Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

OTKUCAJI

Njezino tijelo sada ima samo jednu misiju – riješiti se uljeza.

Neće izaći krvav i sluzav, sa svim dijelovima tijela, spreman na život, s organima razvijenima i rastegnutima, debeo i sretan. Vjerojatno neće.

– Svaki organizam je drugačiji, gospođo, i drugačije reagira na trudnoću.

Da, toliko je shvatila. Zlo joj je od trudnica koje se prešetavaju okolo s cigaretama, putuju, smiju se i žale jer ne bi smjele više piti pet šalica kave dnevno, ali onda ih ipak popiju jer, kvragu, jednom se živi, a i što sad, veći šok za dijete bilo bi prekinuti s ovisnostima naglo.

– Tijelo možda nije spremno – govore.

Ali zašto nije spremno? Toliko dugo je radila na tome da ga pripremi: čajevi, trave, cimet, slanutak i leća, sve što pospješuje plodnost, svaki štand na svakoj tržnici. Plodnost, poboljšajte svoju plodnost: Evine kapi, ulje noćurka, biljka očajnica, hajdučka trava, melisa, jer od melise prolaze i mučnine, ali ona nema mučnina, ona samo krvari. Krv gusta, ljepljiva, krv u kojoj se svaki put može naći ono. On ili ona, ne zna se. Rano je.

Sporo luta po hladnim hodnicima, pa:

– Dižite se, idemo na ultrazvuk.

Zatim opet polako do sobe, male, zagušljive sobe s tri kreveta u kojoj se posteljina ne mijenja tek tako, ma koliko dugo ona krvava ležala na njoj.

Želi samo jedno: ako to strano tijelo izađe prije vremena potrebnog da se život stvori dokraja, da ne bude prisiljena da ga gleda, da vidi masu koja je stvarna i opipljiva. Želi samo da iscuri s krvlju koja sad već gotovo svakodnevno navire u većim ili manjim količinama, neovisno o tome sjedi li ona ili stoji, leži li ili miruje kao sfinga i trudi se ne pomaknuti ni jedan jedini mišić, trepavicu ili prst.

Njihovi organizmi, to nije trebalo biti tako, oni su imali savršeno slaganje, savršenu kemiju, njihova koža bila je kao jedno, spojena iglom i koncem jedna uz drugu. To je trebalo biti njihovo snažno, jogunasto dijete, jako, prije svega izdržljivo, pa njezin muž je sportaš. Što se događa? Zašto nije jako, zašto nije izdržljivo, zašto ga njezino tijelo nadvladava s toliko otpora?

– Spavajte – govore joj ne gledajući je. – Mirujte.

Žena u krevetu pored nje povraća desetak puta dnevno, nekada i više. I ona bi željela povraćati. Ne bi imala ništa protiv povraćanja i infuzija, ako bi one značile da čedo u njoj jača i hrani se njom. Povraćala bi od jutra do mraka, kao što ova žena povraća i napinje se uz neslušljive zvukove, svaki put kao da će joj čitava utroba izaći na usta, ali nije prolila ni jednu kap krvi. Njezin se plod uglavio tako čvrsto da ga ni pad s tko zna kojeg kata ne bi odvojio od njezine maternice, barem tako ona zamišlja.

No nju ta žena gleda zavidno, vjerojatno misli da je lijepo samo ležati i mirovati, bez povraćanja i mučnine, a da će se sve ostalo već nekako riješiti.

Vizita.

– Kako ste? – pitaju je.

Sliježe ramenima. Ne zna što reći. Je li bilo krvarenja? Nije? To je dobro. Daju joj njezine lijekove.

– Koliko lijekovi štete bebi? – jednom je pitala.

– Gospođo, valjda vam ne bi davali lijekove koji štete bebi! – podviknuli su.

Nije više ništa pitala.

Žena pored nje, ona koja povraća, odbija čak i lijekove protiv mučnine.

– Ne, od Reglana još više povraćam. I od Peptorana. Ne želim Paracetamol, ne boli me glava.

