Iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika jedan je smjer. O njemu zna T. P. Marović. Ribićeva knjiga trasira jedan drugi put: iz jazika ditinjstva u jazik knige. Umjesto Dudeku i Regici, čitatelji svjedoče Rock&Scroll kaykawiadi Pink Floyda, ELP-a, Meat Loafa, Jamesa Taylora, Roy Orbisona… neki čak i vu četiri zjutra kad je konec grudena (It’s four in the morning/The end of December…) trljajući oči i budeći se u osvit varijetetnog udara na hegemoniju standarda i pizdek-deminutivijadi lokalaca znajući da nemreš navek imeti se kaj hočeš, čak i ako ti diregira hudič, a ti si JegerHorn kaj popeva: You Can’t Always Get What You Want. Da ga Yebesh ak to ni stara kajkavska poslovica,a taj je Jegger znaš kaj… tri mu jazika v gubec stanu…

Pisana kao neprekinuta narativna cjelina gdje pjesma pretječe prozu i argumentirano u pitanje dovodi rodnu i vrsnu podjelu literature, knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja nasušno je potrebna virtuozna autorska artikulacija jednakopravnog pisma na jednome od tri jezika kojega imaju sreću posjedovati naša književnost, kultura i svakodnevlje.

Iz obrazloženja nagrade Kamov

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zebralši rezik, v truc vsemi i vsemu, v najnovejšomu versovniku Dve rali zmeržnjenoga jognja Tomislav Ribič je pošel po težejšem putu, po putu Kaja kak jezika-sistema, ne kak insuficijentnoga dijalekta. On v svoje knjige aktivno pokazuje kak Kaj vporabljen na tê način funkcionera, kak on, nezvezan za nijeden Kajkavski lokalni govor, „diše“. To je poglavito batrivno i reskantno kajti on v svoje knjige piše o urbanem temam, o Varaždinu, gde se Kaj po sili unifikacije, globalizacije, simplifikacije ter hiperkroatizacije povlači. Je, za to treba puno vere i vupača. Je, Tomislav Ribič je pokazal da stanovito ima vere v reč materinsku kotera, gda se vredi i posloži, kot zbrušeni đemant zablesiknuti more. On se vupal oponerati vsem Kajkavski vitiznančeci – al i vsem „etablerani“ Kajkavski kritiki – ves se izložil njihove hamižne pšanije, špotu i odhitavanju.

Kaj reči o izhodu? Lepe nakane gustokrat ne daju lepe plode. Nazprot, nazprot. Po pervomu pogledu reklo bi se da je ova knjiga jezično nerazumljiva, zahtevna. Mi naprosto navčeni na tak nekaj nesme, to je kontra vsem Kajkavski teksti kaj sme ih do vezda prečteli. Nu, če znamo da „gde je rezik, tu je i zveličenje“, kak bi Hölderlin rekel, če se le malo pomučimo, plača bu obilna, snažeča i zpunjujuča. Ona bu takova poleg četiri razlogi: 1. malo po malo ova knjiga nam odkriva jedinstveni jezični svet, on kakov do vezda skoro v nijenomu Kajkavskomu versovniku pokazal se neje, 2. ona to dela na jasen, razlučljiv i seguren način, 3. ona se ne vutiče oficijalnomu Horvatskomu jeziku zverhu razumljivosti, ter 4. ona je prezkompromisna v svoje nakane da aktivno emancipera i revitalizera Kaj kak jezik.

