Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

DOVOLJNO DOBAR BRAK

Počela sam se buditi u pet ujutro. Ne zato što moram – moj posao to ne zahtijeva, ni djeca, a ni dužnosti oko kuće. Već, jednostavno, pet ujutro, grad se polako počinje kretati, zamagljen i zbunjen, sam sebi nejasan, a budim se i ja. Gledam svog muža kako spava pored mene na trbuhu, njegova kosa raskuštrana je posvuda i shvaćam s potpunom sigurnošću – to nije muž koji bi tu trebao biti. Osjećam to u svakoj svojoj koščici. Samo, ne mogu objasniti zašto je tako, ni tko bi točno trebao biti na njegovu mjestu.

Prije tog naglog i nejasnog buđenja sanjam nešto, svaki put isto, samo ni to nije dovoljno konkretno da bih mogla zapisati dijelove. Sanjam nekog drugog, konturu, sjenu ili lik drugog muškarca i kako je s njim sve u redu. Na mjestu. Kao hrana koja zasiti u potpunosti. Ispuni svaku rupu. Nema onog čudnog i nespoznatljivog, zbunjujućeg i „nedostajućeg“, kao sa suprugom, nakon tih naglih buđenja.

I tako svaki dan. Buđenje u pet ujutro i buljenje u muža. Njegove ruke, noge, trup. Dlanove. Kosu. Nešto je na njemu drugačije nego je bilo prije, na početku braka, pomišljala sam. Nisam mogla odrediti što. Dodirnula bih ga, nježno i lagano, jer svaki ga nagli pokret probudi. Njegova koža bila je, činilo mi se, jednako mekana ili gruba. Njegova kosa jednake teksture kao prije, valjda. Sjedila bih uz njega, skenirala ga kao da očima želim prodrijeti mnogo dublje od njegove kože, ali opet nisam vidjela ništa.

A zatim je krenulo dublje i šire. Nije bio u pitanju samo brak.

Pet ujutro i mržnja.

Duboka i široka mržnja. Prema prijateljima koje rade bolje plaćene poslove. Prema onima koje imaju više djece od mene, troje ili četvero, i nekako djeluju sretno s njima, kao da vode dječje vrtiće pune smijeha. Prema onima koje imaju samo jedno dijete i samo jednu brigu i samo jedan problem i samo jedno pitanje i samo jednu strepnju. Prema prijateljima koji nemaju ni brak ni djecu i samo besciljno bauljaju po gradu u jednoj ruci držeći sendvič, a u drugoj neko energetsko piće. Prema prijateljicama koje imaju više prijateljica, čitave grupe, čopore s kojima se svakodnevno dopisuju ili veselo tračaju na kavama. Prema onima kojima prijatelji i ne trebaju, koje samo kruže okolo, mjesečare, bez ikakvih problema suočavajući se sa životom same.

Zatim samo ležim. Jastuk je mokar od mog znoja. Moj će se muž uskoro probuditi. Mrzim jastuk i posteljinu, prerijetko je mijenjamo. Zašto je ne mijenjamo češće? I madrac je sav istrošen i star. Zašto ne kupimo novi madrac? Možemo si ga priuštiti.

Mrzim i taj bračni krevet. Mogli bismo imati mnogo bolji krevet.

Pokušavam zaspati, ali uvijek je prevruće ili pak prehladno. Ne znam kako se uspavati. Pijem vodu, ali usta su mi suha dok mi glavom prolaze sve te prijateljice, svi prijatelji, sve što se ikada događalo među nama. Besmislene, kratke scene i susreti koji nestaju, tope se u jutru.

Odlazim na WC, pažljivo, da ne probudim muža. To što ja ne mogu spavati i što osjećam da mu kosa, koža i tijelo nisu kao što su nekad bili, ne znači da i on mora patiti. Dok sjedim, osjećam peckanje dolje, u području svoje vagine, tako dugo netaknute. Razmišljam da priđem mužu i stavim njegove prste na nju. Bi li ih samo blago povukao ili bi uz to i zamumljao u snu? Vjerojatno oboje.

