Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

RAZDOBLJE POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

BUDIMO REALNI, TRAŽIMO NEMOGUĆE

[…] Pogledaj u svoju povijest, vidjet ćeš da je uvijek bilo isto, lideri/ke pokupe zasluge, a narod pokude, zlostavljaju i zloupotrebljavaju nas, ali obećavaju učiniti više, isto kao što su uzeli našu slobodu pomoću sile koju zovu zakonom…
Cress

Do danas niti jedna anarhistička organizacija nije uspjela okupiti milijunsko članstvo kao CNT ’30-ih godina ovog stoljeća. Veliki broj slobodara borili su se i poslije poraza Republike protiv fašizma u Španjolskoj sve do ’60-ih godina. Zarazna amnezija prema tim ljudima vodila je u opće licemjerje.[1] Iluzije o nadolazećem razdoblju sloboda i ljudskih prava, koje je budio poraz fašizma u Drugom svjetskom ratu, razbile su se prvim iscrtavanjem granica na kartama i podjelom interesnih sfera, koje će završiti u hladnoratovskim carstvima moći s obje strane zavjese. Ronald Sampson (1970) je apsolutno u pravu kada zaključuje da “i poslije Hitlera priroda dominacije u Europi ostaje ista”. SAD, Sovjetski savez, Vatikan i druge političke sile natjecale su se u spašavanju i “pripitomljavanju” osvjedočenih nacističkih zločinaca.[2] Poslije će SAD i priznati vlast Franca, donedavnog neprijatelja i notornog fašističkog sljedbenika. Preostali slobodari koji su se nastavili boriti protiv fašizma iznutra, dobili su tako epitet terorista i izvan okvira diktatorskog režima, jer podrivaju ustavni poredak i “legalnu vlast” u Španjolskoj. Time će SAD započeti politiku podržavanja fašističkih režima diljem svijeta, ukoliko bi ovi pristali biti na uzici najmoćnijeg svjetskog policajca. Bez obzira na obećanja o vječitom miru, zaredat će se bezbroj malih ratova u kojima će velike sile širiti moć, nova oružja i pripadajući biznis. Sve će to utjecati na porast pacifizma u ljudima koji će mirotvorstvom pokušati izazvati najmoćnije strukture država. Radionica nenasilja iz New Yorka izdavala je utjecajni anarhistički časopis Win. Aktivne su bile i organizacije General Strike for Peace i War Resisters League. Paul Goodman, anarhistički pisac, učitelj i pjesnik imao je također veliki utjecaj na ondašnja događanja posebno u paru s kazališnom skupinom Living Theatre. Započeli su i veliki antinuklearni protesti CND-a (Campaign for Nuclear Disarmament).[3] Radikalni feminizam također je tražio svoje izvore u decentralizaciji i federalizmu. Ženske grupe su “odbijale strukturu, vođe i ostale oslonce muške ljevice, tvoreći nezavisne i simultane organizacije slične onima koje su tvorili anarhisti/ce desetljećima u raznim krajevima. To nije slučajno”.[4] Peggy Kornegger je također tražila veze anarhizma s feminizmom: “Radikalna feministička perspektiva je gotovo čisti anarhizam… Lekcija koju dijete nauči, od oca do učitelja, od šefa do boga – je slušaj veliki anonimni glas autoriteta. Prijeći iz djetinjstva u odraslo doba znači postati potpuno fizički zreo automat, nesposoban za sumnju ili čak i za jasno razmišljanje. Mi prelazimo u srednjovječnost vjerujući sve što nam se govori i bez riječi prihvaćamo uništenje života svuda oko nas”.[5] Od tih pozicija bio je mali korak do direktnih akcija. Crvene zore su bile autonomni dio Revolution ä ren Zellen (Revolucionarnih ćelija) sastavljene isključivo od pripadnica ženskog spola. Za razliku od marksističko-lenjinističke ideologije RAF-a (Frakcija crvene armije) i njihove centralističke strukture, Crvene zore su bile organizirane u nezavisne i autonomne grupe koje su same birale i odgovarale za svoje akcije. Uzele su ime po jednoj noveli u kojoj jedna mlada djevojka krade od bogatih i daje siromašnima. 1974. godine stavile su bombu u zgradu Vrhovnog suda nakon rušenja zakona koji abortus drži legalnim pravom svake žene. Njihovom najuspješnijom akcijom smatra se prisiljavanje jedne od najvećih njemačkih korporacija odjeće Adler da se slože sa zahtjevima južnokorejskih tekstilnih radnica. Korporacija Adler je prvo otpustila dvanaestero radnica iz Južne Koreje, ali nakon što su Crvene zore digle u zrak deset prodavaonica korporacije, čineći štetu od milijun dolara, svih dvanaest radnica je vraćeno na posao i priznati su drugi zahtjevi radnica. Zbog antiautoritarne strukture, vlast nikako nije uspijevala uloviti niti jednu iz grupe Crvene zore, iako su 33 puta poharali razne urede i stanove zbog tog cilja. U općoj nemoći policija je uhapsila dvije najpoznatije radikalne feministice, Ingrid Strobl i Ullu Penselin, osudivši prvu na godinu i pol, a drugu na osam mjeseci zatvora.[6] Država je za akcije koje su činile Crvene zore dodjeljivala dugogodišnje kazne, pa je ova presuda bila najbolji dokaz namještenog procesa i zapravo obračuna s ženskim pokretom.[7] Žene su također među prvima aktivno participirale u skvoterskom pokretu, stvarajući i zasebne ženske centre za međusobnu komunikaciju i podršku zbog čiste potrebe, ali često i kao bijeg od nasilja. Poseban problem bio je seksizam i šovinizam muških pripadnika unutar alternativnih pokreta, koji su često djelovali neoprezno i bez razumijevanja. 1988. godine u Düsseldorfu jedna je ženska grupa objavila popis petero muškaraca za koje se znalo da su bili nasilni prema ženama, no pogođeni muški pripadnici su kontraoptuživali za nacističke metode javnog lična, bez da imalo spuste svoj muški ponos i preispitaju vlastite postupke. U Duisburgu, trostrukog silovatelja različitih djevojaka njegovi prijatelji su pokušali obraniti glupim stavom kako je on prije svega njihov prijatelj i suborac protiv fašizma. Još su tako pametni poručili da ih prestanu gnjaviti, kako bi se mogli posvetiti nečemu drugom, vjerojatno važnijem. Ovi primjeri nam pokazuju da su neki muški aktivisti bili zapravo proizvodi onog istog sistema kojeg su željeli uništiti. Feminizam je krajem ’70-ih padao sve više pod utjecaj ljevičarskih ideologija i sklanjao se iza reformističkih kampanja ne dirajući sam vrh piramide. Kao odgovor na to skretanje anarhofeminizam je iskristalizirao pozicije, iako nije imao masovnu podršku. Mnoge radikalne feministice razočarane u pokret, okrenule su se borbi protiv nuklearnog naoružanja i ekološkim problemima.

Zajedno s otporom američkoj intervenciji u Vijetnamu, koja je prerasla u najveći antiratni pokret u povijesti, borba crnog stanovništva (i drugih etničkih manjina) za politička i društvena prava, razvoj kontrakulture, širenje ljevičarske literature i teorija… stvorili su široki spektar grupa i pokreta koji su poznatiji pod nazivom – nova ljevica. Pokret nove ljevice obuhvaćao je razne ekološke, pacifističke, feminističke… grupe s političkim rasponom od anarhizma preko radikalnog komunizma do staljinizma i maoizma. Ljudi često ni sami nisu bili na čisto na kojim pozicijama stoje, te su nesvjesno miješali razne, različite, pa i suprotne političke struje.[8] Nikada do tada u povijesti piramida moći nije bila tanja na vrhu i s nepreglednijim opsegom na dnu. Još više je dolazila do izražaja težnja vlasti za sveprisutnošću i totalnim nadzorom nad svim aspektima života ljudi, što bi završilo u “panoptikumu moći”.[9] Upravo ta bahatost u širenju monopola, uistinu za svaki aspekt života, bila je jedan od fitilja koji je dogorjeo ’60-ih godina. 1967. godine nekoliko stotina tisuća ljudi je blokiralo Pentagon na četiri dana kao centar svih ratnih događanja. Zahtjev za oslobođenjem prožimao je cijeli svijet: od Meksika do Francuske, od SAD do Čehoslovačke. Već se 1964. godine na kalifornijskom sveučilištu Berkeley rodio Pokret za slobodu govora. Policija je došla uhapsiti jednog studentskog aktivistu, a 7.000 studenata je držalo u “zarobljeništvu” policijski automobil, sve dok njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Sumnjalo su u sve proizvode službene ideologije i predlagane su alternative u politici, seksualnosti, umjetnosti, obrazovanju, obitelji, radu, međuljudskim odnosima… Ponovo se unutar beat i hippie scene razvio život unutar komuna, u zajednicama na egalitarnim principima. Slobodarske ideje širene su kroz tisuće nezavisnih novina koje su dijeljene besplatno. Vrhunac je bilo proglašenje jednog od predgrađa San Franciska (Haight Ashbury) slobodnim gradom.

U Strasbourgu u Francuskoj su već 1966. godine studenti izabrali petero situacionista u Studentski sindikat kojeg su ovi nakon nekog vremena raspustili. Bijesne sveučilišne vlasti optužile su ih za širenje nezdravih ideja opasnih za moral studenata i dobar glas Sveučilišta. U Situacionističkoj internacionali posebno je kritiziran spektakl konzumerskog društva bez osjećaja i uživanja. Revolucija svakodnevnog života je najbolji lijek za bolesti koje nudi Društvo spektakla. Ova dva djela Raoula Vaneigema i Guya Deborda predstavljaju temelj misli, težnji i akcija Situacionističke internacionale koja je propagirala uživanje i prevlast mašte dok se radikalizira društvo. Dolazak osamdesetorice policajaca na Sveučilište u Nanterreu bio je udarac na autonomiju Sveučilišta i nakon 500 uhapšenih ulice su eksplodirale u petosatnim borbama s policijom. Policijsko nasilje je isprovociralo prve barikade, a 50.000 ljudi je 7. svibnja u antipolicijskim demonstracijama nosilo parole Neka živi Pariška komuna. Takvo stanje dovelo je do suradnje radnika i studenata, te je 13. svibnja najavljen Opći štrajk. Četiri milijuna radnika je odmah stupilo u štrajk, a još osam milijuna, iako nije sudjelovalo u uličnim demonstracijama, prestalo je dolaziti na posao. Radnici su počeli okupirati tvornice i do 17. svibnja je oko stotinu pariških tvornica prešlo u njihove ruke. Suočena s jakim otporom, policija je napustila Latinsku četvrt, gdje je smještena Sorbonna koju su potom studenti zauzeli. Zauzet je i Odeon Theatre, koji je poslužio kao konstantna pozornica za debate i rasprave, gdje su svi bili pozvani sudjelovati. Studenti sa Sorbonne su se pod anarhističkim zastavama uputili prema okupiranoj tvornici Renaulta. Da razbiju najveću noćnu moru, savez studenata i radnika, država je poslala deset tisuća policijskih rezervista. Zbunjeni ljudi iz sindikata su zatvorili vrata tvornice i kontakt sa studentima je spriječen. De Gaulle je bio spreman na krajnje mjere i pripremljeno je 20.000 najodanijih vojnika koji bi trebali suzbiti pobunu. 30. svibnja milijun vladinih pristaša marširalo je Parizom. Počele su se pojavljivati paravojne formacije, cenzura u medijima, a neprekidne rasprave i inzistiranje na slobodi uplašilo je neke Francuze. Policija je pregazila okupiranu poštu u Rouenu, a 7. lipnja je započela napad na Flins čeličanu. Borba je trajala četiri dana, a poginuo je jedan radnik, a na stotine ih je ozlijeđeno. Tri dana kasnije policija je pucala i na Renaultove radnike: dvojica su poginula, a jedanaest ih je ozlijeđeno. Kao odgovor, obnovile su se borbe na 73 barikade u Latinskoj četvrti, što je dovelo do zatvaranja Sorbonne i preko 1.000 ozlijeđenih. 12. lipnja su zabranjene sve demonstracije, radikalne grupe stavljene su izvan zakona, a njihovo članstvo uhapšeno. Izloženi napadima sa svih strana, s rastućim nasiljem države i izdajom od strane Komunističke partije i sindikata, štrajk i okupacije su propale, a De Gaulle je ponovo krajem lipnja izabran ogromnom većinom.

