Nagulov i Ivankovac isticali su stilske karakteristike zbirke, no već na razini strukture teksta Radmilović pokazuje vrsno razumijevanje i provedbu. Cjeline zbirke svakako ispunjavaju svoju temeljnu ulogu organizacije korpusa pjesama prema njihovoj tematskoj, motivskoj ili drugoj srodnosti, pa i njihovi naslovi odražavaju/određuju motivske i tematske preokupacije ako ne svih, onda većine u njima okupljenih pjesama. A k tome je i njihov unutrašnji raspored takav da zadnje pjesme počesto poentiraju cjeline. Međutim, cjeline svojim naslovima – Nezasitna haljina, Staklo vremena, Ljepota propadanja i Bijela jeka tijela – istovremeno nude i „mekanu strukturu“. Pojmovi-kao-slike, koji vrlo jasno imaju metonimijski karakter, zacrtavaju/prikazuju konceptualne temelje kako svake pojedine cjeline tako i čitave zbirke. Uz ovu osnovu, potku čine i različiti skupovi provodnih motiva, narativnih i stilskih postupaka u pjesmama, koji ne samo da imaju svoju stilsku i narativnu samostojnost i vrijednost već se pojavljuju kroz cijelu zbirku kao jedinice veza cjelokupne zbirke. U svemu, ove različite razine tvore složenu uzornicu, koja rezultira zbirkom u kojoj svaki dio kao varijacija osnovnog uzorka čitatelju komunicira cjelinu; stoga se čini gotovo nemogućim razdvajati i prikazivati zbirku kroz cjeline.

Pa ipak, jasnoće radi vrijedi pokušati oprimjeriti. U prvoj cjelini, Nezasitna haljina, Radmilović koristi haljinu kao metonimiju za tijelo i/ili jastvo/identitet. Širok tekstilni imaginarij od alata (pletivo i igle, niti), različitih tkanina (najčešće svila, bogato ukrašena) i ukrasa (npr. zlatnici – tj. dukati), pa konačno i različiti nazivi za tekstilije (haljina, rubenina, košulja, vreća) pojavljuju se da učvrste ovu metonimiju, npr. u stihovima: tvoje uporno, nestvarno lice / cvjetovi u kosi, cvjetovi na koži / golo tijelo u trpkim travama, / tvoja ozdravljena haljina (pjesma „haljina ozdravljenja“), koji i zatvaraju ovu cjelinu. U isti imaginarij Radmilović upreda i motive koji će se i drugdje ponavljati pa je tako haljina/subjekt živom vodom protkana, korijenjem i gromovima protkana (pjesma „lažni zlatnici“). Motiv haljine (ili drugi iz ovog tekstilnog imaginarija) služe da bi naznačili nedostatak tijela ili kako bi zamijenili tijelo – u okolnostima gdje je posvuda trag od leda i pepela, / beskrvna staklovina jezika, prošupljena i sve veća vreća, / nema čarobne riječi, nema čarobnog / predmeta (…) („nespokojna pjesma“); u okolnostima gdje je subjekt „izložen“, okarakteriziran nedostatkom, najčešće suočen s bijelim praskom; u okolnostima u kojima se moramo zapitati da li je pred traumom subjekt izbačen iz tijela.

U takvim okolnostima, subjekt je nezasitan ne u smislu proždrljivosti, već u njegovoj nemogućnosti da potpuno otkloni glad: u glasu ti je glad, / nemoć hranjenja, nezasitnost vrloženja / gutamo dan po dan, koliko toga stane / u jedan zalogaj (…) Što stavljam pred tebe, otkida se od mene (pjesma „hranjenje vrtloga“). U vrtlogu raspadanja i rasipanja česti su motivi kopanja ili obrađivanja zemlje, no bliži htoničkom registru Ivana Šamije negoli Gorana Čolakhodžića. S druge strane, kao da je izbijena iz vlastitog tijela, kao da je tek zaprimila oblik haljine koju nosi, pjesnički subjekt često je preokupirana promatranjem tog propadanja. Čitateljima će promišljanje nad postupnim rasipanjem u poeziji Marijane Radmilović možda evocirati poeziju Ivana V. Lalića, no nasuprot njegovim reminiscencijama nad ruševinama bizantinskog i slavenskog svijeta, civilizacije prije renesansnih temelja zapadnoeuropske civilizacije, Radmilović piše više o krajoliku.

