Strani gradovi | Jelena Zlatar Gamberožić

POKLON

Moj suprug i ja otišli smo u posjet mojoj majci. Na kavu, kolače, možda i ručak, ako se zadržimo dovoljno dugo. To nikada nije sigurno, zbog djece. U kolicima sam gurala novorođenče od mjesec dana, a on je za ruku vodio našu trogodišnju kćer.

Od poroda nije prošlo mnogo, bio je to porod broj dva, jednake težine i trajanja kao i porod broj jedan, ali tijelo je bilo starije – manje savitljivo. Svježina kao da je nestala iz njega, usisana ustima prvog djeteta. Moje tijelo ušlo je u drugi rezignirajući postporođajni šok i jedino što sam mu mogla ponavljati i što sam mu bez zadrške ponavljala bilo je – to je to, tijelo. Uradilo si svoje. Ispunilo si moja i svačija očekivanja. Prvenstveno biološka, a zatim smo mogli razgovarati o ostalim stvarima: mojem izrađivanju skulptura, mojoj umjetnosti.

Nisam ni s kim željela razgovarati o tome kako mi je maternica poput vreće kamenja koje kao da pri svakom koraku ispada iz mene. Kako mi je teško držati novorođenče u rukama dok rana između mojih prepona vruće pritišće. Sve su žene to učinile prije mene i toliko će ih to učiniti nakon, čemu jadikovka? Nisam se smucala po forumima, to mi nikada nije bilo zanimljivo. Tamo bih se vjerojatno mogla jadati mjesecima i bilo bi onih koje bi me čule i koje bi mi davale dobronamjerne savjete: „uzmi čaj od hrastove kore“, „pokušaj s Bivacinom“, „ali Bivacin više nije u prodaji.“

I tako bi to trajalo.

Kasnije, govorim si da nije samo bol. Da je i iskustvo. Da je snaga. Da je pouka. Da je škola. I jest. Nema bolje škole od boli.

Moja majka u stanu čuva mnoge stvari. Jedna je od njih i poklon na donjoj polici za knjige. Poklon od R., s jednog od malobrojnih putovanja na kojima je bio dok smo bili zajedno, davno, prije nego sam upoznala svog supruga. Riječ je o figuri – crnom vlakiću s ružičastim dimnjakom. Ne znam otkud ga je donio, sigurna sam jedino u to da je putovanje bilo poslovno jer samo na takva je katkad išao.

– Kupio sam jedan tebi, a jedan mami.

Sjećam se kad se vratio i to rekao.

Bilo je nešto u načinu na koji je to izgovorio, tiho i skromno, kao da je našao dragulje zakopane duboko u zemlji i odlučio ih donijeti baš nama. To me zaustavilo, kao da se slika odjednom zaledila, a čestice zraka između mene i njega zastale.

Primila sam u ruke taj neobičan predmet od kamena i dugo gledala u ružičasti dimnjak koji je veselo izvirivao.

– Otkud ti to? – upitala je moja majka kada je vidjela da promatram vlakić.

Muž se bavio sinom, pregledavao mu pelene na kauču. Pogledala sam ga kratko da provjerim čuje li nas i rekla majci:

– To mi je R. poklonio, sjećaš se?

Majka je prazno gledala u predmet, a zatim joj je pogled odlutao na balkon. Nije se sjećala ili možda nije to htjela pokazati.

Moja majka, ah, ona je priča za sebe. Pokorna mom pokojnom ocu, nikom drugom. Njezina podčinjenost i poslušnost usadile su duboko u mene gađenje kojega se nikako ne mogu osloboditi, ma koliko mi ona pomagala u svemu i bila uz mene. Barem prividno. Zapravo, nemam pomoć ni od koga. Ne stvarnu. Imam pomoć oko djece, ponekad. No, zna se da sam ja prva linija obrane. Djeca to znaju, muž to zna, moja majka to zna, čitav svijet to zna. Svakome je jasno da su me izbrisala kao gumicom kada su došla na svijet.

Ali, zapravo, to je laž. Izbrisana sam mnogo ranije. Ne znam točno jesam li ikada i postojala na neki drugi način, vidljiva, u jarkim bojama, jer dokud mi sjećanje seže, postojale su samo gumice koje su me pretvarale u bijelo. Svi moji obrisi, tanki, osjenčani, deblji, obojeni ili crno-bijeli, bili su stišavani svaki put na sasvim nov način.

Osim s R.

Bilo je nešto u njemu, ne znam točno što, zbog čega mi se činilo da hodam gradom kao div, ponosno i mirno, kao netko kome su svi unutrašnji organi konačno na mjestu, pa lebde, plivaju i stoje točno onako kako trebaju. Čitav grad postajao bi nepoznat: izlozi, perivoji i semafori blistali su novim sjajem.