Sljedeće godine u Italiji cilj je bio samo srce kapitalizma – ideja rada. Ljevičarske stranke i sindikati prepoznati su kao prevaranti i dobrovoljne sluge kapitalističkog pogona. U velikim radionicama Fiata, poznate pod nazivom kamp robova, započela je vruća jesen 1969. godine. Tisuće radnika otkazalo je poslušnost sindikatu, okupiralo tvornice i odbijalo rad. Njihovi uspjesi odveli su državu u stvaranje psihoze straha i opće nesigurnosti. Ta politika “strategije napetosti” doživjela je svoju najbrutalniju realizaciju 12. prosinca 1969. godine u Milanu. U krcatoj banci je eksplodirala bomba usmrtivši 16, a ranivši 88 ljudi. Kasnije će se to pokazati kao djelo fašističkih grupacija usko povezanih s talijanskom tajnom policijom, ali su tada uhapšeni anarhisti Giovanni Pinelli i Pietro Valpreda. Treba napomenuti da se Pinelli po policijskoj verziji uspio u prisutnosti šestero policajaca dočepati prozora, otvoriti ga i skočiti u smrt. 10.000 radnika je čekalo na suđenje, a državna represija u suradnji s fašističkim paravojnim grupama dobijala je nove zamahe. Ceremonijalni postupci sindikata i političkih partija ljevice, te poremećeni odnosi u radu i obrazovanju utjecali su između ostalog na radikaliziranje političkih stavova studenata i radnika te rađanje lottarmatista (tal. lotta armata – oružana borba) koji nisu prezali od oružanog odgovora na brutalnost države.

Kao reakcija na mirotvornost beat i hippie pokreta, te općenito mirotvornost koja se provlačila kroz kontrakulturu ’60-ih godina, sljedeće desetljeće obilježeno je višestrukim porastom nasilja u političkoj komunikaciji. Došlo je do promjena strategije radikalne ljevice od “oružja kritike” do “kritike oružjem”. Proces razvoja militantne urbane gerile u skoro svim zemljama gdje se pojavio je sličan; nakon propasti vanparlamentarne ljevice dolazi do raspada i militantniji dio pokreta okreće se oružanoj borbi. Kod takvog oblika borbe postoji, čini mi se, nepremostiva zapreka, a to je izolacija. Upravo tamo gdje su gerilski pokreti uspjeli osigurati socijalnu bazu, trajali su najduže. Za razliku od masovnih revolucionarnih pokreta, koji pretendiraju osigurati “slobodna” područja i razviti kontravlast, urbana gerila je, a priori, stjerana u kut i osuđena na dugotrajan iscrpljujući rat. Ukoliko je prisiljena otići u ilegalu i izolirati se od baze, dolazi do militarizacije socijalnih funkcija, koje se počinju manifestirati u još većem etatizmu, nego li je bio onaj protiv kojeg je borba i započela. Također, u sveprisutnoj paranoji dolazi do porasta netolerancije i shvaćanju vlastite uloge i sudbine kao “mesijanske”, odnosno kao avangarde masovnog pokreta bez potrebe da se opravdava bilo kome, za bilo kakve akcije. Stoga ne treba čuditi što je većina tih revolucionarnih grupa završila u maoističkom ideologiziranju i neostaljinističkim organizacijama. Walter Lanqueur s tezom o “nediskrimitivnom terorizmu 20. stoljeća” više pogađa terorističke organizacije kao što su bile IRA (Republikanska irska armija) ili PLO (Palestinska oslobodilačka armija), jer su i grupe kao Crvene brigade bile zaista selektivne u traženju svojih žrtava/neprijatelja radničke klase te su čak znale i prekidati akcije ukoliko bi se pojavila opasnost od neželjenih žrtava.[10] Iako se mora priznati prilično dug vijek trajanja, a i primjetna podrška radničke klase i ljevičara, bilo je samo pitanje vremena kada će unutarnja nesloga, odustajanje od “svetih” ciljeva, izdaja i državni teror vratiti ritualizirane sukobe, koji se lakše mogu nadgledati i kontrolirati. Iako manje poznate, neke anarhističke grupe također su ušle na područje oružane borbe. Možemo između ostalih izdvojiti gerilske grupe Azione Revoluzionaria (Revolucionarnu akciju) u Italiji i Angry Brigade (Gnjevna brigada) u Velikoj Britaniji. Bez obzira na zajedničkog početnog neprijatelja (državu i kapitalistički sistem, multinacionalne kompanije, lijeve partije i sindikate…) posebno se unutar Angry Brigade-a uvijek isticalo odbijanje participiranja u “bezumnom terororu smrti”, te neslaganje s taktikom ili političkim stajalištima Crvenih brigada, RAF-a, PLO-em ili bilo kojom drugom autoritarnom i elitističkom grupom koja se smatra avangardom socijalne revolucije.

Sedamdesete ne smijemo zaključiti, a da ne spomenemo veliki uspjeh tzv. slobodnih festivala, sajmova i kulture travallersa/ica (ljudi koji putuju i žive u kombijima), koji će utjecajati na današnje manifestiranje slobodarske scene. Broj travellersa se u Britaniji kretao oko 2.000 vozila i 8.000 ljudi. Vlada Konzervativne stranke težila je suzbiti njihovu slobodu, jer je nomadski način života, povezanost s prirodom, život u zajednicama, odnosno kampovima mira, kako su ih sami zvali, bio u direktnoj suprotnosti s politikom konzervativaca i tezom Margaret Tacher da “ne postoji društvo, već samo pojedinac”. Za uništenje mirovnog sela Dugina polja vlada je organizirala najveću operaciju još od prelaska Rajne u Drugom svjetskom ratu. Poslano je na selo 1.500 inžinjeraca, 100 vojnih policajaca, 600 običnih policajaca, pješadija kao logistika i veliki broj buldožera i sličnih vozila koja su služila za čišćenje terena.

Prvi takav free festival dogodio se u Phun Cityju, a vrhunac su bili Windsor Free Festival (1972-1974) i Stonehenge Free Festival (1974-1984). Ti festivali bili su začetak onoga što je u ’90-ima Hakim Bay nazvao Privremenim autonomnim zonama. Službeni su festivali bili iznimno skupi, a to se odnosi i na najrazvikanije (Woodstock u SAD-u i Otok Wight u Britaniji), od ulaznica do pića i hrane – njihovu poruku gurao je spektakl željan novca. Sve je više ljudi bilo razočarano i samom organizacijom tih koncerata zbog odvajanja izvođača od publike i sve službenijih odnosa. Uostalom, jedan od slogana festivala Windsor Free bio je Pay no Rent (Ne plaćaj najam). Za mjesto festivala izabrana je, po uzoru na “kopače” iz 17. stoljeća, zemlja predviđena za lov Georgea III od Windsora. Na prvom festivalu došlo je s obzirom na neveliku informiranost nekoliko tisuća ljudi, na drugom više od 10.000 ljudi, i vlast je shvatila poruku. Za treći Windsor Free podijeljeno je 300.000 letaka, a tristo bendova se ponudilo svirati besplatno. Kao jedan od aktivista i kasnije član anarhopunk benda i kolektiva Crass, Penny Rimbaud je predvidio reakciju države: “Slobodni festivali bili su anarhističko slavlje slobode… ostavljajući vlasti novi problem – kako spriječiti ljude da se zabavljaju? Odgovor je bio očekivan – zgaziti ih.”[11]

U rano jutro 29. kolovoza, 800 policajaca je banulo na festival i naredilo ljudima da se raziđu. No, većina posjetitelja odbila je otići, pa su sukobi s policijom trajali cijeli dan. Policija je time uspjela završiti priču Windsor Free festivala, ali ne i početak jednog ozbiljnog i istinskog D.I.Y. načina života. Iste godine započeo je Stonehenge Free Festival koji je ostao dvostruko (trajao je skoro cijeli lipanj i tako deset godina) najduži slobodni festival u povijesti. Ljudi su slavili ljetni solsticij i šire slobodu – besplatan festival, prostor, hranu… Windsor Free je bio direktna provokacija s obzirom da se održavao na kraljevskom posjedu, no kameni blokovi u Stonehengu nisu zapravo bili dio brige i interesa vladajućih krugova, pa su imali problema s opravdavanjem te zabrane. No, odjednom je 1984. godine iskopana nekakva stara peć i područje je dobilo važnost nacionalne baštine. Činjenica da je za tu istu nacionalnu baštinu, ista nacionalna avijacija već dva puta u povijesti tražila bombardiranje jer predstavlja potencijalni rizik za pilote, tragikomična je i bez dodatnog komentara. Konvoju od oko 140 autobusa, kombija i automobila koji se kretao prema Stonehengu, policija je na jednom dijelu puta presjekla put, želeći spriječiti i sam dolazak u blizinu Stonehenga.[12] Pokraj jedne šume gdje su prenoćili policija je sutradan opkolila ljude i započela uništavati zarobljene kombije/kuće. Novinar Observera, Nick Davies koji je putovao s travallersima pišući o njihovom načinu života, izjavio je poslije da je bio zaprepašten mržnjom i ničim izazvanom brutalnošću policije, a najviše helikopterom koji je prelijetao iznad područja borbe, ohrabrujući policiju urlajući na megafon: “Radite odličan posao. Tako oni vole.” Preko 500 ljudi je uhapšeno zbog narušavanja javnog reda i mira, a sve optužbe su odbačene godinu dana poslije. Jedan od svjedoka je izjavio: “Jedna slika će me pratiti cijelog života. Vidio sam policajca kako udara ženu s pendrekom u glavu. Tada sam pogledao niže i vidio da je ona trudna, i pomislio – Moj bože, gledam policiju kako divlja.”[13] Ovo nije svjedočenje nekoga od članova konvoja, s čim bi policija lako, već lorda od Cardigana koji je prvotno dozvolio policiji kao vlasnik cijele šume da koriste njegov posjed za napad na travallerse. Šokiran onime što je vidio, kasnije ga je ponudio ljudima iz konvoja kao utočište. Može se napomenuti kao kuriozitet da je država kretala u žestoka slamanja slobodnih festivala upravo u trenucima kada su štrajkali i radnici, čime je samo potvrđen strah vlasti od suradnje radnika, studenata, kontrakulture i drugih. Ovakve tendencije bile su prisutne i drugdje. U Zapadnoj Njemačkoj, 1979. godine, 5.000 antinuklearnih aktivista okupiralo je zemlju predviđenu za odlagalište nuklearnog otpada. Više od mjesec dana svi ti ljudi živjeli su zajedno u harmoniji i miru tvoreći Slobodnu Republiku Wendland. Lokalni farmeri koji su također prosvjedovali protiv odlagališta organizirali su distribuciju hrane i drugih potrepština za normalan život. Organiziran je i ilegalni radio i dnevne novine, a kuće su napravljene od već srušenih stabala. Država je organizirala najveću policijsku akciju od doba Hitlera poslavši 8.000 policajaca da raščiste kamp.[14] Desetine tisuća ljudi je protestiralo u dvadeset i pet gradova Zapadne Njemačke zbog ovakvog terora.

Tradiciju slobodnih festivala nastavit će u devedesetima dio rave kulture odmaknut od ganjanja top-ljestvica i MTV-spektakla, od kojih je najpoznatiji susret Castlemorton common iz 1992. godine koji je na osam dana okupio između 20.000 i 40.000 ljudi.

Pregled iz sedamdesetih završio bih pojavom nove kontrakulture – anarhopunka. Za razliku od Sex Pistolsa koji su prvi proslavili punk kao novi glazbeni pravac, ali čija je pobuna išla do šokiranja bakica koje hrane golubove nedjeljom u parkovima, Crass su imali svijest o najvećim problemima društva i provocirali ga u najbolnijim pitanjima (seksizam, rasizam, siromaštvo…). Crass, kao grupa od devet ljudi, bio je više anarhokolektiv koji je, ovisno o afinitetima pojedinaca, pored glazbe bio aktivan i na području umjetnosti općenito. Dobijali su veliki utjecaj od mirovnog pokreta, feminizma, vegetarijanstva, pa i djela hippie scene, a u kulturnom stvaranju bili su na liniji situacionizma. Oni su odmah na početku punka upozoravali na spretnost biznisa da povuče za sobom na fini način i svoje kritičare. Stoga nisu štedjeli one bendove, koji su se prodali potpisujući za velike multinacionalne kompanije, ne brinući se za licemjerje koje je takva suradnja za sobom nosila. Tako su nakon što jedna od najpoznatijih punk grupa The Clash potpisala za veliku kompaniju CBS, Crass snimili pjesmu Punk is dead, s upečatljivim stihom: “CBS promote the clash/ but it ain’t the revolution, it’s just for cash.”; a na prednju stranu singla iz 1980. godine Bloody Revolution, stavili su članove Sex Pistolsa stavljajući na njihova tijela glave Margharet Tacher, britanske kraljice, Kipa slobode i pape, čime su na sebe navukli bijes punk-higijeničara koji su takvo što smatrali blasfemijom. Anarhopunk se od tada manifestira kroz razgranatu mrežu komunikacije i suradnje, i može se reći da se uspješno stvorila jedna podzemna scena koja ne funkcionira na principima profita. Kroz fanzine i nezavisne publikacije širi se progresivni duh punka. Među prvima koji su širili ideju skvotiranja bili su punkeri, stvarajući tako mogućnost za nekomercijalne koncerte, klubove, umjetnost i život. Najbolji primjer stvaranja na tim principima je Profane Existence kolektiv, poznat po istoimenom časopisu. Njihov magazin bio je okupljalište informacija o slobodarskim direktnim akcijama širom svijeta i upoznavanja s angažiranim bendovima kroz intervjue ili informacije o njihovim radovima, ali su i sami organizirali događanja i vodili distribuciju knjiga, ploča… 1993. godine objavili su osmogodišnjih pregled najboljih članaka, informacija o direktnim akcijama i grafika u knjizi Making Punk a Threat Again, a taj je slogan bio i njihov cilj svih godina. Na žalost 1999. godine su ugasili kolektiv, jer su dugovanja prema njima dostigla nevjerojatnu sumu od 40.000$. Tijekom 2001 godine, opet pokreću fanzin, no ovaj put odlaze korak dalje, jer od tog novog početak, fanzin je besplatan.

