U obranu anarhizma | Robert Paul Wolff

III. ONKRAJ LEGITIMNE DRŽAVE

1. POTRAGA ZA LEGITIMNOM DRŽAVOM

Došli smo u slijepu ulicu u svojoj potrazi za održivim oblikom političkog udruživanja koje će uskladiti autonomiju pojedinca s legitimnom vlašću države. Prijedlog koji nudi pravo rješenje za tu sukobljenost, to jest jednoglasna izravna demokracija, toliko je ograničen u svojoj primjeni da ne nudi ozbiljnu nadu da se može ikad otjeloviti u stvarnoj državi. Dapače, na jednoglasnu se izravnu demokraciju prije može gledati kao na ograničavajuće rješenje nego kao na po sebi istinski primjer legitimne države, budući da ona svoj uspjeh ostvaruje samo tako što isključuje upravo sukobe mišljenja za čije je rješenje politika i stvorena.

Dakako, ugovorna je demokracija legitimna jer se temelji na obećanju građana da će se pokoravati njezinim zapovijedima. Doista, legitimna je svaka država koja se temelji na takvom obećanju. Ipak, sve takve države ostvaruju svoju legitimnost tako što građani gube svoju autonomiju te zbog toga nisu rješenje za temeljni problem filozofije politike. Većinska se demokracija poziva na dublje opravdanje od pukog izvornoga obećanja. Ona se predstavlja kao jedini za život sposoban oblik političke zajednice u kojemu vlada sâmo građanstvo i na taj način čuva svoju autonomiju prenijevši svoju individualnu autonomiju na državnu vlast. Nažalost, naše je ispitivanje različitih argumenata koji podupiru vlast većine otkrilo da je ta dodatna tvrdnja neutemeljena. O većinskoj bi se demokraciji moglo sve drugo reći osim toga da manjina ostaje slobodna i da sama upravlja sobom dok se pokorava većini.

Naš neuspjeh da pronađemo oblik političkog udruživanja koji bi spojio moralnu autonomiju i legitimnu vlast nije ishod nesavršenoga ljudskog razuma, niti strasti i osobnih interesa koji skreću čovjeka s puta potrage za pravdom i općim dobrom. Mnogi politički filozofi opisali su državu kao nužno zlo koje ljudima nameće njihova nesposobnost da ustraju na načelima moralnosti ili kao sredstvo jedne klase protiv drugih klasa u beskrajnoj borbi za osobnu prednost. Marx i Hobbes se slažu da će u zajednici ljudi dobre volje, u kojoj se svaki građanin rukovodi općim dobrom, država biti nepotrebna. Razlikuju se samo u stupnju svoje nade da se takvo sretno stanje ikad može ostvariti.

A naša dvojba ne potječe ni iz poznatih ograničenja uma i znanja koja tište sve, ali ponajviše iznimne ljude. Moglo bi biti da se u tehnološki složenom svijetu samo nekolicina ljudi može nadati da će svladati glavna politička pitanja dovoljno dobro da ima o njima izvorna osobna uvjerenja. Postulirajući društvo racionalnih ljudi dobre volje, ipak smo eliminirali takve dobro znane prepreke potpuno pravednoj državi. Veličinu našeg problema naznačuje naša nesposobnost da riješimo dvojbu o autonomiji i vlasti čak i u utopijskom društvu! Sve u svemu politički su filozofi pretpostavljali da je utopija logički moguća, ma koliko da su sumnjali da je čak i marginalno vjerojatna. Ali tvrdnje ovoga ogleda sugeriraju da pravedna država zapravo spada u kategoriju kvadrature kruga, oženjenoga neženje i neosjetljivosti osjećaja.

