Građanski neposluh | Henry David Thoreau

Ralph Waldo Emerson

UVOD

 

Henry David Thoreau bio je posljednji muški potomak francuskog pretka koji je došao u ovu zemlju s otoka Guernseyja. U njegovu značaju povremeno su se očitovale crte toga podrijetla, u jedinstvenu spoju s veoma snažnim saskim duhom.

Rođen je u Concordu, u Massachusettsu, dne 12. srpnja 1817. Diplomirao je na harvardskom koledžu, ali se u književnom smislu nije nimalo isticao. Ikonoborac u književnosti, rijetko je zahvaljivao školama na njihovim uslugama, slabo ih cijeneći, premda je njegov dug prema njima bio znatan. Napustivši sveučilište, pridružio se bratu u podučavanju u privatnoj školi, koju je ubrzo napustio. Njegov otac bio je proizvođač olovaka, i Henry se na neko vrijeme posvetio tom zanatu, vjerujući da može načiniti bolju olovku od onih koje su tada bile u uporabi. Okončavši eksperimente, pokazao je svoje djelo kemičarima i umjetnicima u Bostonu te se, dobivši od njih potvrde da je njegova kakvoća ravna najboljim londonskim proizvođačima, vratio zadovoljan kući. Prijatelji su mu čestitali što si je utro put k uspjehu. No on im je odvratio da više nikad neće napraviti nijednu olovku. “Zašto bih? Neću ponovno činiti ono što sam već učinio.” Nastavio je svoje beskrajne šetnje i raznovrsna proučavanja, svakoga dana se na neki nov način upoznajući s prirodom, premda dotad još nije govorio o zoologiji ili botanici, budući da ga, iako je revno izučavao prirodne činjenice, nisu zanimale tehnička i pisana znanost.

U to je doba za snažnog, zdravog mladića koji je netom završio studij, dok su svi njegovi drugovi odabirali profesiju ili žudjeli za nekim unosnim zaposlenjem, bilo neizbježno da mu misli budu usmjerene k istom pitanju, i trebala mu je rijetka odlučnost da odbije sve uvriježene putove i zadrži svoju samotnu slobodu po cijenu da iznevjeri prirodna očekivanja svoje obitelji i prijatelja: utoliko više što je bio savršeno čestit i pomno osiguravao vlastitu neovisnost te je od svakoga zahtijevao da se drži te dužnosti. No, Thoreau se nikad nije kolebao. Bio je rođeni prosvjednik. Odbio je odustati od svoje silne težnje za spoznajom i djelovanjem u korist bilo kakve uske vještine ili zvanja, stremeći mnogo obuhvatnijem pozivu, umijeću dobroga življenja. Ako je omalovažavao i opirao se mnijenjima drugih, bilo je to samo stoga što je bio većma zaokupljen usklađivanjem svoje prakse sa svojim uvjerenjem. Nikad lijen niti sklon ugađanju samome sebi, radije je, kad je želio novac, zarađivao kakvim manualnim radom koji mu je bio po volji, kao što je gradnja čamca ili podizanje ograde, sadnja, kalemljenje, mjerništvo ili neki drugi kratkotrajan posao, nego duljim zaposlenjem. Čvrstih navada i malobrojnih potreba, vješt u drvodjelstvu i aritmetici, bio je sasma sposoban živjeti u bilo kojem kraju svijeta. Trebalo mu je manje vremena nego drugima da namiri svoje potrebe. Stoga je bio siguran u svoju dokolicu.

Urođena vještina mjerenja, proizišla iz njegova matematičkog znanja, i navika da utvrđuje mjere i udaljenosti predmeta koji su ga zanimali, veličinu drveća, dubinu i širinu jezera i rijeka, visinu planina i zračnu udaljenost omiljenih vrhova, kao i blisko poznavanje teritorija oko Concorda, naveli su ga da uplovi u mjerničku službu. Za nj je ona imala tu prednost što ga je stalno vodila u nova, zabačena područja i pomagala mu u proučavanju prirode. Njegova su preciznost i vještina u tome poslu bile na cijeni te je nalazio posla koliko je htio.

Lako je rješavao mjerničke probleme, ali su ga svakodnevno pritiskala ozbiljnija pitanja, s kojima se odlučno suočavao. Propitivao je sve običaje i želio postaviti cjelokupnu svoju praksu na idealne temelje. Bio je prosvjednik a outrance, a malo čiji život odlikuju tolika odricanja. Nije bio izobražen ni za kakvo zvanje, nikad se nije ženio; živio je sam; nikad nije išao u crkvu; nikad nije glasao; odbijao je plaćati porez državi; nije jeo meso, nije pio vino, nikad nije trošio duhan; i, premda prirodoznanac, nije se koristio ni zamkama niti puškom. Odabrao je, bez sumnje mudro po sebe, biti diplomantom mišljenja i prirode. Nije imao dara za bogaćenje i umio je biti siromašan bez i najmanje trunke prljavštine ili neuglađenosti. Može biti da se predao svome načinu života bez naročita zacrtavanja, ali ga je potvrdio kasnijom mudrošću. “Često se podsjetim”, napisao je u svome dnevniku, “kako bi, sve i da me podare Krezovim blagom, moji ciljevi zacijelo bili isti, a moja sredstva bitno jednaka.” Nije upadao u iskušenja protiv kojih bi se morao boriti — pohote, strasti, sklonosti otmjenim tricama. Nametali su mu pristojnu kuću, odjeću, navade i govor visoko kultiviranih ljudi. Uvelike mu je draži bio dobar Indijanac i te je rafiniranosti držao preprekama razgovoru, u želji da se sa svojim drugom sretne na najjednostavnijoj ravni. Odbijao je pozive na ručkove, jer je ondje svatko bio svima na putu, a on nije mogao susretati pojedince radi bilo kakve svrhe. “Oni se diče”, govorio je, “time što su im ručkovi skupi; ja se pak ponosim time što je moj ručak jeftin.” Kad bi ga za stolom upitali koje mu je jelo najdraže, odgovarao je: “Najbliže.” Nije mu se sviđao okus vina i nikad nije imao poroka u životu. Kazao je: “Mutno se sjećam užitka u pušenju ljiljanova korijena, prije nego što sam postao muškarac. Obično sam imao zalihu. Nikad nisam pušio ništa škodljivije.”

