Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

10.

– Svi su u našoj porodici bili muzički nadareni, čak ni tvoj otac nije bio bez talenta.

Oto je oduvijek bio žrtva loše sročenih rečenica, iz arsenala govora o datumima rođenja, porodičnim adresama i telefonskim imenicima. Poruke su uvijek bile važnije od stila.

On nije znao što bi rekao. Vidio je sebe i nju kako stoje na hodniku drveni poput kipova naivnih umjetnika na koloniji u Ernestinovu. Mama je zurila u njegove prste, kao da baš oni moraju potvrditi da je poruka prihvaćena.

Mučilo ga je što ona stoji nepomično na dovratku kao fliper nakon previše udaraca. Možda je predugo čekala da se vrati iz škole i uoči kako riječ “otac” sada naglašava drukčije, što naravno nije bilo slučajno, jer je sve svoje najtajnije poruke sakrivala – ponekad čak i od sebe – u izgovoru uvijek istih riječi i rečenica.

Oto nije imao pojma što bi se sljedeće moglo dogoditi. Ona je bila tako velik i mračan planet, valjda još neotkriven, oko kojeg se vrtio on, astronaut, u misiji nad spaljenom korom, vodikom i plinovima koji opasno plutaju. Oto se nije usuđivao iskopčati astronauta iz sustava.

– Šta je u kesici? – pitala je mama.

– Ovoj? Novi album grupe Talking Heads.

– To vidim i sama.

A što ako se na nekom dalekom planetu bilježi svaki tren koji je ikad proveo sa svojom majkom? Što bi sve mogao biti cilj takvog istraživačkog projekta? Možda vanzemaljci žele analizirati netipične uzorke ljudskog života na Zemlji.

Inspektor Oto je godinama pomno izučavao navike vlastite majke: ujutro u pet na posao u Vodoopskrbu, navečer na misu, dva-tri puta na tjedan u trgovinu Sloboda, dva puta kod krojačice, jednom kod prijateljice Bene, subotom u Supermarket – iz tog asortimana jedva da bi se dalo što izabrati, osim naravno Supermarketa i Slobode. Umjetna inteligencija možda nije spremna za mnoštvo detalja s kojima se ljudi susreću u svakodnevici. Zašto se on recimo u Slobodi osjećao ugodno, a na misi ne, a mama i na misi i u Slobodi?

– Znači kupio si ploču? A što je s našim dogovorom? – sjela je na tabure, koji se koturao između hodnika i dnevne sobe.

Taj dogovor je zapravo bio pogodba koju još nije prebolio. Pristao je da može kupovati ploče samo ako se vrati u školski gitaristički orkestar čika Pave Halbauera. Shvaćao da se radi o običnoj prljavoj ucjeni, ali je ipak pristao.

– Znaš da ne želim svirati u školskom orkestru.

– Znam što smo se dogovorili.

– Onda se vraćam u sastav čika Halbauera.

– Trebao bi biti sretan ako te primi, nakon što si samovoljno napustio školski sastav.

Oto se napinjao da ostane pribran, premda je posljednja replika bila čista svinjarija. Pitao se postoji li neka veza između čika Halbauera i mame za koju on nije znao, bio je posve siguran da nikome nije govorio o svom odlasku.

Puno gore je to što se u njoj opet grijala stara nada da će iz njega nastati veliki glazbenik. Očito misli da još nije sve propalo, ako se sada krene zaozbiljno, punom parom, uporno, zajedničkim snagama, jer kao što znamo čika Halbauer, slavni školski nastavnik, već je potaknuo mnoge glazbene karijere…

– Mnogi su veliki glazbenici kasno počeli – mama je rado varirala taj tip konstrukcije.

– Pa da, ali…

– Takve stvari se stalno ponavljaju. Tko zna koliko je velikih talenata uništeno zbog nesavjesnih roditelja.

– Pa nisam ja nikakav talent, da opet ne ponavljamo staru priču.

– Svi u porodici muzički su nadareni – ponovila je – čak je i tvoj otac svirao violinu u Ljubljanskom džezorkestru, prije nego što je postao krupje u bejrutskom Hiltonu.

– Ali nisam ja on ili oni…

Violina, to je bio novi moment, otac se nikad nije obazirao na violinu, kao ni na druge instrumente uostalom, kao ni na prošlost koju je mama tako rado umatala u plašteve dimnih zavjesa. Ali, što ako je violina šifra kojom se otključavaju nestale pripovijesti?

