Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

OUT OF THE BLACK

Nije se sve promijenilo odjednom. Što uostalom, znači „odjednom“? Mrzim tu priglupu riječ. Odjednom se mijenja samo vrijeme, no čak ni ono nije tako nesmotreno. Postoje pokazatelji, indikacije i razne konkretne prognoze.

Sve se mijenjalo dugo. I bolno.

Teško mi je objasniti što se točno dogodilo. Bio sam plah. To je prava riječ. Kukavica. I to je dobra riječ. Nisam se usuđivao. Nisam zapravo znao što bih se trebao usuditi. Nisam imao nekoga s kim sam mogao pričati, pa sam plaćao terapeute da to čine. Nikome se nisam mogao povjeriti kao njima, ali ni oni nisu bili dostupni dvadeset i četiri sata dnevno, pa sam pisao. Pušio, pio, pisao i pričao o tome s njima.

Nije bilo uvijek tako prazno. Imao sam krug, kružok u kojem su moje teme bile „priznate“ ili barem prepoznate. Moje brbljanje, njihovo brbljanje. Terapeutsko brbljanje. Uvijek ista pitanja, iste rečenice. Moje:

– Ništa nema smisla.

Njihovo:

– Pa što mislite da bi moglo imati smisla? Što je za vas smisao?

Palio bih cigaretu nakon što bih izašao iz njihovih ordinacija. Ponekad, samo ponekad, osjećao sam nešto slično olakšanju. Možda su dotakli nešto, pomišljao sam. Možda su pogodili ono na čemu trebam raditi. Ono na čemu trebam raditi? Već sam se smijao. Gadila mi se sintagma: rad na sebi. Što to uopće znači? Djelovala je kao glupo konzumerističko američko sranje. Daj novac da možeš raditi na sebi. Psihološka plastična industrija, dabogda im propalo sve što nam još planiraju uvaliti.

Bio sam ljut na psihoterapeute. Ali i na sebe.

Više na sebe nego na njih. S njima sam bio ljubazan i trudio sam im se svidjeti. Ostaviti dojam momka koji se samo malo pogubio. Ne uspijevam naći posao, diplomirati, pronaći smisla u svemu. Što bih trebao raditi? Evo, pristojno tražim pomoć.

Zapravo je bilo jako slatko i jednostavno reći:

– Da, ne ide mi baš u zadnje vrijeme.

Ljudi bi suosjećajno kimali glavama.

– Pomažu li? – netko bi ponekad pristojno priupitao.

Tada bih ja kimao.

Nikoga pretjerano nije zanimao terapeutski proces. Nisu bili ludi. Tko ga uopće razumije? Nisam ga shvaćao ni ja, a bio sam u njemu. Mislim da ga dokraja ne dohvaćaju ni oni koji ga provode. Bilo je to smiješno zamagljivanje očiju, kako za mene tako i za moju okolinu. Terapeutima je isto vjerojatno bilo zabavno dok su brojali novce koje sam im dao. Koje sam izmuzao od roditelja jer – trebala mi je pomoć. To nije bilo upitno.

Poslovi, recimo. Nije to bilo za mene. Znam, tako to tvrde svi probisvijeti, da nešto što je normalno i prirodno za sve ostale njima, eto, ne leži, ali meni zbilja nije ležalo. Raditi nešto svaki dan, baš svaki – jesu li oni normalni? Pod oni mislim na društvo i tako to. Institucije.

– Molim vas bijeli Walter – i tako to.

– Molim vas dva bijela Waltera – i tako dalje.

Molio sam za te jebene bijele Waltere sve dok mi se jednog dana nije zabijelilo. Ili zamračilo. Nisam siguran.

Bol je došla tek malo kasnije, u bolnici, između pustih, prljavih i porušenih zidova. Zašto ta bolnica nije mogla izgledati malo bolje, malo zdravije, nije mi bilo jasno, ali zato sam danima mantrao da mi je sada konačno jasno zašto se zove bol-nica. Bol. Bol. Nije prestajala.