S mužem, osjećala sam napetost od prvog trenutka. Ona se najviše očitovala u vratu koji nisam mogla gotovo ni pomaknuti danima na početku našeg druženja. Nisam znala zašto. Slijedile su upale i apscesi, očni kapci bi mi se zadebljali, ruke trnule. Čitavo tijelo vikalo je na mene, ali nisam htjela imati ništa s pobunama tijela. Odlučila sam. Moj je muž čovjek kojeg sam odabrala za oca svoje djece, dosta je lutanja i preispitivanja. U nekom trenutku treba izabrati, zar ne? To je zreo, odrastao postupak. Ja sam odabrala svog supruga. Moje je tijelo možda odabralo nešto drugo. Ili je pokušalo, ali nije uspjelo.

Vratila sam vlak na policu. Kći me gledala velikim očima. Voljela sam njezine velike pametne oči koje su pratile svaki moj korak. Analitičarka mala, tako sam je zvala. Ništa joj nije promicalo. Možda ću joj jednog dana ispričati ponešto o R.

Sjela sam u bijelu fotelju i privukla kćer bliže sebi. Poželjela sam osjetiti njezinu toplinu, poljubiti pametnu promatračku glavicu.

Pitala sam se je li R. dobio djecu. Ponekad mi je u šali govorio:

– Baš bi bilo sjajno da si trudna! – i popratio to svojim toplim smeđim očima.

Iskreno je želio da se to dogodi. Ja nisam željela, ne tada, pa sam samo napadno okretala očima uz smiješak. Mene čeka nešto drugo, pomišljala sam. Nešto važno, veće i šire od njega. Zapravo, slobodnije. To je bila prava riječ.

Slobodnije.

Riječ se odbijala o zidove majčine dnevne sobe. Muž je zadovoljno ustvrdio da su pelene suhe. Želio se opustiti, pročitati novine, odspavati. Osjećala sam to u pokretima njegova tijela. Umor od dvoje male djece hvatao ga je češće nego mene jer bio je deset godina stariji, ali znala sam da je ipak bio tu gdje je želio biti.

A ja?

Da, nisam bila važna, ali tko je ikada bio važan uz dvoje male djece? I nisam osjećala slobodu koju sam željela, ali nisam je osjećala ni s R.

Pa ipak, kada sam s R. hodala izmijenjenim ulicama, osjećala sam visinu; da sam narasla, naglo i sveobuhvatno, prometnula se iz nesigurnog pačeta u dostojanstvenog labuda. Prostor je postajao mekši zbog njega. Gledala bih ga kako šeće kroz park, dugačkim, sporim koracima, i nisam mogla zamisliti loš kraj među nama. Tešku situaciju. Gubitak. Bol. Pomišljala sam kako je on zapravo čarobnjak koji pomaže drugima da porastu. Da dosegnu plafone i više od toga. Što je to bilo u njemu zbog čega sam rasla, čime me zalijevao? Ne znam. Znam samo da je voljeti R. bilo jednostavno.

– Nemoj misliti da te nisam volio – rekao je kad smo se rastajali, kada sam puna snage odlazila u ono nešto slobodnije.

Mijenjam naše tople zime za strastvena ljeta, tješila sam se. Bila mi je potrebna strast, vrištanje u puno, u prazno. Govorila sam svima da me R. potpuno eutanazirao. Kako ću, ako ne slušam krv, ispitivala sam svaki kutak svog bića. Ali znala sam da je R. nešto drugo, nešto mekano kao pahulje kada padaju u noći. Nešto što nijedan vrisak ne može nadglasati. Njegova tišina, dugi koraci, blago lice, skrivali su svemir i odsustvo svake boli.

Htjela sam, dakle, bol. Ali treba naglasiti da nisam ništa znala o boli, pogotovo ne tjelesnoj. Nisam ništa znala i nisam željela znati o djeci, obitelji, odgovornosti prema nekome. Brizi za svoje roditelje. Za, nedajbože, tuđe roditelje.

Ima mnogo zanimljivijih stvari za upoznati, mislila sam. Ima vremena. Dvadesete su godine za otkrivanje, za putovanja, za fantastične avanture.

Moja majka prišla mi je i uzela kćer za ruku. Krenule su prema kuhinji. Mislim da joj je željela pokazati kolače. Prije rođenja djece nisam mnogo viđala majku. Nismo imale o čemu razgovarati ili bismo se jednostavno svađale. Zamjerala sam joj što oca uzdiže na tron. Nisam joj bila dobra potpora kada je umro, naglo i neočekivano.

– Ovo je noćna mora iz koje se samo želim probuditi – rekla je.  ̶  Nemam više nikoga.

– Imaš nas – rekla sam, rastreseno je gladeći po kosi.

Oca više nema, pomislila sam, osjećajući olakšanje i čudno tupilo.

