mu se ne bi vjerovalo na riječ. Uvijek napisanu. Nikad izrečenu.

Nisam otišao. Tata je rekao da ne dolazim. Tu se gine, rekao je. Ne bih htio još jednoga izgubiti.