Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
11.
Đoni je ušao u dječju sobu kao sporedni lik iz horor filma, sjeo je na plahtu i progovorio. Oto ga nije morao ni pogledati – znao je da maska na njegovom licu i dalje stoji nepomično. Jedino što se jedan mali sivo-zeleni teleskop izvrnuo pored papuče. Đoni je govorio nešto o svom novom poslu koji je dobio u Ljubljani, Oto se pitao od kada on to nosi papuče.
– Pa ti si već jednom živio u Ljubljani – Oto je krenuo u laki protunapad.
Nijedna se karta nije otvorila na tom licu, sumnjivo zelenkastom u posljednje vrijeme, što nije bilo normalno, jer kako bi Oto uopće mogao znati znati za ljubljansku epizodu? Đoni nije bio vičan postavljanju pitanja, davanju odgovora još manje. Vjerojatno se na toj masci ništa ne bi promijenilo čak i da spomene Ljubljanski džez-orkestar, violinu, Nino Schwallera pa čak i Bejrut.
– Bejrut – ipak je okušao sreću – znači ne ideš u Bejrut?
To bi trebalo biti previše. Oto je ispitivao eventualne bljeskove iznenađenja, ali nikakvih reakcija nije bilo. Đoni naravno nije mogao biti zombi, jer zombiji, kao što je poznato, ne postoje, ali Oto je svejedno sumnjao da nešto od toga čuči u njemu. Hodao je ni mrtav ni živ, izbuljenih očiju, mučaljiv kao riba, s finom močvarnom patinom na licu. Ni to što je donio teleskop nije bilo ništa posebno, on je uvijek donosio darove s putovanja, najčešće longplejke s Otovog spiska. Pokloni su možda bili posljedica refleksa koji se u njemu budio na putovanju – tipično za zombije – ili iz jednostavnog uvida da i drugi očevi kupuju darove svojoj djeci pa ih i on onda kupuje naprosto da drugi ne bi pomislili da s njim nešto nije uredu.
Mini teleskop je po svoj prilici karijeru odslužio na nekoj vojno-medicinskoj ustanovi. Postao je privlačniji kad je na dnu okulara vidio natpis Made in Germany. Kad bi još samo pronašao dokaz da je izrađen za vrijeme Drugog svjetskog rata! Koji bi to bio preokret da se dokopao predmeta iz nacističke epohe. Nada je malo splasnula kad je na postolju pronašao datum, sitnim štampanim slovima piše 20. juli 1969. Teleskop je još uvijek mogao biti nacistički, ali Oto nije mogao tek tako prijeći preko činjenice da je na teleskopu bio ispisan datum njegovog rođenja u Velikoj bolnici u Donjem gradu, kao i, prisjetimo se, dan prvih koraka Neila Amstronga i Buzza Aldrina na Mjesecu. Je li taj datum upisan zbog njega ili Mjeseca? Oto je bio sasvim nezainteresiran za odgovor. Više bi ga zanimalo gdje je otac pronašao taj teleskop. Na zvjezdarnici, autopijaci ili vojnom otpadu? Ustvari, imao je još nekoliko pitanja.
– Što je točno posao krupjea?
– Zašto više ne svira violinu?
– Je li Bejrut prije rata bio Las Vegas Istoka?
– Tko je bio prvi zombi koji je hodao zemljinom korom?
Suočen s pitanjima, Đoni je ispario iz sobe i Otu nije preostalo ništa drugo nego da se sam baci na istragu o tim slučajevima. U zombije se nikako ne možeš pouzdati.
Za početak otvori veliku knjigu “Svemir” i odmah uoči podudarnost koja nije mogla biti slučajna: Buzz Aldrin rođen je istog dana, mjeseca i godine kad i Đoni, 20. siječnja 1930, samo u New Jerseyu, a ne u Slavonskom Šamcu. Kako mu je to ranije promaklo! Na karti svijeta mjerio je udaljenost između New Jerseya i Slavonskog Šamca, kao da će tom operacijom smanjiti razliku. Ili će ih možda uspjeti nekako približiti? Nije postojala velika statistička mogućnost da su se Buzz Aldrin i Ivo Bjondić sreli nekad u bijelom svijetu, no što ako je Buzz volio džez i kocku?
