Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

ČEKANJE

Da si barem školjka
uho svetog Petra
našla bih te možda na žalu
za oseke
kasno, potkraj ljeta, kada parobrodi otiđu.
V. Parun, Ivanja Reka

Ušao je u tramvaj i sjeo na sjedalo pored prozora. Mogla je vrlo dobro vidjeti njegovo lice. Poveći nos, visoko čelo. Oči koje su gledale u nju s nadom da bi se između njih dvoje još nešto moglo ili čak trebalo dogoditi. Nespretno se priljubio uz prozor kao da joj je želio dati do znanja da je tamo, da će izaći ako je to potrebno i da se više neće odvajati od nje. Jednu ruku podignuo je i mahnuo joj. Njegov dlan bio je topao dok je mirovao na njezinu tijelu u svim onim noćima, sa ili bez odsjaja mjesečine u njihovoj tijesnoj sobi.

Tramvaj je krenuo. Njegove oči, toliko smeđe da im nikada nije mogla pronaći zjenicu, zagledale su se u nju. Učinilo joj se da pogledom želi reći ono što ne može, nikako ne uspijeva na druge načine i približila mu se nekoliko koraka, rukom želeći dotaknuti tramvajsko staklo.

U trenutku kada je tramvaj ubrzao, više je nije mogao vidjeti, ali jedan, najkraći trenutak, ona je još vidjela njega: profil koji je s mješavinom zebnje i tuge gledao naprijed. Pomislila je da nikada nikoga neće toliko dobro poznavati, da nikada nikoga neće toliko pomno proučavati, da su oblik njegove glave ili izrazi njegova lica ono što poznaje najbolje od svega na svijetu. Nejasno je naslućivala da će se u godinama koje slijede u njoj svašta pomicati, bez pravila i smisla, kao kada dijete pomiče figurice po podu. Da će upoznati mnogo novih ljudi, da će je gledati mnoge oči, u zanosu ili ljutnji. Ali nešto, bile to obaveze, poslovi, promjene kanala komunikacija, možda djeca koju će roditi ili nove strasti kojima će se baviti, nešto će je spriječiti da ikada više nekoga proučava toliko pomno.

Tramvaj je polako klizio prema sljedećoj stanici.

Sada, čekala je svoj red ispred WC-a u kafiću prožetom mladenačkim glasovima. Opet je bila s njim, u slučajnom, kratkom susretu, nakon gotovo desetljeća. On ju je čekao na stolici da se vrati, gledajući pred sebe mirno kao spomenik.

Oko njega se stvorio poznati proziran omot od samoće koji nitko nije mogao probiti. Bila je to samo njegova samoća koju je uvijek ovijao oko sebe kao štit. Bio je omeđen svojim sporim hodom, svojim zamišljenim gledanjima u prazno. Sve ono što je nju žuljalo, njega je smirivalo. Vjerojatno su se zato tog, sada već pradavnog ljetnog dana i rastali.

Pričali su o tome što se kome događalo u ovom vremenu koje je prošlo, koje su prošli jedno bez drugoga. Bio je isti. I kada ga je slučajno srela ispred kafića u koji su zatim odlučili svratiti na kavu, bio je identičan kao kada ga je posljednji put vidjela. Zamrznut u vremenu i prostoru. Lik koji se ne mijenja ni za koga i ni zbog čega, možda čak ni za sebe samog. Nepomičan. Vječan.

Bila je sljedeća na redu. Pogledala je u veliko ogledalo koje je stajalo ispred vrata. Lice joj je djelovalo porculanski i mlado, kao da nisu prošle godine otkad se nisu vidjeli. Ne zna točno što ih je sprečavalo. On nije nazivao, ona nije inzistirala, ali nije prošao ni dan da je nešto ne bi podsjetilo na njega. Vlat trave. Sumrak, točnije sporost kojom se svjetlo povlačilo s predmeta. Način na koji bi susjed, oprezno i pažljivo, parkirao auto pred zgradom. Plavi tepih u izlogu, identičan onome kojega je pomno birao za njihov zajednički stan.

Provirila je prema stolici na kojoj je sjedio i čekao je i udahnula zrak koji joj je pluća napunio toplom vunom. Sjedio je opušteno i zadovoljno kao da pripada kafiću, stolici, njoj. Ruke je nespretno prekrižio u krilu, nikada nije znao kamo s njima. Ugledao ju je i nasmiješio se. Njegove oči boje drveta gledale su je usredotočeno.