Ako su autonomija i vlast autentično nespojive, samo su nam dva smjera otvorena. Moramo ili prigrliti filozofski anarhizam i odnositi se prema svakoj vlasti kao prema nelegitimnom tijelu čije zapovijedi moramo prosuđivati i procjenjivati u svakom pojedinačnom slučaju prije nego što im se pokorimo; ili moramo odustati od donkihotovske potrage za autonomijom u političkom carstvu i pokoriti se (implicitnim obećanjem) svakom onom obliku vlasti koji nam se u danom trenutku učini najpravednijim i najblagotvornijim. (Ne mogu odoljeti da ne ponovim još jedanput da ako krenemo tim smjerom, nema univerzalnog ili a priori razloga da se prije vežemo za demokratsku vlast nego li za bilo koju drugu vrstu vlasti. U nekim bi situacijama moglo biti mudrije iskazati lojalnost dobrohotnoj i učinkovitoj diktaturi nego demokraciji u kojoj tiranska većina nameće odluke nezaštićenoj manjini. A u onim slučajevima kad smo se zakleli pokoriti se vlasti većine, neće biti dodatne obvezujuće sile ponad one koja bi bila prisutna da smo svoju lojalnost obećali kralju!)

Ne dolazi u obzir odustati od odanosti moralnoj autonomiji. Ljudi nisu ništa bolji od djece ako će ne samo prihvatiti vlast drugih zbog sile nužde, nego će je svojevoljno prigrliti te izigrati svoju dužnost da neprekidno odvaguju stvarnu vrijednost svojih djela. Kad se predam drugome u ruke i dopustim mu da određuje načela prema kojima ću se ponašati, odričem se slobode i razuma koji mi podaruju dostojanstvo. Tada sam kriv za ono što bi Kant možda nazvao grijehom svojevoljne heteronomije.

Učinit će se da nema drugoga izbora nego prigrliti anarhističku doktrinu i kategorično poreći svako polaganje prava ove ili one osobe na legitimnu vlast. Ipak, priznajem da nisam usrećen zaključkom da jednostavno moram odustati od potrage za legitimnom kolektivnom vlasti. Možda bi imalo smisla reći nešto o dubljim filozofskim razlozima za tu nevoljkost.

Čovjek se suočava s prirodnim svijetom koji je neumanjivi drugi, koji stoji nasuprot njemu, neovisan o njegovoj volji i ravnodušan na njegove želje. Samo nas vjersko praznovjerje ili ludost idealističke metafizike mogu ohrabriti da pretpostavimo da će se priroda na kraju pokazati razumnom, ili da oprečnost čovjeka i objekata mora u načelu biti premostiva. Čovjek se suočava i s društvenim svijetom koji se čini drugačiji, koji se čini kao da stoji nasuprot njemu, barem djelomice neovisan o njegovoj volji i često mušičav u izigravanju njegovih želja. Je li isto tako ludo pretpostaviti da se tu oprečnost može nadići i da čovjek može tako savršeno pobijediti društvo da ga učini prije svojim oruđem nego svojim gospodarom? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo odrediti je li ta pojavna objektivnost društva također stvarnost, ili je možda tu, u carstvu institucija i međusobnih odnosa, ljudsko otuđenje od društva koje njime dominira, neočekivano, slučajno i na kraju iskorjenjivo.

Svaki se pojedinac rađa u društvenom svijetu koji je već ustrojen prema regularnim predlošcima ponašanja i očekivanja. Isprva on je svjestan samo nekoliko osoba u neposrednom fizičkom okolišu te njihovih osobina i njihove pojave. Uskoro, malo dijete nauči očekivati da oni oko njega ponavljaju svoje ponašanje. Nešto kasnije, dijete počinje shvaćati da te bitne osobe imaju određene definirane uloge (majka, otac, učitelj, policajac) koje imaju i druge osobe u drugim situacijama (druga djeca isto tako imaju majke i očeve itd.). Učenje jezika samo pojačava tu svijest, jer je u riječ “otac” ugrađeno poimanje da može biti mnogo očeva za mnogo djece. Dijete sazrijeva i razvija ličnost poistovjećujući se s različitim nositeljima uloga u svojem svijetu i pounutrujući kao svoj, obrazac ponašanja i vjerovanja koji tvori sadržaj tih uloga. Ono postaje na taj način netko i također otkriva tko je, razmišljajući o mogućnostima koje mu život nudi. Karakteristično je da adolescent prolazi kroz razdoblje definicije svoje uloge tijekom kojega provizorno isprobava razne uloge kako bi provjerio koliko su mu primjerene. (To je možda opis nastao pod utjecajem suvremenog zapadnog iskustva. U nekim kulturama, naravno, nikad nisu nesigurni u vezi s ulogama koje vode u “krizu identiteta” jer je društvo odredilo koji će niz uloga pojedinac pounutriti i iživjeti. To za ovu raspravu ipak nije važno.)

