Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša
SUKOB NA LJEVICI
Bez obzira što mislili o anarhizmu, ostaje nepobitna činjenica da su anarhisti bili u pravu kad su upozoravali na diktaturu i teror koji je autoritarni komunizam nosio u početku latentno uz sebe. Stirner je, dosljedno svom individualizmu, uviđao strah od još većih ovlasti države nad pojedincem kod marksista. Proudhon je u prepisci s Marxom upozoravao na opasnost stvaranja poglavara nove religije. No, ovaj sukob će doseći svoj vrhunac u sudaru dviju jakih ličnosti: Mihaila Bakunjina i Karla Marxa, iako su se u nekim stvarima uvažavali, pa je i sam Bakunjin hvalio i preveo Kapital na ruski. Anarhisti uglavnom i nisu previše kritizirali ekonomske koncepcije Marxa, već su bespoštedno kritizirane marksističke metode i sredstva koje bi vodile do njihovog svetog cilja – diktature proletarijata. Bakunjin je pravilno predvidio da komunizam teži poricanju slobode, centralizaciji moći i crvenoj birokraciji apsorbirajući sve snage društva u državu. Također se nije slagao ni s Marxovim omalovažanjem lumpenproletijata, najsiromašnijeg sloja u društvu. Bez obzira što su na početku kongresi Prve internacionale bili uvelike prožeti anarhizmom, sve su više izbijali sukobi između anarhističkih i marksističkih članova. Posebno je s anarhističke strane kritizirano sudjelovanje u parlamentarnoj politici socijaldemokrata iz Njemačke, te zagovaranje centralizacije i diktature sljedbenika Louisa Blanca. Ubrzo je Bakunjin pod smiješnim optužbama za kontrarevolucionarnost izbačen iz redova Prve internacionale. Garcia Pradas je u svojoj kritici Marxa i Engelsa istaknuo kako su, isto kao i njihov učitelj Louis Blanc, nasljednici jakobinske demokratske tiranije.
Poslije krvavih sukoba na ljevici sve su jači bili stavovi, kakve smo upoznali kod Jeana Barrota, da su demokracija i komunizam uspjeli nanijeti više štete slobodarskom pokretu u svijetu, nego najveća suprotnost fašizam.
RUSIJA I UKRAJINA
Kad u svoje ruke preuzme revoluciju, kad njome vlada i kad je obuzda, vlast je prisiljena stvarati svoj birokratski i prinudbeni aparat, neophodan svakome autoritetu koji se želi održati, naređivati, nalagati, jednom riječju vladati…
Voljin
Sukob između slobodara i marksista manifestirao se najviše u pitanju organizacije države, odnosno anarhisti su bili protiv bilo kakve države, dok su se komunisti pokušali opravdati tvrdeći da će prvo biti uništena dominacija kapitala, a onda će država sama od sebe nestati kroz vrijeme. Luigi Fabbri (1921) ispravno kritizira to marksističko učenje o odumiranju države i pita se: “Kakav li je to interesantan sistem koji treba da ukine jedan svoj organ time što će mu umnožavati njegove funkcije i davati mu nove snage!”[1] On smatra da nije država instrument revolucije, već sloboda. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine došlo je do prvog fizičkog sukoba na ljevici, točnije do prvog progona slobodarskih ideja i ljudi od strane Marxovih učenika. Tu kao predvodnika marksističkih nasljednika možemo upoznati jednog od najlicemjernijih političara i mislioca – V. I. Lenjina. Lenjin je lukavo skrivao svoje stavove, te je javno i nemilosrdno napao anarhizam tek kad su boljševici zauzeli ključne položaje u vlasti. Tako je u djelu Država i revolucija (1917) kritizirao njemačku socijaldemokraciju, zato što je “anarhistima prepušten monopol kritike parlamentarizma” i brošuru G. V. Plehanova Anarhizam i socijalizam (1894) u kojoj je ovaj tvrdio da “anarhista ne možemo razlikovati od bandita”. Iako su anarhisti u Oktobarskoj revoluciji bili tek jedni od sudionika, sam narod je bio izrazito revolucionarno i slobodarski raspoložen. Polazišta su bila u 1905. godini i sovjetima – revolucionarnim organima koji su se tada pojavili. Stvaranje sovjeta pomagao je i anarhist Voljin, a oni su u nedostatku sindikalnog pokreta predstavljali revolucionarne organe radnika u tvornicama. Tada će čak i Trocki, koji će kasnije postati poznat po brutalnosti prema bilo kakvim kritičarima komunizma, postavši predsjednikom jednog sovjeta izjaviti: “Aktivnost tog sovjeta značila je organiziranje anarhije. Njegovo postojanje i njegov kasniji razvoj obilježavali su konsolidiranje anarhije.”[2] Ljudi su bili ispunjeni htjenjem i poletom, ali pošto nisu imali revolucionarno iskustvo i jasnoću ciljeva postali su lak plijen profesionalnim i etatističkim revolucionarima tipa Lenjina. Kako bi pridobila mase boljševička je vlast prihvaćala parole Sva vlast sovjetima, a na trećem kongresu sovjeta 1918. godine Lenjin je izjavio: “Anarhističke misli sada prožimaju žive oblike.” Lenjin je lagao i na sastanku sa starim Kropotkinom izjavljujući da se boljševici protive birokraciji. S vremenom više počinje isticati i hvaliti državni monopol i organiziranje krupne industrije, a želju za oslobađanjem od autoriteta i podređenosti kvalificira kao anarhističke snove. Također ističe da ne postoji suprotnost između socijalističke demokracije sovjeta i upotrebe diktatorske vlasti pojedinca(?!). Anarhisti su već krajem 1917. u listu Glas rada upozoravali na opasnost od boljševičke diktature. Poduzeća i tvornice su sve više centralizirana i birokratizirana unatoč negodovanju samih radnika. Iako je u razdoblju od 1919. do 1921. godine porastao broj štrajkova u velikim gradovima, vlast je, osiguravši nadzor nad policijom i vojskom, gušila te pobune bez da se za njih znalo izvan granica Rusije. Trocki tada zahtijeva ne samo političko suzbijanje, već i fizičku likvidaciju “anarhističkih bandita”. Godine 1918. tajna policija je upala u prostorije lista Anarhija, dnevnog glasila Moskovske federacije anarhističkih grupa, i u još 26 drugih sjedišta u kojima su se okupljali anarhisti. Anarhistička federacija Nabat također je razbijena i njeni najpoznatiji pripadnici su pogubljeni. Pogubljeni su čak i oni anarhisti koji nisu prihvatili nasilje (tzv. Tolstojevci), jer su sukladno svom pacifizmu odbijali služiti Crvenoj armiji. Kropotkin je 1920. godine uputio svoje profetsko pismo Lenjinu u kojem ga upozorava: “Ako se sadašnje stanje produži, sama riječ socijalizam pretvorit će se u kletvu, kao što je to bilo s jednakošću četrdeset godina nakon vladavine jakobinaca.” Čak se i među redovima samih boljševika rađala Radnička opozicija koja je upozoravala na smanjenje slobode govora i porast nepovjerenja samih radnika prema vlasti.
