Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

CIKLUS

Ritam ljuljačke prati ritam njezinih udisaja i izdisaja. Ako se odgurne jače, udisaji će postati dublji, a ljuljačka će se nastaviti njihati kao fino klatno. Samo će se škripanje pojačati, a udaranje o grane zazvučati kao stari drveni metronom.

Dok se ljulja, postoji predah. Nogama se odguruje od poda, a zatim one vise u zraku, obješene i opuštene, ni na nebu ni na zemlji, u pauzi od hodanja, stajanja, trčanja, ležanja i sjedenja, u letu koji to ipak nije. Stopala uživaju u novostečenoj slobodi, tijelo se ukopava u sebe, uguruje u plitku rupu, kao krtica odlazeći po zalihe snage.

Umor u njoj ostavlja duboke brazde, bore koje se grubo i slijepo urezuju na pogrešna mjesta. Sokovi više ne kolaju. Trebalo bi ih pokrenuti, ali ne zna kako. Trebalo bi piti ulje, maslinovo ili bučino, natašte, ujutro, za ten, za kilažu, za protočnost. Za vene, jer tko zna u kakvom su sada stanju i što se u njima nagomilalo i zatvorilo kao brana. Krv se više ne kreće slobodno kao brzaci. Stala je i čeka kao isušena bara. Ovo bljedilo koje je ne napušta danima ističe svaku njezinu žilu, svaku poru. Oči su joj kao dva crna gumba presječena po sredini, ruke kao šuplje grane; ako s njima udari po stolu, slomit će se. Prah će ispasti iz njih, morat će ih skupljati metlom.

Izvana se ništa ne vidi, sve je mekano, sjajno, sve je poput uglancanog stolića, nema toga što traži, nema kvrgavog, crnog, stranog, nečeg što ne pripada u nju. Što je to onda u njoj, što je isušuje?

Je li to bolest od koje nema bijega i nema povratka, bolest koja je svoje zube zarila negdje duboko u njenoj nutrini, ali koju ne može naći ma koliko je tražila, ma koliko gnjurila po sebi, plivala među svojim organima – jetrima, slezeni, srcu, plućima. Ili je nešto izvan nje, što posebnim mostom ulazi u nju, staklenim se stepenicama spušta i briše je kao spužvom, crta joj neravne linije među očima i po vratu. Ili je pak netko tko je okrzne usput, u prolazu, možda se nasloni na njezino rame, poljubi njezina usta, potapša je po obrazu?

Kako da metodom redukcije otkrije štetočinu? Kako da u svojem tijelu razdvoji sve utjecaje, struje, mirise i dahove koji kolaju oko nje? To bi moglo potrajati jako dugo, čak i godinama, a nema toliko vremena. Jednog dana mogla bi se probuditi s kožom i mesom u rezancima koji će ispadati s njezinih udova i ostavljati trag po podu kada pokuša otići do kupaonice isprati svu krv. Nijedan čaj, melem, lijek, kapsula, vitamin tu više neće pomoći. Kada jednom postane lopta izmiješanog mesa, tako posložena da će oči biti daleko od lica, prsti daleko od ruke, koljena daleko od nogu, neće biti povratka.

Ritam dizanja i spuštanja ljuljačke miluje je po cijelom tijelu, umornom, potrošenom tijelu, pluta oko njezina čela, odnosi male porcije boli iz njezinih očiju, vraća žile na njihovo mjesto. Zatim se spušta niže, do njezinog vrata, štitne žlijezde koja pulsira u maglovitom, snenom, iscrpljenom taktu, prima je u zahvat i nježno miluje prije nego se spusti još niže, pokušava obujmiti njezine grudi, zaliječiti bradavice, utrobu, prepone i, konačno, maternicu – samo središte iz kojeg sve ovo možda i proizlazi, sva bol i težina, središte šestarom ubodene točke iz koje je nastala kružnica, neuredna i nepravilna, blijeda i stišana: ona.