Između ta dva razdolja za PE fanzin Heart Attack ponudio je prostor ljudima iz PE-a da nastave rad unutar stranica Heart Attack-a bez brige za slaganje teksta, tiskanje i distribuciju fanzina, što je ipak ostavilo određenu prisutnost kolektiva. Prošle godine se krenulo, s inicijativom iz SAD-a, u organiziranje Anarho Punk Federation koja ima slične ciljeve kao i PE samo s manjom pažnjom na muziku, a više na širenje vijesti o akcijama, grupama i organizacijama na tim principima kroz njihove novine Counterculture. APF se protivi prihvaćenoj slici o punku kao otkačenoj subkulturi koja je dio sistema i zastupaju stav protiv punka kao puke muzike bez političke poruke. Razvojem kontrakulturne ideje i prakse, razvijaju se i novi oblici društvenih odnosa, kulturnih proizvoda, materijalne razmjene… i APF je uspio u organiziranju međunarodnog karaktera.

ANARHOSINDIKALIZAM I RADNIČKO PITANJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Vjerujemo u autonomnu radničku klasu.
Mi smo njen dio. I spremni smo dati živote za naše oslobođenje.
Ne možeš reformirati kapitalizam temeljen na profitu i nehumanosti.
Samo udaraj dok se ne slomi. Sva moć ljudima. Revolucija.
Angry Brigade

Poslije 1936. godine, revolucionarne podružnice International Working Association su ili bile razbijene od strane fašista, ili marginalizirane (s iznimkom CNT-a), ili su pobjegle u otvoreni reformizam kao sindikat iz Švedske (SAC). Nekoć žestoki anarhosindikalisti Rudolf Rocker i Augustin Souchy, počeli su hvaliti ciljeve Saveznika i socijaldemokraciju. Zbog krive politike CNT-a u Španjolskoj revoluciji, a i prijašnjih grešaka anarhosindikalizma (npr. Meksiko), razdoblje poslije Drugog svjetskog rata obilježava žestoka kritika i ponegdje povlačenje pred drugim oblicima i taktikama. Svijest o smanjenoj potpori osjetila se i na prvom kongresu IWA-e poslije Drugog svjetskog rata u Francuskoj. Kritika je šibala da su i revolucionarni sindikati poslužili za birokratsko jačanje moći, koju radnici mogu participirati direktnije sastajući se u radnička vijeća. Ovakvi stavovi posebno imaju temelje kada znamo da bilo koja sekcija unutar IWA-e nema pravo na taktičku slobodu ili autonomiju u rješavanju vlastitih sindikalnih pitanja.[15] Alfredo M. Bonanno (1979) ističe da se “anarhosindikalizam često ograničava na borbu unutar industrije, zanemarujući pritom šire aspekte nepravde u društvu”. Na drugom mjestu Bonanno (1988) dodaje da je “anarhosindikalizam, sa svojim periodičnim kongresima i formalnom organizacijom, partijski pokušaj sinteze koji ima malo veze s realnošću”. Murray Bookchin koji je i sam bio aktivan u sindikatima kao mladić, od kraja ’60-ih prestaje vjerovati u revolucionarnu sposobnost radničke klase, te traži inspiraciju u ekološkom i feminističkom pokretu. Bookchin počinje na radničku klasu gledati kao na pandan građanske klase i općenito je ne smatra prijetnjom kapitalističkom sistemu. Iako s različitih pozicija, zaključuje slično Bonannu da je anarhosindikalizam tipičan primjer ortodoksije koja nema sluha za promjene vremena. Kritika je pojačana pojavom radikalnih ekoloških i ekospiritualnih grupa koje su najveće zlo za uništenje okoliša vidjele u industrijalizmu općenito.

No, postoji još veliki broj anarhista koji revolucionarno udruživanje radnika unutar tvornica smatraju primarnim organizacionim zadatkom za promjene. U opće uzburkanim vodama ’60-ih godina na površinu su isplivale i tendencije unutar radničkog pokreta (npr. u Italiji) protivne suradnji s vlasnicima ili državom. Internacionalna anarhistička federacija (IFA) je osnovana 1968. godine i danas okuplja članice iz Španjolske, Italije, Bugarske, Njemačke, Francuske i Argentine, ali na njezinim kongresima sudjeluju grupe i organizacije koje nisu članice Federacije. Slično je, do prošle godine kroz SAD, Kanadu i Meksiko, djelovala Love and Rage Federation pozivajući se na anarhizam i antiautoritarizam. Smrt diktatora Franca skinula je stigmu ilegalnosti s CNT-a, pa je ta nekoć najmasovnija anarhistička organizacija počela ponovo djelovati 1976. godine, iako nikada nije okupila milijunsko članstvo (danas se broj pripadnika CNT-a kreće oko 30.000).[16] Krajem ’70-ih je IWA kao jedina sindikalistička organizacija koja nije skrenula u reformizam dobila međunarodni karakter. U Britaniji je 1979. godine osnovan Direct Action Movement (Pokret direktne akcije) koji je okupljao anarhopunkere, skvotere… Danas su oni promijenili ime u Solidarity Federation i dio su IWA-e. IWA se posebno trudi stupiti u kontakt s sličnim organizacijama iz istočne Europe i zemalja “trećeg svijeta”. Tako se i u zemlji kojom drma diktatura i vojna hunta kao što je Nigerija uspjela stvoriti Awareness League, koja je 1996. godine primljena u članstvo IWA-e. Workers Solidarity Movement (Pokret radničke solidarnosti) je osnovan 1984. godine i za razliku od su IWA-e imali su snage kritizirati ulazak CNT-a u Republikansku vladu. Gotovo je nevjerojatna ideološka ograničenost unutar IWA-e kad za reakcionarnu ulogu vodstva CNT-a imaju samo reći da se tu radilo o izvanrednim okolnostima koje se neće više ponoviti. WSM svoju poziciju naziva “platformizam”, pri čemu se nadahnjuju Organizacionom platformom Aršinova o kojoj sam već govorio. I ovdje se ponavlja vapaj za teoretskom koherentnošću i organizacijskom alternativom državnim strukturama. Sve prijašnje kritike ovakvog načina organiziranja, iako su pokušali, po mojem mišljenju zastupnici platformizma uopće nisu uspjeli pobiti. Sve zaista sumnjive teze iz Aršinovljeva prijedloga moderni platformisti su prikazali kao nedovoljno elaborirane, kao nedovoljno objašnjene ili su ih jednostavno zanemarili, s obzirom da ih privlači vrijednost djela u cjelini. Ovakvo vrludanje između autoritarnog i slobodarskog tipa organiziranja uopće nema kvalitativnu vrijednost i slažem se sa starim kritikama Malateste, Berkmana, Emme Goldman i ostalih, uz poneki dodatak. Ako i zanemarimo neslaganja oko pravog smisla i značenja Generalne unije anarhista/ica, koja se spominje u platformi, zaista ostaje smiješno opravdanje zahtjeva za osnivanjem izvršnog komiteta (valjda kao nedovoljno precizno izražavanje konsenzualnog odlučivanja sveukupnog članstva unije koje nadzire izvršni odbor, op. aut.). Za težnju Unije da postane “organizirana avangarda emancipirajućeg procesa” platformisti nemaju opravdanje, ali pa nećemo valjda sad sitničariti kad cjelokupni program odiše neutaživim slobodarstvom. Valjda opet greška. Pošto ne smatram Aršinova i ostale koji su podržali Organizacionu platformu nepismenima, prije će biti da su ovakvi stavovi plod tjeskobe, pa i frustriranosti zbog poraza ruskih slobodara. Greška je bila pokušati pružiti lenjinistima alternativu koju su i oni sami mogli napisati i modificirati. Pogledajmo dalje što sve platformisti smatraju poželjnim i potrebnim da bi uspjela ova cijela priča: teoretsko jedinstvo, taktičko jedinstvo, kolektivnu odgovornost i federalizam. Teoretsko jedinstvo u izvjesnom stupnju unutar anarhizma već i sad postoji. No, danas anarhizam pored tolikog grananja ne može osigurati (kao da je to i poželjno) apsolutnu teoretsku uniformnost u baš svim pitanjima. Ta situacija još više dolazi do izražaja kod taktičke jedinstvenosti, jer kao što je i sama ova knjiga pokazala ona ne postoji. Zastupnici platformizma su u izrazitom neprijateljstvu prema bilo kakvim individualističkim akcijama, tražeći odgovornost prema organizaciji, što i ne mora a priori biti sporno, ali postaje ako organizacija počinje gušiti inovativnost, pokretljivost i nove ideje što je čest slučaj. Iako nemaju veze sa sadašnjim zastupnicima platformizma, možemo spomenuti da su se Anarchist Workers Association iz ’70-ih i Anarchist Workers Group prije par godina također pozivali na Organizacionu platformu, da bi se nakon par godina raspali, a ostaci završili u lenjinističkim grupama. Naravno, ne želim ovdje tvrditi da zastupnici platformizma imaju imanentnu autoritarnu pozadinu, samo naglašavam moguće opasnosti koje bi se pojavile u jednoj takvoj organizaciji. Umjesto platformizma, smatram za anarhiste prikladnijim i efikasnijim oblikom organizacije, onaj od insurekcionista/ica, s grupama afiniteta i osnovnim nukleusima, ali o tome ću detaljnije kasnije.

Unutar Anarchist Comunist Federation (Anarhokomunistička federacija, nedavno su promijenili – skratili ime u Anarhistička federacija) pokušavaju od osnutka 1986. godine također stvoriti teoretske i organizacijske pretpostavke za revolucionarna kretanja. ACF smatra da za revolucionarnu klasnu borbu mora postojati organizacijska logistika, ali bez odnosa kontrole moći i sektaštva. Moram priznati da u njihovom odličnom časopisu Organise, puno temeljitije i konkretnije razlažu svoju organizacijsku teoriju negoli WSM. Iako i ACF ističe da im bazu čini Organizacijska platforma iz 1926. godine, ne smatraju se platformistima, jer priznaju njene manjkavosti, te smatraju kako dokument napisan prije toliko godina nije posljednja riječ u revolucionarnoj teoriji. Kao daljnje izvore iz povijesti navode radikalne komuniste iz Njemačke (spartakovce) i pokret Radničke autonomije iz Italije. Zbog upornog naglašavanja potrebe za razvijanjem teorije, kritika je često optuživala ACF da radije raspravljaju satima nego idu u akcije, ali s obzirom na dugogodišnju praktičnu potporu raznim oblicima otpora od strane ACF-a, takve stavove smatram pretjerivanjem. Članovi ACF-a ističu su da prilikom osnivanja željeli popuniti vakuum koji nisu uspjele popuniti postojeće slobodarske grupe i organizacije. S DAM-om se nisu slagali, jer su unutar ACF-a smatrali da radno mjesto nije jedino područje borbe, a i vjerovali su da će se radnici, stanovništvo crne rase, žene i druge potlačene skupine radije razvijati drugačije oblike organizacija od anarhosindikalističkih unija. Kao što vidimo, iako povezani s radničkom klasom, unutar ACF-a kritički gledaju na anarhosindikalizam. Za Class War su isticali kako im nedostaje strategije za razvoj konstrukcije suvisle i razumljive organizacije. Slično kao i Bookchin protive se “tiraniji nestrukturiranosti” izlišnog lifestylizma koji više želi šokirati, nego graditi za stvarne promjene, protive se “egoistima koji se ne žele ograničavati osnovnom odgovornošću prema drugima”.[17] Bez obzira što mislili o njima, njihov stalan i uporan trud da poboljšaju komunikaciju između različitih anarhističkih grupa i stvore pretpostavke ujedinjenog fronta zaslužuje svaku pohvalu.