U središtu peripatetičke poezije Marijane Radmilović pitanje je identiteta subjekta, a onda lateralno tijela i jastva i međuljudskih odnosa, njihove uzajamnosti i uvjetovanosti. Dvije polovine zbirke prožima (ne samo, ali pretežito) propitivanje identiteta, usloženo čestim osporavanjem njegovih zakona i igranjem sa semantikom. Nasuprot slavnoj izjavi Gertrude Stein („A rose is a rose is a rose.“), Radmilović pojavnosti i njihova značenja uvjetuje ili negira, npr. ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama, (…) Ono što je žudnja, nije žudnja (…) Pustinja, načinjena od svog preslika, / od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk, / ono što je slika, nije slika, nije pjesma, / nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama / nije dno što se rastvara (pjesma „slika ničega“). Ovo negiranje ponegdje ima i pandana u njezinom upiranju na ideju bajki i korištenju motiva ili narativnih strategija iz bajki u pjesmama; međusobni odnosi i identiteti predstavljeni su u vidu bajki kao da je riječ o mitologiji, o razdoblju s kojim smo svi dobro upoznati, ali od kojeg smo vremenski i konceptualno odvojeni. Na tragu oba motiva drugi subjekti koji se pojavljuju gotovo su tipski ili prozaični, više imajući ulogu motiva u argumentu. I dok neki psihologizacijama imaju samostojni karakter (Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima, pjesma „beskorisna svjetiljka“), drugdje usporedbama označenim veznikom „kao“ autorica svega uvjetno dopušta psihologizaciju kroz radnje ili unutarnja stanja. U drugim slučajevima, kada Radmilović subjektima pjesama pridaje identitet, ona osporava jasnoću tog identiteta tako što se pjesnički subjekt drugima obraća ili o drugima progovara kroz pokazne i osobne zamjenice (Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, pjesma „sigurna kuća“), uvodeći nesigurnost ili uvjetnu nejasnoću – uskraćeni smo za očigledno znanje pjesničkog subjekta. Peripatetičko istraživanje identiteta, u tom smislu, čitatelja navodi da bude jednako „gladan“ odgovora koliko je i sam lirski subjekt.

Nužno je istaknuti i pantokratorsku razinu kontrole koju Radmilović drži nad tekstom pa onda i nad čitateljem; teološke (možda i heretičke) konotacije „svedršca“ priručne su ne samo s obzirom na religiozne motive Boga i anđela u pjesmama nego osobito na mitopoetičku narav pjesama, koje stvaraju stvarnost koju opisuju. Međutim, identitet pjesničkog subjekta koji propituje složen je; nije samo riječ o tome da Radmilović žagarovski „napiše šuma i bude šuma“, već u mnogim pjesmama njezin pjesnički subjekt je nevoljki stvaratelj, promatrač stvaranja. U pjesmi za koju mi se čini da je programska za cijelu zbirku, „luda ptica“, Radmilović gotovo brehtovski ukazuje na fikciju poezije: Ili mogu pjevati drukčije? Ovo autopoetičko priznanje pjesme kao fikcije/konstrukcije u spomenutoj pjesmi unatoč napetosti koja slijedi za ovim obratom, funkcionira kao ritmički i značenjski odmor i obrat. „Luda ptica“ čini mi se kao programska pjesma za cijelu zbirku jer će ovu cezuru na razini zbirke Radmilović primijeniti u prvoj pjesmi („u zdravlju i bolesti“) posljednjeg ciklusa (Bijela jeka tijela). U izuzetno rijetkoj komplementarnosti prijeloma zbirke i pjesme, stih Kao da je i Bog odahnuo, odnekud svježina iz pjesme „u zdravlju i bolesti“, našavši se na početku sljedeće stranice daje nužnu pauzu napetosti i „gladi“ dosljedno održavanoj u prethodna tri ciklusa. Pjesme „blagoslov“ i „žena koja nestaje“ temu identiteta fokusiraju u pitanje identiteta žene. Pjesnički subjekt blagoslivlja Boga što ju je stvorio ženom jer si me stvorio / a nisi me razumio, jer nisi razumio zašto si me stvorio, kontrastirajući božansko nerazumijevanje umirenim i samosvjesnim konstatacijama punim razumijevanja sebe, identiteta kao samoodrživog i relacijskog, no također i promjenjivog i prolaznog. Čitatelj se može, u konačnici, naći u situaciji da se identificira s ovim Bogom-stvarateljem; da ne razumije u potpunosti čitav itinerar pjesničkog ispitivanja Marijane Radmilović, no čini mi se da je to dijelom i poanta.

Naime, pjesnički subjekt zbirke je melankolik – s oštrim okom za istinu, jedini svjestan onog izgubljenog i svojeg stanja, u nemogućnosti ili u odbijanju da u pjesmama potpuno jasno i razvidno iskomunicira druge subjekte i svoje misli te naizgled bez interesa. Međutim, melankolični narativ pjesničkog subjekta u ovim pjesmama jest rad, uporno mitopoetičko i narativno djelovanje s neizvjesnim ishodom.