Ima i još nešto što me osobito uzrujava. Njegov miris – kao da to više nije njegov miris. Znam da to glupo zvuči, ali tako je. On više ne miriše na sebe, miriše na nekog starca, kiselo i pogrešno, nekoga tko se tu slučajno našao i zapravo ne znam što radi u mojem krevetu. Mirišu li tako samo njegova kosa i koža ili možda i zadah, nisam sigurna, ali to više nije ono što je bilo.

On ponekad osjeti da nešto nije u redu, pridigne se u krevetu i gleda me širokim i uplašenim očima.

– Jesi dobro? – pita.

Pomakne ruku kao da me želi zagrliti.

Odmaknem se od njega. Ni njegovo lice više nije isto. Bore su se usjekle u njega, čudne bore, na mjestima gdje ne bi trebao biti izboran, barem ne još.

Zatim ustukne.

– Zašto si ljuta na mene? – upita.

Ima dobru intuiciju, uvijek ju je imao. Znao je sve otpočetka našeg odnosa – da ću biti s njim, kada će me i kako zaprositi, a znao je i da ću pristati. Sve je znao, oduvijek. Sada zna da nešto ne valja. Oči su mu tužne. Zašto mu ovo radim? Ali ništa mu ne radim. Samo ga promatram. Danima. Primjećujem neke stvari, da, ali ne kažnjavam ga zbog toga.

Zbog čega bih ga uopće i kaznila? Ni ja ne razumijem što se događa. Kao da je netko u meni otključao pogrešna vrata, ona koja moraju ostati zaključana, i oslobodio divlje krdo. Moja blagost i moje zadovoljstvo koje su uvijek svi isticali, gdje su sada? – pitala sam se kroz debelu koprenu prezira. Činilo mi se da iz mojih očiju kroz mrak suklja vatra, prema mužu, ali i svemu ostalom.

Šutim. On se okreće na drugu stranu, njegova paperjasta kosa utiskuje se u jastuk. Zatvara svoje patničke oči. Kao da on uopće ima zbog čega patiti. Ostajem ležati i ne pomičem se. Izvana čujem glasove. Dan počinje. Mislim na kolege koji su napravili više, otišli korak dalje. Na one koji nisu, već zadovoljno sjede na svojim mjestima i čekaju da se dogodi nešto, makar to bio otkaz. Sjetim se kolegice s kratkom crnom kosom. Uvijek hoda sporo, kao da samo ona ima dovoljno vremena za sve, dok se mi ostali, zvrkovi, vrtimo po uredu. Za koga se to ona smatra? Nikada nije ubrzala korak. Ne bi požurila ni da na nju nalijeću auto i kamion zajedno. A uvijek sve stiže. Ne mogu prestati misliti o njoj. Jednom mi je rekla da sam se „popunila“. Kako se uopće usudila? Nasmiješila sam se, kao da je rekla nešto smiješno. To što ona ima četrdeset kilograma nikoga ne uznemirava ili, ako i primjećuju, nitko joj ništa neće reći, pogotovo ne nešto negativno. Ljutnja mi se skuplja pri vrhu glave i čini mi se da ću eksplodirati.

Okrećem se prema tom svom glupavom mužu. Spava, znam po ravnomjernom disanju. Budala. Da je malo jači, sposobniji, što ja znam. Možda onda ne bih razmišljala o svim tim kretenima s posla i uokolo. Imali bismo i bolji auto i kuću i taj nesretni krevet. Koga bi onda bilo briga za njih? Oni bi tada mislili na mene i na to kako puno zarađujemo i kako smo sretni i bili bi nam zavidni. Ali taj jadnik izborani, kad će on puno zarađivati? Nikada.

Dižem se i odlazim do WC-a. Poznato peckanje. To moje tijelo, počela sam i njega mrziti. Tako mi je teško hodati, kao da sam se udebljala dvadeset kila. Iako nisam, vaga ne pokazuje nikakve promjene. Možda u meni ostaje nekakav otrov koji ispijam iz same sebe preko dana, iz ovih nekoliko sati koje probdijem u mržnji.