To nisu bile oči okrenute ka sebi ili ičemu drugome. Kada bi gledale u druge ljude, na njih bi padala laka koprena distance koju je primjećivala samo ona i nije joj promicala čak ni u onim trenucima kada je gledao svoje najbliže: rodbinu, sestru, brata ili roditelje. Nije joj bilo jasno od čega se distancira i zašto, što su mu napravili ili što možda nisu, samo je vidjela tu promjenu. Pomak, malen, a značajan, gotovo presudan, u njegovu izrazu. A zatim, kada bi vratio pogled na nju, pojavila bi se prohodnost. Ili to možda nije bila prohodnost već, kao kod djeteta, povjerenje da ga ona nikada neće napustiti, da ga nikada neće iznevjeriti, da je ona, u vrtlogu svega ostaloga što nije bilo, sigurno tlo za njega.

A onda ga je iznevjerila i otišla. Rekao joj je da je u tom trenutku osjetio čistu tugu. Kao nikada prije i nikada poslije. Rekao je samo to – čistu tugu. Nije mu išlo s riječima, bolje se snalazio s brojkama. Pitala se koliko je dugo razmišljao o tom svom osjećaju da bi ga na kraju tako opisao. Nije se često zadubljivao u sebe, za razliku od nje. Ona je snatrila, pisala i promišljala, on radio, polako i tiho, na svemu što je želio, puneći prazna mjesta.

Nikada, ni prije ni poslije, nije tako duboko i mirno spavala kao s njim. Snovi su joj inače bili nemirni, prepuni buđenja, trzaja, pokušaja ponovnog tonjenja, dizanja, ispijanja vode, pušenja cigareta na balkonu, čitanja, pisanja, pregledavanja bilješki. U trenutku kada bi on zaspao, okrenuvši se obavezno na bok i grleći jastuk, ona bi se okrenula i zagrlila ga, utiskujući se u udubinu u njegovim leđima.

Kad god bi ga ugledala, osjetila bi neodoljiv, snažan poriv dati. Kao da sve ovisi o tome može li mu i koliko dati. I to iznutra, iz želuca, iz crijeva, iz utrobe. Vjerojatno trebamo napraviti dijete, mislila je tih, toliko davnih dana, kada je sve u vezi njih bilo potpuno nedvosmisleno. I to je vrsta davanja, mislila je: puštanja zajedničkom plodu da u njenoj utrobi provede devet mjeseci, a zatim da se napaja iz nje još toliko, ako ne i dulje. Da, to je bio sljedeći potez. Trebalo je krenuti u tom smjeru. Trebala mu je to reći. Trebala je to reći sebi. On je bio spreman. Nije u to sumnjala ni sekunde. Činilo se da je spreman oduvijek na to, na sve na trenutke koji tek trebaju doći, koji će za njega možda biti bolni, označavat će možda smrt, možda bolest, nepoznate gubitke. Nešto u njemu kao da je znalo i osjećalo sve što je bilo i što će biti.

Ali ona više nije bila sretna, pa je počela odlaziti. Udaljavati se. Govoriti kako više ne može, kako joj je potrebno nešto drugo. Tada je samo vidjela njegovu dragu glavu kako pokušava prodrijeti u nešto u što više nije bilo prolaza. Boja u njoj kao da se promijenila. Mislila je da će se za nju otvoriti novo svjetlo, ali otvorilo se samo nedostajanje, rupa koja se širi i puca na mnogo manjih rupa i uskoro više neće biti načina da se one začepe. Iz nje će sve iscuriti, tako joj se činilo.

Ponekad se vraćala u trenutke u kojima je još mogla nešto promijeniti. Bili su to trenuci koje je nazivala prijelomnima. U kojima su, recimo, stajali na velikom parkiralištu na istočnoj strani grada, njemu je vjetar mrsio kosu i unosio je u lice, stajao je pred njom dobroćudno i prepušteno tome hoće li ga poljubiti, hoće li mu reći da joj nedostaje. Ali ona bi samo mahnula i otišla. Nekada bi ostao stajati i gledati za njom.

Jednom je ugledala sijede vlasi u njegovoj kosi i to ju je prestravilo. Pitala se koliko je vremena prošlo da su već počeli tako, naočigled, starjeti? Tad ga je poželjela zagrliti jače nego ikada prije, reći mu da bi voljela da ostare zajedno, promatrati kako im čitava kosa postaje potpuno bijela, a lica izbrazdana borama. Ali nije. Nešto ju je uvijek vodilo na neko drugo mjesto, kao da ne smije predugo ostati s njim, pod njegovim utjecajem, zadovoljstvom, mirom, srećom.

