Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

13.

Sive slamnate dlačice drhtale su ispod usnica čika Halbauera. Oto je zurio u to lice.

– Pa to je lice jednog hrčka! – pomisli Oto, zato su crni zastori u ovoj sobici uvijek navučeni, on je taj koji gricka note, knjige, slike i instrumente.

Sve je kao na kraju kriminalističkog filma odjednom sjelo na svoje mjesto. Između svijeta ljudi i životinja nema granica, evolucija ne samo da nije završila, nego možda nije još ni počela: ptičurine, lisice, zmije i dalje diktiraju ljudskom prirodom. Ilonkina omiljena tema su novorođenčad sa zmijskim repovima, dlakava dječica, djeca s plivačkom kožicom među prstima, sa šest, sedam i bezbroj prstiju, Oto osjeća oko sebe ljude-majmune, ljude-guske i ljude-psine, iako više voli svinje, jer u smrdljivom blatu izgledaju ljudskije od drugih životinja.

– Shvaćaš ti što to znači? – čudo jedno kako su mu dva prednja zuba bila izbočena.

– Što bi značilo? Pa jednostavno se vraćam u orkestar!

– Orkestar ove sezone svira još samo na Đakovačkim vezovima.

– To nije nikakav problem, ionako ću biti tamo.

– Dolazit ćeš na probe?

– Možda.

– Hoćeš li pozvati Natašu na koncert?

Nije pametno govoriti o sebi onima koji napastuju papire! Povjerljive informacije nisu sigurne među plahim životinjicama. Ali govoriti je morao, jer je to bilo naprosto jače od njega. Čika Halbauer je, ako ništa, maštovit:

– Ona u Đakovu, kakva fantastična zamisao!

– Zašto njemu takve ideje nikada ne padaju na pamet? – to pitanje se činilo još kompleksnijom u zamračenoj Halbauerovoj sobici. Koliko je puta samo pomislio da se nešto ne može dogoditi, a onda bi se to ipak dogodilo! Tu nije bilo pravila: nekad bi stvar najprije krenula dobro, a onda bi sve otišlo u pogrešnom smjeru. Oto se uvijek morao jako truditi da ga mama stalno ne bi opominjala da griješi.

– Oto, opet griješiš, Oto nije tako, nego ovako – ali kakva je razlika između pogreške i ne-pogreške? Što gubimo, a što dobivamo?

Otovu nijemu tiradu prekinulo je talasanje valova sala na širokom naslonjaču. Čika Halbauer se mrdao napumpan kao loš dušek, s mnoštvom golemih neravnih i nelogičnih nabora, pogotovo ispod pupka. Kako uopće piša? Prevarant jedan, nije uopće postajala metoda kojom bi proizvodio genijalne glazbenike. Ljudi su ipak vjerovali njegovim opsjenama, čak je eto i Ota – koji ga je odavno raskrinkao – još uvijek uspijevao obrlatiti. Dlakavo tijelo ispod njegove odjeće sigurno nije bilo ljudsko, ali to ljude ne zanima sve dok mu vjeruju.

– Kako moja mama zna da sam samovoljno istupio iz orkestra?

– Ja sam joj rekao.

– Nisam znao da se poznajete.

– Pa kako ne bih poznavao Ilonku!

– Kad ste se upoznali?

– O, to je bilo davno, još dok je išla u školu. Sjećam se iz tog vremena i Džoa prije nego što je otišao na Bliski Istok. Poznavao sam i onog pjevača Nina Kostu, dok se još zvao Nino Schwaller.

– Stvarno? O tome mi nikada niste pričali.

– Valjda se nisam sjetio. Tog Schwallera sam podučavao u muzičkoj školi.

– Koji je instrument svirao?

– Isto gitaru. Kad malo bolje razmislim, bio je sličan tebi – talentiran, klasika ga nije toliko zanimala.

– A mama i tata?

– Oni nisu bili moji učenici. Upoznao sam ih kad su se svi zajedno jednom vratili iz Zagreba. Ali mislim da su i oni išli u muzičku u Osijeku. Nino je kasnije nestao. Ilonka je prekinula školovanje, ubrzo se i Džo vratio u Osijek. Ne znam što je točno bilo dalje.

– Valjda se još nečega sjećate!

– Pa reći ću ti ako se još nečeg sjetim. Puno toga sam zaboravio.

Sitne Halbauerove oči sugerirale su da se on mnogo toga sjećao.

– Nešto drugo sam želio reći.

– ?

– Pogrešno je tjerati nekoga da vježba ako to ne želi, no ti si mogao nešto napraviti. Da sam te samo bolje motivirao! Možda si mogao dogurati i do konzervatorija, ali šta da ti radim kad nećeš vježbati.

Halbauerov glas se spuštao u dublje oktave. Uzdahnuo je kao da ga muče svi paradoksi ovoga svijeta. Možda je nezadovoljan što u svoje rečenice nije, po običaju, ugurao Andreasa Segoviju: jednim rutinskim pokretom je izvadio četvrti album iz serije The Segovia Collection. Španjolski gitarist se žalosno cerio sa omotnice ploče. Iz sitnog okruglog Halbaurevog tijela odjekivalo je nešto o koncertu u Vatrogasnom domu, o čardašima i polkama koje će se tamo svirati. Oto je izlazio iz sobe ponavljajući si kako ne smije povjerovati niti u jednu jedninu riječ koju je izrekla ova životinja.