Počelo je u plućima. Nisam mogao udisati, a od bolova koji su se s pluća širili na kičmu nisam gotovo mogao ni sjediti. Nisam se, na kraju krajeva, mogao ni previše pomicati. Cjevčice i infuzije koje su uvalili u mene nisu pomagale, barem sam ih ja osjećao više kao smetnju nego kao sredstva koja mi spašavaju život. Hodanje je postalo vrlo teška misija, s probadanjem i bolovima koji su se nastavljali, umjesto da konačno stanu, da barem na sat vremena stanu.

Postoji jedna nepobitna istina: ljudi koji žive bez bolova ne znaju ništa.

I ja sam donedavno živio bez bolova, zato to i mogu reći. Mislio sam kako je u današnjem društvu znanja potrebno znati, ključno je znati. Kako je do nečega došlo, zašto, uzroci, posljedice, dijagnoze i sinteze, ali to su samo informacije, samo puke činjenice koje ne znače ništa. Ali bol, eh, bol. Tek ona otvara područja znanja koja su nam inače dobro sakrivena, zaključana u kutijici od koje je ključ samo jedan, ali neprocjenjiv. Kako je to olakšavajuće – nemati pojma. Ne znati je čitav jedan svijet ugodno spljošten na majčine grudi. Svi pijemo fino mlijeko potpuno nesvjesni onog drugog, stvarnog svijeta. Život bez boli i život s boli, to su dva tabora, dvije vojske ljudi koje se međusobno nikada neće razumjeti. Jasno, svatko je ponekad iskusio bol, ali nije morao živjeti s njom mjesecima ili nedajbože godinama. I tu ne mislim na bol koju je većina katkad osjetila – prolazni, bezopasni problemi koji zahvate i najvitalnije, pa ih rješavaju najčešće brzinom munje, lijekovima – antibioticima, probioticima, painkillerima. Radi se o nečem puno dubljem. O boli o kojoj se kasnije ne priča jer se ne može pričati, jer je i pomisao na takvu bol prebolna, pretjerana i preopasna, na bol koju i sama misao možda može vratiti jer ne znamo odakle je krenula i kamo se namjerila.

Tumarao sam hodnicima, ali nisam zapravo znao gdje sam. Pokušavao sam se sjetiti imena odjela na koji sam primljen, ali ni to nije bilo lako. Kao da sam gubio pamćenje, iako o tome nije moglo biti govora. Bio je to stres koji je eskalirao zajedno s boli.

– Stres sve pogoršava – govorili su.

– Morate se pokušati opustiti. Nažalost, ne znamo točno što vam je – zaključivali su. – Moramo čekati.

Ipak, kako su pretrage odmicale, zajedno s vremenom, sve je više izgledalo da se u mom organizmu ne događa ništa fatalno. Nekakav rak ili slične terminalne bolesti bi već sigurno našli, pokušavali su me utješiti.

Što se to onda događa, izluđivao sam se svakodnevno, svake minute i svake sekunde. Zašto ne znaju? Oni su prokleti doktori, zašto ne kopaju dublje, zašto ne ispituju dalje? I kako da se u ovom stanju pokušam opustiti? Ne mogu se pomaknuti od bolova. Mršavim, nestajem, u glavi mi se vrti, prikačen sam na cjevčice, a oni mi govore da se pokušam opustiti!