Pa joj ne daju ništa, samo glukozu, vodu, vitamine. Ne mogu joj pomoći. Klonula je i sasvim bijela. Ne može ni dulje govoriti bez povraćanja.

Što će biti s njima?

Mladi doktori s hitne službe katkad ih dolaze tješiti.

– Trudnoća je jedno veliko mučenje. Nitko to ne zna bolje od vas – kažu.

Ženi koja je došla s neobjašnjivim bolovima u području rebara govore:

– Ne znamo, gospođo. Ako je od trudnoće, možda će se smanjiti s vremenom. Ako nije, povećavat će se. Za devet mjeseci znat ćemo više.

Žena s bolovima gleda u strop i ne trepće. Kako devet mjeseci ikome može djelovati kao razdoblje koje se može preživjeti u bolovima? Ženi koja povraća oduzeli su lavor. Sada s infuzijama duboko u venama juri na WC, a nekada ne stigne do tamo na vrijeme, pa povraća po podu. Kasnije briše svoju bljuvotinu toaletnim papirom. Jedva hoda.

Sve počinje i završava. To je jedina, glupa rečenica koja joj se probija kroz svijest više od sto puta dnevno. Samo je pitanje koliko će dugo morati čekati.

Ne može više. Ponavlja to svaki dan. I onda sve krene iznova.

Novi dan, novi lijekovi. Obavezni Normabel koji želi sakriti zauvijek, duboko ispod svog kreveta, i nestati u njemu jer je opušta, jer joj pruža omamljenost koja je smiruje. I, naravno, gledanje van: na rijetku travu ispred bolnice, mjesto kojim nitko ne prolazi. Žene lijevo i desno od nje odbijaju Normabel, no ona želi spavati, izgubiti se, zaboraviti. Ne želi biti svjesna toga da ne smije hodati, trčati, plivati, izaći na sunce. Ionako to stalno sanja: zelenilo, brda, visoke vrhove s kojih skače u prohladna svjetlucava jezera.

I žena koja povraća kaže da sanja vodu. Da može piti vodu, puno, puno vode. Sad je to za nju nemoguće, od svakog gutljaja vode povraća satima. Kaže da nije bila svjesna kako je biljkama kada se suše. Ako ovo preživi, svaki dan će ih zalijevati.

Žena s lijeve strane presavija se od bolova dugo u noć i jauče u krevetu. Ona ne može spavati ni sanjati.

Kada ide na ultrazvuk, po nju dolaze s kolicima. Ne osjeća više mišiće, ruke i noge, kao da se pretvorila u želatinastu masu. Špaget. Kičma se savila, koža opustila. Kada će opet smjeti trčati, voziti bicikl? Kašljati bez straha?

Na ultrazvuku uvijek ušuti i zadrži dah. Ne može nastaviti disati dok ne čuje najvažniji zvuk od svih zvukova koje je ikada čula: zvuk otkucaja. Prvo ih čuje slabije, a zatim nešto jače, iako joj se čitavo vrijeme čine tako tihima i uplašenima da ih poželi pojačati. Želi viknuti:

– Drž’ se! Ne puštaj!

Ali ne može, boji se da će, ako se imalo napne, ako iz sebe pusti glasniji zvuk, krv opet krenuti. Prvo malo, tek toliko da zaprlja gaćice, a onda jače, gušće, nepreglednije. Zato se ne želi pomicati. Ne želi ni disati. Odlazak na WC rezerviran je uglavnom za malu nuždu.

– Kada ste posljednji put imali veliku nuždu? – pitaju je s namjerom da to i zapišu.

– Prije nekoliko dana – kaže. Ne želi se previše napinjati.

– Ako je žena inače zdrava, ne bi trebalo biti problema u trudnoći, a vi ste sve zdrave, samo zdravi ljudi zanesu, znate… – tumače im kao malim učenicama.