Class War kolektiv možemo pratiti od 1983. godine kada su izdali prvi broj istoimenih novina. Njihov osnovni cilj je bio razvijanje spremnosti “radničke klase da preuzme kontrolu nad vlastitim životom iz ruku parazita koji misle da posjeduju ovu zemlju”. CW je nastao kao žestoka reakcija na mirotvorstvo pokreta za nuklearno razoružanje CND-a i pacifizam općenito, a imao je tri osnovne ideje: nasilje, populizam i humor. Žestoko se protiveći anarhopacifizmu, unutar CW-a nasilje je smatrano nužnim i to ne samo protiv sistema, države i vladajuće klase kao imaginarnih faktora društva, već i kao praksa protiv stvarnih osoba. Premda su potiho isticali da nasilje nije dobra, već bolesna stvar, bili su glasniji u stavu da vladajuća klasa neće prepustiti svoje preveliko i nezasluženo bogatstvo i moć bez revolucionarnog nasilja. CW je ostao poznat po šokantnim naslovnicama (npr. slika groblja ispod koje piše: “Pronašli smo nove domove za bogate!”) i rubrikama kao što je bila Hospitaliziran murjak u kojima bi objavljivali fotografije isprebijanih i krvavih policajaca uz maliciozne komentare, a i same su novine bile tabloidnog formata, često i sadržaja (slične stavove i pristup možemo pratiti u australskim novinama Angry People). Bio je jedna od rijetkih novina koja je imala podršku čitateljstva i izvan anarhističkih krugova (nakon par godina izbacili su krug oko slova A, što predstavlja anarhistički znak). Pažnju medija su koristili u svakom trenutku i u svakom obliku, želeći popularizirati vlastite ideje. Tako je, nakon žestoke kampanje medija i ljevičarskih partija protiv demonstranata koji su se sukobili s policijom u nezapamćenim nemirima prilikom protesta protiv poll tax[18] državne politike, glasnogovornik Class War Federation najveće buntovnike u demonstracijama na nacionalnoj televiziji i radiju nazvao “working class heroes” (herojima radničke klase). Pošto su politiku smatrali neodvojivom od svakodnevnog života, tako su i pisali. Odbacivali su “dosadan i nerazumljiv intelektualni govor”, te su donijeli, anarhizmu toliko potreban, ironičan i radikalan humor. Pogodili su apsolutno potrebe ljudi i njihova popularnost je nadmašila i najluđa očekivanja. Polovinom ’80-ih prodavano je oko 15.000 primjeraka novina. Odmah su počeli surađivati s radnicima u štrajku i organizirati direktne akcije podrške. 1985. godine počinju organizirati marš Bash the Rich, a iste godine organiziraju i prvu CW konferenciju. Odmah zatim organiziraju se u federaciju sa zajedničkim ciljevima i principima. Tada dolazi do prvog osipanja članstva jer jedan dio ljudi nije htio prihvatiti stvaranje takve organizacije. 1988. godine s bivšim pjevačem popularne punk grupe The Clash, Joe Strummerom, organiziraju turneju Rock Against the Rich, za koju tvrde da je bila najveći ikad organizirani događaj neke slobodarske organizacije. Nakon porasta njihove popularnosti i pobune protiv poll tax politike, o njima se raspravljalo i u Donjem i u Gornjem domu britanskog parlamenta. 1990. godine na nacionalnoj konferenciji u Manchesteru je odlučeno da će Federacija dobiti članove koji bi plaćali i odgovarajuće članarine. 1991. godine organiziraju Bailiff Day of Action, kada su u cijeloj zemlji napadani predstavnici poll tax politike. I tokom ’90-ih CW nastavlja sa svojim akcijama, no prodaja im opada na nekih 4.000-5.000 kopija. 1997. godine CW se raspao, te su poručili da je došlo do ispražnjenja i maksimalnog dostignuća koje ih ne zadovoljava, odnosno da se žele okrenuti organiziranju nečeg boljeg, većeg i opasnijeg po vladajuću klasu. U samokritičnom Otvorenom pismu revolucionarnom pokretu pomalo su izrazili i razočaranje (i čuđenje) zbog neuspjeha širih razmjera, pogotovo kad se zna za represivnost britanskih državnih institucija i sistema. Bez obzira na stavove o politici CW-a, mora se priznati da su u tom oproštajnom pismu sami nanizali pogreške koje su činili tijekom svih godina. Na kraju ono na što je CW bio najviše ponosan – nasilje, pokazalo se kao njihova najveća prepreka u daljnjem razvoju i komunikaciji s drugim grupama. Priznali su da ih je konstantna, sveprisutna i ovisnički apostrofirana teza “nasilje jednako moć” uz vječite panegirike svim oblicima socijalnih nemira i demonstracija zatvorila u začarani krug fetišizacije nasilja. Taj njihov imidž je sputavao rasprave o drugim važnim društvenim problemima, kao što su oni spolni i rasni, na primjer. Na kraju je glorifikacija nasilja završila kao magnet za ljude koji su bili zainteresaniji za tučnjave, negoli za promjenu svijeta. Divljenje nasilju radi samog nasilja je unutar organizacije bilo toliko snažno da su bilo kakvi pokušaji ukazivanja na taj problem osuđivani kao priče “mlakonja i liberala”. Opća slika koja je isijavala iz novina o macho-streetfighterima i poruke tipa Lock up your daughters (jer će ih oni sve zavesti), zatvorili su vrata mnogim potencijalnim članovima i simpatizerima, posebno ženama. Broj ženskih pripadnica CW-a smanjivao se iz godine u godinu, iako je na samom početku činio polovicu od ukupnog broja uključenih u CW politiku. Na CW konferenciji u Londonu 1991. godine nazvanoj Our Time Has Come, jednu od gošći iz Amerike je šokirao stupanj seksizma i šovinizma koje je primijetila kod muških kolega. Kate Star je svoja tužna iskustva prenijela u članku Our Time Has Come… and Gone na stranicama novina Love and Rage Vol. 3, No.4/1992. Prvo ju je šokirala spoznaja da na Class War ženskoj radionici njene članice nisu skoro ništa znale o anarhizmu, feminizmu i općenito autonomnom pokretu u svijetu, definirajući se radije kao britanske žene, nego u terminima klasnih ili revolucionarnih težnji. Jedan od muškaraca na konferenciji je tu istu radionicu okvalificirao kao “kurvanjsko zasjedanje” o muškarcima u organizaciji. Poslije pada komunističkih režima započeli su intenzivni kontakti s grupama i organizacijama iz “istočnog bloka”, ali i iz drugih dijelova svijeta (Afrika, Latinska Amerika, Azija). No, na konferenciji se pojavio samo jedan pripadnik iz Istočne Europe i nešto više nebijelih sljedbenika CWF. Problem s nedovoljnom participacijom drugih rasa unutar CW-a bio je zapravo dio svakodnevnih problema. Kick it till it breaks politika je okupila ljude koji imaju vrlo malu političku svijest o odnosima u društvu i završavala je u antiintelektualnom i antiteoretskom mentalitetu unutar organizacije. Sami potpisnici oproštajnog pisma skrušeno priznaju da je CW podbacio u razvijanju u nešto više od punk organizacije, te posebno naglašavaju sporost i nemoć da odgovore na uzburkanost ekološke/anti-roads scene i političke rave/free party scene. U Organise-u smatraju da i ono famozno izbacivanje kruga oko slova A nije bilo samo kozmetičke naravi, već je odražavalo prevladavajuću struju unutar novina i federacije. Liderski kultovi su sve više izbijali u prvi plan, a antiintelektualizam, odnosno nedostatak koherentne teorije zapravo je dozvoljavao kvaziintelektualcima da unose pravu pomutnju unutar radničkog pitanja (u Organise-u ističu da je tako Andy Anderson iznio destruktivnu dvoklasnu teoriju o srednjoj i radničkoj klasi, bez vladajuće). CW je također bio kritiziran zbog zbunjujućih stavova o borbama za nacionalno oslobođenje, jer su na primjer uspjeh Sinn Feina (političkog krila IRA-e) okarakterizirali kao pobjedu radničke klase, a podržavali su i alžirski National Liberation Front koji nije ništa bolji od prethodnih kolonizatora (CW je čak i odbio objaviti pismo ljudi okupljenih oko časopisa Subversion u kojem se razlagala ova potonja kritika). Zadnji 73. broj novina objavljen je 1997. godine s porukom Class War is dead… Long live the Class War. Jedan dio CW-a nastavio je s aktivnostima i stvaranjem novina optuživši autore 73. broja za prevaru, izdaju i kukavičluk.

Ovaj pregled odnosa prema radničkom pitanju završit ću kritičkim osvrtom na pojam “underclass” kojeg su prvi u službenu terminologiju ubacili američki sociolozi bliski desničarskoj ideologiji (Glasgow, Tabb, Weis). Možemo ga prevesti kao “podklasa”, iako je još konkretniji pojam “izvan-klasa”. Rex i Tomlinson su 1979. godine sumirali pod taj pojam “grupe u nepovoljnom položaju koje ne dijele isto iskustvo ili privilegije bijele radničke klase”, ali najviše ga je popularizirao američki sociolog Charles Murray ističući da u SAD-u rastuća underclass predstavlja opasnost za društvo. Murray je u najboljoj tradiciji ameliorizma[19] okrivljavao underclass za porast kriminala i poreza zbog socijalne pomoći koju dobivaju. Posebno je u tom smjeru naglasio samohrane roditelje crne rase i njihovu neambicioznu djecu. Tako je zagovarao uskraćivanje pomoći samohranim majkama navodeći, potrebu vraćanja nuklearnoj porodici i biblijskim vrijednostima.[20] Njegov rad su prihvatili i drugi rasistički nastrojeni znanstvenici koji smatraju bijelu rasu najinteligentnijom. Tako J. Philippe Rushton izjavljuje da je logična genetička predodređenost za seksualni uspjeh crnog stanovništva, dokazujući to svojom izjavom: “veći mozak ili veći penis”. Richard Lynn smatra kako je holokaust zapravo poboljšao gene Židova, jer su ubijani oni koji nisu bili dovoljno inteligentni da se na vrijeme sklone i pobjegnu. 1989. godine prenio je svoje rasističke ideje i u Britaniju, napominjući da underclass ne promatra kroz stupanj, već kroz tip siromaštva.

Zanimljivo je da Murray objašnjava underclass ne u ekonomskim terminima, već kulturološkim. Tako tvrdi da se radi o neurednim, neradnim i lijenim ljudima, često pijanima, bolesnima, bez ikakva obrazovanja. Murray se u svojim neosnovanim generalizacijama uopće ne pita o eventualnim uzrocima takvog stanja određenog dijela društva. U Organise-u No.44/1996 navode jednog poznatijeg sociologa kao zastupnika underclass teorije – Ralpha Dahrendorfa koji u tu skupinu ubraja “one s nepoželjnim karakteristikama koje uključuju lifestyle neurednost, asocijacije gangova, okupljanje oko disco-klubova, neprijateljstvo prema srednjoj klasi, čudnu odjeću i frizuru, sklonost drogama ili bar alkoholu”, što je sve daleko od vrijednosti radnog društva. Dahrendorf se ipak razlikuje od Murraya, kriveći kao uzrok takva stanja restrukturiranje kapitalizma što zahtijeva manji broj radnika. Anthony Giddens puno više zadovoljava Organise dijeleći tržište rada na dva dijela; prvi sa sigurnijim radnim mjestom, boljom plaćom i mobilnošću, i drugi sa slabijom sigurnošću, plaćom i većom statičnošću. Ovi potonji tvore underclass, a posebno se u nju vole stavljati žene i etničke manjine, napominje Giddens. Za razliku od Murraya i Dahrendorfa, on smatra da je underclass radikalizirana vlastitim iskustvom. Na kraju Giddens zaključuje da zapravo ne postoji oštra granica između ta dva dijela tržišta rada jer je uvijek prisutno bezbroj interferirajućih varijabli. Na svu sreću, ne slažu se svi znanstvenici s Murrayem, pa tako Gobby Taylor ističe da se taj pojam “generalno koristi za žrtvovanje siromašnih zbog socijalnih problema kojih su oni zapravo najveće žrtve”. ACF u Organise-u naglašava da se apsolutno protive ovakvoj podjeli podčinjenih pripadnika društva, te da bez obzira na razlike (spol, rasa, trenutni status na tržištu rada…) koje ne treba negirati, za njih postoji samo jedna klasa – radnička klasa.

SKVOTIRANJE

Ocuppy, Resist, Produce!
Movimento Sem Terra, slogan seljaka bez zemlje u Brazilu

Poslijeratni industrijski razvoj tjerao je sve više ljudi u gradove, no tamo ih nije dočekala odgovarajuća komunalna infrastruktura. Sve više se javljala među običnim ljudima potreba da si sami osiguraju i organiziraju prostor za život. Prvi skvotovi (engl. to squat – naseliti se bez dozvole, naseliti se na nenaseljenoj zemlji) su i nastali iz egzistencijalne potrebe za krovom nad glavom. Na kritike da je to napad na privatno vlasništvo, najbolje su odgovorili skvoteri iz Berlina krajem ’70-ih: “Bolje je okupirati za obnavljanje, nego posjedovati za uništavanje”. Gradskim vlastima je odgovarala izolacija ljudi, odnosno “mučenička samoća i praznina svakodnevnog života” i kao najveću opasnost su označili tu želju za zajedničkim životom, upoznavanjem, dijeljenjem, egalitarizmom… Uglavnom, svi skvoteri se slažu da je besmisleno da tolike zgrade zjape prazne dok veliki broj ljudi nema gdje živjeti, raditi, zabavljati se. Skvotiranje iz političkih razloga, kao manifestacija vlastitih društvenih i političkih stavova je druga stvar. To zaista i je napad na privatno vlasništvo, na cjelokupni sistem tržišta i cijena, na službenu politiku, na uvriježeni konformizam i programiranost ljudi… U putopisu Stacy Wakefield i Grrrta o underground aktivizmu u Britaniji, Not for rent (1995), jedna od skvoterica i autorica časopisa Squall – Sam, ispravno naglašava da ne idu svi ljudi u skvotiranje iz političkih razloga i da posebno treba respektirati razliku između beskućnika i ljudi koji su “privilegirani” da sami žele ići skvotirati. Svatko može biti skvoter, ali ne moraju svi biti skvoterski angažirani. Ipak, ovdje treba napomenuti da država i njene poluge uglavnom napadaju političke skvotove, jer im oni predstavljaju najdublju društvenu opoziciju, čiji uspjeh i širenje dovodi poredak u pitanje.