Tako društveni svijet prezentira svakome pojedincu objektivnu zbilju s neovisnim postojećim strukturama baš kao što to čini i fizički svijet. Dijete uči gdje njegovo tijelo završava a počinju predmeti oko njega. Ono razlikuje između onoga što je pod njegovim nadzorom (različitih pokreta njegova tijela) i onoga što ne odgovara na njegovu volju. Na upravo isti način ono uči raspoznavati neukrotive stvarnosti njegova društvenoga okružja. Kad dječaka pitaju što bi htio postati, zapravo ga pitaju koju već postojeću društvenu ulogu želi usvojiti kao odrasla osoba. Njegov odgovor – da želi biti vatrogasac ili inženjer ili istraživač – naznačuje da savršeno dobro razumije narav pitanja. Mogao bi sebe vidjeti, barem u društvu poput našega, kao osobu koja ima određeni nadzor nad ulogama koje će usvojiti; ali ni onaj koji postavlja pitanje ni dječak neće pretpostaviti da ijedan od njih ima ikakav nadzor nad postojanjem i naravi samih uloga! Čak i pobunjenik protiv društva karakteristično izabire neku od postojećih uloga, bilo ulogu boema, ili bitnika ili revolucionara. Poput svih glumaca, takvi pobunjenici nose odjeću, žive u četvrtima i rabe jezik već prema ulozi koju su izabrali.

U svakom umjereno složenome društvu, društvene su uloge zauzvrat ustrojene prema čak dalekosežnijim obrascima ponašanja i vjerovanja, koje mi nazivamo “institucijama”. Crkva, država, vojska, tržište – sve su to redom takvi sustavi uloga. Karakteristična međudjelovanja sastavnih uloga neke ustanove ustanovljena su neovisno o određenim pojedincima, baš kao i same uloge. Na toj se razini složenosti ustroja, ipak pojavljuje fenomen koji silno povećava očitu objektivnost društvene zbilje, to jest ono što je poznato kao “paradoks neželjenih posljedica”. Svaka osoba u institucionalnoj strukturi ide za ciljevima i slijedi obrasce koje je barem djelomice za nju zacrtalo društvo – to jest, ti ciljevi i obrasci već postoje u trenutku kad ona na sebe preuzima ulogu te su joj oni prema tome dani. Pojedinac bi u svojim ulogama trebao biti kadar shvatiti odnos onoga što čini i rezultata toga djelovanja, premda se možda neće osjećati slobodnim promijeniti svoje ciljeve ili iskušati nova sredstva. U procesu međudjelovanja s drugim pojedinačnim obnašateljima uloga, doći će do dalekosežnijih rezultata koje ni jedna osoba u sustavu neće niti anticipirati niti posebice željeti. Te će se neželjene posljedice dakle očitovati u tih obnašatelja uloga kao nešto što nisu oni učinili, te će im se činiti objektivnima baš kao što su i prirodna zbivanja objektivna. Da navedemo klasičan primjer, budući da svaki poduzetnik nastoji povećati svoju dobit blago snizujući cijene, nadajući se da će tako osvojiti veći dio ukupnoga tržišta, tržišna cijena njegove robe stalno pada i svi doživljavaju pad profita. Ako uopće o tome i razmišlja, poduzetnik će vrlo karakateristično pretpostaviti da je upao u šake “pada tržišta”, što će reći prirodne ili objektivne sile nad kojom on nema nadzora. Čak i kada razvidi uzročnu vezu svojega individualnog čina snižavanja cijene i pada tržišne cijene, skloniji je smatrati sebe bespomoćnim da promijeni djelovanje “tržišnih zakona”. (Možda je vrijedno zapaziti da je, suprotno pretpostavkama klasične liberalne ekonomske teorije, poduzetnik podjednako tako u šakama društvenih sila kad igra ulogu kapitalista kao i kad osjeća pritisak tržišta. Čak i najuobičajenija interkulturna usporedba otkriva da je “ekonomski čovjek” društvena uloga specifična za određene kulture, a da nipošto nije prirodan čovjek koji se pojavljuje kad se maknu iskrivljujuće sile tradicije i praznovjerja.)