Odabrao je biti bogat čineći svoje potrebe malobrojnima i namirujući ih sam. Na putovanjima se služio željeznicom samo da bi prevaljivao područja koja su mu bila nevažna za tadašnju svrhu, pješačio je stotinama kilometara i izbjegavao krčme, plaćajući konačište u seljačkim i ribarskim kućama jer su bile jeftinije i prikladnije te jer je ondje lakše mogao naći ljude i podatke koje je želio.

U njegovoj je naravi bilo nečega vojničkog, nepokornog, uvijek muževnog i stamenog, ali rijetko nježnog, kao da se samo u otporu osjećao svojim. Želio je razotkriti varku, prokazati zabludu, trebalo mu je, rekao bih, malo pobjedničkog osjećaja, bubnjave doboša, da bi mu snage došle do punog izražaja. Ništa ga nije stajalo reći “ne”, dapače bilo mu je to mnogo lakše nego reći “da”. Čini se da mu je prvi poriv, kad bi čuo kakvu izjavu, bio taj da joj proturječi, toliko je nestrpljiv bio spram ograničenja našega svakidašnjeg mišljenja. Ta navika, naravno, pomalo obeshrabruje naklonost društva; i premda bi ga sugovornik naposljetku odriješio svake zlobe i neiskrenosti, to bi ipak naudilo konverzaciji. Stoga mu nije bilo ravna sudruga koji bi s nekim tako čistim i bezazlenim bio u srdačnim odnosima. “Volim Henryja”, rekao je jedan od njegovih prijatelja, “ali ne može mi biti mio; kad bih ga primio za ruku, odmah bih pomislio da za ruku primam brijest.”

Pa ipak, premda pustinjak i stoik, bio je uistinu sklon suosjećanju te bi se od srca i djetinje prepustio društvu mladih ljudi koje je volio i koje je s užitkom zabavljao, kao što je samo on mogao, raznovrsnim i beskrajnim anegdotama o svojim iskustvima na polju i rijeci; i uvijek je bio spreman povesti društvo u branje borovnica ili u potragu za kestenjem ili grožđem. Govoreći jednog dana o javnom nastupanju, Henry je ustvrdio da je sve što uspije kod slušateljstva loše. Ja na to rekoh: “Tko ne bi volio napisati nešto što svi mogu čitati, poput Robinsona Crusoea? I tko bez žaljenja vidi kako njegovim stranicama nedostaje valjana materijalna potkrepa, koja svakoga raduje?” Henry je, dakako, tome prigovorio, te je pohvalio bolja predavanja što dopiru tek do nekolicine. No za večerom ga je neka mlada djevojka, shvativši da će on održati predavanje u književnom društvu, oštro upitala: “Hoće li to predavanje biti lijepa, zanimljiva pripovijest kakvu bih ja voljela čuti, ili neka od onih starih filozofskih priča za koje ne marim?” Henry se okrenuo prema njoj, zamislio se i, koliko vidjeh, pokušao povjerovati da ima temu koja bi mogla odgovarati njoj i njezinu bratu, koji će otići na predavanje bude li im ono na korist.

Bio je govornik i činitelj istine, rođen kao takav, i s tog je razloga uvijek upadao u dramatične situacije. U svim je okolnostima sve promatrače zanimalo koju će stranu zauzeti Henry i što će reći; a on nije iznevjerivao očekivanja, nego bi u svakoj prilici iznio originalan sud. Godine 1845. izgradio si je malu drvenjaru na obalama jezera Waldena, gdje je sâm proživio dvije godine u radu i proučavanju. Taj je korak za nj bio posve prirodan i prikladan. Nitko tko ga je poznavao ne bi ga mogao okriviti za prenemaganje. Od svojih se susjeda više razlikovao mišlju nego postupanjem. Čim je iscrpio prednosti toga samotništva, okanio ga se. Godine 1847., ne odobravajući neke vidove trošenja javnih rashoda, odbio je platiti gradski porez te je završio u zatvoru. Jedan je prijatelj platio porez za nj pa su ga pustili. Slična neugodnost prijetila mu je i sljedeće godine. No kako su prijatelji platili porez unatoč njegovu protivljenju, vjerujem da se prestao opirati. Nikakvo suprotstavljanje niti ismijavanje nije za nj imalo težinu. Ništa mu nije značilo ako bi svi prisutni bili oprečnog mišljenja. Jednom je prigodom otišao u sveučilišnu knjižnicu da nabavi neke knjige. Knjižničar mu ih je odbio posuditi. G. Thoreau se obratio dekanu koji mu je iznio pravila i običaje, a prema kojima je posudba knjiga dopuštena studentima s tamošnjim prebivalištem, svećenicima koji su ondje studirali i nekim drugim mještanima u krugu šesnaest kilometara od koledža. G. Thoreau je objasnio dekanu da je željeznica ukinula stare mjere udaljenosti — da je knjižnica beskorisna, da, kao i dekan i koledž pod njegovim pravilima — da je jedina korist što je duguje koledžu njegova knjižnica — da je u tom trenutku ne samo njegova potreba za knjigama imperativ nego i da treba velik broj knjiga, te ga je uvjeravao kako je on, Thoreau, a ne knjižničar, njihov pravi skrbnik. Ukratko, dekan je uvidio da je molitelj tako nadmoćan a da se pravila doimaju tako smiješnima te mu je na koncu pružio povlasticu koja se u njegovim rukama otada pokazala neograničenom.