Postoji još barem polovina života koju treba proživjeti, postoje mirna jutra i vjetrovi koji će joj puhati u lice, sunce koje će joj kožu pržiti do usijanja, voda koja će joj oblijevati udove. Hoće li joj pokreti postajati sve teži, koraci sve sporiji, onemoćalost sve jača? Zašto je njezino tijelo rezigniralo, odustalo od jednostavnih rješenja i postalo teško, komplicirano i nejasno? Zašto su procesi koji dosad nisu bili upitni postali dio nereda i kaosa koji se širio organizmom iz različitih žarišta, male bombe koje su ravnomjerno eksplodirale u njoj? Ima li povratka u staro, u onu kožu koja je zategnuta i vlažna obavijala tijelo i nije brinula ni o čemu, nije osjećala da bi išta moglo krenuti po zlu – ili je ona zauvijek nestala? U kojem su točno trenutku bezbrižnost zamijenili briga, pitanja, neizvjesnost?

Možda je i ovo usporavanje vezivnih tkiva, organi koji traže više odmora, pauza i mira, probranije unose i iznose, veću njegu i disciplinu, također dio neminovnog procesa. Treba samo usvojiti ova nova, nametnuta pravila i pridržavati ih se.

Ljuljačka usporava, njezine noge spremne su dotaknuti tlo i pokrenuti se u novom ritmu. Još nekoliko minuta osjećat će ljuljanje u svojim kostima, želucu i glavi. Još nije spremna sići i prigrliti novu sebe u novoj punoći i pokretima. Još će se jednom prisjetiti ljuljanja iz kojeg je mogla iskočiti i istrčati, grabeći tankim dječjim nogama livadu, gutajući zrak malim ustima i zemlju tankim hodom, a zatim opet trčati, beskrajno preskakati konopac, osjećati znoj na svojoj koži i titranje u plućima. Čila, pokretna, neumorna. Zatim će ipak polako sići, provjeriti položaj svojih organa, zakriliti svoju suhoću, odsutnost sjaja i nemogućnost krčenja livade poskakivanjem, prihvatiti novu masivnost svog tijela i ograničenost udova.

Želi još samo jedno, prije nego dotakne tlo stranim, nesigurnim nogama: sjetiti se nečega s čime bi mogla usporediti osjećaj nemoći koja joj obavija tijelo, no sve čega se može sjetiti jest san koji je nedavno sanjala.

U njemu njezina majka na desetom katu nebodera u središtu grada u kojem su živjele, same, želi prijeći iz spavaće u dnevnu sobu kroz prozor, držeći se samo za njegov debeli vanjski zid koji se već dugo ljušti i otpada. Ona je djevojčica od deset godina, obučena u preveliku pidžamu na male zečeve i spremna za spavanje. No njezina majka nije mlađa. Na njezinu su tijelu bore, naslage godina i iskustva, napora i umora.

– Nemoj, mama – moli je – postoje vrata. Prijeđi iz sobe u sobu kroz vrata. Previsoko smo i samo je jedan trenutak nepažnje dovoljan da nestaneš u dubini.

– Navikla sam ovako – govori majka rezignirano i penje se na prozor.

Njezino poznato, nesigurno i ljuljajuće tijelo nestaje u mraku. Noć je bez zvijezda i majka izlazi u nju kroz prozor samo u bijeloj, tankoj spavaćici u kojoj se čini nemogućim balansirati igdje, pogotovo deset katova iznad zemlje. Pita se je li joj hladno, hoće li drhtati dok pokušava prijeći svoj put.

Majka tada s prozora pokušava dohvatiti balkon koji vodi u dnevnu sobu, ali samo hvata šakom u prazno, u duboki mrak. Ograda balkona je crna, crno na crnom i bez svjetla, pa se mala ona u strahu pita kako će majka to učiniti. Trči do stola pazeći da se ne saplete u pidžamu i pali svjetlo stolne lampe, pokušavajući joj na sve načine olakšati, ali majka to svjetlo ne primjećuje i poput životinje objema rukama grabi, sasvim naslijepo, crnu ogradu.

Vidi kako majka u trenutku pogrešnog pokreta gubi ionako nepostojeću ravnotežu, zaljulja se kao na nevidljivoj ljuljački i strovaljuje u crnu dubinu. Broji koliko će sekundi biti potrebno do pada i pita se jesu li te sekunde trenuci u kojima je majka još uvijek živa ili je, u trenutku kada joj se obje ruke odvoje od prozora i balkonske ograde, već može smatrati nestalom.