Skvoterski pokret je svoju radikalnu političku pozadinu gradio kroz ’70-e, a vrhunac doživljava u prvoj polovici ’80-ih, iako njegovu povijest možemo pratiti ranije. Colin Ward[21] (1973) navodi podatak iz 1946. godine o 1.083 okupiranih vojnih kampova od strane 40.000 obitelji u Engleskoj i Walesu, plus oko 5.000 u Škotskoj. Ti ljudi su sami organizirali komunalnu službu, centre za obrazovanje, zajedničku prehranu, zdravstvene usluge… Ti su skvotovi trajali dok ljudima nije pronađen zamjenski smještaj.

U Italiji između 1969. godine i 1975. godine bilo je već oko 20.000 skvotera. Ovaj pokret okupio je mlade tvorničke radnike, studente, urbanu omladinu, marginalne skupine i nezaposlene, a jedan njegov dio je tvorio politički pokret poznat pod imenom Radnička autonomija ili samo Autonomija. U Milanu 1971. godine poslano je 2.000 policajaca da unište zaposjednute kuće, a skvoterima su pomagali radnici iz obližnjih tvornica. Protest protiv represije države usmjeren je na autonomno određivanje cijena, pri čemu su desetine tisuća ljudi oduzimale robu iz luksuznih trgovina i proglasile sniženja cijena u kinima, kazalištima i restoranima. Autoriduzione se kao praksa najbolje može sagledati u odluci 150.000 obitelji na sjeveru Italije u pokrajini Piemont da samostalno smanje iznos računa za struju, a u samom Milanu 10.000 obitelji je učinilo isto. Kada je 7. prosinca 1976. godine započela operna sezona u La Scali u Milanu, Autonomaši su odlučili spriječiti tu “namjernu provokaciju”, jer je karta za jednu predstavu bila viša od jednotjedne zarade radnika. Otvorenje je branilo nekoliko tisuća specijalnih policajaca i krajnji epilog je bio sedmero teško ozlijeđenih i 300 uhapšenih.

Početkom ’70-ih stvoreni su prvi skvotovi u Münchenu, Hamburgu, a Frankfurt postaje centar Spontisa. Taj naziv je označavao osobe koje su bile spremne da spontano djeluju u direktnim akcijama i uličnim borbama bez da pripadaju ikojoj formalnoj organizaciji. Oni su voljeli ismijavati svoje ozbiljnije “saveznike” i češće su ironijom nego ozbiljnošću izražavali svoje stavove. Tako su u Münsteru organizirali akciju da se u fakultetsku službu izabere svinja, a u Ulmu su nominirali psa za Senat Akademije.

U Berlinu kojeg su gušile nezaposlenost, financijski skandali i pohlepa zemljovlasnika, skvoterski pokret kao svoju bazu izabrao je okrug Kreuzberg nastanjen većim brojem turske manjine. 1980. godine je osnovano Skvotersko vijeće koje bi se sastajalo svaki tjedan i raspravljalo o eventualnim problemima pokreta općenito, ali i pojedinih skvotova. Cjelokupna alternativna selila se u Kreuzberg, a do kraja desetljeća su od ukupno 145.000 stanovnika naselja činili njegovu četvrtinu. Posebno su mladi odlazili u Berlin, a muške je privlačila i činjenica da Zapadni Berlin, formalno pod upravom Zapadne Njemačke, a u stvari Saveznika iz Drugog svjetskog rata, nije zahtijevao obavezu služenja redovne vojske. Sama vlada izražavala je procjenu od oko 150.000 alternativaca u Berlinu i ono što ih je najviše zabrinjavalo je “da mnogi od njih nisu samo protiv vladajućih partija, vlasti, te nuklearne moći i oružja, već i ne pokazuju spremnost da prihvate vrijednosti srednje klase kao legitimne”.[22] Pošto je rock’n’roll postao mainstream zabava za stadionske spektakle i ogroman novac, punk je postao nova muzika pokreta. Ta razlika između starijih aktivista, proizašlih iz hippie scene i mlađih proizašlih iz punk scene, bila je poznata kao razlika između Müslisa (lagana hrana od žitarica koje se obično jede s mlijekom za doručak) i Mollisa (spremnih da bacaju molotovljeve koktele). Među prvima je bila prisutnija duža kosa, naglašena ekološka svijest, nenasilje, šarenilo… a kod drugih tamnije boje, naglašavanje urbane pozadine, prihvaćanje nasilja kao oblika borbe… Mollisi, kao najmilitantniji dio pokreta, bili su poznati i kao Autonomen (Autonomi). Autonomen nije kao grupa imala nikakvu organizaciju, glasnogovornika, manifest ni ideologiju zbog čega su ih i neki tome skloni anarhisti kritizirali. Zagovarali su spontanost, samoorganiziranost i autonomiju pojedinca. Posebno su odbijali disciplinu marksističko-lenjinističkih organizacija. Isticali su borbu samo za oslobođenje individue, a ne za nekakvu ideologiju, proleterijat ili ljude općenito.

Skvoterski pokret nije morao dugo čekati na brutalan odgovor države, čak i zbog banalnih primjera. Tako je policija pohapsila 141 posjetitelja na projekciji filma u jednom nürnberškom skvotu, držeći ih u izolaciji 72 sata, iako su neki od njih imali manje od 16 godina i bili krivi jedino za gledanje filma, ako je to zločin. Skvoteri iz Freiburga su pozvali na demonstracije solidarnosti i sutradan se pojavila 21.000 ljudi. U svim gradovima policija je napala demonstrante, čime je taj dan ostao poznat kao “crni petak”. Poslije “crnog petka” i poziva na mobilizaciju slobodoumnih ljudi, broj skvotova u Berlinu porastao je s 86 na 370, a u cijeloj Zapadnoj Njemačkoj na 500. Takav odaziv vapio je za širim spektrom zadovoljavanja potreba ljudi, pa se započelo s osnivanjem kulturnih i socijalnih centara. KuKuCK u Berlinu je bio kompleks zgrada s tri pozornice, prostora za performance deset kazališnih skupina, prostorije za vježbanje bendova, glazbeni studio, kafe-bar i mehaničarsku radionu. Kako je rastao skvoterski pokret u Zapadnoj Njemačkoj, rasla je i represija države. Iz svakog skvota izabrano je par ljudi pod optužbom za pripadanje kriminalnim organizacijama, što se prije koristilo samo za eventualne teroriste. U travnju 1981. godine cijelo Skvotersko vijeće od 128 ljudi je uhapšeno. Stjerani u kut, skvoteri/ce su sve češće organizirali ulične demonstracije i borbe, a vlast ih je pokušala prikazati kao logistiku RAF-a i drugih gerilskih skupina. Suočena s javnim negodovanjem zbog sve učestalije zlouporabe ovlasti od strane policije, berlinska vlada je ponudila skvoterima mogućnost ostanka u skvotovima ako plate minimalnu stanarinu, pa su neki skvoteri pristali na kompromis s gradskom vladom. Policija je smatrala da od preostala 123 skvota, 23 predstavljaju najveću prijetnju društvenom poretku i sistemu, pa su sada mogli usmjeriti napade isključivo na njih.

Simbol skvoterskog pokreta i izvan granica Zapadne Njemačke, bio je u Hamburgu sklop kuća u Hafenstraße, koje su prvi puta okupirane 1981. godine. Gradonačelnik Hamburga, Klaus Dohnanyi je četiri puta slao policiju da osvoji i sruši skvot, ali bezuspješno. 1986. godine ispostavljen je godišnji račun od 50.000$ za krađu struje od strane skvotera. Stotine policajaca je poslano u Hafenstraße i uspjeli su uništiti par kuća, ali je ipak osam kuća ostalo u skvoterskim rukama. Bijesni zbog takvog postupka policije, skvoteri su se organizirali u black block[23] s više od 10.000 militantnih aktivista. U kontraofenzivi pronijeli su transparente kroz grad na kojima je pisalo Izgradi revoluciju – izazivaj moć, a tijekom dana su žestoko napali policiju i porazbijali 13 robnih kuća u Hamburgu čineći štetu od skoro 10 milijuna dolara. Na Dan X, 23. travnja 1987. godine napali su sjedišta gradskih vlasti, sudske zgrade…; u 15 minuta napadnuto je više od 30 ciljeva. Grad je proglasio skvotere iz Hafenstraße najvećom opasnošću. Skvoteri su bili spremni na završnu borbu: postavljena su željezna vrata, rešetke na prozorima, čak i bodljikave žice okolo zgrada i na krovovima. Kada im je grad poručio da će ih za dva tjedna izbaciti van i sravniti kuće, oni su i dalje bezobrazno i ponosno odgovarali: Ne odbrojavajte naše dane, odbrojavajte svoje. 4.000 policajaca dovezeno je iz cijele zemlje i zatvoreni su svi prilazi gradu, čak i za turiste. S porukom iz Španjolske revolucije No pasaran, skvoteri su uspjeli odhrvati se napadu. Mnogim ljudima, posebno u SAD-u, nikako nije bilo jasno kako su se skvoteri iz Hafenstraße uspjeli obraniti. Samo dvije godine prije, u SAD-u je brutalno uništena ekološka afroamerička grupa Move o kojoj ću nešto više reći poslije. Vjerojatno je ipak bila razlika u količini nasilja od strane državnog aparata. Policija, iako je imala uspjeha u zatvaranju pojedinih skvotova, nikako nije uspijevala zauvijek obuzdati cijeli skvoterski pokret hapšenjem vođe, pošto ih nije bilo, ili razbijanjem organizacije, pošto i nje nije bilo. No, gradonačelnik je odlučio upotrijebiti već isproban plan o iznajmljivanju prostora skvoterima i pronalaženju novaca za renovaciju od strane grada. Tako bi prestala kriza, ali i ilegalno stanovanje. Iako je izgledalo da su pobjedili, više se može govoriti o Pirovoj pobjedi skvotera. Pošto nikad nisu bili sigurni za prostor, djecu su sklonili na bezbrižnija mjesta. Neprekidno ratovanje za prostor učinilo ih je nepovjerljivima prema okolini i sve više ih guralo u živo blato paranoje. Živeći u vječitom strahu bez osmijeha, s umirućim optimizmom, međusobni odnosi postajali su sve napetiji i sukobi su izbijali i zbog najbezazlenijih stvari. Najveće dno pokret je dotaknuo kad su dvije skvoterice i jedan skvoter prebili i silovali jednu od posjetiteljica skvota. Kolektivni odgovor sustanara bio je brutalan. Ne želeći surađivati s policijom i službenim sudstvom pretukli su svo troje i obrijali su im glave, te ih takve izbacili na ulicu, za što ih je kritika optužila da provode vlastitu revolucionarnu pravdu.