Nije bilo istinskijeg Amerikanca od Thoreaua. Njegova privrženost domovini i vlastitom položaju bila je nepatvorena, a odbojnost spram engleskih i europskih manira i ukusa gotovo je dosezala prezir. Nestrpljivo je slušao novosti ili bonmots napabirčene iz londonskih krugova, i premda je nastojao biti uljudan te su ga anegdote umarale. Svi ljudi samo oponašaju jedni druge, i to u sitnim pogledima. Zašto ne mogu živjeti što je odvojenije moguće i biti ljudi svak za sebe? Tražio je najpoduzetniju narav i želio je ići u Oregon, a ne u London. “U svim krajevima Velike Britanije”, zapisao je u dnevniku, “otkrivaju se tragovi Rimljana, njihove pogrebne urne, njihovi tabori, ceste, nastambe. Ali Nova Engleska barem nije osnovana na rimskim ruševinama. Ne moramo polagati temelje naših kuća na pepelu prijašnje civilizacije.”

No budući idealistom, koji je zastupao ukidanje ropstva, ukidanje pristojbi, gotovo i ukidanje vlasti, suvišno je reći kako je držao ne samo da ga aktualna politika ne zastupa nego i da je u gotovo jednakoj mjeri suprotstavljen svakovrsnim reformatorima. Ipak, plaćao je danak svome postojanom poštovanju prema Stranci protiv ropstva. Jednog je čovjeka, kojega je osobno upoznao, iznimno cijenio. Prije no što je o kapetanu Johnu Brownu izgovorena ijedna blagonaklona riječ, većini kuća u Concordu poslao je obavijest da će u nedjelju uvečer u javnoj dvorani govoriti o položaju i značaju Johna Browna te je pozvao sve ljude da dođu. Republikanski odbor, Abolicionistički odbor, poručili su mu da je to preuranjeno i da nije preporučljivo. Odgovorio je: “Nisam vas pitao za savjet, nego sam najavio da ću govoriti.” Dvoranu su već u rani sat ispunili ljudi sa svih strana, a njegovo iskreno veličanje junaka svi su s poštovanjem saslušali, mnogi sa simpatijom koja je iznenadila i njih same.

Za Plotina je rečeno da se sramio svoga tijela, a po svoj prilici je za to imao dobar razlog — jer tijelo mu je bilo lošim slugom te nije bio vješt u bavljenju materijalnim svijetom, kao što je često slučaj s ljudima apstraktnog uma. No g. Thoreau bio je obdaren nadasve prilagodljivim i upotrebljivim tijelom. Bio je niska stasa, čvrste građe, svijetle puti, snažnih, ozbiljnih plavih očiju i dostojanstvena izgleda, a lice mu je u poznijim godinama bilo prekriveno pristalom bradom. Osjetila su mu bila oštra, građa jaka i krepka, ruke snažne i vješte u uporabi oruđa. A tijelo i um bijahu mu u čudesnom skladu. Mogao je osamdeset pet metara točnije odmjeriti korakom nego drugi motkom. Noću je, govorio je, umio lakše pronaći put stopalima nego očima. Odoka je izvrsno mogao procijeniti mjere nekog stabla; umio je poput trgovca procijeniti težinu goveda ili praseta. Iz kutije s nabacanim olovkama mogao je hitro jednim zahvatom uzeti njih tucet. Bio je dobar plivač, trkač, klizač, veslač, a u jednodnevnom pješačenju vjerojatno je mogao nadmašiti većinu svojih zemljaka. Odnos njegova tijela prema umu bio je još bolji nego što smo natuknuli. Govorio je kako voli svaki korak koji učini. Dužina njegove šetnje u pravilu je određivala dužinu njegova pisanja. Zatvoren u kući uopće nije pisao.

Imao je snažan zdrav razum, poput onoga što ga Rose Flammock, tkalčeva kći u Scottovoj romanci, hvali u svoga oca govoreći kako nalikuje mjernom štapu koji, jednako dobro kao što mjeri prteno platno i damast, može mjeriti i goblene i zlatnu tkaninu. Snalazio se u svakoj prilici. Dok sam sadio šumska stabla, a za to sam pribavio četiri i po litre žirova, rekao je da će samo manji dio biti zdrav te ih je stao pregledavati i odabirati zdrave. No uvidjevši da to oduzima vrijeme, kazao je: “Mislim da će, ako ih sve staviš u vodu, dobri potonuti.” Taj smo pokus uspješno proveli. Znao je načiniti nacrt vrta, kuće ili štaglja; bio bi sposoban voditi “pacifičku istraživačku ekspediciju”; umio je dati razborit savjet glede najtežih privatnih ili javnih pitanja.

Živio je od danas do sutra, neopterećen i nesputan sjećanjem. Ako vam je jučer iznio nov prijedlog, danas bi vam iznio drugi, ne manje revolucionaran. Silno radišno i staloženo čeljade, kao i svi veoma organizirani ljudi, visoko cijeneći svoje vrijeme, doimao se jedinim dokonim čovjekom u gradu, vazda spreman za bilo kakav obećavajući izlet ili razgovor koji bi se otegnuo do kasnih sati. Njegov britki duh nikad nisu kočila vlastita mu pravila dnevne razboritosti, nego je uvijek bio pripravan za novu prigodu. Volio je i služio se najjednostavnijom hranom, no kad bi netko zagovarao biljnu hranu, Thoreau je bio mišljenja da je svaka prehrana tričavo pitanje, govoreći da “čovjek koji ustrijeli bizona živi bolje od čovjeka smještenog u Graham Houseu”. Govorio je: “Možete spavati pokraj željezničke pruge a nikad ne biti ometeni: narav dobro zna koji su zvukovi vrijedni pozornosti te je odlučila ne čuti zvižduk lokomotive. Ali stvari poštuju predan um i nikad ne prekidaju mentalnu ekstazu.” Zabilježio je što mu se opetovano događalo: kad bi, naime, izdaleka dobio kakvu rijetku biljku, ubrzo bi u svojim obilascima našao istu takvu. A ti sretni slučajevi koji se događaju samo dobrim igračima događali su se njemu. Jednog je dana odvratio nekom strancu koji se u šetnji s njime raspitivao gdje se mogu naći indijanske strelice: “Posvuda”, i, sagnuvši se, smjesta podignuo jednu s tla. Na brdu Washingtonu, u Tuckermanovoj guduri, Thoreau je gadno pao i uganuo gležanj. U času dok se podizao, prvi put je ugledao lišće biljke Arnica mollis.