Malobrojne skupine anarhista bilo je lako likvidirati u gradovima. Sasvim drugačije je bilo na jugu Ukrajine, koje je bilo tradicionalno buntovno područje, gdje je seljak Nestor Mahno predvodio anarhističku organizaciju koja je istovremeno bila privredna i vojna. Njegove trupe su 1918. godine zauzele Gulaj-polje, središte pokrajine, i otjerale njemačko-austrijske trupe. Tada su počeli zajednički obrađivati zemlju, okupljeni u komune ili slobodne radne sovjete participirajući direktnu demokraciju. Kada bi ušli u neko selo, poticali bi ljude da se sami organiziraju. Kada je Nabat razbijen, Voljin je otišao na slobodno područje i skupa s Petrom Aršinovim preuzeo kulturnu i edukacijsku sekciju pokreta koje su do tada bile donekle zapostavljene zbog neprestanih ratnih opasnosti. Veliki “heroj revolucije” Trocki zahtijevao je poslije pobjede Mahnovih trupa da se stave pod komandu Crvene armije, ali je odbijen uz zahtijevanje autonomije tog dijela Ukrajine. Trocki je 1919. godine izdao naredbu zabrane kongresa mahnista, čime je otpočeo proceduru koju će kasnije u Španjolskoj prakticirati staljinisti. Međutim, kada se poslije u dva navrata ponovo pojavila opasnost od intervencije Bijele armije pod vodstvom Denjikina, Mahnovim trupama je opet “dozvoljeno” da otjeraju stranu vojsku. Krajem 1920. godine boljševici su pripremili zamku, pozvavši oficire Mahnove vojske na vojno savjetovalište na Krim. Tamo ih je Čeka odmah razoružala i strijeljala, a istovremeno je počela ofenziva na Gulaj-Polje. Nakon devet mjeseci Crvena armija je slomila otpor slobodara, a Mahno je preko Rumunjske pobjegao u Pariz, gdje je kasnije umro bolestan u neimaštini.
Slične težnje možemo pratiti u ustanku radnika i mornara u tvrđavi Kronstadt u Petrogradu. Te iste mornare čije će uništenje predvoditi, Trocki je 1917. godine slavio kao “ponos i slavu ruske revolucije”. Ustanici iz Kronstadta zahtijevali su ukidanje političkih oficira i komunističke garde po tvornicama, slobodu govora… Trocki je zaprijetio istrebljenjem i počele su ofucane optužbe za kontrarevoluciju. Uzalud su Emma Goldman i Alexander Berkman pokušavali urazumiti komunističke vlasti. Na dan napada 7. ožujka mučenici Kronstadta poslali su posljednji apel Neka svijet zna.
Kropotkinov sprovod bio je posljednja manifestacija protiv boljševičkog terora u Rusiji. Na crnim zastavama stajao je natpis Gdje ima vlasti, nema slobode.
Iako su točne informacije o tijeku, odnosno padu Ruske revolucije dugo skrivane, talijanski anarhisti su 1920. godine odlučno odbili poduprijeti boljševički režim smatrajući ih “glavnim neprijateljima revolucije”. Španjolski CNT također je nakon početne oduševljenosti iz usta vlastitog delegata na kongresu Treće internacionale 1920. godine dobio istinite informacije. Njemački anarhist Rudolf Rocker je 1920. godine napisao Bankrot državnog komunizma, prvu političku analizu degeneriranja ruske revolucije kritizirajući komesarizaciju u Rusiji. Veliki doprinos širenju informacija dale su i izbjeglice iz Rusije: Emma Goldman, Alexander Berkman, Voljin, Mahno i dr. Otto Rühle u svome djelu Borba protiv fašizma počinje borbom protiv boljševizma (1939) daje izvrsnu komparaciju ova dva sistema i boljševizam vidi sljubljenog uz autoritet, nacionalizam, centralizam, mehanicizam…
ŠPANJOLSKA REVOLUCIJA
Sa zgrade telefonske centrale, anarhistička zastava je bila spuštena i ostala je samo katalonska. To je značilo da su radnici/e definitivno poraženi.