Dva mjeseca poslije pada Berlinskog zida, pokret se počeo širiti i na istočni dio grada. Grupa iz Kreuzberga okupirala je pet zgrada u Mainzerstraße. Jednu su zauzeli homoseksualci, drugu žene… a ostalo je dovoljno mjesta za kino dvoranu, knjižaru, caffe-barove i noćne klubove. No, u mjesecu srpnju počeli su važiti zakoni iz zapadnog djela grada o izbacivanju svih novih skvotova u roku od 24 sata. Iako su čak i sami skvoteri zastupali mirno rješenje, glavni pregovarač gradskih vlasti izjavio je da mirovno rješenje nije “politički poželjno”. Tri skvota su srušena u Mainzerstraße i odmah su organizirane demonstracije kao odgovor. Kada su se skvoteri vratili u preostale kuće u Mainzerstraße, dočekala ih je policija bacajući nekontrolirano suzavac čime su istjerali na ulicu i stanovnike obližnjih kuća s njihovom djecom. Gradski predstavnik na tom području je pokušao umiriti policiju, ali je i na njega bačen suzavac. Uplašeni da će ostati bez svih kuća u ulici, skvoteri su počeli raditi barikade i kopati rovove. U isto vrijeme sazvali su konferenciju za novinare obećavši micanje barikada istog trena kada prestane opasnost napada policije i kada im se zagarantira ostanak. Bez upozorenja policija je opet napala, ovog puta s par vodenih topova. Neki “viđeniji” članovi lijevih političkih stranaka pokušali su stvoriti ljudski štit između policije i skvotera kako bi se prekinulo nasilje, ali su i oni zasuti vodenim topovima. Policija se poslije povukla i sve je izgledalo da će pregovori ipak početi. No, slijedećeg dana popodne je došla vijest o više od 3.000 policajaca spremnih za napad u slijedećih 12 sati. Policija nije birala svoje pripadnike iz samog grada, jer se sumnjalo u njihovu spremnost na nemilosrdan obračun s vlastitim sugrađanima, pa su prvi red činile specijalne antiterorističke postrojbe. S novim sloganom Kada država umre, život počinje ponovno su postavljene barikade i dodatno prokopani rovovi. Kada su postavljeni svi pokvareni auti, madraci i ostale nepotrebne veće stvari debljina barikada iznosila je više od 10(?!) metara. Više od tisuću ljudi je izrazilo spremnost da brani kuće i Autonomen su bili spremni na još jedan okršaj s policijom. Skvoteri su bili oduševljeni podrškom susjeda koji se nisu htjeli uključiti u izravnu borbu: jedan arhitekt je objašnjavao koliko rovovi moraju biti duboki i raspoređeni kako ih oklopna kola ne bi mogla preći, građevinski radnik pokazivao je kako se mogu iskoristiti razni alati i bager, a najbliži susjed pustio je najglasnije muziku sa svoga prozora stvorivši veselu atmosferu. Oko 3:45 pred zoru, nenadano je izbio požar u jednoj od zgrada, a jedini preostali javni telefon je odjednom bio isključen. Organizirane su kolone za prijenos vode, jer je prošlo dosta vremena dok se nisu pojavila i vatrogasna kola. Nakon što je požar ugašen, telefon je opet proradio. Oko 6 sati ujutro policija je započela napad puštajući suzavac, a skvotere na krovu gađali su gumenim mecima, iako su oni tada bili zabranjeni u Berlinu. Ponovo je izbio požar, ali ovog puta vatrogasna služba nije htjela pomoći, pa su skvoteri izgubili dosta vremena i energije na gašenje vatre. Prvo oklopno vozilo zaglavilo je u barikadama i rovovima, a uništen je i jedan kamion s vodenim topom. Otpor je slomljen nakon tri sata. Više od 130 policajaca je bilo ozlijeđeno, od toga četvero hospitalizirano. Još veći broj skvotera je ozlijeđen, pogotovo nakon hapšenja njih 417, od kojih je većina prebijena u policijskoj stanici. Senzacionalistički su mediji pisali o junačkoj borbi muško na muško za svaki metar, za svaki kat, te o famoznom ruskom naoružanju koje su skvoteri navodno skrivali. Bez obzira na medijsku priču o borbi muškaraca, od ukupnog broja uhapšenih 111 je bilo žena, većina s prvih linija. Sutradan je više od 15.000 ljudi protestiralo Berlinom, biskup Brandenburga optužio je policiju za ničim izazvano širenje nasilja, studenti su stupili u štrajk solidarnosti, čak je i lokalna policija negodovala zbog divljanja napaljenih specijalaca. Većina uhapšenih je osuđena, (npr. za bacanje molotovljevog koktela dobijalo se godinu dana zatvora) što je samo još više pridonijelo demoralizaciji u pokretu. Nakon što su preostali skvotovi počeli samostalne pregovore s gradom, a Skvotersko vijeće se nije sastajalo mjesecima, preostale političke skvotove u Kreuzbergu pokušalo se pobijediti novim oružjem – prodorom kapitala i pratećeg tržišta. Skvoteri su tada počeli napadati yuppie poduzetnike koji su se motali oko naselja, razbijali su skupe automobile i luksuzne restorane čineći tako svoje naselje opasnom zonom za bogatije pripadnike društva. George Katsiaficas u svome djelu The Subversion of Politics (1997) ističe da je odgovor primjenjivan u strahu od dolaska blještavila i spektakla vodio ostatak ljudi do percepcije skvotera kao “kvartovske mafije”, a on osobno ga naziva “civilnim Luddizmom”.[24] U veljači 1993. godine skvoteri upadaju na predavanje Alaina de Benoista, za kojeg se smatra da predstavlja jednog od vodećih francuskih teoretičara neofašizma. Nakon što su ga izbacili iz dvorane i pretukli, odvežen je tako ozlijeđen u potpuno suprotan dio grada i izbačen iz auta. Istog mjeseca su upali u malo kino u Kreuzbergu i spriječili prikazivanje filma Teror 2000 kojeg su okarakterizirali “seksističkim i rasističkim”. Obećali su svoj povratak i uništenje cijelog kina ukoliko se ponovno bude prikazivao.

Skepticizam koji se uvukao unutar skvoterskog pokreta sve je više rastao i zaista se mogla primijetiti razlika u prevladavajućim ciljevima iz ’80-ih i ’90-ih. U ’90-ima su se neki skvoteri i okrenuli protiv onih najmilitantnijih optužujući ih kao “nove jurišnike”, pa čak i za fašizam. Napadi na skupe aute i ljude koji odlaze u restorane kritizirani su i unutar pokreta, kao borba protiv atomiziranih potrošača, a ne protiv sistema koji rađa masovnu potrošnju. Autonomen su sve više optuživani za pad u elitizam, antipolitički nihilizam, macho furanje, nemilosrdan antiintelektualizam, odnosno nedostatak koherentne revolucionarne teorije i slavljenje nasilja radi nasilja samog.

U Danskoj 1971. godine, 50 aktivista zauzelo je bivšu vojnu bazu na otoku Christiana u Copenhagenu. Organizirali su prostor za razvoj kontrakulture i stvorili više od 200 radnih mjesta. U Slobodnoj republici Christiana stotine je ljudi živjelo ilegalno u alternativnoj zajednici, gdje su se sve odluke donosile konsezualno u skladu sa starom danskom formom direktne demokracije koja se nazivala Ting. Za razliku od drugih skvotova, u Christiani je svaka osoba davala po 100$ mjesečno za komunalne radove, a barovi, restorani… su još više plaćali. Ljudi koji su proveli koncept samozapošljavanja imali su svaki tjedan okupljanje radničkog vijeća. Osnovana je i grupa Dugina vojska koja je zagovarala nenasilje kako bi na vrijeme spriječili moguće izbacivanje od strane vlade. Kada je 1. travnja 1976. godine vlast objavila da će ukinuti Christianu i izbaciti sve stanovnike na otoku, Dugina vojska je okupila 25.000 prosvjednika protiv te odluke. Iako su slavili pobjedu, pošto im je vlada dozvolila da ostanu i legalizirala Christianu, pa je čak proglasila i socijalnim eksperimentom, račun od 500.000$(?!) godišnje koje su od tada isplaćivali Ministarstvu obrane za struju, vodu i druge komunalne usluge ne smatram razlogom za slavlje. Ostaje da zapamtimo kao pouku da Christiane nisu slomili napadi policije, već dileri drogom i pripadajući vatreni okršaji među njima, te nasilje motorističkih bandi koje su nekoliko puta isprebijale mlađe stanovnike otoka ne strahujući od policijske intervencije.

Amsterdam se također ubraja u najjače i najveće skvoterske centre u Europi. Između 1968. godine i 1981. godine više od 10.000 kuća, apartmana i zgrada je skvotirano u Amsterdamu, a još 15.000 u ostatku Nizozemske. Ponos skvoterskog pokreta u Amsterdamu je bio Groote Keyser u Vogelstruys, okupiran 1978. godine. Predivnih šest kuća iz 17. stoljeća uz amsterdamske kanale skvoteri su odlučili zadržati pod svaku cijenu. Organizirana su danonoćna dežurstva u susjedstvu, pa čak i ispred policijske stanice. Osnovali su radio stanicu Free Keyser, a cijeli sklop zgrada su renovirali po uzoru na konstrukciju tvrđava – da se lako izađe, a teško uđe. Svi prozori i ulazi su zabarikadirani, a unutar zgrada se ostavljalo dovoljno prostora da se može brzo kretati kroz njih. Vlasnici zgrada su često zapošljavali nogometne huligane i gradske razbijače da slome otpor skvotera. Za uništenje skvota Lucky Luke 1982. godine, policija je koristila i članove jedne neofašističke stranke, no kad su desničari poraženi i potjerani, policija je morala sama krenuti na skvot. Prvi napadači na Groote Keyser su i bili lokalni razbijači koji su za to plaćeni od kućevlasnika/ca. Poslije njihovih poraza uvijek bi dolazila još bjesnija policija. Skvoteri u zgradi dobijali su pomoć izvana od drugih pristalica koji su bacali kamenje na policiju. Bili su toliko spremni na borbu s policijom da su prilikom bacanja suzavca na njih imali spremne limune koje bi štrcnuli svima po malo u oko da istjeraju plin.

Policija je nakon višesatne borbe ipak ušla u skvot i zanimljivo je čuti ispovijed Joepa, jednog od skvotera koji je bio unutra: “Kada smo postali svjesni da je policija ušla u skvot, nastala je panika. To je potpuno drugi osjećaj… Vani ih vidiš sakrivene iza šljemova i štitova, ali kada uđu u kuću onda to postaje oči u oči… Tada više nije u pitanju taktika napada ili obrane, već kako se spasiti.”[25] Policija je tada počela naganjati skvotere po okolnim zgradama i krovovima. Kuće u Vogelstruys su ponovno skvotirane s velikim proslavama, a sukobi s policijom su postajali sve više svakodnevna zabava i ovdje je također došlo do razlaza između militantnije i oportunije struje, kao i u drugim europskim zemljama.

1981. godine 2.000 policajaca krenulo je istjerati ljude iz osam okupiranih kuća na Winterfeldplatzu u Zapadnom Berlinu. U žestokom sukobu i gužvi ubijen je osamnaestogodišnji skvoter Klaus-Jürgen Rattey. U Amsterdamu su sukobi također bili jednako žestoki i strah od nečije pogibije (i spremnost na pogibiju) se sve češće uvlačio u misli aktivista, pa i u same debate unutar pokreta. Strepnje i očekivanja kod amsterdamskih skvotera najbolje može dočarati dijalog vođen na jednoj od mnogobrojnih debata o toj temi:

Maya: “Biti spremna da me ubiju. To je totalno apsurdno za mene. Neću nikad biti spremna na to prilikom obrane skvota. Ne mogu me natjerati na to!”

Simon: “To je procjenjivanje interesa… Ne vidim nikakav put u budućnosti… Ako sada poginem, nema razlike. Ali, ako vidim smisao u tome da poginem, onda u redu… Ako je skvot simbol nepravednog izbacivanja, politike koja je loša, onda to ima smisla. Uostalom, ja nemam ništa… ništa od svega ovoga nije moje…”[26]

1985. godine skvoteri iz Amsterdama su krenuli ponovno zauzeti jedan od skvotova koji je netom ispražnjen, bez obzira što je policija još uvijek bila unutra. Policajci su ugledali masu, nastala je panika među njima i jedan policajac je počeo pucati ranivši pritom u ruku jednog skvotera. Policajci su prešli preko balkona do susjedne kuće i tu čekali. Nakon što je stiglo pojačanje policija je prebila svih trideset i dvoje uhapšenih osoba. Sutradan je javljeno na vijestima da je jedan od uhapšenih, Hans Kok, preminuo u zatvoru. Nakon početne zbunjenosti i nevjerice da se dogodila smrt, gotovo svi ljudi koji su se na bilo koji način smatrali dijelom pokreta ponovo su se susreli u bijesu. To je bio ključan trenutak za ponovno ujedinjenje i militarizaciju pokreta. Uskoro su i inače nasilju neskloni ljudi došli na sastanak s molotovljevim koktelima spremni na osvetu. Policija je spremila izjavu za javnost da se u zatvoru radilo o smrti narkomanskog ovisnika. Skvoteri su razbijali policijske stanice, palili njihove aute, uništavali urede od gradske vlasti prouzročivši štetu veću od milijun guldena. Hans Kok postao je metafora “herojske smrti” za pokret o kojoj je govorio Simon par godina prije. On je umro zato što ga je policija ostavila u ćeliji isprebijanog bez liječničke pomoći, ali i zato što je prilikom hapšenja progutao cijelu bočicu metadona.

Masovni napadi policije i mogućnost legalizacije skvotova sve više su dijelili ljude i pogoršavali odnose unutar skvotova. Slično kao i u Njemačkoj, i tu je između aktivista zavladalo međusobno nepovjerenje i sumnja u svaku pridošlicu. Kako je rasla paranoja, raslo je i izoliranje od baze i novih simpatizera. Kraj ’80-ih obilježio je pamflet Bacanje biserja pred svinje, koji je napravila grupa koja se smatrala jedinim preostalim iskrenim ostatkom amsterdamskog pokreta. U njemu je na 106 stranica objavljen popis sa slikama 200 izdajica i suradnika vlasti. Većina se nije obazirala na tu kolektivnu optužnicu, jer su ljudi na nju stavljani zbog običnih tračeva i osobnog animoziteta, te bez ikakvih dokaza. Grupa “nepogrešivih” sve je više tonula u izolaciju i sve više napadala bez kontrole ostale skvotere. Kada su uvidjeli da su ostali sami, prepustili su se nasilju i razbijali su tuđe skvotove, barove, knjižare, a njihove žrtve bili su i sami aktivisti koji se nisu slagali s njima. Iz pretjeranog obzira prema starim drugovima, ostali skvoteri su nekoliko puta pokušali razgovorom riješiti nezahvalnu situaciju takvog unutarnjeg razdora. No, n(j)ečajevski teror koji su macho heroji prihvatili kroz bacanje suzavaca i mučenje elektrošokovima prelio je čašu strpljenja. Njihovi automobili su zapaljeni, a oni sami su tako isprebijani da su morali biti hospitalizirati. Tada su poručili da se više ne osjećaju dijelom tako “marginalne subkulture”. Sve je mirisalo na to da je pokret napadima i podmetanjima izvana, te međusobnim nerazumijevanjem uništen.