Iskustvo poduzetnika ponavlja se u beskraj, tako da ljudi počinju sebe zamišljati mnogo više robovima društva nego što su ikad bili robovi prirode. Ipak, njihovo je uvjerenje u temelju pogrešno, jer dok prirodni svijet uistinu postoji neovisno o ljudskim vjerovanjima i željama te mu zbog toga nameće ograničenje volje koje u najboljem slučaju može barem ublažiti ili se protiv njega boriti, društveni je svijet sam po sebi ništa i sastoji se uglavnom od ukupnosti navika, očekivanja, vjerovanja i obrazaca ponašanja sviju pojedinaca koji u njemu žive. Bez sumnje, sve dok ljudi ne poznaju sve strukture institucija u kojima odigravaju svoje različite uloge, bit će žrtve posljedica koje nitko nije želio; i, naravno, u mjeri u kojoj su ljudi suprotstavljeni jedni drugima svojim sukobljenim interesima, prevladat će oni kojima njihove institucionalne uloge daju prednost u moći ili u znanju u društvenoj borbi nad onima koji su razmjerno nepovlašteni. No, budući da je nesloboda svakoga čovjeka posve rezultat ili neznanja ili sukoba interesa, u načelu bi moralo biti moguće da društvo racionalnih ljudi dobre volje ukloni prevlast društva i podčini ga njihovoj volji onako kako to nije moguće kad je riječ o prirodi.

Razmotrimo kao primjer društvene ekonomske ustanove. Prvo, ljudi igraju nekoliko ekonomskih uloga (poljoprivrednik, obrtnik, trgovac, ribar) potpuno lišeni znanja o mreži međudjelovanja koja utječu na uspjeh njihovih napora i vode ih u niz odluka, dobrih ili loših, čiju strukturu i krajnji ishod oni ne mogu razaznati. Ti isti ljudi zamišljaju da su učahureni u niz nepromjenjivih ekonomskih uloga čiji su obrasci, nagrade i sistemski odnosi posve neovisni o njihovoj volji. Polako, kako sistemske međupovezanosti same postaju složenije i međusobno ovisnije, čovjek sve bolje razumije ekonomiju u cjelini, tako da, na primjer, poduzetnici počinju shvaćati da njihov profit ovisi o ukupnoj količini robe koju su proizveli oni i njihovi kolege kapitalisti i o akumulaciji pojedinačnih želja u odnosu na tu robu koje kolektivno tvore razinu potražnje. Prvu bi fazu u ovladavanju ekonomijom moglo jednostavno činiti otkriće takvih združenih veličina kao što su potražnja, opskrba, kamatna stopa, stopa zarade, pa čak i tržišna cijena. To jest, ljudi moraju otkriti da međudjelovanje mnogih pojedinačnih činova kupovine i prodaje uspostavlja jednu tržišnu cijenu, koja odražava odnos ponude i potražnje robe na tržištu. Tek kad shvati da postoji takva opća tržišna cijena, može čovjek početi razumijevati kako je ona određena. Tek onda mogu ljudi razmotriti mogućnost da cijena postane izravni objekt odluke te se tako napokon osloboditi tiranije tržišta.

Osim neznanja koje porobljuje čak i one koji su na položaju moći u ekonomiji (kapitaliste u laissez-faire sustavu), težnja za ostvarenjem osobnoga interesa rezultira izrabljivanjem i porobljavanjem onih čija je uloga u ekonomiji vrlo mala. Čak i najveća zamisliva prednost u poznavanju društvenih odnosa neće biti dovoljna da oslobodi sve ljude njihovih društvenih okova, osim ako je neće pratiti preobrazba osobnoga interesa u skrb za opće dobro. Ali kad bi se takvo utopijsko stanje i ostvarilo, tada bi ljudi sigurno jednom zauvijek ponovno osvojili zajednički proizvod, društvo, i barem bi se u ljudskome svijetu preselili iz carstva nužde u carstvo slobode. Kažu da su smrt i porezi jedine sigurne stvari u životu; pučka je to mudrost koja odražava duboko uvjerenje da ljudi ne mogu izbjeći tiraniji prirode ili društva. Smrt će uvijek biti s nama, podsjećati nas da smo stvorenja prirode. Ali porezi su, zajedno sa svim drugim instrumentima društvenog djelovanja, ljudski proizvod i moraju se prema tome na kraju pokoriti kolektivnoj volji društva racionalnih ljudi dobre volje.