Ovo je smiješno, ponavljao sam u sebi. Ovo je barem tragikomično – pokušao sam se nasmijati ili pronaći nešto zbilja humoristično u svojoj situaciji, ali nije dolazilo. Inače sam imao sasvim solidan smisao za humor, dapače, govorili su mi da se i previše zajebavam. Ali sada su ušutjeli. Nitko više nije spominjao moj smisao za humor, lijenost, psihoterapije, neuklopljenost. Zapravo, ona ekipa s kojom sam se družio i filozofirao, nije se ni javila. Pretpostavljam da su naslutili da sam prestao razmišljati o svom bitku i egzistenciji na prijašnji način, pa su sami nastavili s idejama o smislu i besmislu života i sličnim dubokoumnostima. Nisu to bili pravi prijatelji. Trebao sam znati. Ni ja nisam bio pravi prijatelj. Znam što to znači, biti pravi prijatelj, samo, jebiga. Izbjegavao sam takvu razinu vezivanja i odgovornosti. Uopće, to je ogromna obaveza. Da sam imao pravih prijatelja, oni bi me posjećivali. Ovako su dolazili samo moji roditelji, šutjeli i gledali me. Gledali su me kao da me vide prvi put. Od njihovih pogleda osjećao sam strašan sram. Znao sam da sam se sam doveo do ovog stanja, tu nije moglo biti zabune, znao sam da sam kriv. Bio sam kriv što toliko brinu o meni i nisam to nikako mogao negirati. Nisam se mogao izvući. Bio sam stiješnjen uza zid, doslovno, bolnički krevet, bolnički zid, bijelo, neupitno, neumoljivo. Moja blagoglagoljivost, šarm, prividna smirenost, nestali su kao rukom odneseni. Ako su me ikada i služili, sada su bili potpuno nepotrebni, gotovo smiješni.

To je bio moment humora u čitavoj situaciji – ja. To kakav sam bio i kako sam živio prije nego što sam završio ovdje. Novog „ja“ nisam imao. Starije bio beskoristan. Bio sam u limbu samog sebe, pitajući se što dalje. Ako se, naravno, izvučem. Pitao sam se i kako sam se mogao toliko promijeniti u samo nekoliko mjeseci. Lice mi je bilo sivo s dubokim podočnjacima. Ruke i noge su mi se stanjile. Trup kao da se prepolovio iako sam i prije bio mršav. Razmišljao sam o tome gdje mi u toj tankoći stanu unutarnji organi. Srce, pluća. Imam li ih još uopće?

Što da radim, što da radim, bjesomučno sam se propitivao iz dana u dan. Homeopati, bioenergetičari, vračevi? Tko mi još može pomoći? Kome da se obratim? Ili je rješenje bilo mnogo jednostavnije – možda sam se jednostavno trebao više puta zabiti glavom u ove bijele zidove i na kraju ostaviti svoj mozak na njima. Prerezati oštro i jasno ovo sranje. Biti hrabar. No hrabar nikada nisam bio, a novi „ja“ još nije uspostavio svoj karakter, ako do toga uopće i dođe. Bi li on mogao biti hrabar, hrabriji od mene?

U krugovima u kojima sam se vrtio i umoru koji me stalno svladavao preostalo mi je jedino vjerovati doktorima i njihovim prognozama, a oni jednostavno nisu bili sigurni što će se dogoditi. Moglo je krenuti nabolje, nije moralo. Moglo se pogoršavati. Nikada se ne zna. Medicina malo zna, rekli su. No shit, mislio sam.

Jebiga. To je bila najčešća riječ koju sam upotrebljavao. Ne sjećam se većine toga. Jedino bijelih zidova, antipatičnih sestara, igala, cjevčica i boli. Boli. Boli.

– Boli vas? – pitali bi me.

– Boli – odgovarao bih.

Na početku sam te bolove opisivao i pojašnjavao kao da se radi o književnom djelu, lektiri, pa, ako ih samo dovoljno dobro ocrtam, ako sam shvatio pouku onoga što mi tijelo želi poručiti, dobit ću i bolju ocjenu. Bolja ocjena je, naravno, bila smanjenje boli. Proklete boli. Mučio sam se da opišem kako bol počinje u plućima, a onda raste prema vratu ili glavi, presavija se na leđa, na ruke ili noge. Kako je ponekad toliko jaka tako da me guši, a ponekad je vrlo stišana i mirna, kao da me samo izaziva, gleda jesam li još tu, a kada shvati da jesam, kada otvorim oči i razbudim se, skočit će na mene kao sumanuta.