R. je saznao za njegovu smrt i, premda se nismo čuli tri godine, poslao mi je poruku sućuti. Blago bijelo svjetlo rasulo se u meni. Poželjela sam ga vidjeti. Predložila sam mu da se nađemo, iako sam već bila u visokoj trudnoći s kćeri i gotovo svaki dan iščekivala porod. Bojala sam se boli, ali još više toga da nešto neće biti u redu s djetetom. Željela sam se samo naći s njim i još jednom se osjetiti visokom.

Na moje čuđenje, pristao je. Našli smo se u kafiću pored njegova posla. Čim me ugledao, onako veliku, nasmiješio se. Drago mu je, pomislila sam. Unatoč svemu, drago mu je da sam trudna. Pa makar s nekim drugim.

– Nevjerojatno – rekao je.

– I ja se čudim – odgovorila sam.

– Je li to uopće bilo planirano? – pitao je.

Naručili smo kavu. R. nije znao da sam udana.

– Ma jest. Udala sam se u međuvremenu – dodala sam brzo.

R. je pogledao ispred sebe.

– Bojim se da nešto ne pođe po zlu – tiho sam mu rekla.

U tom sam trenutku shvatila koliko sam usamljena. Željela sam da me zagrli, barem na trenutak. Da, oko mene su bili ljudi: muž i njegova obitelj, moja majka, prijatelji. Sve se kretalo velikom brzinom kao dječji vrtuljak. Vrijeme je prolazilo. Motor se danonoćno okretao, ali nisam se mogla oduprijeti shvaćanju da se okretao u prazno, a da ja nisam ni stigla promisliti što znači ta praznina u koju sam svakodnevno ulazila, vakuum koji me usisavao kao velika sisaljka. Što je to bilo? I zašto je to nešto R. uvijek dokidao?

– Sve će biti dobro – rekao je mirno i uvjereno, kimnuvši nasmiješenom glavom.

Povjerovala sam mu, kao što su mu i drugi uvijek vjerovali.

Samo, shvatila sam naglo, ja sam ga trebala malo više nego drugi. Samo to.

Rastali smo se tako da sam ga pogladila po kosi, nježno i konačno. On neće biti sa mnom u rađaoni, pomislila sam. To nije njegovo dijete.

Zatim se okrenuo i otišao.

Trenutak prije nego što sam se okrenula pitala sam se voli li me još uvijek, ali odgovor je bio nebitan. Nisam se mogla vratiti ni u jedan dio svoje prošlosti. Mogla sam samo ići naprijed.

Majka se s malenom vratila iz kuhinje. Vjerojatno su jele kolače i majka je uživala. Obožavala je moju djecu, mnogo više nego što je ikada voljela mene. Zatim sam krenula prema sinu u jastuku. Spavao je, a kroz koji će se trenutak probuditi i bit će gladan. Plakat će tihim mijaukanjem, kako plaču samo sasvim male bebe. Ponudit ću mu dojku i neće boljeti jer sam naučila kako dojiti ispravno nakon mnogo mjeseci bolova.

Muž je lagano zadrijemao na sofi. Mnogo je radio, a maleni se budio puno puta kroz noć.

Gledala sam njegovo masivno tijelo: prste, butine i vrat, shvaćajući s blagim gađenjem da ga ne želim dodirnuti, možda čak nikada više. Ništa u njemu nije bilo pozivajuće, u tom tijelu koje je u moje usadilo čak dvoje djece. Ništa što bih željela sljubiti uz sebe, s čim bih željela stvoriti novi život. Hoće li i djeca sličiti na njega? Kći je već imala njegove šake.

Došla sam do police i ponovo uzela maleni vlak. Stisnula sam ga čvrsto i dio mene pomislio je da će blaga svjetlost iscjeljenja iz figure ući u svaku poru mojega tijela.

Zatvorila sam oči. Dlan u kojem sam ga držala postao je topao, a uskoro i vruć od stiskanja.

Poželjela sam se okrenuti i umjesto svog supruga ugledati R.-a kako sjedi na sofi sa zatvorenim očima i rukom iznad glave, meko dišući.

Otvorila sam oči. Sinčić je počeo plakati, tiho i pažljivo: kmeee.

Muž je otvorio oči, a majka krenula prema malenome.

Tople oči nakon tog, posljednjeg, susreta nestajale su sve dublje u ulici. Pomislila sam, kao i toliko puta dotad dok smo se još viđali i dok me još sasvim sigurno volio, da bih trebala potrčati za njim i zamoliti ga da bude toplo, bijelo, ljekovito svjetlo koje bi me očuvalo od boli i od pomicanja prema naprijed, prema onome što se pokazalo neizbježnim. Ali, kao i uvijek dotad, nešto me kruto i snažno neumoljivo ukopalo na mjestu.

Još uvijek, ma koliko se trudila, nikako ne shvaćam što.