Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

ONO ŠTO SAM JA, I TI ĆEŠ POSTATI

Postoji sumnja na…

Tri najgore riječi koje jezik može smisliti. Koje sam ikada čuo. Želio sam da mi kažu konkretno: bolujete od toga. Liječi se tako. Onda bih se mahnito bacio u ozdravljenje. Ili: ne može se izliječiti. Onda bih već otputovao na Bahame i ne bih pisao ovo. Ali: postoji sumnja na… Na ono čemu se samo dragi bog u kojeg nikada nisam vjerovao može smilovati i reći: ipak nije to.

Inače.

Konačne dijagnoze. Jasni rezultati. Ja nisam u toj skupini. Znam samo da će vani uskoro pasti pahuljasta noć. Moja neizvjesnost široka je i strana kao livada s crnom travom koja se prostire oko mene. Nema zvukova. Nema čak ni vjetra. Nema ničega što bi moglo razbiti ili umanjiti ovu tminu i tišinu. Nadam se barem obrisima drugih ljudi u daljini tog dugog, mirnog pejzaža, ali trenutno ni njih nema.

Abdomen su mi prožimale sve moguće senzacije: od blage boli i zatezanja, preko potmulih, naglih udaraca do peckanja, slabosti i mučnine. Kako li će mi tek biti kad shvatim što mi je, pitao sam se. Postat ću ovisan o tabletama protiv bolova koje su me uvijek zbunjivale. Uz njih neću znati boli li me stvarno ili ne, smanjuje li se bol ili povećava, jesam li, na kraju krajeva, još uopće živ.

U doktorskim ordinacijama provodio sam desetak, petnaestak minuta. Ponekad bi me odmjerili od glave do pete kao da pokušavaju dokučiti što točno radim ondje, ali katkada ni toliko. Zapisali bi nešto u kompjutor i zatim me pozdravili. Često sam imao još pitanja, ali nisam stigao upitati. Ljutio sam se što me izbacuju, ali što su trebali? Ponuditi mi da prenoćim u njihovoj sobi? Oni moraju zapisati sve što sam rekao, što subjektivno osjećam i što su pronašli, a zatim me poslati dalje. Tko zna, pitao sam se, o čemu razmišljaju dok kuckaju moju dijagnozu prstima koji se spremaju za novu operaciju, ulazak u novo meso. Koliko uopće mogu suosjećati, dan za danom, sat za satom, sa svakim od stotine tijela koja se otvaraju pred njima?

Zamišljao sam i što je kome od pacijenata s kojima sam čekao. Neki sjede, mislio sam, i djeluju kao da su u velikim bolovima, ali možda je u pitanju samo slomljena kost koja će brzo zarasti. Možda je samo starost. Možda je također sumnja na… ali ona koja će biti raspršena za koji trenutak. Ja stojim među njima i djelujem zdravo i mladoliko, ali koliko će to još potrajati? Jedan je mladić ušao s podignutom nogom na stolici, a izašao s gipsom. Gips je bio toliko lijep i bijel da sam ga istog trenutka poželio na bilo kojem dijelu svog tijela. Samo, naravno, gips za mene ne bi učinio ništa.

Većina ljudi došla je s nekim. Ja sam bio sâm. I na povratku sam kući bio sam. Obično bih nešto kupio i pojeo, potrudio se unijeti dovoljno vitamina i minerala u organizam. Zatim sam neko vrijeme gledao TV prije nego sam se bacao na Internet tražeći informacije, simptome i moguća rješenja. Jednom sam pročitao pismo jednog klinca od šesnaest godina koji je zaglavio s ovom bolešću. Prognozirali su mu još nekoliko godina života. Pisao je o tome kako nije uplašen zbog blizine smrti, čak ni previše tužan. Uznemiravalo ga je jedino to što je većim dijelom tijela bio nepokretan i što se nije mogao baviti sportom, hodanjem ili barem dulje sjediti. Napisao je da ćemo svi umrijeti i da je njegov život samo nešto kraći od života njegovih prijatelja i obitelji, pa mu je zato gotovo smiješno promatrati silnu nelagodu koju su njegovi vršnjaci osjećali kraj njega. Htio je svakako znati na koliko još vremena može računati i redovito je išao na preglede ne propuštajući nijedan. Jedino što nikako nije želio jest saznati da će umrijeti za tjedan dana zato što nije obavio neku pretragu koja bi mu to najavila. Ipak, nije uspio iskontrolirati ni to malo vremena što mu je ostalo. Umro je točno tjedan dana nakon objave pisma.

Ja sam bio miljama daleko od svojih vršnjaka i prijatelja koje već mirne duše mogu nazvati bivšima. Povremeno su nazivali i pitali kako sam, ali zapravo više nismo imali o čemu razgovarati. Bolesni brzo prokockaju svoje šanse kod zdravih.

– Dajte mi zadatak. Recite mi što trebam raditi. Ne želim ostati u ovom agonizirajućem mjestu. Pat-poziciji čekanja – govorio sam liječnicima.