Njegovim krepkim zdravim razumom, oboružanim snažnim rukama, oštrim zapažanjima i čvrstom voljom, ipak se ne može objasniti nadmoć koja je zračila iz njegova jednostavnog i skrovitog života. Moram dodati ključnu činjenicu da je u njemu bilo izvanredne mudrosti, svojstvene rijetkom soju ljudi, koja mu je materijalni svijet otkrivala kao sredstvo i kao simbol. To je otkriće, koje pjesnicima kadšto podaruje sporadičnu i isprekidanu svjetlost, služeći im kao ukras u pisanju, u njemu bilo vazda budni uvid; i kakve god ga mane ili prepreke temperamenta mogle zamračivati, nije bio slijep za nebesku viziju. Jednom je u mladosti kazao: “Drugi svijet je sva moja umjetnost; moje olovke neće risati nijedan drugi; moj džepni nož neće rezbariti ništa drugo; ne rabim ga kao sredstvo.” Bila je to muza i duh koji je upravljao njegovim stavovima, razgovorom, proučavanjima, radom i tokom života. To ga je činilo pronicavim sucem ljudi. Otprve bi odmjerio svoga sugovornika i, premda neprijemčiv za neke istančane crte kulture, mogao je veoma dobro odrediti njegovu težinu i kalibar. A to je u razgovoru s njime katkad ostavljalo dojam genijalnosti.

Predmet o kojemu je bila riječ shvaćao je na prvi pogled te je uviđao ograničenja i siromaštvo onih s kojima je razgovarao, pa se činilo kanda takvim strašnim očima ništa nije skriveno. Opetovano sam upoznavao mlade ljude u kojih bi se u trenutku stvorilo uvjerenje da je to čovjek kojega su tražili, čovjek nad ljudima, koji im može reći sve što trebaju činiti. On se prema njima nikad nije odnosio nježno, nego nadmoćno, poučno, prezirući njihovu tričavost — veoma sporo ili im uopće ne obećavajući svoje društvo u njihovoj kući, pa čak ni u svojoj. “Zar nije htio šetati s njima?” “On to nije znao. Ništa mu nije bilo tako važno kao šetnja; nije tratio šetnje na društvo.” Ugledni pojedinci nudili su mu se da ga posjete, ali on ih je odbijao. Prijatelji koji su mu se divili nudili su mu da ga o svom trošku odvezu do rijeke Yellowstone, u Zapadnu Indiju, u Južnu Ameriku. No premda su bila nadasve ozbiljna i promišljena, njegova odbijanja, u posve novim odnosima, podsjećaju na odgovor onoga kicoša Brummela gospodinu koji mu je ponudio svoju kočiju za prijevoz po pljusku: “Ali čime ćete se onda vi voziti?” — a kakvih se samo optužujućih šutnji, kakvih pronicavih i neodoljivih govora koji su slamali svaku obranu njegovi drugovi mogu sjetiti!

G. Thoreau se takvom bezostatnom ljubavlju posvećivao poljima, brdima i vodama svoga rodnog mjesta te ih je učinio poznatima i zanimljivima svim pismenim Amerikancima, kao i ljudima preko mora. Rijeku na čijim se obalama rodio i umro poznavao je od izvora do stjecišta s Merrimackom. Tijekom brojnih godina na njoj je obavljao ljetna i zimska promatranja, u svako doba dana i noći. Do rezultata nedavnog istraživanja Povjerenstva za vodu što ga je imenovala država Massachusetts on je nekoliko godina prije bio došao privatnim eksperimentima. Sva zbivanja u njenom koritu, na obali i u zraku ponad nje; ribe, njihovo bacanje ikre i mrijestilišta, njihove navade i hrana; lojkine mušice koje ispunjavaju zrak određene večeri jednom u godini i koje te ribe proždiru tako grabežljivo da mnoge ugibaju od prejedenosti; stožaste hrpe kamenja u riječnim plićacima, golema jata, od kojih će poneko katkad prepuniti kolica; ptice koje posjećuju rijeku, čaplja, patka, gnjurac, štekavac; zmija, bizamski štakor, vidra, svizac i lisica na obalama; kornjača, žaba, gatalinka i šturak koji ozvučuju obalu — bili su mu odreda poznati te su tako reći bili njegovi sumještani i bližnji, i stoga je osjećao besmislenost i nasilje u bilo kakvoj priči o jednom od njih zasebno, a pogotovo o njihovim dimenzijama mjerenim u centimetrima, ili u izlaganju njihova kostura, ili pak primjerku kakve vjeverice ili ptice u alkoholu. Rado je govorio o ponašanju rijeke, kao da je i ona sama punopravno biće, ali s točnošću i uvijek s obzirom na promatrane činjenice. Kao i rijeku, jednako dobro poznavao je jezera u tom kraju.