George Orwell
Španjolski anarhisti su također bili oduševljeni s Ruskom revolucijom smatrajući je početkom velikog preokreta. To oduševljenje je bilo toliko veliko da Angel Pestana, delegat CNT-a (Nacionalna konfederacija rada – anarhistički sindikat) na kongresu Treće internacionale u Moskvi 1920. godine, nije nakon povratka želio puno pričati o svojim iskustvima zbog straha da ne razočara drugove, iako je tamo poručio boljševicima “da revolucija nije niti ne može biti djelo samo jedne partije. Jedna partija može, u najboljem slučaju, poticati državni udar. Ali državni udar nije revolucija”.[3] No, nakon što su vijesti o boljševičkom teroru sve više stizale i do Španjolske, CNT se 1922. godine odlučio povući iz sindikalne tvorevine Treće internacionale, čime su navukli bijes komunista i boljševika. Konvertitima na boljševizam u CNT-u je uskraćeno povjerenje, tako da su oni osnovali Komunističku partiju objavljujući rat svojim dojučerašnjim drugovima. Kao i u drugim sindikatima i ovdje se pojavila reformistička struja koja je htjela olabaviti povezanost s anarhizmom, pa je 1927. godine osnovana Federacija anarhista Iberije (FAI) za koju se smatra kako je služila kao brana takvim stavovima, iako Peter Principle u časopisu Black Flag No. 211/1998 izražava suprotno mišljenje, ističući da je bilo nemoguće, ako ne i suprotno stavovima ljudi u FAI-u, kontrolirati jedan takav masovni sindikat. Faistasi su bili najmilitantniji pripadnici unutar CNT-a i bilo ih je oko 30.000. Ostaje činjenica da se ove organizacije često shvaćalo neodvojivo. U svibnju 1936. godine anarhistički kongres je prihvatio “Odluku o konfederalnom shvaćanju slobodarskog komunizma”, što je u stvari prvi konkretni anarhistički program izgradnje besklasnog društva u svijetu. Španjolski anarhizam s dugom tradicijom imao je veliku podršku i na selu i u gradu, posebno na jugu u Andaluziji, istoku oko Valencije i sjeveroistoku u Aragonu oko Zaragoze. Procjene o broju pripadnika CNT-a idu od milijun do dva milijuna, te su bili vodeća snaga revolucije u početku. Na gubitak izbora 1936. godine desnica je pokušala odgovoriti vojnim pučem, no samo su ubrzali revolucionarno kretanje stanovništva. Ubrzo su u roku od 24 sata zauzete Sevilla, Valencia, Barcelona, Madrid… no nigdje revolucija nije imala toliko pristalica s toliko žara kao u Kataloniji i uže u Barceloni. Za razliku od Rusije ovdje su postojale anarhosindikalističke baze koje su brzo reagirale i osiguravale opskrbu. Bilo je jasno da ovo nije samo obrana od puča i fašizma, već i najjasnije izražavanje dugogodišnjih želja španjolskog naroda. Država je preko noći nestala. Vjerojatno zbog naivnosti i neiskustva, vodstvo CNT/FAI-a je govorilo kako se buržoaska država sama guši, te kako će je privredna revolucija dokrajčiti. Iz CNT/FAI-a predlažu osnivanje “Obrambenog savjeta” od petnaest članova, pri čemu bi se oni zadovoljili s pet mjesta, što je zapravo eufemizmom izražena želja za podjelom ministarskih fotelja. Tako je došlo do apsurdne situacije da i nakon komunističkih ubojstava i diktature u Rusiji, anarhisti uvode, do tada potpuno marginalnu, Komunističku partiju u vladu. Naime, nacionalna vodstva CNT/FAI-a su se opravdavala da ne žele vršiti anarhističku diktaturu(?!), te da se ne može izbjeći ujedinjenje sa svim drugim sindikatima, jer Franco sve više dobiva pomoć fašističkih sila. Realan problem je bio, bez obzira na zaplijenjeno, opći nedostatak i zastarjelost oružja kod revolucionara, a kako demokratske zemlje nisu željele pomoći, preostala je samo ruska i meksička vojna pomoć. Takvu situaciju iskoristila je maksimalno Komunistička partija, do tada minorna politička snaga u zemlji. Staljin naravno nije želio nikakvu socijalnu revoluciju u zemlji, a sukladno svome vođi i španjolski komunisti su uporno ignorirali revolucionarne procese i ograničavali se samo na rat s fašizmom. Uskoro je vlada zahtijevala raspuštanje narodnih milicija i stavljanje svih jedinica pod zapovjedništvo Narodnog fronta. Uzalud su brojni slobodari