Moralo bi sada biti jasno zašto nisam voljan prihvatiti kao konačne, negativne rezultate naše potrage za političkim poretkom koji će uskladiti vlast i autonomiju. Država je društvena institucija i prema tome nije ništa više od ukupnosti vjerovanja, očekivanja, navika i interaktivnih uloga svojih članova i podanika. Kad racionalni ljudi, punoga znanja o neposrednim i dalekim posljedicama svojega djelovanja, odluče osobni interes staviti na stranu i slijediti opće dobro, mora im biti moguće stvoriti oblik udruženja koji ispunjava taj cilj a da ne liši neke od njih moralne autonomije. Država, za razliku od prirode, ne može biti neiskorjenjivi drugi.

2. UTOPIJSKI POGLED NA SVIJET BEZ DRŽAVA

Provedbom de facto legitimne vlasti, države ostvaruju ono što Max Weber naziva imperativnom koordinacijom muških i ženskih masa. Do određene mjere, naravno, ta se koordinacija sastoji od manje-više dobrovoljnog podređivanja velikog broja ljudi institucionalnim mehanizmima koji su izravno suprotni njihovim interesima. Prijetnje nasiljem ili ekonomskim sankcijama imaju središnju ulogu u tome da se ljudi održe na liniji, premda je, kao što to Weber vrlo uvjerljivo tvrdi, mit o legitimnosti isto tako važan instrument dominacije.

Čak i kad ne bi bilo izrabljivanja i dominacije u društvu, i dalje bi u ljudskom interesu bilo dosegnuti visok stupanj društvene koordinacije, i zbog ekonomske učinkovitosti i zbog javnoga reda. U našoj trenutačno krajnje naprednoj fazi podjele rada, razmjerno mali lomovi u društvenoj koordinaciji mogu proizvesti slom protoka robe i uslužnih djelatnosti nužnih za održanje života.

Posljedično, valja se upitati bi li društvo ljudi koji su uvjereni u istinu anarhizma – u društvo u kojemu nitko ne bi zahtijevao legitimnu vlast niti bi itko povjerovao u takvo što da se i dogodi – moglo alternativnim metodama ostvariti odgovarajuću razinu društvene koordinacije.

Koliko vidim, tri su opće vrste cilja, osim dominacije i eksploatacije jednog segmenta društva u odnosu na drugi, zbog kojih bi ljudi mogli poželjeti da ostvare viši stupanj društvene koordinacije. Prvo, tu je kolektivna potraga za nekim izvanjskim nacionalnim ciljem poput nacionalne obrane, teritorijalne ekspanzije ili ekonomskog imperijalizma. Drugo, imamo kolektivnu potragu za nekim unutarnjim ciljem koji zahtijeva organizaciju i koordinaciju aktivnosti velikog broja ljudi, poput sigurnosti u prometu, da navedemo trivijalan primjer, ili rekonstrukcije naših gradova, da navedemo primjer koji nije tako trivijalan. Napokon, tu je održanje naše industrijske ekonomije čija je funkcionalna diferencijacija i integracija – da uporabimo sociološki rječnik – dovoljno uznapredovala da održava odgovarajuće visoku razinu proizvodnje. Postoji li način na koji bi se ti ciljevi ispunili a da to ne bude putem zapovijedi nametnutih prisilom i mitom o legitimnosti?

Trenutačno nemam potpun i koherentan odgovor na to pitanje, koje je na neki način najiskreniji test filozofije politike anarhizma, ali ću navesti nekoliko sugestija koje bi mogle biti plodan prilaz istraživanju.

