Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
9.
Svijet se usporavao oko svoje osi: tragovi biciklističkih guma bijelili su se na sunčanom asfaltu; iza Supermarketa, na Trgu Lava Mirskog, dani su nestajali jedan za drugim. Jedini smisleni napor bilo je putovanje do blistavih omotnica longplejki u izlogu Jugotona. Među gitaristima, pjevačima i ljepoticama nastalo je komešanje kad bi se pojavio: plavuše su se smješkale sa svemirskih brodova, svjetlucavi momci jurcali su za njima u starinskim kabrioletima.
U prodavaonici je bilo mirnije nego u Gradskoj knjižnici i Oto se lakim korakom uputi prema odjelu licencnih izdanja. Već je napamet znao gdje se koji omot nalazi – po milijunti put je izvadio ploču “Red Skies Over Paradise” grupe Fischer Z: na kojoj je jedan mladić u žarkožutoj majici mirno promatrao propast svijeta. Oto je još jednom pročitao popis pjesama, potom imena članova grupe, zatim i sve druge podatke koje je uglavnom već znao napamet, naslov prve pjesme je bio “Berlin”, zatim su slijedile “In England”, “The Writer” i tako dalje.
Crni vinili iz unutrašnjih folija lako su ispadali na pod i Oto oprezno vrati omotnicu u ploču. Vrijeme za razgledanje ploča nikada nije duže od uobičajenog košarkaškog napada, uključujući prekršaje i slobodna bacanja. On je bio uvjeren da prodavači, naizgled nezainteresirani za svaki njegov korak, skrivaju pištaljke u svojim džepovima i zato čitav proces valja spretno završiti da mu ne bi linijski suci, kao onom beku Jugoplastike, svirali uvijek istu ličnu grešku.
Oto je čučnuo pred nasmiješena lica Darlyja Halla i Johna Oatesa kao da je pred kavezom u zoološkom vrtu, oni se očito nisu ljutili što je kupovao albume grupe The Clash, pa čak i rabljene Sex Pistolse, ništa očito nije moglo pomutiti njihovo prijateljstvo za cijeli život, čak ako na pijaci rasproda njihove ploče u bescjenje. Pored Halla & Oatesa jedan je izvanredni žuti robot solirao na električnoj gitari među zvijezdama na naslovnoj stranici albuma “RX5” Alvina Leeja. Stvarno je šteta što ponekad nije moguće kupiti samo omotnicu ploče. Na drugoj ploči je pozirao svijetloplavi papagaj sa žutim sunčanim naočalama i natpisom “The Real Macaw” Graham Parker; dok se divio omotnici novog albuma Davida Bowieja “Never Let Me Down” – u Poletu je pročitao da ne valja – netko ga lako dodirne po ramenu.
Nataša se nije smješkala kao da se nešto važno dogodilo, kao da nitko nije nepristojno stajao ispred njezinog kuhinjskog prozora, ljutnju je – ukoliko je nešto slično uopće osjetila – zamijenila finom pronicljivošću. Oto je sada znao da će se sve važno tek dogoditi, dobro ili loše svejedno, i da na te događaje on sam može, za promjenu, utjecati. Uspaničila ga je jedino njezina ruka koja se iznenada približavala, nadao se da njegove kovrče nisu cilj tog putovanja već, na primjer, omotnica neke ploče
I stvarno, novi album Talking Headsa je plesao među njezinim prstima, Oto nervozno zaključi da ne zna ništa o novom albumu Talking Headsa. Dvije kapljice znoja su se spustile ispod njegovih vjeđa tako da je na trenutak morao zažmiriti. Tada ga je dodirnula, bio je to lak i ozbiljan dodir, dvije tvrde sisice okrznule su ga kao dva metka iz pištolja u vesternu koji nikada neće biti snimljen.
Nastupila je dramatska pauza, čak i u najnapetijim filmovima radnja se zaustavi uvijek kad se tako nešto dogodi, ona nije vratila ploču u omot niti se pomaknula, između tijela su nestale razdaljine, Oto se već počeo spuštati vijugavom, opasno zaobljenom linijom tijela, ispod bijelih majica i vrućih hlačica. Novi dodir se činio logičan. Možda bi mogli zaplesati? Ali koji bi to ples mogao biti? Valcer, tango, polka? Oto ih je jedva razlikovao, još je jednom, pomalo neprimjereno, oćuti ponos što je izbačen iz plesne škole u koju su ga vječno upisivali.
No u drugom pokušaju, Natašina ruka ga je virtuozno zaobišla, iako su između njihovih tijela i dalje titrali rojevi dodira.
– Ovu ploču moram kupiti, ali prvo ću kući po novčanik…
– Jasno, jasno.
Ona je zakoračila, a Ota preplavi panika koja ga natjera da izgovori:
– Ovaj, nešto sam te htio pitati…
– Pa pitaj!
– Bi li sa mnom sutra… hm… gledala “Do posljednjeg daha”? U kinu, sutra? – upitao je zbrkano u naletu samopouzdanja. – To je nova verzija filma, američka, s Richardom Gereom.
– Znam.
– Dobro. Onda u četiri, šest ili osam?
– U šest – odgovorila je na njegovo iznenađenje.
– Dobro, dobro – ponavljao je automatski.
Jedva je stajao na nogama, kao boksač koji nije dobio očekivane batine.