Jedno od oruđa kojima se služio, njemu važnije od mikroskopa ili spremnika s alkoholom za druge istraživače, bio je hir koji se u njemu razvijao iz užitka, no koji se uobličavao u nadasve ozbiljnim tvrdnjama, naime veličanje vlastita grada i okolice kao najpoželjnijeg središta za promatranje prirode. Ustvrdio je da flora Massachusettsa obuhvaća gotovo sve važne biljke u Americi — većinu hrastova, većinu vrba, najbolje borove, jasen, javor, bukvu, orah. Vratio je Kaneovo Arktičko putovanje prijatelju od kojega ga je posudio uz primjedbu da bi se “većina zabilježenih fenomena mogla promatrati u Concordu”. Činilo se kao da je pomalo zavidan na pol, zbog podudaranja svitanja i zalaska Sunca, ili zbog petominutnog dana nakon šest mjeseci: veličanstvene činjenice koju mu Annursnuc nikad nije priuštio. Na jednoj od svojih šetnji naišao je na okrečac i rekao mi da još očekuje naći Victoriju regiju u Concordu. Bio je branitelj autohtonih biljaka i priznavao je da mu je draži korov nego uvezene biljke, kao i Indijanac naspram civilizirana čovjeka, te je s užitkom primjećivao kako je vrbov kolac za grah u susjeda narastao viši od njegova graha. “Gledaj ovaj korov”, govorio je, “što ga milijun seljaka svako proljeće i ljeto okapa, pa ipak je prevladao i upravo se sada pobjednički stere svim putovima, pašnjacima, poljima i vrtovima, takva je njegova krepkost. Vrijeđamo ga vulgarnim imenima — loboda, pelin, mišjakinja, hruščica.” Pa veli: “Te trave imaju i gizdava imena — ambrozija, zvjezdača, bjelolist, perjanica itd.”

Držim da njegova sklonost da sve pripisuje meridijanu Concorda nije potjecala iz bilo kakva neznanja ili omalovažavanja drugih dužina i širina, nego je bila živahan izraz njegova uvjerenja da je svejedno koje je mjesto posrijedi te da je najbolje mjesto za svakoga ono na kojemu upravo jest. Jednom je to izrazio ovako: “Mislim da se čovjek od tebe nema čemu nadati ako ti ovaj komad zemlje pod nogama nije slađi za jelo od bilo kojega drugog na ovom svijetu ili na bilo kojem svijetu.”

Drugo oružje kojim je svladavao sve prepreke u znanosti bilo je strpljenje. Znao je nepomično sjediti na kamenu dok se ptica, gmaz, riba koja se udaljila od njega ne bi vratila i nastavila s uobičajenim ponašanjem, dapače prišla mu iz znatiželje i stala ga promatrati.

Bio je užitak i povlastica hodati s njim. Poznavao je zemlju kao lisica ili ptica i slobodno prolazio njome vlastitim putovima. Poznavao je svaku stazu u snijegu ili na zemlji, znao koji je stvor išao tim putom prije njega. Takvom se vodiču čovjek mora smjerno potčiniti, a nagrada je bila velika. Pod rukom je nosio staru kajdanku za prešanje biljaka, u džepu dnevnik i olovku, dalekozor za ptice, mikroskop, nož na sklapanje i uzicu. Nosio je slamnati šešir, čvrste cipele i jake sive hlače radi svladavanja hrastove šikare i tetivike te penjanja po stablu do jastrebova ili vjeveričina gnijezda. Gacao je jezerom u potrazi za vodenim biljkama, a snažne noge bile su značajan dio njegove opreme. Na dan o kojemu govorim tražio je biljku Menyanthes, otkrio je kako se prostire širokim jezerom i, pregledavši cvjetiće, ustanovio da je već pet dana u cvatu. Iz džepa na prsima izvadio je dnevnik i pročitao imena svih biljaka koje bi trebale cvasti toga dana, o čemu je vodio račune kao bankar kad mu dospiju mjenice. Cypripedium nije na redu do sutra. Držao je da bi, kad bi se probudio iz transa u toj močvari, za dva dana mogao po biljkama točno reći koje je doba godine. Uokolo je letjela crvenorepka, a za njom i krasne debelokljune zebe, čiji sjajni grimiz “navodi nesmotrena promatrača da otare oči” i čiji je lijepi, jasni pjev Thoreau usporedio s pjevicom koja se riješila promuklosti. Ubrzo je začuo glasanje koje je pripisao pjevu noćnog pjevača, ptice koju nikad nije identificirao, za njom je tragao dvanaest godina, a svaki put kad bi je vidio ponirala je u neko stablo ili grm te ju je bilo uzaludno tražiti; to je jedina ptica koja jednako pjeva danju i noću. Rekoh mu da se mora paziti da je ne pronađe i opiše, kako se ne bi dogodilo da mu život više nema što pokazati. Rekao je: “Na ono za čim tragaš cijeloga života jednoga ćeš dana nabasati u punini, na cijelu obitelj za ručkom. Tražiš to kao san, a čim ga nađeš postaješ njegovim plijenom.”

Njegovo zanimanje za cvijeće i ptice bijaše duboko usađeno u njegovu duhu i povezano s prirodom — a smisao prirode on nikada nije nastojao odrediti. Nije htio raspravu o svojim zapažanjima ponuditi Prirodoslovnom društvu. “Zašto bih? Kad bih opis odvojio od njegovih veza u mome duhu, on za mene više ne bi bio istinit niti valjan; a oni ne žele ono što mu pripada.” Njegova moć opažanja kanda je ukazivala na dodatna osjetila. Vidio je kao da gleda mikroskopom, čuo kao uz pomoć roga za nagluhe, a njegovo je pamćenje bilo fotografski popis svega što je vidio i čuo. Znao je, međutim, bolje od ikoga da nije važna činjenica, nego utisak odnosno učinak te činjenice na um. Svaka je činjenica blistavo počivala u njegovu umu, kao znamen poretka i ljepote cjeline.

Njegova sklonost prirodoslovlju bila je organska. Priznao je da se katkad osjeća kao pas tragač ili leopard i da bi, da je bio rođen među Indijancima, bio lovac na krzna. No, sputan kulturom Massachusettsa, odigrao je tu igru u blagom obliku botanike i ihtiologije. Njegova bliskost sa životinjama podsjećala je na ono što Thomas Fuller bilježi o apiologu Butleru: “Ili je on govorio pčelama, ili su pčele govorile njemu.” Zmije su mu se uvijale oko nogu, ribe mu plivale u ruke te ih je vadio iz vode; vukao je svisca za rep iz njegove jame i štitio lisice od lovaca. Naš je prirodnjak bio savršeno velikodušan, nije imao tajni: odveo bi vas do čapljina skrovišta, ili čak do svoje najhvaljenije botaničke močvare — možda znajući da je više nikad nećete moći naći, ali ste ipak voljni riskirati.