upozoravali da se revolucija ne smije zanemariti pod lažnim plaštom antifašizma. Najveća opozicija toj izdajničkoj politici vlada i vodstva CNT/FAI-a, pored samih pripadnika narodnih milicija, bile su grupe: Durrutijevi prijatelji[4] koji su imali oko 5.000 članova, Federacija slobodarske omladine Iberije (FIJL), dio ženske grupe Mujeres Libres i drugi. U Durrutijevim prijateljima su bili mlađi pripadnici CNT/FAI-a koji su shvaćali rusku opomenu. Vrhunac sukoba dogodio se 1937. godine za vrijeme krvavih majskih dana započevši pokušajem zauzimanja telefonske centrale koju su držali anarhisti. Kada je obrambeni komitet odlučio napasti zgradu Generalidada (vlade Katalonije) stigao je apel Garcie Olivera i drugih “foteljaša” iz vlade da se ne odgovara, već da se položi oružje, povinuje odlukama vodstva CNT/FAI-a i napusti ulice što je bio odgovor na proglas Durrutijevih prijatelja – Ne napuštajte ulice. To isto vodstvo je optuživalo Durutijeve prijatelje za kontrarevoluciju i željelo ih izbaciti iz sindikata i federacije, ali je takav način odnosa prema opoziciji osuđen među širim članstvom CNT/FAI-a. Naravno, stigle su optužbe i za fašizam, ali i za trockizam, pošto se s njima borio i POUM (Radnička partija marksističkog ujedinjenja), čudna stranka koja je u sebi nosila i Marxovo ime, pozivala se na Trockog, pa ga se odrekla… Bez obzira na različita polazišta članovi POUM-a bili su na sličnim, ako ne i istim, pozicijama s anarhistima, te su se zajedno s njima borili u petodnevnim borbama u Barceloni, zbog čega su ih Durrutijevi prijatelji iznimno cijenili. Na strani koja nije dopuštala uništenje revolucije poginulo je 500 ljudi u tih pet dana, a Durrutijevi prijatelji su u slijedećem proglasu Durrutijevi prijatelji optužuju napisali kako smatraju da je revolucija majskim događajima 1937. godine nestala.[5] U narednim danima sve je više jačao teror prema slobodarima Španjolske, te su mnogi ubijani u zatvorima, dok bi se drugi spašavali bježeći.
Pošto su odmah na početku bili više usmjereni na organiziranje privrede, a ne političke vlasti, slobodari Španjolske su se pokazali iznimno uspješnima na području samoupravljanja. Svi posjedi i tvornice industrijalaca i frankista koji su poslije revolucije pobjegli, kolektivizirani su i predani na zajedničko upravljanje. Naravno, pristupanje zajednici je bilo dobrovoljno u skladu s osnovnom brigom o slobodi, što je anarhistima bilo najvažnije. Ostavila se mogućnost i samostalnog rada sitnim posjednicima. Čak 90% zemljoradnika je već na početku željelo ući u zajednice. Pošto nije bilo granica među selima, ljudi su bili efikasniji u međusobnom pomaganju i stvarane su kompenzacijske blagajne. Iako po uvriježenom mišljenju neuki, ti seljaci su uspjeli održati duh solidarnosti i razvijati smisao za praktično. Anders Corr (1994) zaključuje da je “na području slobodnog teritorija bilo 2.000 kolektiva u kojima je participiralo oko 800.000 ljudi”. Godinu dana nakon osnivanja prinosi zajednica povećani su za 30% do 50%, što dovoljno govori o poletu i zanosu koji su vodili ljude u budućnost. Slični uspjesi odvijali su se i u gradskim područjima, iako su tamo nailazili na veće probleme zbog blizine vlasti sklone etatizmu. Otvoreno potkopavanje samoupravljanja počelo je nakon nekog vremena i optuživalo ga se da razbija jedinstvo fronta i pogoršava odnose između radništva i buržoazije. Nakon uništenja revolucionara u svibnju 1937. godine, vlada je dekretom od 10. kolovoza naredila raspuštanje “regionalnog savjeta za obranu” u Aragonu. Pod vodstvom generala Listera pohapšeni su odgovorni, ispražnjena komunalna skladišta i potpuno je uništeno 30% aragonskih zajednica. No, odmah nakon prolaska Listerove vojske seljaci su uništili sve zakone o vlasništvu, reorganizirali zajednice i tako potvdili svoj stav. Također je poništen katalonski dekret o podruštvljavanju iz listopada 1936. godine, jer je navodno bio protivan ustavu. Tako su se u tvornice vratili stari vlasnici i gazde, ali sada kao članstvo Komunističke partije.