Mržnja, taj donedavno strani osjećaj koji sam pripisivala slabićima, zavidnima. Kada sam to i ja postala, kako sam prešla crtu koja me od njih čitavo vrijeme dijelila?

A ona se samo nastavlja. Prema rodbini koja se odcijepila i više se ne javljaju kao i prema onoj koja se javlja još uvijek, majku im napornu, kao da mi njihovo javljanje treba. Moja se sestra udala za tipa koji je automehaničar. Mislila sam da je skrenula. Ona, obrazovana, ambiciozna i tip koji po cijele dane leži ispod automobila, prljav, umoran. Moj muž i ja, oboje uredski crvi, čudili smo se njihovoj različitosti, ne jednom. Nismo im dali više od godinu, dvije. Bila je to naša interna šala: „dajemo im godinu“. To je bila fraza iz filma koji nam je bio drag. No prošlo je već deset godina i ona je sve ponosnija na njega. Otvorio je svoju firmu, posao mu ide bolje nego ikada, a ona još uvijek djeluje uzbuđena njegovom prisutnošću – likom i djelom jednog automehaničara. Ne razumijem što je toj mojoj sestri, što vidi u njemu? Cijeni ona i mene i mog muža, barem se tako ponaša kad je pored nas, ali kada priča o tom svom muškarcu, oči joj sjaje kao da je otkrila blago. Još da je on nekakav sjajan čovjek, ne bih ništa rekla. Ali svaki put kad smo s njim, toliko viče da se pomalo bojim se da će polomiti stol za kojim sjedimo ili se potući s nekim od prolaznika. Kvragu, zašto je on impresionira?

A moj krotki muž, mali pas, pudla, bi li on ikoga mogao impresionirati? I je li to važno? Važno je samo da je meni dobar.

Da je brak dovoljno dobar.

Vraćam se u krevet i stavljam jastuk na glavu. Jastuk je mastan, a kosa mi je prljava. Oprat ću je sutra ujutro, ako stignem. Dva dana i već je treba prati, njegovati, češljati, nunati kao prokletu bebu. Kad sam kod beba, ne želim se dotaknuti i svoje djece. Oni su tek problem. Ostala djeca, djeca svih ostalih ljudi koje znam, sva su živa. Kad kažem živa, mislim živahna. Energična. Puna života. Moji spori loriji, nikad ne znaš što im je. Jesu li gladni, žedni, umorni, događa li im se nešto na psihičkoj bazi, jer fizički sve djeluje okej. Iako, „to se, gospođo, nikada ne zna“ kažu mi doktori kada ih zabrinuto pitam je li slučajno nastao kakav problem u razvoju. „Simptomi nečega ozbiljnijeg mogu se pojaviti i kasnije“. „Kada kasnije? U pubertetu?“ Pitam ih podrugljivo. Prije sam bila ljubazna s doktorima. Slušala sam sve što su govorili. No sada se i to počelo mijenjati. Gledam ih i iz očiju mi počinju frcati iskre. Nema smiješka. Ni na ulazu ni na izlazu. „Pa još su mali“, odgovaraju mi. „Jesu, mali su, ali zar se mnogo toga već ne može vidjeti? Ako postoje neki poremećaji, nešto na što valja upozoriti, valjda mi to možete reći?“ To ih sve pitam s ljutnjom. Oni sliježu ramenima.

Moj muž kaže da imaju takav temperament i gotovo. Misli da se previše brinem. Ja mislim da se on ne brine uopće, ni oko čega. Da može, sjedio bi u fotelji s novinama čitav dan i to bi bilo to. Ne bi ni jeo ni spavao. Lijenčina. Prije mi se sviđalo što se voli odmarati, što može biti miran, opušten. Ali sada…

Postaje mi vruće od jastuka, pa ga mičem s glave. A ponekad ga i ostavim na glavi, želim se preznojiti, želim zaspati u svom znoju, nadam se da ću se ujutro probuditi svježa, sretna i očišćena, kao od groznice.