No, činilo se da će potrajati. Moj limb. Trenuci u kojima nema mogućnosti za pomak.

Prošao sam u glavi sve već toliko puta: simptome, moguće uzroke, mogućnosti liječenja, pretrage – jednu po jednu, u slow motionu i ubrzano. Promatrao sam svoje tijelo i stalno tražio znakove napredovanja bolesti. Što ako ih ne bude još dugo, mislio sam, kako ću znati što se događa? Postoji li nekakva naprava, nešto osim tih MR-a i CT-a što mi može pomoći i pokazati u kojem mi je stanju organizam? Zašto je tijelo još uvijek toliki misterij u 21. stoljeću? I zašto ga se odjednom toliko bojim da se noću budim u strahu od njegovih zvukova?

Možda bih se, mislio sam, trebao pretvarati daje sve u redu. To sam manje-više i činio. Bio sam siguran da bi to i moji roditelji željeli. Ne bi im se svidjelo moje bezglavo lutanje po forumima, analiziranje i propitivanje.

– Stisni zube – rekli bi mi da su još živi – i ne paničari prije vremena.

Želio sam razmišljati kao oni bolesnici koji bez bolova odlaze na zimovanja i ljetovanja i vraćaju se rumeni i potamnjeli. Želio sam da se simptomi smanje barem na kratko, tek toliko da osjetim kako moje tijelo surađuje, barem još malo, barem ponekad. Ali nisam dobio ni tu utjehu.

Tek sam nekidan naišao na dvije stvari koje me malo tješe. Zvučat će smiješno jer zapravo su vrlo obične i ni na koji način specijalno utješne. Prva je dim koji se izvija iznad susjedne zgrade. Upravo ga gledam. Taman je, gotovo crn na svjetloplavom nebu. Izlazi u debelim slojevima i nestaje iznad krova: rasplinjava se i stapa u plavo. Volim promatrati kako nestaje i kako ostaje samo plavo, kao da dima nikada nije ni bilo. Ta zgrada postojana je i crna, optočena mramorom. Nedaleko od dima nalazi se ta za mene druga utješna stvar: jablan. Jako je visok i to me tek sad počelo čuditi. Kako je moguće da je toliko visok, koliko je uopće star? Gol je i sam. Tih, poput snijega koji je jutros počeo padati i ne prestaje. Kako mrak pada, moj jablan nestaje u tami neba. I to je sve.

Gledam uokolo. Negdje bi još moralo postojati mjesto utjehe, nešto što bi mi moglo pružiti toplinu, ali to sigurno nisu ove prejake žuto-bijele lampe, a još manje ljudi koji povremeno prolaze, u debelim jaknama i kapuljačama, pokušavajući obaviti što imaju i stići kući prije nego napada još dublji snijeg.

„Ono što sam ja, i ti ćeš postati“, vidio sam natpis na nekom plakatu. Sve nas ovo čeka, u ovom ili onom obliku. Zato me čudila ravnodušnost bližnjih. Tu i tamo učinilo mi se da netko razumije, u očima bi bljesnuo neki tračak iskustva, ali brzo bi se ugasio. Samo da mogu razgovarati, mislio sam: malo, ali smisleno, vjerujem da bih osjetio olakšanje. Ali ni ta mi želja nije bila uslišena.

Nisam nikada bio sazdan od materijala da mogu podnijeti jako puno bolova. Neki su od nas možda jednostavno slabiji i trebaju nestati. Osjećam kako se umor razlijeva po mojoj glavi, a zatim vratu i grkljanu, kako ne zaobilazi ni jedan milimetar moga tijela. Zapravo, to tijelo više i nije moje. Ono pripada nečemu drugom: prostoru limba. Shvaćao sam mnogo stvari naglo i silovito, snažno kao što sam osjećao i sijevanje u želucu koje se svakim danom sve više pojačavalo, ali nisam slijedio taj osjećaj jer mi se činio iracionalnim. Žalim što nisam i što sam sve toliko prevrtao i provjeravao i promišljao. Trebao sam se voditi samo onim što mi je davalo osjećaj poput ulaska ključa u ključanicu. Da nisam napravio toliko stvari protiv svog želuca, možda me on ne bi ovako uništio.

Preostaje mi strpljivo čekati izlazak iz svoje neizvjesnosti. Možda se to neće dogoditi tako skoro i samo ću prelaziti po svojoj tamnoj livadi još dugo, osluškujući zvukove kojih nema.

Tišina je ušla u svaki kutak. Ostajemo mračna zgrada preko puta, jablan i ja. I spuštanje noći dok snijeg pada u tankim pahuljama. Na krematoriju nakon mraka više nema nikoga. Grobovi oko mene mirni su i dostojanstveni kao vojnici. Moj je zapušten. Trava će ga na proljeće obrasti, a slova izblijedjeli od vlage.

Čekam da padne još malo gušći mrak.

Moj se dim gotovo više i ne vidi.