Dana 19. studenog 1989. godine, nešto prije 6 sati ujutro, dvije stotine ljudi krenulo je okupirati zgradu u Tesselschadestraatu. Odmah su u ulici postavili barikade i povukli se u zgradu. Policija je došla s buldožerom, ali je on bio nekoristan, pošto su skvoteri napravili obruč oko zgrade od zapaljenih guma. Poslije su zapalili i same barikade. Kada se vatra sama ugasila, svi su se opet povukli u zgradu i čekali. Policija im je ostavila prolazan put za izaći iz zgrade. Oni su to učinili nasmijanih lica i izjavili da idu negdje drugdje popiti kavicu kad im tu ne daju. Sutradan je cijeli grad oblijepljen plakatima na kojima je pored znaka skvotiranja, slomljene strijele u krugu (kao iskrivljeno slovo N s strijelom na desnoj gornjoj strani), pisalo We’re back!

Ovakve tendencije alternativnih oblika organiziranja života ne treba tražiti samo na zapadu. U obilnom časopisu Do or Die – Voices from Earth First No. 5/1998 prikazana nam je fascinantna priča o Movimento Sem Terra (Pokret bez zemlje) iz Brazila. Taj pokret rođen 1984. godine, proizašao je iz par tisuća nepovezanih skvotiranih zemljišta u jedan od najvećih pokreta danas u svijetu, a Noam Chomsky ga smatra i najvažnijim. Osnovni ključ uspjeha, kako sami pripadnici pokreta izjavljuju je opća decentralizacija. U MST-u se zagovara direktna akcija da se sva napuštena zemlja koja se može obrađivati uzme od velikih zemljoposjednika i korporacija, te da se parcele umanje i podijele siromašnima za kooperativnu obradu. U 1985. godini MTS je organizirao 35 okupacija zemlje mobilizirajući 10.500 obitelji, 1995. godine 3.0476 obitelji, a 1997. godine broj uključenih obitelji u okupiranje dosegao je brojku od 40.000. U nešto više od desetak godina MST je uspio smjestiti više od 200.000 obitelji. Ovi podaci su još nevjerojatniji kada se zna da je nad članovima pokreta bilo izvršeno 1.636 ubojstava, uz samo dvije zatvorske kazne. 1995. godine policija i plaćenici zemljoposjednika su jedne noći opkolili kamp južno od Amazone i počeli napadati mještane. Ujutro su napali divljajući po kampu paleći kuće, tjerajući tako ljude na čistinu. Seljaci su se branili kako su mogli. Desetoro iz MST-a i dvoje napadača je ubijeno. Policija je tvrdila da je djelovala u samoobrani. No, činjenica da je jedna od ubijenih sedmogodišnja djevojčica, ubijena s leđa iz blizine, predstavlja nesvakidašnji način samoobrane. Najveći oblik terora nad ovim ljudima je toliko brutalan da se ne može povjerovati da je stvaran. U mjesecu travnju 1996. godine u blizini grada Eldorado dos Carajas prosvjedovalo je 1.500 pripadnika MST-a protiv vladina odugovlačenja da osigura smještaj mnogim obiteljima. Kasno poslijepodne poslano je 155 jedinica vojske koje su okružile prosvjednike počevši bez ikakvih upozorenja pucati. U općem kaosu, svi koji su mogli su pobjegli, a na cesti je ostao sablasan prizor 19 mrtvih i 57 ranjenih aktivista. Pukovnik Mario Collares Pantoja koji je upravljao cijelom akcijom hladno je izjavio: “Zadatak izvršen. Nitko nije ništa vidio.” Ali na svu sreću pukovnik je bio u krivu, jer je jedan od aktivista zabilježio skoro cijeli pokolj na maloj kameri. Profesor patologije iz Rio de Janeira Nelson Massini, potvrdio je da su deset tijela nakon micanja s ceste gađana iz vatrenog oružja još jednom u potiljak iz blizine. Sedam drugih tijela je raskomadano s mačetama. Javnost je još više prosvjedovala kad se saznalo da su zemljoposjednici platili 100.000$ vojsci da zaustavi prosvjede. Nakon što su se prosvjedi stišali, sudac je odredio da su jedinice djelovale u samoobrani. Pripadnike MST-a posebno su napadali jaguncosi, ubojice koji su plaćenici zemljoposjednika. Polovicom ’90-ih oni su ubijali 40-50 aktivista godišnje. MST je isprobao većinu taktika za pritisak na vlast: demonstracije, štrajkove glađu, okupacije ureda gradskih vlasti… osim jedne – oružana borba nije na repertoaru njihovih akcija. Ne slažu se sa tvrdnjom da je borba radikalna samo onda kada je oružana. Ističu kako smatraju da njihova borba je radikalna, a nikako pacifistička. Iako ne propisuju pravila, ne preporučaju upotrebu vatrenog oružja. Jedan od aktivista ističe: “Oružana je borba apsolutno nedemokratska, neegalitarna, jer si ne mogu svi nabaviti oružje. Ako bi situacija išla u tom smjeru, došlo bi do marginalizacije borbe samo na te koji imaju oružje.”[27] MST se ne protivi (revolucionarnom) nasilju, ali se protive postojanju nekakve naoružane elite koja zanemaruje sve ostale, jer nisu naoružani. Njihov cilj je zapravo sličan cilju ekoloških grupa, koje kroz decentralizirani i masovni pokret izazivaju kapital i državu željom da preuzmu organizaciju vlastitih života na principima kooperativnosti. O njihovoj uspješnosti najbolje govori akcija koju su izveli u travnju 1996. godine. Za vrijeme noći 12.000 ljudi se našlo na tajnoj lokaciji i pješačilo više od 20 kilometara u tišini do predviđene destinacije. To je bila Giacomete plantaža na 205.090 jutara zemlje koja je bila neobrađivana godinama, bez ikakve želje da se nekome ustupi. Naoružani su čuvari kada su ih ugledali pobjegli glavom bez obzira. Organizacija tog kampa je izvrstan primjer direktne demokracije. Svaka obitelj pripada grupi od 30 drugih obitelji. Tu oni zajedno rješavaju individualne i grupne probleme. Prvi koordinatorigrupe biraju se za pojedine sektore kao što su školstvo, obrazovanje, poljoprivreda, dječja skrb… Drugi koordinatori se biraju za opće sastanke na razini cijelog kampa. Dakako, najveći problem je siromaštvo, a vlast to koristi kao oblik pritiska za promjenu političkih ciljeva pokreta. To ide tako daleko da se odbija pomoći i u najekstremnijim situacijama kao što je mogućnost smrti djece. U četiri mjeseca 1996. godine od gladi, hladnoće i bolesti umrlo je dvanaestero djece.

5. travnja 1999. godine, regionalni koordinator MST-a u Parani, Seno Staat, je otet i mučen pet sati. Otimači su se predstavili kao ubojice brata regionalnog ravnatelja u Parani, Cesla Anguinonia. Eduardo Anguinoni je ubijen 29. ožujka 1999. godine.

S obzirom na teror koji trpe, možemo razmatrati pitanje koliko će još dugo izdržavati nasilje države i plaćenika? Ili će sve završiti kao i u Meksiku, gdje su seljaci digli oružani ustanak?

Posljednjih je godina u Europi najveća represija nad skvoterima u Italiji. 25. travnja 1997. godine eksplodirala je bomba u gradskoj vijećnici Milana uz potpis – Revolucionarna akcija. Policija je koristeći tajnu kružnu kameru objavila da je po kretanju tijela, ruku i obliku usana(?!) otkrila maskiranu osobu – Patriziu Caddeddu, dugogodišnju aktivisticu anarhističkog skvota – Laboratorio Anarchico. Rukopis i otisci prstiju nisu odgovarali Patrizijinim i čak su i anarhistima tradicionalno neskloni mediji napali ovakvu namještaljku. 22. lipnja iste godine, Patrizia je osuđena na pet godina zatvora, a u međuvremenu joj država pokušava namjestiti i aktivnost u samo njima poznatoj terorističkoj grupi koju je izmislio najaktivniji progonitelj slobodara u Italiji, sudac Marini. Patrizia boluje od anoreksije i ima tumor na lijevoj dojci, te će teško dočekati živa kraj nepravedne kazne.

5. ožujka 1998. godine oko 8 sati navečer jedinice specijalne policije nenadano upadaju u anarho-skvotove (u Italiji postoje i komunistički skvotovi koje država ne progoni) Casa Occupata, Alcova Occupata i Asilo u okolici ili samom Torinu. Porazbijan je sav inventar, a uhapšeno je dvoje skvotera (Eduardo Massari i Silvano Pelissero) i jedna skvoterica (Rosas Maria Soledad) pod optužbom za eko-terorizam, odnosno za sabotaže na superbrzoj pruzi koja bi trebala povezati Torino s Parizom. Također su optuženi za pripadanje terorističkoj skupini Sivi vukovi koja je odgovorna za te sabotaže. U pola noći, kad je policija završila s pretresom, Alcova je ponovno skvotiran. Sutradan se i mediji pridružuju optužbama za anarho-terorizam za koji tvrde da proizlazi iz skvotova. Isti dan organiziran je i protest ispred zgrade općine, ali policija počinje napad i naganja ljude po ciljelom gradu. Odgovor skvotera je sedamnaest razbijenih bogatih butika, te požar ispred Gradske palače. Ponovnu okupaciju Asila policija pokušava spriječiti, ali nakon što su se skvoteri povukli na krov, odlaze oko pola noći. Mediji histeriziraju o akcijama urbane gerile. Radio Black-out, blizak anarhističkim skvoterima cijeli dan daje vijesti podrške. Prosvjedne akcije (napad na uredništvo jednih novina) i demonstracije nastavljaju se i idućih dana. 28. ožujka 1998. godine Eduardo Massari pronađen je obješen u zatvoru. Isti dan njegova djevojka Maria Soledad je prebačena u samicu iz sigurnosnih razloga. Ministar unutrašnjih poslova izražava zabrinutost zbog moguće nasilne reakcije skvotera. Nelegalni prosvjed se kreće Torinom noseći veliki transparent na kojem piše Ubojice i dijeli se letak pod naslovom Krivica je samo vaša. Mediji i dalje optužuju skvotere/ice za najveću krivicu, za nasljednike Crvenih brigada, čak i za sve neriješene slučajeve počinjene u protekle dvije godine. Skvoterski pokret ocjenjuje daljnje pojavljivanje novinara na demonstracijama nepoželjnim. Maria Soledad, u tuzi što joj ne dozvoljavaju da posljednji put vidi svog dragog, najavljuje štrajk glađu. Na dan sprovoda 2. travnja gađani su bojom prozori uredništva talijanskog dnevnog lista La Stampa, a pretučeni su i novinari Mediaseta. Vrhunac neprijateljstva skvotera i medija zbio se na samom pogrebu, na kojem je dozvoljeno prisustvo i Marie Soledad. Iako je novinarima jasno naznačeno, i od skvotera i od Massarijeve obitelji, da je njihovo prisustvo nepoželjno, te da će biti okarakterizirano kao provokacija, glad za senzacijama je bila jača. Pretučeno je četvero novinara, razbijeni su njihovi automobili i TV-kamere, a najgore je prošao novinar koji je još prije svjedočio na jednom suđenju protiv Massarija, čime je Massari osuđen. Mediji opisuju skvotere kao neprilagođene i anomalične osobe. Ministar unutarnjih poslova izjavljuje da ne želi eskalaciju sukoba i traži dijalog. Skvoteri bliski komunističkoj struji izjavljuju da su “napadnuti skvotovi daleko od njih, koji imaju otvoren dijalog s institucijama, jer anarhisti okupiraju prostore da bi u njima živjeli izolirano od društva”.

4. travnja 1998. godine održane su velike demonstracije s nešto manje od 10.000 ljudi s velikim transparentom na čelu kolone Sole i Silvano slobodni. Slobodni svi. Ponovno se postavlja zahtjev skvotera kako ne žele da ih zastupaju masovni mediji. Zatvor se gađa bojama, a na Palači pravde porazbijani su svi prozori. 1.600 policajaca ne reagira “da se izbjegne urbana gerila”. Idući dan započinje lov na organizatore protesta: urednik Black-out radija dobija prijetnje, a uhapšen je Luca Bertola pod optužbom da je pretukao novinara na sprovodu. Silvano je prebačen u specijalni zatvor, a Maria u kućni pritvor, u jednu komunu na selu. U srpnju 1998. godine policija je objavila da je Maria Soledad počinila samoubojstvo u “kućnom pritvoru”. Skvoteri su sutradan blokirali cestu s barikadama, a akcije solidarnosti (napadi na talijanske ambasade i firme) organizirane su u Ateni i Londonu. Pred kraj 1999. godine državni odvjetnik je predložio 5-7 godina zatvorske kazne za Silvana.