Znao sam da mi se sve događa zbog pljugi, alkohola i jadnog stila života, iliti – karma me konačno pronašla. Ali nisam znao što dalje. Kako promijeniti karmu da radi za mene, i imam li još uopće vremena to učiniti.

Bio sam na dnu. Možda sam i imao nekakve šanse: moji su starci satima raspredali s doktorima. Bio sam mlad, prije nisam imao nikakvih problema, bla bla bla, ali meni se činilo da nema natrag i da mi je zauvijek uskraćen povratak u boje.

I tako je to trajalo.

Mjeseci su prolazili. Već sam se naviknuo na svoj odraz u ogledalu, iako sam sve vrijeme, osim kad sam išao pišati ili oprati zube, uglavnom provodio u krevetu. Gotovo i nisam imao stolicu jer nisam jeo. Boljelo je i kad sam žvakao i kad sam gutao. Činilo mi se da su se u mom grlu i jednjaku stvorile nekakve kugle.

Kako bih mogao doskočiti svemu ovome, stati na kraj, pitao sam se.

Možda, koliko god sam samom sebi zvučao jadno i patetično dok sam to premetao u mozgu, ali možda uz pomoć molitve.

Ništa drugo mi nije padalo na pamet, a ni oni u bolnici nisu nudili nikakve druge opcije.

Postojao je samo jedan problem: nisam bio vjernik. Čak i da jesam, sumnjam da bi mi bog (ili Bog) izašao u susret. Jebiga.

Ipak, nešto sam morao napraviti, tek toliko da ne poludim. Pa sam od tog dana zbilja molio.

Bilo nas je trojica u sobi. Ja sam bio okrenut prema prozoru i mogao sam se premjestiti sasvim na bok, sklopiti ruke i moliti na miru. Nisam baš znao ni jednu molitvu, pa sam samo, kao, počeo razgovarati s bogom ili sam sa sobom. U tom trenutku bilo je svejedno.

Rekao sam mu da je moj život veliko sranje i da razumijem zašto me smjestio tu gdje me smjestio, iako i tu oduzimam krevet nekome tko bi više zaslužio biti u bolnici od mene. Nekome tko bi učinio nešto kada izađe, recimo.

Tako sam ga gnjavio, ako uopće i postoji, danima, dok mi na pamet nije pala naizgled banalna misao – pa ja bih mogao učiniti nešto kada izađem. Ako izađem, jasno. Nisam točno znao što bi to bilo, ali radilo bi se otprilike o tome da prvo nekako olakšam situaciju svojim starcima, jer njihova lica su me proganjala svake minute i s toliko krivnje nisam želio živjeti, zatim da prestanem s lošim navikama, a onda da krenem s rezanjem svih viškova koji su me ometali – za početak dakle s micanjem svih koji mi nisu došli u bolnicu.

Onda, mozgao sam dalje. Mogao bih krenuti i na nekakvu terapiju na koju bih zbilja obraćao pažnju, ono, sto posto obraćao pažnju. Kamo god krenuo, morat ću prestati misliti da sam pametniji od ljudi koji će me tamo saslušati. Morat ću prestati misliti da znam rješenja, jer ne znam. Nisam nimalo pametan, toliko sam si barem dokazao.

Mogao bih i upoznavati ljude za koje mislim da bi mi mogli biti prijatelji. Pravi prijatelji.

Sve ove misli dolazile su mi u magli, nepovezano, kao putnici izgubljeni u ledenoj oluji. Bio sam skeptičan prema njima, iako mi se promijeniti čitav život više nije činilo nemogućim. Moj se čitav život već promijenio. Ja nemam što čekati. Ako ikada izađem, put je vrlo pravocrtan. Put je linearan, rekli bi moji dragi starci. Jadni, s velikim uplašenim očima.

Dakle, to je bilo to. Moje razglabanje s bogom, moji monolozi pred njim, urodili su nekim idejama. Ili njegovi preda mnom, nisam bio siguran. Mislim, tko bi znao. Možda nikada i nisam molio već buncao, okrenut prema prozoru.