To je bila smjela pretpostavka, jer je mama prezirala tajnovitost. Ismijavala je ljude koji nešto skrivaju, što je možda bio još jedan njezin trik. Po njenom viđenju, nije tako teško razdvojiti dobro od lošeg – o kako li je samo vidljiva razlika između pluseva i minusa! Ta je filozofija zapravo bila jednostavna: ili je ovako ili onako. Ili smo tu ili tamo. Svijet bi bio ugodno mjesto kad ljudi ne bi izvrtali osnovna jasna pravila. Ali takvi su vam ljudi!

Sličan sistem vrijednosti – i uspješno i neuspješno – uporno je pokušavala ugraditi u Ota. Neke bitke su joj se činile unaprijed dobivene – zabavna glazba uopće nije glazba, stripovi su štetni, televizori zrače, telefoni zrače, sve će nas pobiti propuh… Ako bi Oto pokušao rasklimati takve tvrdnje, ona bi pobacala vreće s vojničkim pijeskom na nasip koji se već činio osvojen.

– O tome nema razgovora – još jednom je izgovorila svoju omiljenu rečenicu i tada bi nešto kvrcnulo u Otu i on bi se počeo znojiti, dok su se prljave rečenice penjale po njegovim usnicama.

Kako da joj, umjesto uvreda, kaže da nije sve onako kako misli da jest, da postoji mnogo toga što joj je promaklo i više se neće vratiti. Nikada joj ništa ne bi rekao jer to nije imalo nikakvog smisla, što god da kaže ona će i dalje graditi istu scenu čija se konstrukcija raspada pri prvoj njegovoj žustroj reakciji. Dovoljno je da se ljutito spusti ispred pijanina na kojem nitko nikada nije svirao…

– Ti bi mi mogla pomoći – veli i opali po tipkama, prst prašine se preneraženo vine u zrak.

– Da?

– Pa barem si ti bila glazbenica!

– Otkud ti to?

– Vidio sam tvoju svjedodžbu o završenoj muzičkoj školi.

– A! Kopao si po mojim stvarima u ormaru!

– Slučajno – lagao je – ispala je iz bunta dokumenata, što sad nije važno, nikada mi nisi rekla da si pohađala muzičku školu. Uostalom, ovaj razgovor nema smisla, ionako sam izbačen iz muzičke škole za sva vremena.

– Nebitno! Čika Halbauer kaže da je poništeno – i mahnula je novim dopisom iz muzičke škole.

Oto se ponosno sjećao starog slavnog dopisa čija je pojava u poštanskom sandučiću svojedobno okončala jednu muzičko-obrazovnu karijeru: dotada su ga već bili izbacili iz oba gradska tamburaška orkestra, iz jedinog kulturno-umjetničkog društva čiji su članovi govorili hrvatsko-srpski, a naposljetku iz slavnog osječkog pjevačkog društva Lipa, gdje je bio upisan preko veze. Potjerali su ga, kako smo rekli, čak i iz plesne škole, mama je kasnije pričala kako nikada nitko nije izbačen s tečaja plesa.

To je bila njihova verzija šahovske partije: on je nasumce ispuštao figure, a ona ih vješto vraćala. Varijacije, taktike i metode bile su različite, u svakom slučaju lakše je bilo izigrati amatere iz KUD-a i pjevačkog društva nego njezine uobrazilje.

Prve je instrumente mijenjao kao na filmskoj vrpci:
Harmonika je prevelika, iskrivit će mu se kičma!
Od violine se tako neugodno koči vrat!
Sviranje klavira izaziva vrtoglavicu!

Naposljetku je izabrao gitaru, što je bila naročito podla odluka, jer je gitara bila njezin najdraži instrument.

Svoju je istinu ispričao sto puta i svaki put pogrešno: rijetko je to bio baš čisti ekstrakt laži, premda se i to događalo, kao kad je izjavio da ne shvaća klasičnu muziku, što nije bila istina, jer bi ga baš hodnicima muzičke škole opila vrtoglava ženska koloratura i klavirska tema, brza kao mačketine u dvorištu.

Nije imao pojma što se od njega očekuje. Čika Halbaueru je sto puta rekao da voli glazbu, ali da naprosto ne želi biti glazbenik, što je razlika koju mama ne primjećuje. On ne želi svirati, najmanje javno, čak i ako se note ispod njegovih prstiju lako pretvaraju u suvislu cjelinu i jedno veliko ništa. Nije se želio ni sjećati kako se na satu solfeggia sve u njemu stisnulo i skutrilo čekajući da taj cirkus već jednom završi. Čika Halbauer ga je upozorio da će doći trenutak kada sve dobiva neki viši smisao, ali taj se trenutak nikada nije pojavio.