Što se tiče pitanja nacionalne obrane i inozemnih vojnih pustolovina, čini mi se da se mnogo toga može reći o usvajanju sustava dobrovoljnoga pokoravanja vladinim direktivama. Ako pretpostavimo anarhističko društvo – to jest, društvo koje je ostvarilo razinu moralnoga i intelektualnoga razvoja na kojoj su nestala praznovjerna vjerovanja u legitimnost vlasti – onda će građanstvo biti savršeno sposobno slobodno izabrati da li da brani naciju i da li da to čini i izvan svojih nacionalnih granica. Samom vojskom bi se upravljalo na osnovi dobrovoljne odanosti i dobrovoljnoga pokoravanja naredbama. Dakako, mogao bi doći dan kad neće biti dovoljno dobrovoljaca da štite slobodu i sigurnost društva. Ali kad bi se to i dogodilo, bilo bi posve nelegitimno zapovijedati građanima da se bore. Zašto bi država i dalje postojala ako je njezino stanovništvo ne želi braniti? Tu na um pada kontrast između jugoslavenskih partizana i izraelskih vojnika, s jedne strane, i američkih snaga u Vijetnamu, s druge.

Ideja o dobrovoljnom pokoravanju vladinim direktivama nipošto nije nova, ali ona neizbježno potiče šokantnu reakciju da će iz svakog takvog postupka uslijediti društveni kaos. Moje je mišljenje da se prije praznovjerje nego razum krije iza te reakcije. Ja bih se osobno osjećao vrlo sigurnim u Americi u kojoj bi vojnici bili slobodni izabrati kada će se i za što boriti.

Dobrovoljno pokoravanje ići će prema tome da stvori dostatnu društvenu koordinaciju kako bi omogućilo kolektivnu potragu i za domaćim ciljevima. Osim toga, vjerujem da se mnogo toga može učiniti lokalnim, na zajednici utemeljenim razvojem konsenzusne ili opće volje kad je prije riječ o pitanjima kolektiva, nego o pojedinačnim interesima. U posljednjem odlomku svoje knjige Siromaštvo liberalizma ponudio sam pojmovnu analizu nekoliko oblika zajednice. Sada ću jednostavno dodati da ostvarenje vrsta zajednice koje sam u njoj analizirao zahtijeva dalekosežniju decentralizaciju američke ekonomije.

To me posljednje dovodi do najtežeg problema – naime, do održanja razine društvene koordinacije dostatne za naprednu industrijsku ekonomiju. Kao što su to Friedrich Hayek i mnogi drugi klasični liberalni politički ekonomisti istaknuli, prirodno djelovanje tržišta iznimno je učinkovit način koordinacije ljudskoga ponašanja na široj osnovi i to bez prisile ili poziva na vlast. Ipak je oslanjanje na tržište u temelju iracionalno jednom kad ljudi znaju kako ga kontrolirati da bi izbjegli njegove neželjene posljedice. Izvorni su laissez-faire liberali gledali na tržišne zakone kao objektivne zakone dobrohotne prirode; moderni laissez-faire liberali tvrde da i dalje brkamo prirodu i društvo, premda znamo kako podrediti tržište našoj kolektivnoj volji i odluci.

Samo krajnja ekonomska decentralizacija može dopustiti vrstu dobrovoljne ekonomske koordinacije koja je u skladu s idealima anarhizma i obilja. Trenutačno će, naravno, takva decentralizacija proizvesti ekonomski kaos, ali ako imamo jeftin, lokalni izvor moći i naprednu tehnologiju proizvodnje maloga omjera i ako smo osim toga voljni prihvatiti visok stupanj ekonomskog troška, mogli bismo biti sposobni raščlaniti američku ekonomiju u regionalne i subregionalne jedinice prikladne veličine da se njima može upravljati. Razmjena među jedinicama bit će neučinkovita i skupa – vrlo velika količina inventara, neelastičnost ponude i potražnje, znatan gubitak, i tako dalje. Ali zauzvrat, za tu cijenu, ljudi će imati povećanu slobodu da djeluju autonomno. Zapravo, takvo bi društvo omogućilo svim ljudima da budu autonomni čimbenici, dok u našem sadašnjem društvu samo nekolicina autonomnih ljudi živi parazitski na teret pokornih masa koje iskazuju strahopoštovanje prema vlasti.

Ova zapažanja nisu koherentna projekcija anarhističkoga društva, ali bi mogla poslužiti da nam se ideal čini manje pukom maštom utopijske filozofije politike.