Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

8.

Fotografija na zidu je blještala kao preduga matematička jednadžba ispod koje se krije crna rupa, to je vidio drugim očima nakon što je pročitao časopis. Izvadio je fotografiju iz okvira, tragovi škara su još bili uočljivi, crno-bijela fotografija se lako produžavala u kratki film, snimljen starom kamerom, u kojem se ne događa ništa osim što mama možda sjedi u krilu Nina Koste. Oto se odavno poigravao s idejom, običnom kao pikado, da je Nino Kosta njegov pravi otac. Poput tolikih drugih sinova i on je čeznuo za nekim vedrijim ocem, kojim bi zamijenio jednog sivog i dotrajalog. Ni u ovoj igri, kao ni u većini drugih, nitko nije želio nevolje, užase ili izdaje, ponajmanje nekakvo rovarenje po tuđim tijelima, no Ota je zapanjila mogućnost da je ta njegova igra, posve tajna, možda bila istinita. Isprva je želio potjerati tu muhu, no što se više trudio, ta je muha sve više letjela.

Mama i tata se nikada nisu osvrtali na ovu fotografiju, kao da nikad nije ni bila snimljena, ali čak i ako je Otova procjena bila netočna, fotografija ih je na tajanstven način razdvajala. Ako je sve što je Oto zamislio bilo istina, sve ono što se zbilo u davnoj prošlosti, a nešto se sigurno dogodilo, to je pisalo i u časopisu, no izgleda da još nitko nije bio spreman puhnuti u prašinu na toj pripovijesti.

Mama i tata su oduvijek bili zajedno, tako su vidjelo i iz časopisa, no to “oduvijek” bio je neki neshvatljiv komad vremena, tako dug da više uopće nisu razgovarali, već su razvili zamorni neverbalni sustav, koji se raspadao samo kad bi mama poželjela oponašati nešto nalik obiteljskom životu, što bi kasnije uvijek ispijala kao najgorči lijek.