Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
2.
Oto Olenjuk je poletio nakon što se staza na nekom proplanku pretvorila u skakaonicu. Shvatio je da se nalazi na Planici. Sve do tog trenutka spuštao se zadimljenom stazom u stilu profesionalnog skijaša i onda je skočio… Uvijek se pitao kakav je to osjećaj kad si u zraku i stvarno letiš… Probudio se raskliman, kao da je pad sa skakaonice bio naročito težak. Koliko mu samo vremena treba da se razbudi, takve su stvari ljutile njegovu majku. Zašto odmah ne možeš ustati? Zašto odmah ne možeš pospremiti stvari? Zašto?
Mora da je dugo letio sa skakaonice jer mu se još u kuhinji činilo da plovi iznad posuđa, stolova i mašina i dalje među sobama, zidovima, krevetima, sve dok se u spavaćoj sobi nije zaustavio ispred ormara, koji ga je uvijek hipnotički privlačio onako taman i masivan kao iz općinske kancelarije. Nešto je kroz njega prostrujalo, svakako iracionalno, jer jedina stvarna opasnost, njegova mama, sada sjedi na tvrdoj stolici u knjigovodstvenom uredu RO Vodoopskrba. Pokušavao je shvatiti što se događa – i što osjeća – već je toliko puta špijunski revno isprevrtao unutrašnjost tog ormara prepunog kojekakvih spisa i ništa posebno se nije dogodilo. Tu su još uvijek one iste osobne isprave, požutjele svjedodžbe, stari zdravstveni kartoni, fotografije, potvrde, rodni listovi… Nikada nije imao pojma što traži u tom ormaru, ali je bio siguran da to što traži još nije našao.
Dokumenti su svaki put drukčije složeni, što znači da i ona pretura po tim ladicama, jedino je žalio što joj ne može reći kako je sretan kad pronađe kakav važan kupon ili papir ili kad u ruci ima nedvojbeni dokaz – poput dvojki i trojki u njezinoj gimnazijskoj svjedodžbi – da je licemjerka!
Kad je pomislio kako će završiti današnju operaciju, ispod svjedodžbe ugleda nešto što ranije nije uočio. Na naslovnoj stranici je pisalo jednostavnim slovima: Specijalni broj časopisa “Hrvatska revija”.