Sestrin muž uvijek kaže: „moja žena“, kada govori o njoj. I on je na neki način ponosan na nju kao i ona na njega; na njezinu diplomu, odlično plaćen posao, besprijekoran stil. Na sve što u vezi nje ne razumije, valjda. Moj muž nikada ne kaže: „moja žena“. Uvijek me zove imenom, pred svima. Prije mi se to sviđalo, sviđalo mi se što me vidi kao osobu odvojenu od njega, ali sada mi to smeta. Kao da me zato što sam svoja, što imam svoj identitet, ne doživljava kao nekoga o kome treba brinuti, oko koga nekada možda treba biti i malo posesivniji ili, što ja znam, autoritativniji. Grublji.

Zašto grublji? – mislim, dok me živciraju ptice koje se počinju sve jače javljati, te proklete vrane koje su izabrale baš prostor ispred našeg prozora za svoja jutarnja okupljanja. Želim ih gađati i gledati kako padaju, jedna po jedna, i mekano dotiču tlo.

Vrtim se po krevetu, jastuk na glavu, jastuk s glave, ali ipak pažljivo jer ga ne želim probuditi. Nije ništa kriv, neka spava s tom svojom glavom obraslom u bujnu kosu. Jadan. Ne znam zašto stalno mislim da je jadan, nije li jadniji sestrin automehaničar, dvadeset i četiri sata dnevno ispod automobila, prljave ruke, lice, koža koja se ne može očistiti nikakvim sredstvima. Ali nije. Taj njen muž je svašta, ali nije jadan. Tjera on svoje i na kraju dobije sve što hoće. Nekada je to izluđuje, moju sestru. Ali mislim da joj se većinom sviđa. Ne znam kako na nju utječe to što nikada nema udjela u odlukama ni kako takva dinamika djeluje na njihove sinove, ali čini se da nemaju problema. A možda ih ni mi nemamo. Ili su naši problemi dobro skriveni, posuti pijeskom i zakopani u pustinjsko tlo? Što su oni, osim moje mržnje koja ubrzano postaje neprohodna prašuma, koja je narasla toliko brzo kao da je mutirala? Možda su djeca mlitava jer osjećaju da smo i mi mlitavi, da ništa od nas zapravo ne mogu očekivati, ništa novo, ništa živo. Možda samo čekaju da prođe vrijeme, kao što bi moj muž, da može, samo ležao i čekao svoj kraj, usput buljeći u dokumentarce na televiziji.

I ja, na kraju krajeva, čekam da prođe vrijeme. Da dođe jutro. Da ustanemo. Da djeca krenu u vrtić, a on na posao. Da popijem kavu. Da krenem na posao. I tako sve dok netko ne umre, a to ću vjerojatno prva biti ja, s ovom dozom nespavanja.

No dobro, svašta se još može dogoditi, razmišljam. Možda sam samo ušla u neku fazu. Možda će završiti naglo i neočekivano, kao što je i počela. Samo moram čekati da prođe, kao gripa. Još malo. Još samo malo. I onda nekako ipak zaspim i spavam koliko uzmognem, prije alarma.

Moj muž na prvi zvuk alarma brzo ustaje iz kreveta kao da ga je netko opekao i juri prema kuhinji kuhati kavu i spremati doručak za djecu. Dok se kuha kava, na brzinu se tušira i pjevuši.

Sretan je.

Ja tad osjećam kako mi se u očima skupljaju suze, žao mi je zbog svega što mi prolazi kroz glavu posljednjih mjeseci i ne mogu zaustaviti jak nalet krivnje. On pak zaustavlja vodu i vraća se u sobu, ljubi me u glavu i oblači se. Zarijem lice u jastuk i kažem mu da ne zaboravi platiti račune na povratku s posla.

– E, da, dobro si me sjetila – vedro odgovara.

Sjedam u krevetu i protežem se. A zatim me misli opet počinju napadati, kljucati kao crne vrane svojim velikim kljunovima u parku ispred naše zgrade. Dovoljno dobar brak. Ili rastanak. Imam li dovoljno dobar brak? Imam li dovoljno za rastanak?