Da, čula je to već. Da, zdrava je. Nije imala nikakvih zdravstvenih problema tako dugo koliko joj sjećanje seže. Ni ona, a pogotovo ne on, njezin muž. Iako, njega se rijetko kada spomene. Na njega se ne pomišlja. On nije uračunat u jednadžbu u kojoj je ona trenutno.

– Jednom kada zatrudni, žena je dalje sama u tome – kažu joj.

On može biti pored, može je držati za ruku, može plakati, sam, u svojoj sobi. Organizam je njen i samo njen, dijete je šćućureno u tamnici svoje, ako bude sreće, buduće majke. Nitko nema prilaza. Ono je tu, odmah ispod tanke opne kože trbuha i masnih naslaga, ali kao da je u drugoj dimenziji. Ne osjeća ga, i proći će mjeseci dok se to ne dogodi, ako ga ikada uopće i osjeti.

Muž u bolničku sobu ulazi uvijek oprezno, uvijek u strahu. Boji li se više za nju ili za dijete? Ne može to iščitati iz njegova pogleda. Sjedi i gleda je. Ništa ne ovisi o njemu. Ona stavlja njegovu ruku na svoj trbuh, kao da će mu to pomoći osjetiti kroz što ona prolazi. Nema napetosti. Ništa se ne vidi. Ona pogotovo ne zna što se u njoj trenutno događa. Čitala je da u dvadeset i trećem tjednu trudnoće mali fetusi počinju sanjati. O čemu sanjaju? Sve što znaju posteljica je i voda u kojoj se kreću brzinom malenih riba. I majka, ta prijateljska ili neprijateljska unutrašnjost.

Muž joj je donio pizzu. Mora puno i raznoliko jesti, govore joj. Tako će ojačati i sebe i plod. Pa jede. Zatim provjerava uložak. Malo krvi. Pa prestaje jesti. I čeka. Zatim prolaze dani bez krvi. Oblijeva je ushićenje i nadolazi nada. Zatim opet. Koliko sve to može trajati? Još par tjedana, još malo, sigurno ne dulje.

Muž je pokušava zagrliti, ali boji se da će je povrijediti. Boli li je? Ona odmahuje glavom. Je li gladna? Ne, ali pojest će kad je već donio. Šteta da se baci.

Tišina se razlijeva sobom kao crna gusta voda. U njezinu slučaju uvijek će biti crvena. Crvena tekućina koja je razdvaja od normalnosti, od svih ostalih. I kroz nju, jedva čujni otkucaji, crni na crvenom, kako žurno, kao malene ptice, preskaču jedan drugog. Oni su jedini znak da je tu, da možda ipak nije sve izgubljeno.

Možda će ipak sve biti u redu, pomišlja dok vraća mužu papir koji je ostao nakon pizze.

Uhvati je blaga mučnina, popraćena slabošću u rukama i nogama.

– Možeš li, molim te, pozvoniti sestrama? – upita muža koji ionako sa strepnjom iščekuje bilo kakav njezin znak, trenutak u kojem može biti uslužan, jer uslužnost, to je uloga u koju se pretvorio posljednjih mjeseci.

On pritišće sklopku dok u njoj jača slabost i obuzima je lagana nesvjestica. Čini joj se da nestaju u crvenoj masi, mekanoj poput vune. Propada duboko, ali nikada dokraja, stalno se otvaraju novi slojevi u koje može utonuti, koji je nježno obavijaju. Oko sebe osjeti komešanje slično lepetu krila. Učini joj se daje netko otvorio prozor. Osjeti ljepljiv i hladan znoj na svom licu i grudima. Pomisli kako je to fino, sasvim je mokra i uronjena u svoju posteljicu od vunenog oblaka. Više ništa ne osjeća i ni na što ne treba misliti.

Zvukovi koraka i glasova oko nje postaju sve gušći, dublji i sporiji dok konačno ne nestanu iz njezine svijesti.

Pomisli da se više nikada neće vratiti u ovu sobu i da će iza nje ipak morati oprati posteljinu.

Zatim više ne pomišlja ništa.