Svi ovi primjeri pokazuju svu okrutnost države u sukobu sa skvoterskim pokretom diljem svijeta. Ovo je samo mali dio skvoterske priče, ali mislim da sam uspio prikazati realno stanje i u povijesti i danas. Ovdje nije problem nelegalnost skvotiranja, jer smo svjedoci da država ne procesuira ogromnu količinu nelegalnosti iza koje sama stoji. Nedavno su izbačeni skvoteri iz skvota (bivšeg kina) La Princesa u Barceloni, iako ih je predsjednik asocijacije stanovnika tog područja podržao jer su bili prvi koji su nakon nekoliko godina počistili smeće i funkcionalno osposobili prostor. Socijalni centar 121 u Brixtonu je bio skvotiran 18 godina da bi vlasti 12. kolovoza 1999. godine izbacile njegove stanare na ulicu. 20. rujna 1995. godine 300 policajaca potpomognuti antiterorističkim jedinicama naoružanim automatskim puškama i helikopterima napalo je skvot u 13. ulici u Mannhattanu (New York), te su nakon dvanaest sati borbe uništili zgradu. U Pragu je svega par tjedana nakon demonstracija protiv sastanka MMF-a i Svjetske banke (u rujnu 2000. godine) izbačen skvot Ladronka, nakon sedam godina postojanja. To se dogodilo kao sastavni dio pojačane represije nakon samih događaja u rujnu…

Osnovni problem koji se ovdje nameće je nerazumijevanje, odnosno neprijateljstvo države prema bilo kakvim alternativnijim oblicima organizacije. Skvoterski pokret naprosto se ne smije širiti sa stajališta države, isto kao što se nije smjelo pomoći španjolskim revolucionarima, isto kao što se ne smije dirati u moć multinacionalnih korporacija, isto kao što… Ovdje se radi o poretku koji je spreman na krajnje mjere da se održi i tu, bez obzira koliko nekome bilo teško razumjeti, prestaje svaka razlika između ljevice/desnice, fašizma/komunizma, demokracije/tiranije.

Država sama ne želi prekinuti zatvoreni krug nasilja, jer uporno pokušava, ohrabrena ponekim uspjehom, uništiti cijeli pokret. To je apsolutno nemoguće bez obzira na stupanj rušilaštva, zatvaranja ljudi, a kako vidimo i ubojstava. Ovdje ne postoji konkretna i definirana organizacija koja vuće za sobom stado ovaca i čijom bi eliminacijom stado spontano otišlo u ponor. Također ne postoji niti vođa, koji sam vuče poteze svojih figura. Stoga ne treba očajavati, jer bez obzira na nedostatak masovnog zanosa iz prve polovine ’80-ih, ljudi i danas skvotiraju, te zauzimaju prazne i napuštene prostore u cijelom svijetu. Dovoljno ohrabrujuće zvuči podatak da u Engleskoj danas ima više od 50.000 skvotera, od čega ih je više od polovice u Londonu. U Amsterdamu se Skvotersko vijeće sastaje svaki tjedan s punim popisom praznih kuća ili zgrada koje su slobodne za skvotirati. U Španjolskoj se počinju okupirati napuštena sela u Pirinejima kako bi se živjelo u totalnoj povezanosti i ovisnosti o prirodi. U Engleskoj pokret star deset godina, Rainbow (Duga), iz svoje ekospiritualne pozadine ima za cilj skvotirati prostore za konkretne potrebe kao što su škole, kafići… U Londonu su oni čak skvotirali staru crkvu.

I zaista se čini da kad država pomisli da je skvoterska scena razbijena, za par sati, dana, mjeseci izroni iz podzemlja neutaživa želja za slobodom, plesom, komunikacijom, suradnjom… I sutra je cijeli grad oblijepljen plakatima na kojima pored skvoterskog znaka piše – We’re back!

BILJEŠKE

1 Najbolji primjer takvih besramnih optužbi za terorizam možemo vidjeti u reakcijama nakon ubojstva državnog neprijatelja broj 1 Francisca Sabate Lloparta. El Quico, kako su ga zvali, je sa svojim suborcima 15 godina od kraja Drugog svjetskog rata uspješno napadao fašističku vlast. Reakcije nakon ubojstva El Quica i još četvero anarhista 5. siječnja 1960. godine možemo zaista okarakterizirati kao odvratne. Stavovi mainstream medija o “smrti bandita” još i nisu iznenađujući, ali u novinama CNT-a od 7. veljače iste godine, ističe se da će uvijek postojati mladići (misli se na ostale poginule) koji će se zbog svog idealizma dati izmanipulirati od zlog čovjeka. Za opširniji opis nastavka borbe protiv fašizma i poslije Drugog svjetskog rata vidi: Tellez, A., Sabate – Guerilla Extraordinary, 1985.; Tellez, A., The Anarchist Resistance to Franco, 1994. i Priča Miguela Garcie, 1997.

2 Oko 1.800 većih nacističkih službenika je zadržalo visoke društvene i/ili profesionalne pozicije i poslije poraza nacističke Njemačke. Radilo se o petnaest ministara, stotinu generala i admirala novih njemačkih oružanih snaga, 828 istaknutih sudaca i pravnih savjetnika, 245 viših diplomata te 297 policijskih oficira i oficira službe sigurnosti. Vrhunac apsurda i licemjerstva je činjenica da je Središnji ured za ispitivanje nacističkih zločina vodio Erwin Schuele, koji je bio član nacističke stranke od 1935. godine. Nacistički predsjednik suda u Stuttgartu ga je 1943. godine predložio za suca zbog Scheuleove “političke prikladnosti”. Za detaljniji opis poslijeratnih laži vidi: Stevenson, W., Bormanova braća idu dalje, 1977.

3 Današnji najpoznatiji program protiv nuklearnog naoružanja i elektrana je Trident Plougshares 2000. Mirovnim aktivisti(ca)ma je cilj osloboditi Britaniju nuklearnog oružja. Akcije idu od mirnih demonstracija do sabotaža. Najpoznatija je akcija iz tog projekta šteta od 1,5 milijuna funti, koju su u britanskoj vojnoj zračnoj bazi počinile četiri aktivistkinje. Na desetine aktivista/ica je osuđeno ili čeka suđenje u zatvoru. Detaljnije vidi: Peace news No. 2423, 2428, 2429-30,… i internet stranicu: http://www.gn.apc.org/tp2000/.

4 Cathy Levine, vidi: Harper, C., Anarchy – A Grafic Guide, 1987; 182.

5 Isto.

6 U knjižici A Herstory of the Revolutionary Cells and Rote Zora: Armed Resistance in West Germany, stoji podatak da je Ingrid Strobl kao pripadnica Crvenih zora osuđena na pet godina zatvora 1989. godine.

7 Crvene zore su izvele preko 200 akcija. Revolucionarne čelije, čiji su one bile dio, izvele su uspješan atentat na ministra ekonomije i transporta Herberta Karryja, 11. svibnja 1981. godine. Vidi: A Herstory of the Revolutionary Cells and Rote Zora: Armed Resistance in West Germany.

8 Dobar primjer za to je, jedan od najaktivnijih ljudi u SAD-u ’60-ih godina, Jery Rubin koji je u svojim istupima zagovarao slobodu u ljubavi i ponašanju, ukinuće novca, birokracije i države… a kao svoje izvore navodio je pored anarhizma i Mao Tse Tunga, Lenjina, Castra… Vidi: Rubin, J., Do it!, 1970. i Rubin, J., We are everywhere, 1971.

9 Termin “panoptikum moći” preuzeo sam od teoretičara Michel Foucaulta, kojim on opisuje savršenstvo nadzora u zatvorima, laboratorijima, vojarnama… Središnji toranj u kružnom zatvoru omogućava neprestan i sveprisutan nadzor nad zatvorenicima/ama (u širem slučaju na cijelim društvom). No, moć panoptikuma očituje se posebno u prenošenju kontrole ponašanja na same subjekte kontrole. Zbog svijesti subjekta da je nadgledan, subjekt počinje samonadgledanje kojim osigurava automatsko funkcioniranje moći. Tako postaje obuhvaćen situacijom moći koje je sam nositelj. Za detaljniji opis vidi: Foucault, M., Nadzor i kazna, 1994.

10 Moramo ipak postaviti pitanje nepreglednog i prešarenog popisa mogućih žrtava revolucionarnih akcija te konstatirati da neke akcije revolucionarne ljevice ostavljaju sumnju u opravdanost. Zaista treba osjećati sumnju u zastrašivanje ranjavanjem ili ubijanjem novinara koji se nisu ni teoretski ni praktično slagali s postupcima urbane gerile. Smatram da su sloboda razmišljanja i pravo na osobni stav temelj zaista slobodnog društva.

11 Vidi: McKay, G., Senseless Acts of Beauty, 1996; 26.

12 Od tada se pristup Stonehenge-u ograničava. 21. lipnja 1999. godine od ukupno tisuću okupljenih, 200 ljudi je probilo policijsku blokadu i proslavilo solsticij kraj samog spomenika. Uhapšeno je 23 ljudi.

13 Vidi; McKay, G., Senseless Acts of Beauty, 1996; 31.

14 U ožujku 1997. godine oboren je i ovaj neslavan rekord njemačkih vlasti. Na prosvjednike/ice protiv konvoja nuklearnog otpada Castor, država je poslala preko 30.000(?!) policajaca/ki. Okrug Ahaus kroz koji Castor prolazi ima 48.000 stanovnika/ ica. Šef policije, koji je vodio cijelu akciju, član je Zelene stranke(?!). Prošle godine, Njemačka je, ponukana primjerom Francuske, objavila moratorij na odlaganje nuklearnog otpada zbog osnovane sumnje da je jedna trećina svih odlagališta (od 1992. godine do ožujka 1998. godine, kroz okrug Ahaus, Castor je prošao 305 puta) kontaminirana radioaktivnošću 2.000 puta više od dozvoljene granice. Vidi; Peace News No.2423/1998 i 2427/1998.

15 Vidi, Principle, P., What is anarcho-syndicalism? u: Black Flag No. 211/1997; 15-19.

16 Obnavljanje CNT-a također nije prošlo bez problema. Primamljivost novca obnovom rada i reaktiviranjem članstva uzrokovalo je dvije grupe koje su tvrdile da predstavljaju izvorni CNT. Još veću nevjericu i nesigurnost u ovu obnovu prouzročilo je traženje arbitra u liku suda, odnosno države(?!).

17 Vidi: Organise No. 47/1998.

18 Krajem ’80-ih britanska vlada je donijela poll tax zakon kojim se namjeravalo oporezivati sve nekretnine od stana, auta… Ljudi su masovno protestirali protiv te diskriminatorske politike, jer je zakon opet gazio siromašnije slojeve. Na demonstracijama protiv poll tax politike 31. ožujka 1990. godine pojavilo se neočekivanih i nezamislivih 200.000 ljudi. Policija šokirana i uplašena tolikim brojem ljudi pokušala je rastjerati demonstrante/ice i dan se pretvorio u pravi rat na ulicama Londona. Ozlijeđeno je 500 policajaca, od toga je 60 hospitalizirano. 50 policijskih auta je uništeno, kao i 394 ureda i dućana raznih korporacija. Nekoliko stotina demonstranata/ica je ozlijeđeno, a uhapšeno ih je 391.

19 Ameliorizam je bio značajna karakteristika britanske sociologije 19. stoljeća. Kao konzervativna misao društvene probleme objašnjavali/e su individualnim problemima. Tako je taj koncept “okrivljavanja žrtve” za na primjer siromaštvo smatrao uzrok alkoholizam, lijenost, pokvarenost… siromašnih.

20 Manifestiranje ovakvih diskriminatornih ideja najbolje je vidljivo u zakonu Three Strikes and You’re Out iz 1996. godine koji zabranjuje nezaposlenim ljudima da odbiju posao koji im je država nudi. Ako tri puta odbiju, uskraćuje im se socijalna pomoć.

21 Colin Ward je i podijelio faze na koje se može podijeliti svaka direktna akcija prilikom traženja praznih nastanjivih prostora. Prva je faza inicijativa da se uopće nešto i želi napraviti; druga konsolidacija gdje se zainteresirani grupiraju kako bi bili dovoljno jaki da izbjegnu napad države; treća uspjeh koji se manifestira zadržavanjem prostora i četvrta faza je akcija javnih službi koje češće pokušavaju potkupiti pokret ili ostavljaju status quo. Može se primijetiti da Ward ovdje kao mogućnost u četvrtoj fazi ne razmatra nasilno izbacivanje iz prostora od strane policije, što realno i je najčešći slučaj, no navodi da ove faze vrijede za ne-revolucionarne situacije, ma šta god to njemu značilo. Vidi: Ward, C., Anarchy in Action, 1988; 71.

22 Vidi: Katsiaficas, G., The Subversion of Politics, 1997; 88.

23 Black block je naziv za najmilitantniji dio skvoterskog pokreta i Autonomen-a. Zapravo su black block djelovali kao ad hoc skupina. Na demonstracijama su se uvijek držali u skupini prepoznatljivoj po uniformiranom oblačenju i crnim maskama. Vidi: Katsiaficas, G., The Subversion of Politics, 1997.

24 Ned Ludd je bio inicijator pokreta ludita od druge polovice 18. stoljeća do prvih desetljeća 19. stoljeća. Luditi su uništavali strojeve, palili tvornice i organizirali druge oblike sabotaža kako bi se borili protiv nadolazećeg kapitalizma i nehumanih uvjeta rada. 1812. godine donesen je zakon kojim se njihove akcije sankcioniraju smrću i tada je počela njihova eliminacija.

25 Vidi: ADILKNO, Cracking the Movement – Squatting Beyond the Media, 1994; 64-65.

26 Vidi: ADILKNO, Cracking the Movement – Squatting Beyond the Media, 1994; 116.

27 Vidi: Do or Die – Voices from Earth First No. 5/1995.