A onda bi joj, čim bi dotaknula kvaku svog stana, ponovno nedostajao.

Njegove oči i dalje su mirno kružile po prostoriji dok je čekala svoj red. Uvijek su čekale da ona obavi sve što ima. Da odsanja. Da otplače. Vjerojatno bi je i sada mogao čekati zauvijek, pomislila je, ili barem dok se nešto ne pomakne duboko unutar njegove glave, tanka sklopka koja bi ga podsjetila da je vrijeme za odlazak. Prije nego što bi obukao svoj smiješni stari kaput, vjerojatno bi joj se sjetio ispričati još nekoliko stvari koje je radio prošlih godina, skromno i oprezno, kao da se boji da bi nešto od toga mogla krivo shvatiti, a ona bi tada poželjela sakupiti ga, blago odvidati svaki njegov dio i spremiti ih u veliku kutiju koju bi odnijela sa sobom i nikada se više od nje ne odvajala.

Kafić je počeo mijenjati boje jer se na njega počeo spuštati plašt tame. Iz svjetlosmeđe u tamnu. Boju zatvorenosti, nepomičnosti. Možda bi ih taj prostor mogao sačuvati od bilo kakvih daljnjih promjena i pomaka, pomislila je. Željela je da zrak oko njih postane toliko gust da se više nijedno ne može kretati kroz njega, da ne mogu izaći i uroniti u hladan i rijedak prostor grada, da ostanu na svojim stolicama, jedno nasuprot drugog, zagledani u bilo koji kutak prostora oko sebe ili vlastitih tijela, a zatim i jedno u drugo, zauvijek.

Lagano je kimnuo glavom, upozoravajući je da je djevojka prije nje izašla iz WC-a. Ušla je unutra i pokušala zamisliti da je ispred njih zajedničko zauvijek, da će se vratiti do stola i da će zajedno nastaviti u noć. Naslonila je ruke na umivaonik i sklopila oči. Željela je da se oko nje vrijeme zatvori kao njegov kaput kojeg je mnogo puta skidao i obavijao ga oko njezinih ramena kada joj je bilo hladno.

Izašla je i zatekla ga obučenog i spremnog na polazak. Plaćao je račun na šanku i njegovi su široki prsti gurali uzvraćene novčanice u džep. Okrenuo se prema njoj i, shvativši da je izašla, požurio skinuti njezinu jaknu s vješalice, a zatim joj pomoći obući je. Zatvorila je oči i odlučila još malo pričekati.

Od svega: zaštićenosti, zagrljaja, pogleda, od pogađanja njezinih raspoloženja, od beskrajne pouzdanosti koju je osjećala i kojoj nije vidjela kraj, od njezina tijela koje se uz njega oporavljalo, raslo i razvijalo u nešto lijepo i zdravo; od toplog pokrivača u koji ju je sakrio i nije puštao van jer nije bilo potrebe, od svih smjehova i hodanja i vožnji, kuhanja kave i povjeravanja i prepoznavanja i upoznavanja, ostale su samo dvije slike:

Penju se prema kući. Sunce im jako peče u glavu. Ona se želi izgubiti u moru barem na trenutak, uroniti glavu duboko i zatim izroniti, kosu prebaciti iza sebe kao u reklami za šampon. On hoda pored nje i voli ga dok hoda, ali to je ne spašava od samoće. Voli kako spava i kako je gleda i kako je umoran ili kako jede ih kako se smije, ali kada pokuša prodrijeti u njega, kao da prilazi zatvorenu krugu u koji nema pristup. Voli njegove oči jer su tople, i njegovu kosu, boju glasa i njegovu hranu. No ne shvaća postoji li nešto od njega za nju osim stalnog, toplog prisustva.

Nije sigurna je li to sve što treba.

Zatim, on sjedi pred televizorom i plače. Ne gleda program, samo pogrbljen plače jer shvaća da će ga napustiti. Kosa mu pada preko očiju dok rukama nespretno pokušava obrisati suze i ona u tom trenutku shvaća da ne postoji dirljiviji stvor u čitavu svemiru, da ga nikada neće prestati voljeti, da će ga voljeti dok ne umre.

Nastojala se držati tih trenutaka, slika, kao malih fotografskih bljeskova u svojoj glavi i ne razmišljati o nagomilanoj boli koja ju je čekala trenutak nakon što se rastanu ispred kafića.

Koja će se srušiti na njezina ramena kao tamni oblaci iznad planine prije nego što ispuste kišu.