Commedia | Krešimir Pintarić

[nesavršeno je naše znanje]

 

cijelo popodne i večer smo se kod Damira
napijali bez povoda:
domaćin
Domo
Ivan
Ivica
Zvonko
i ja.
bilo je to jedno od onih druženja koja se pamte:
šest pijanih prijatelja koji se uvijek vole
i ponekad mrze.

kada smo ostali bez piva
počeo sam preklinjati prisutne
da odemo do Valentina
ili Voodooa
i okrijepimo se još kojim.
na neki način sam bio svjestan da ćemo
ukoliko to učinimo
razbiti čaroliju
te večeri
ali nisam si mogao pomoći.

budući da su ostali provodili u djelo
ono čega sam ja bio samo svjestan
prijedlog je bio odbačen
poput hladnog
krumpira.

tada sam uradio nešto zaista glupo:
demonstrativno sam se pokupio
i uputio prema Valentinu.

naravno
da je to bilo glupo s moje strane
postalo mi je jasno
— ovo “jasno”
ako se uzme u obzir stanje u kojem sam bio
treba uzeti sa zadrškom —
tek kada sam stigao na odredište.
bilo je to
zasigurno
jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu
u tom trenutku.

bilo kako bilo
neko vrijeme sam se
prilično zbunjen
i ljut na samoga sebe
klatio kraj šanka
pokušavajući fokusirati tri gromade
koje su stajale dva-tri koraka od mene.
bio je to nezamislivo
tegoban posao.
pritom sam
ni sam ne znam zašto
ispuštao nekakve glasove koji su zvučali
otprilike ovako:
pi-piiiii-pi-piii-pi-pi-piiii.

nevolja je bila u tome što su to oni
mislim gromade
shvatili osobno.
u to uopće ne sumnjam
jer mi je jedan od njih prišao
i promumljao:
misliš da si pametan?

svatko o sebi misli da je pametan
odmumljao sam mu odgovor.
očigledno krivi
ma koliko točan bio.
tvrdim to sa sigurnošću
jer je nakon toga spustio
šaku na moje lice.
tu radnju je ponovio
nekoliko puta.
a onda se vratio
svom društvu.

dok sam ležao krvav na podu
imao sam vremena razmisliti
o svemu.
zaključio sam sljedeće:
prvo
ljude nikada ne zanima
što drugi zaista misle.
drugo
pravi odgovor u krivo vrijeme
krivi je odgovor.
treće
nitko nije baš toliko pametan
koliko misli da jest.
četvrto
ne treba napuštati prijatelje
čak i kada su u pravu.

X

Sadržaj

KULEŠOVLJEV UČINAK
promatram uličnu rasvjetu
sjedeći za stolom
otvarajući nasumice knjige
ispisanim rečenicama naknadno
osluškujem škripu parketa
ne umiruje me ni spoznaja
sjećanje prska poput kristala


NEVINOST ZNAČI "NE NANOSITI BOL"
Slike se ponovo pojavljuju
Puštaš da olovka nepomično dodiruje površinu papira
Postoje trenuci kada je iskrenost jednako nepodnošljiva
Izlaziš na ulicu trenutak prije Mjeseca
Besciljna šetnja nije donijela željeni umor
Ostavio si iza sebe jedan od onih dana
Došao si do točke u kojoj sljedeći korak izgleda nemoguć
Dok jutarnje sunce probija nepomičnu maglu
U sjećanje ti naviru slike
Kada si malodušan
Na kraju dana želje su još samo bolni zglobovi
Ponekad poželiš dijete
Odlaziš kući na počinak
Na kraju ostaješ sam
Najgori su oni dani kada se užasavaš one varljivosti
Tama ispunjava prostor


INTERLUDIJ
Ipak, ne možeš zamisliti niti jednu stvar


ŽELJE SE NE OSTVARUJU I TO JE DOBRO
Nikad se ne sjetiš rođendana
Kad si umoran
Vjerojatno si zadnja osoba koja drži do manifesta
Kada te pitaju što očekuješ od života
Danas si primio pismo koje te je uznemirilo
U tvom omiljenom filmu
Od nje nikada ništa ne možeš sakriti
Bio si već ovdje
Sigurno je da se trudiš ne optuživati druge
Pola tri u noći
Nikada ne dijeliš komplimente
Još uvijek vjeruješ da si u stanju procijeniti ljude
Sjedi na rubu kreveta
Ponekad iznevjeriš one koje nikako ne bi smio
Dok si radio kao konobar
Kada počneš postavljati pitanja


POSLANICA
nesavršeno je naše znanje


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.