Nijedan mu koledž nije ponudio diplomu ili profesorsku katedru; nije bio dopisni tajnik, istraživač niti čak član ijedne akademije. Možda su se ta učena tijela pribojavala satire u njegovoj prisutnosti. No malo je tko imao toliko znanja o tajnama i duhu prirode, a nitko u široj i pobožnijoj sintezi. Nije, naime, gajio ni trunke poštovanja spram mnijenja bilo kojeg čovjeka ili skupa ljudi, već je štovao isključivo istinu samu; a kako je posvuda među akademskom čeljadi otkrivao težnju k snishodljivosti, u njemu se stvaralo nepovjerenje. Njegovi su ga sumještani s vremenom počeli štovati i diviti mu se, dok su ga u početku znali samo kao čudaka. Farmeri koji su ga zapošljavali kao mjernika ubrzo su otkrivali njegovu rijetku preciznost i vještinu, njegovo poznavanje njihova zemljišta, stabala, ptica, indijanskih ostataka i sličnog, što mu je omogućavalo da svakom farmeru kaže više nego što je prije znao o vlastitu posjedu, pa bi ovaj pomalo počeo osjećati kao da g. Thoreau ima veća prava na tu zemlju nego on sâm. Osjećali su i nadmoć čovjeka koji se obraćao svim ljudima s urođenim autoritetom.

Concord obiluje indijanskim ostacima — vršcima strelica, kamenim dlijetima, tučcima i grnčarskim krhotinama, a na riječnoj obali velike gomile ljuštura školjaka i pepela obilježavaju mjesta koja su urođenici pohodili. Te i sve druge okolnosti vezane za Indijanca bile su važne u njegovim očima. Maine je posjećivao poglavito iz ljubavi prema Indijancima. Sa zadovoljstvom je promatrao izradu kanua od kore drveta i okušavao se u njihovu upravljanju na brzacima. Bio je radoznao u vezi s pravljenjem kamenih šiljaka za strelice, a u svojim posljednjim danima zadužio je mladež koja se zaputila prema Stjenjaku da nađe Indijanca koji mu je mogao reći: “Vrijedilo je otići u Kaliforniju to naučiti.” Povremeno bi mala skupina Indijanaca Penobscot posjetila Concord i na nekoliko tjedana ljeti razapela šatore na riječnoj obali. Nije se propuštao upoznati s najboljima među njima, premda je dobro znao da je postavljanje pitanja Indijancima jednako ispitivanju dabrova i zečeva. Za svoga posljednjeg posjeta Maineu imao je veliko zadovoljstvo biti s Josephom Polisom, oštroumnim Indijancem iz Oldtowna, koji mu je nekoliko tjedana bio vodičem.

Jednako su ga zanimale sve prirodne činjenice. Dubina njegova zapažanja nalazila je slične zakonitosti u čitavoj prirodi, i ne poznajem nijednog genija koji je tako hitro izvodio opći zakon iz jedne činjenice. Nije bio stručna cjepidlaka. Oko mu je bilo otvoreno za ljepotu a uho za glazbu. Nije ih nalazio tek u rijetkim prilikama, nego gdje god je išao. Najboljom je držao glazbu jednostavnih zvukova i nalazio poetski nagovještaj u brujanju telegrafske žice.

Njegovo pjesništvo moglo je biti dobro ili loše; bez sumnje mu je nedostajala lirska lakoća i tehnička vještina, ali u svojoj duhovnoj percepciji imao je izvor poezije. Bio je dobar čitatelj i kritičar, a njegova prosudba pjesništva bila je temeljita. Nije se mogao prevariti u vezi s prisutnošću ili odsutnošću poetskog elementa u bilo kojoj kompoziciji, a njegova žeđ za istim činila ga je nehajnim, a možda i prezrivim spram površnih ljupkosti. Previđao je mnoge delikatne ritmove, ali bi uočio svaku živu strofu ili stih u knjizi te je dobro znao gdje naći jednak poetski čar u prozi. Bio je tako zaljubljen u duhovnu ljepotu da je sve stvarno zapisane pjesme veoma slabo cijenio. Divio se Eshilu i Pindaru, ali je, kad ih je netko hvalio, kazao da Eshil i Grci opisujući Apolona i Orfeja nisu dali pjesme, barem ne dobre. “Nisu trebali ganuti stabla, nego ispjevati bogovima takvu himnu koja bi im sve njihove stare nazore ispjevala iz glave a nove pustila unutra.” Njegovi vlastiti stihovi često su nedotjerani i manjkavi. Zlato još ne teče čisto, troskavo je i sirovo. Majčina dušica i mažuran još nisu med. No ako mu nedostaje lirske finoće i tehničkih odlika, ako i nema pjesničkog temperamenta, nikad mu ne manjka uzročnih misli, što pokazuje da mu je genij bio nadmoćan talentu. Znao je vrijednost imaginacije kad je riječ o oplemenjivanju i utjesi u ljudskom životu te je rado prevodio svaku misao u simbol. Činjenica koju kažete nema vrijednost, nego samo dojam. Stoga je njegova prisutnost bila poetska, uvijek je dražio znatiželju da dublje spozna tajne njegova uma. Imao je mnogo rezervi, nevoljkost da profanim očima pokaže ono to je u njegovima još bilo sveto, i dobro je znao kako svoje iskustvo zaodjenuti poetskim velom. Svi čitatelji Waldena sjetit će se mitskog zapisa o njegovim razočaranjima:

“Davno sam izgubio psa tragača, konja riđana i grlicu, i još tragam za njima. Mnogim sam putnicima govorio o njima, opisujući njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog ili dvoje koji su čuli psa i toptanje konja te su čak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i činilo se da ih toliko čeznu naći kao da su ih sami izgubili.”