Ivo Đoni Bjondić sigurno nije vidio kako Saturn V leti na Mjesec, ali je jednom putovao u državu New Mexico i tamo možda postao zombi. U jednom ljudskom životu svašta se može dogoditi i zatim nestati u pustinjskom mulju. Sve je u našem životu nepredvidljivo: što da radimo s onim događajima kojih se nitko ne sjeća? Zašto neke događaje pamtimo, a neke ne? O njemu, Otu, ljudi pamte glavnom nebitne informacije i gluposti, ponekad i najobičnije laži. Što ako čitav svijet tako funkcionira? Ljudski život je tek mjehurić u čaši kisele vode prije nego što ga zaprlja prst čudovišta.
Prije nekoliko mjeseci Oto je zalijepio slavnu fotografiju Buzza Aldrina na rubu Mora spokoja bez nekog pravog razloga: bijeli skafander već je prljav, na golemoj kacigi, sličnoj deformiranom televizijskom ekranu, vide se odbljesci tajanstvenog planeta. Ta nalijepljena slika više nije mogla biti slučajnost.
O zombijima Oto jedva da je išta načuo, uglavnom ih je preskakao u Stripoteci i Politikinom zabavniku. Nije se mogao sjetiti je li u Papuku ikad igrao film o zombijima. U Zvečevu možda, jer se taj repertoar nije mogao kontrolirati. Kad bi se vrijeme moglo vratiti, više ne bi preskočio ni najgluplji strip o zombijima.
Na zajedničkoj fotografiji posade Apolla 11 Buzz je nekako bezbojan, Neil Armstrong zamišljeno gleda iznad okulara, jedino se klempavi Michael Collins prijateljski osmjehuje. Knjiga “Svemir” je standardno glupava knjiga za djecu s obećavajućim tekstom na koricama: “Uz izvanredne fotografije, karte i crteže, pogledajte kako vam se svemir prostire pred očima. Istražujte Sunce, Mjesec i zvijezde ne ustajući iz stolice”. Oto bi uvijek nasjeo i otvorio knjigu, ali kad bi ga dočekale iste, jednolične fotografije Zemlje, on bi knjigu odmah i bijesno zatvorio.
Đonijev lik je već blijedio u njegovu sjećanju, Oto je sve teže zamišljao njegovo krastavo lice kako na buvljoj pijaci traga za nekim čudnovatim predmetom i zatim ga vuče dvorištem do šupe koju je odavno pretvorio u skladište nepotrebnih predmeta i nazvao – Laboratorij. Tamo je ponekad svjetlucalo milijun šarenih lampica u cirkusu releja, elektromotora i induktora. Među raznolikim, uglavnom neispravnim predmetima, okularima, zvjezdastim mikserima, kacigama, federima, šrafcigerima, kotačima, kolima, najrazličitijim alatima i namotajima bakarne žice, na jednom stoliću ležao je minijaturni telegrafski sustav, također neispravan. Posebno mjesto zauzimali su tranzistori, koji su postali pravom zbirkom za godina kad su poljski i ruski šverceri opsjedali osječku tržnicu. Ti tranzistori, onako malecni, smješteni u kutu, nalik na blijede siročiće ošišane na nulericu, nisu, valjda od straha, davali glasa od sebe. Propeler, svojedobno velika senzacija, nemarno prislonjen uz zaprljani zid, nikada nije pomutio slavu inkubatora s Poljoprivrednog fakulteta, koji teoretski gledano i nije bio pokvaren, samo što nijedno pile nije preživjelo njegov ubitačni tretman. U Laboratoriju su smještena još dva vrlo važna predmeta. Prastari džuboks koji bi povremeno, bez vidljiva vanjskog podražaja, možda iz puste tehnološkotehničke potrebe, emitirao neki evergrin i pravi fliper “Rat zvijezda”, sa zaglavljenom željeznom lopticom, ispravnim svjetlom i tonom te mračnim glasom Dartha Vadera koji ponavlja: – NOW YOU HAVE HUNDRED POINTS!