Poanta je u tome da sam iz svog stanja počeo izlaziti tjedan dana nakon svog prvog malog razgovora sa sklopljenim rukama.

Zapravo, bilo je jednostavno. Shvatio sam samo jednu stvar koja će zvučati jako nepopularno. Jer je vjerska. Jer je passé. Jer je dosadna.

Jer je sve okrenuto protiv nje.

I ta dosadna, naporna i nepopularna stvar, da ne duljim, može se svesti na četiri riječi:

Bol. Gubitak. Pokornost. Poniznost.

Znam, zvučim kao lik iz Biblije koju sam čitao još davno u školi na vjeronauku. Nikad prije nisam tako razmišljao, a kamoli pričao. I ne, ne mogu okriviti te svoje razgovore s bogom ili samim sobom za to, iako su mi se toliko omilili da ih ponavljam svaku večer. Jednostavno, nešto se promijenilo. Moj pogled na stvari. Prije, mislio sam da me bol kažnjava. Da trpim ono što sam zaslužio. I da, dijelom je to bilo tako, zbilja sam trpio to što sam si sam složio. Ali samo dijelom. Tim drugim, puno većim dijelom, morao sam nešto naučiti.

Morao sam dokraja shvatiti poniznost, pokornost, bol i gubitak. Nisam znao što točno znače jer ih nikada u životu nisam morao prakticirati ili se uopće njima baviti. Mislio sam da su mi sreća i zdravlje dani, da mi pripadaju, meni kao i svima ostalima, a da je bol kazna, anomalija, loša sreća. Ali, zapravo, nije tako. Sada tek razumijem. Ništa nije dano. Ništa ne zaslužujemo.

Malo sam se umorio od pisanja jer još uvijek ne mogu dugo sjediti i pisati. Bolovi su još tu, iako su se smanjili na sasvim podnošljivu razinu.

Da, vratio sam se kući i moji brinu o meni. Jedem već malo više i čini mi se da mi se trup deblja, što je odlična vijest. Podočnjaka također više nema, a sivilo je zamijenilo bljedilo. Sada sam bijel kao kreč, ali tu i tamo kao da probija normalna boja, malo rumenila u moje lice.

Uglavnom, kako bi rekli doktori, ide nabolje.

Ne znaju zašto, naravno.

Sve je u božjim rukama, čuo sam na hodnicima bolnice mnogo puta, najviše od doktora. Možda sam zato i odlučio prodiskutirati onaj put s višom silom.

Možda je ozbiljno shvatila moje ideje o promjenama.

Ja sam ih shvatio itekako ozbiljno. Činim sve što mogu da već ovako, iz kreveta, promijenim sve. Bol sam vrlo dobro savladao i sam, ali najviše kad su me mama i tata prali u bolnici. Nikome se više ne javljam od starog društva. Rastao sam se s lošim navikama, sa svim svojim štakama. To je onaj gubitak koji će na kraju, izgleda, ispasti dobitak. Na Internetu tražim posao i pokušavam sastaviti jedan kraj sebe s drugim. Tražim dobrog terapeuta. Nakon svega što sam prošao, trebat će mi. Bit ću mu poslušan koliko god mogu. Pokoran. Pokušavam vidjeti koliko mogu, i znam i gdje mogu biti od koristi, ali nastojim biti realan do poniznosti, ni u jednom trenu ne precijeniti svoje mogućnosti.

Znam, sve se to čini vrlo navučeno i moguće je da ću uskoro početi vjerovati u anđele i u sve to u što ljudi već počnu vjerovati kad se nađu na rubu živčanog sloma. No vidjet ćemo. Mislim da nisam sve umislio, da sve nije samo autogeni trening koji si ponavljam, da ne mantram svoje riječi bez ikakva razloga.

Ponovit ću ih zato još jednom: Bol. Gubitak. Pokornost. Poniznost.

Dobro je.

Mogu krenuti.