Njegove su zagonetke bile vrijedne čitanja, i priznajem da je, ako koji put i ne razumijem takvo izražavanje, ono dapače opravdano. Bogatstvo njegove istine bilo je takvo da nije vrijedilo njegova truda rabiti riječi uzalud. Njegova pjesma pod naslovom “Suosjećanje” otkriva nježnost pod tim troslojnim čelikom stoicizma i intelektualnu istančanost koju ona može pobuditi. Njegova klasična pjesma “Dim” podsjeća na Simonida, ali je bolja od svake Simonidove pjesme. Njegova je biografija u njegovim stihovima. Njegova uobičajena misao pretvara sve njegovo pjesništvo u himnu Uzroku uzrokâ, Duhu koji oživljuje njegov vlastiti i njime vlada:

Imadoh tek uši, a sluh sada stječem,
Vidim sada, prije imadoh tek oči;
Življah godine, s trenom sad tečem,
Negda tek učih, sad istinu lučim.

A još i više u ovim religioznim stihovima:

Upravo sada moj rodni je čas,
Istom sada života mog cvat;
Neću o ljubavi nekazanoj zdvajat,
Koju ni vrlina moja ni želja ne kupi,
Što snubila me mladog i sad me osvaja,
I u večer me ovu dovede da stupim.

Premda je u njegovu pisanju bilo stanovite razdražljivosti u odnosu spram crkava i svećenstva, bio je on osoba rijetke, blage i posvemašnje religioznosti, osoba nesposobna za ikakvu profanaciju, činom ili mišlju. Naravno, izdvojenost svojstvena njegovu originalnom mišljenju i življenju odvajala ga je i od društvenih religijskih formi. To nije ni za prijekor ni za žaljenje. Aristotel je to odavno objasnio rekavši: “Tko nadmaši svoje sugrađane u kreposti više nije dio grada. Njihov zakon nije za njega, jer je on zakon za sebe.” Thoreau je bio iskrenost sâma i svojim je svetim životom mogao učvrstiti vjeru prorokâ u etičke zakone. Bijaše to potvrdno iskustvo koje nije dopuštalo zanemarivanje. Govornik istine, bio je kadar razgovarati nadasve duboko i pomno; bio je vidar rana svake duše, prijatelj koji ne samo da je znao tajnu prijateljstva nego su ga gotovo obožavale one malobrojne osobe koje su mu se utjecale kao ispovjedniku i proroku te poznavale duboku vrijednost njegova uma i velikog srca. Držao je da se bez religije ili neke vrsti predanosti nije nikad postiglo ništa veliko te da zadrtom sektašu to valja imati na umu.

Njegove su vrline, dakako, ponekad odlazile u krajnost. Lako je u neumoljivu zahtjevu za točnom istinom što ga je upućivao svima razabrati izvor one krutosti koja je toga dragovoljnog pustinjaka činila još samotnijim nego što je želio. Sâm savršeno čestit, nije od drugih iziskivao ništa manje. Gadio se zločina, i nikakav ga svjetovni uspjeh u njegovim očima nije mogao pokriti. Prevaru je otkrivao u uglednih i uspješnih osoba jednako žustro kao i u prosjaka, i to s jednakim prezirom. U njegovu je ophođenju bilo takve opasne iskrenosti da su ga njegovi poštovatelji nazivali “onaj strašni Thoreau”, kao da je govorio i dok je šutio te je bio prisutan i kad bi se udaljio. Mislim da ga je strogost njegova ideala lišila zdrave dostatnosti ljudskoga društva.

Navada realista da u stvarima nalazi suprotnost njihovoj pojavi navodila ga je da svaku tvrdnju iznese kao paradoks. Stanovita antagonistička navika nagrđivala je njegovo ranije pisanje — retorički trik koji nije sasma nadrastao u kasnijem pisanju, a sastojao se od toga da bi očitu riječ i misao zamjenjivao njenom potpunom oprekom. Divlje planine i zimske šume veličao je zbog njihova domaćeg zraka, u snijegu i ledu nalazio je sparinu, a divljinu hvalio jer nalikuje Rimu i Parizu. “Bio je tako suh da biste ga mogli nazvati vlažnim.”

Sklonost uveličavanju trenutka, iščitavanju svih zakona prirode u jednom predmetu ili jednom spoju koji se nalazi pred očima, dakako, komična je onima koji ne dijele filozofovo shvaćanje identiteta. Za nj nije bilo nečega takvog kao što je veličina. Jezero je bilo mali ocean, Atlantik veliko jezero Walden. Svaku najsitniju činjenicu pripisivao je kozmičkim zakonima. Premda je htio biti pravedan, činilo se da ga progoni stalna pretpostavka kako današnja znanost s nepravom pretendira na potpunost te bi utvrdio kako su učenjaci propustili izdvojiti stanovitu biljnu vrstu, opisati sjeme ili izbrojati listiće čaške. “To znači”, odvratismo, “da te budale nisu rođene u Concordu; ali tko je rekao da jesu? Zadesila ih je neopisiva nesreća da su se rodili u Londonu, Parizu ili Rimu; ali, jadnici, učinili su što su mogli s obzirom na to da nikad nisu vidjeli Batemanovo jezero, Nine-Acre Corner ili jezero Becky Stow; osim toga, zašto si poslan na ovaj svijet negoli da dodaš to iskustvo?”

Da je njegov genij bio samo kontemplativan, bio bi on već sposoban za život, ali sa svojom energijom i praktičnom sposobnošću činio se rođenim za veliki pothvat i zapovijedanje; i toliko žalim zbog gubitka njegovih iznimnih moći djelovanja te ne mogu a da mu kao manu ne pripišem nedostatak ambicije. Uslijed tog je manjka, umjesto da upravlja cijelom Amerikom, bio na čelu berača borovnica. Mljevenje zrnja dobro je za svrhe današnjih mlinarskih carstava, ali na kraju godine to je ipak samo zrnje!