Željko Funda, iz pogovora tiskanom izdanju

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesme su u osnovi slojevite, nelinearne narativne etide, u kojima se neki narativ iz prošlosti „puni“ raznovrsnim post/modernističkim strategijama, proizvodeći simultane strukture. Uz specifičan urbani jezik, Ribićeva su posebnost intermedijalne referencije – uspostavljanje korelacija s filmom te posebice često i inspirativno s glazbom, tako da se pjesma često događa u interregnumu obiju disciplina, s naglaskom na važnosti ritma, točke u kojoj se bratime pjesma kao melodija i pjesma kao riječ. Relacija s glazbom ne događa se toliko na razini intermedijalnoj koliko intertekstualnoj: Ribić se referira na klasike svjetskog rocka i domaćih kultnih autora s glazbene scene (Jonie Mitchell, Elton John, David Bowie, Jimmy Hendrix, Grace Slick, Sprengsteen… Indexi, Tomaž Pengov, Gabi, Arsen), ostvarujući svojevrsni hommage izrazito individualiziranim izričajima/stvaraocima prostora koji, premda pripadaju popularnoj (ali nikako populističkoj) kulturi, dosižu razinu nedvojbene umjetničke vrijednosti. Uz takve ekskurse koji svjedoče opći generacijski interes, Ribić u svoj poetski diskurs uključuje neprikosnovena mjesta književnog kanona (Krleža, malo Matoša, Orwell, kafkijanski/egzistencijalistički užas…) te tako, u skladu sa svojim emotivnim i valorizacijskim sklopom, stvara intimni imaginativni prostor koji, bez obzira na prostornu/vremensku/predmetnu udaljenost sastavnih elemenata, može nazvati moj svijet. Ribić taj prostor brani i ne otvara se populističkim načinima, ali svom čitatelju pomaže da se snađe u svojevrsnoj „zatvorenosti“ u individualnu intimu korisnim i dobrodošlim opaskama u vezi s apostrofiranim akterima referentnoga vremena.

Emilija Kovač, Stav

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Autor se opravdano okoristio dijalektalnom ekspresivnom ekstenzijom Kaj-a i obuhvatio stilsku slojevitost, stih/rečenicu, tvorbu, fonetiku itd. … ali uvijek u znaku, uvjetno rečeno, enciklopedijske jasnoće, bez bježanja u simulirano priproste, šarmirajuće neobavezne jezične oblike.

Lingvistički Tomislav Ribić ovdje je misleće biće, onaj koji svjesno želi na jezik i jezikom utjecati, stvoriti s književnim jezikom, a ne samo biti u jeziku svojeg djela. Nedvojbeno, to je i pledoaje dvojbi zašto se nije posegnulo pisati standardom.

Naime, učinak ove autorske jezične intervencije na punu fakturu naslova jest mogućnost da se životna građa percipira u svim njezinim živim i faktičkim stanjima, prikazima. Kajkavski izraz u svim bezbrojnim nekonvencionalnim nijansama dohvatio je čitave slojeve ljudskog iskustva upravljenog prema spoznaji istine u njenim autentičnim stanjima, nepatvorenim identifikacijama, izvanstandardnim detaljima i opisnim eksplikacijama: imaginacijom pučke empirije približio se zbiljskom, čime prošlost ima duhovni domašaj rezurekcije!

Time knjiga Tomislava Ribića Dve rali zmeržnjenoga jognja po supstanci uspješno komunicira s fundamentalnim pitanjem književnog postupka i same umjetničke intencije, jer, apsolutno, izražajne karakteristike jezične građe u najdubljoj su vezi s idejom, smislom, sadržajem i svim formalnim odrednicama predmetnog književnog djela.

Stoga, premda su konceptualne osobine Dve rali zmeržnjenoga jognja referencijalnošću široko postavljene (… od malovaroških zgoda, preko globalnih popkulturnih ikona do sekvenci kultnih filmskih ostvarenja…) svi elementi su koherentno u funkciji književne strukture, čime ovo djelo (glede svih naslova u konkurenciji) po vrijednosti i apartnosti s pravom možemo valorizirati laureatom Književnog natječaja „Zvonko Milković 2022. godine“.

Robertino Bartolec, iz obrazloženja nagrade Zvonko Milković

# # Povodom besplatnog e-izdanja knjige Dve rali zmeržnjenoga jognja objavljen je intervju Petšest pitanja za Tomislava Ribića.