Vremenom se sve više kritika usmjeravala prema politici vodstva CNT/FAI-a, jer su upala u zamku kapitalizma braneći jedan njegov oblik – demokraciju, protiv drugoga – fašizam. Poslije Drugog svjetskog rata razmatrala se i mogućnost kraja anarhizma zbog propasti Španjolske revolucije. Tako su kritizirani razni problemi u Španjolskoj revoluciji: opstanak novca, proizvodnja za tržište, seksistički odnos prema ženama… sumirani u tezi da se tu radilo o samoupravljačkom kapitalizmu, a ne o nekakvim revolucionarnim oblicima privredne i životne organizacije.
Smatram da Španjolska revolucija ostaje jedan od najvećih i najdalekosežnijih pokušaja da se u teškim uvjetima pokuša organizirati život na egalitarnim i slobodarskim principima, unatoč činjenici da neke od kritika stoje (npr. odnos prema ženama na što je još i Emma Goldman 1929. godine upozoravala). Ostaje činjenica da je anarhosindikalizam od tada u padu, te su se potražile alternativnije metode organiziranja, o čemu ću reći nešto više kasnije.
Luigi Fabbri (1921) je i više nego u pravu tvrdeći da je sukob na ljevici obilježen liberticidom.
BILJEŠKE
1 Vidi: Inđić, T., Fabbrijeva kritika diktature i revolucije (pa i Oktobarske), u Revija za sociologiju, Vol.XIV, No. 1-2/1984; 129-140.
2 Vidi: Guérin, D., Anarhizam, 1980; 86.
3 Vidi: Guérin, D., Anarhizam, 1980; 120.
4 Buenaventura Durruti bio je jedan od najaktivnijih članova španjolskog anarhizma, a ostao je zapamćen po apsolutnoj predanosti revoluciji i žestokim istupima. Vlada je odlučila po svaku cijenu obraniti Madrid od fašista pa ga je, zbog iznimnog utjecaja, pozvala da ohrabri ljude. Iako su ga prijatelji/ce odgovarali od odlaska iz Barcelone, podlegao je pritisku i na čelu svojih trupa ušao u Madrid. Dana 19. studenog pod nerazjašnjenim okolnostima smrtno je ranjen i slijedećeg dana umro. Na njegovom sprovodu okupilo se preko pola milijuna ljudi.
5 O Durrutijevim prijateljima, kao jednoj od najiskrenijih skupina koju je iznjedrila Španjolska revolucija, detaljnije vidi: The Friends of Durruti, Towards a fresh revolution, 1995 i Beanaventura Durruti i njegovi prijatelji, 1996.
Sadržaj
Predgovor drugom izdanjuUvod
Neke dileme o anarhizmu i unutar anarhizma
Tradicionalni anarhizam
Sukob na ljevici
Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata
Mali tečaj demokracije – COINTELPRO
Noviji teorijski doprinosi anarhizmu
Grupe i akcije
Zaključak
PRILOZI DOPUNJENOM IZDANJU
Goran Ivanović
Osnovni smjerovi suvremenog anarhizma
Iva Kraljević
Mediji
Marko Strpić
Anarhizam u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća
Literatura
Impresum