Tomislav Augustinčić, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Marijana Radmilović ne objavljuje često, no svaka je njezina knjiga doživjela, za današnje uvjete, značajnu recepciju profilirane publike i kritike, koja je u njezinim stihovima čitala individualnu potragu za „komunikacijom i preslagivanjem raspadnute slike svijeta/tijela/jezika”, kako je to i sama autorica svojedobno sažeto formulirala. Knjiga Putovanje oko tijela, zaokupljena je koncentričnim suočavanjem s vlastitim tijelom, koje je onda izvorište ili okosnica svih drugih relacija pojedinačnog prema općem, a kroz odnose prema sebi, uspostavljaju se odnosi prema svijetu koji percipiramo i prema jeziku kojim to pokušavamo artikulrati. Izvanjsko i unutarnje samo su fiktivno odvojeni barijerom, kao što autorica konstatira: „to su samo dvije tame razdvojene kožom.“ Vrijeme u kojem smo se zatekli, naše jedino vrijeme, rasprskava nam se pred očima, a iz te nemoći raste piramida pitanja na koja nije jednostavno, često ni moguće odgovoriti. U ovoj knjizi ona su posredovana brojnim ženskim glasovima, i to treba posebno istaknuti, jer ženska je pozicija, svojevrstan niz portreta nepoznatih ili u sebi prepoznatih žena, ono što ovu knjigu odmiče od prethodnih knjiga Marijane Radmilović, a istodobno učvršćuje glavnu nit tematizacije ženskog identiteta i međuljudskih relaciju u svijetu koji se nezaustavljivo trusi u poodmakloj fazi raspadanja.

Branko Čegec

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesme u Putovanju oko tijela pregnantne su šumskim, „vještičjim“ imaginarijem: travama, granjem, trnjem, blatom, korijenjem i kamenjem. Jer, i „žene su mračne kao korijenje“, a šibolet za tajno znanje skriven je upravo u drveću, koje štiti tellus mater: bijela boginja, arturijanska gospa s jezera, ćudljiva Keridven, koja svojim farmakopejama kroji početke i završetke, ona koja vidi i svjetiljkom proročice omogućava da se vidi. Jer, „žene sve znaju o sebi i drugima“ (U zdravlju i bolesti).

U ovim pjesmama pomiješano je drago kamenje s kamenjem kojim su ubijane kažnjenice. Kamenje je i građa za bunar, mjesto živodajne vode; kamen je i alhemijski kamen mudrosti i, najzad, jedino što poslije svega ostaje, „kamen i žamor, težina trajanja“. Motiv koji se ponavlja je i zdjela, kao još jedan ženski predmet koji konotira kalež, zdjelicu, udubljenja, porinuća, prijemčivost, ali koji je nerijetko bio i instrument smrti (nekim mučenicama su tijela sakaćena krhotinama posuđa).

Svemu tome svjedokinja je neposlušna i neuhvatljiva u hermeneutiku Sikoraks, protejska vidarica/vještica koja nesvodiva sve vidi, luda ptica:

Tko si ti, nalik si mi, nalik sam ti, nalik smo si
kao ne izgubiti pronaći ne otići vratiti se ne početi
završiti, zaboraviti ugasiti.
Nježno me spustila kao da to nije učinila,
u posljednjoj šumi, na najdaljem stablu, na najvišoj grani.
Ja sam odletjela.
Ona se istim putem vratila.

Njeno je vreteno nužnosti, ananke, ona se „istim putem vraća; njenim jezikom niko ne govori“ – jezikom bajalica, grimarija, proturječnosti u ponavljanju i ponavljanja u proturječnosti, opojnim „mahnitostima“ paratakse; njene boje su eshatološke – bijela i crna, boje odsustva, vanvremenosti („Zašto imam tu nerazumnu crnu haljinu kada se budim u bijelom snu?“) i presavijenosti: ono što je „krvavo, vlažno, tamno porinuće“, to je i „posteljica od svjetla i prozračnosti“; to su, naposljetku, samo nijansiranja između vidljivog i nevidljivog, unutarnjeg i vanjskog.

Njene haljine su i ontičke i ontološke. U svim tim haljinama moguće je naslutiti onu drevnu neprozirnu koprenu, Izidin veo, ovojnicu tajne. Ali, svakako, one su tvarna datost ženske kože, njenog tijela, koje raznoglasno o sebi svjedoči svojom patinom, krljušti, skramama. Ono je „nezasitna haljina, haljina teška i mahnita, od svojih lažnih zlatnika, luda rubenina“, haljina s neprebrojnim zakrpama, i naposljetku, haljina ozdravljenja („golo tijelo u trpkim travama, tvoja ozdravljena haljina“). Na koncu, fenomenološki, to pokrilje je tijelo koje sa svojim suptilitetima i jeste svijet i svijet koji je tijelo oko čije tajne je moguće samo putovati.

Bjanka Alajbegović, Strane