No te slabosti, zbiljske ili prividne, brzo su čiljile u neprestanom rastu jednoga tako krepkog i mudrog duha, koji je svoje poraze zasjenjivao novim trijumfima. Proučavanje prirode bilo je njegov trajni ponos te je nadahnjivalo njegove prijatelje znatiželjom da vide svijet njegovim očima i slušaju o njegovim pustolovinama. Zanimalo ih je sve.

Bilo je u njemu mnogo navlastite otmjenosti, premda se konvencionalnoj otmjenosti rugao. Tako nije mogao podnijeti da čuje zvuk vlastitih koraka, škripu šljunka; i stoga nikad nije od svoje volje hodao cestom, nego po travi, planinama i šumom. Osjetila mu bijahu oštra te je zapažao kako noću sve stambene kuće ispuštaju loš zrak, kao klaonice. Volio je čisti miomiris kokotca. Neke je biljke osobito cijenio, nadasve lopoč, zatim gorčicu, Mikaniju scandens, smilje i jedno lipovo drvo koje je posjećivao svake godine dok je bilo u cvatu, sredinom srpnja. Njuh je pri ispitivanju smatrao mjerodavnijim od vida — mjerodavnijim i vjerodostojnijim. Njuh, dakako, otkriva ono što je ostalim osjetilima skriveno. Njime je on otkrivao zemljanost. Uživao je u jeci i govorio da je to gotovo jedina vrsta bliskih glasova koje čuje. Toliko je volio prirodu, toliko je sretan bio u njenoj osami, da je postao silno kivan na gradove i otužnost što su je njihove rafiniranosti i vještine pridavale čovjeku i njegovu prebivalištu. Sjekira je uvijek uništavala njegovu šumu. “Hvala Bogu”, govorio je, “da ne mogu posjeći oblake!” “Svakovrsni likovi iscrtani su na plavom tlu tom vlaknastom bijelom bojom.”

Prilažem nekoliko rečenica preuzetih iz njegovih neobjavljenih rukopisa, ne samo kao zapise njegovih misli i osjećaja nego zbog njihove snage opisa i književne vrsnoće:

“Poneki dokazi na temelju indicija veoma su snažni, kao kad nađete pastrvu u mlijeku.”

“Klen je mekana riba, a okus joj je nalik posoljenome kuhanom smeđem papiru.”

“Mladić sakupi svoju građu da napravi most do Mjeseca, ili možebit palaču ili hram na zemlji, a sredovječan na koncu odluči od nje izgraditi drvenjaru.”

“Skakavac z-ći.”

“Vilinski konjici krivudaju niz potok Nut-Meadow.” “Šećer nije tako sladak nepcu kao zvuk zdravome uhu.” “Nabacio sam nešto jelova granja, a bogato, jetko pucketanje njegova lišća bijaše za uho poput gorušice, krckanje bezbrojnih regimenti. Mrtva stabla vole vatru.”

“Modrovoljka nosi nebo na svojim leđima.”

“Šarena pjevica leti kroz zeleno lišće kao da će ga zapaliti.”

“Ako želim konjsku strunu da od nje načinim kazaljku svoga kompasa, moram poći u staju; ali strunasti vrabac svojim oštrim okom dopire do puta.”

“Besmrtna voda, živa čak i na površini.” “Vatra je najsnošljivija treća strana.”

“Priroda je stvorila paprat samo zbog lišća, da pokaže što može učiniti na tom području.”

“Nijedno stablo nema tako lijepo deblo i tako krasno podnožje kao bukva.”

“Kako su te lijepe dugine boje dospjele u ljušturu slatkovodne školjke, zakopane u mulju na dnu naše tamne rijeke?”

“Teška su vremena u kojima su dječje cipele iz druge noge.”

“Strogo smo ograničeni na svoje ljude kojima dajemo slobodu.”

“Ničega se ne treba bojati toliko kao straha. Ateizam može utoliko biti mio i samome Bogu.”

“Kakav je značaj stvari koje možeš zaboraviti? Sitna pomisao grobar je cijelog svijeta.”

“Kako možemo očekivati žetvu misli od onoga tko nije imao sjetvu značaja?”

“Darovi mogu biti povjereni samo onome tko može pokazati brončano lice očekivanjima.”

“Tražim da budem rastaljen. Od kovina možete tražiti samo da budu blage prema vatri koja ih tali. One ne mogu biti blage ni prema čemu drugom.”

Botaničarima je poznat cvijet od istog roda kao naša ljetna biljka zvana smilje iliti srcopuc, kao što je Gnaphalium, koji raste na najnepristupačnijim liticama tirolskih planina, kamo se divokoze rijetko odvažuju stupiti, i zbog koje se lovac, namamljen njegovom ljepotom i svojom ljubavi (jer ga švicarske djevojke neizmjerno cijene), penje na litice da ga ubere te ga katkad nađu mrtva u podnožju s cvijetom u ruci. Botaničari ga nazivaju Gnaphalium leontopodium, Švicarci pak Edelweisse, što znači “plemenita čistoća”. Činilo mi se kao da Thoreau živi u nadi da će ubrati tu biljku, koja mu je po svim pravima pripadala. Razmjeri njegovih izučavanja bili su toliki te iziskuju dugovječnost, i utoliko smo manje bili pripremljeni za njegov nagli nestanak. Ova zemlja još ne zna, ili tek u najmanjoj mjeri zna kako je velikog sina izgubila. Silna je šteta što je otišao usred prekinute zadaće koju nitko drugi ne može dovršiti; u neku je ruku nedostojno za tako plemenitu dušu što je morala napustiti prirodu prije nego što se mogla pokazati svojim bližnjima u punom sjaju. No barem je on zadovoljan. Njegova duša bijaše sazdana za najplemenitije društvo; za svoga je kratkog života iscrpio mogućnosti ovoga svijeta; gdje god ima znanja, gdje god ima vrline, gdje god ima ljepote, on će naći dom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.