Knjiga pjesama u prozi Predraga Vrabeca Stabla visine raste u očima čitatelja svojim davanjem na važnosti različitim prizorima i njihovu udomljavanju u bliskim i, nerijetko, nepodudarnim prostornim i vremenskim zonama. Pokretanje predmeta i glagola, stvaranje u žrvnju svakodnevnice, stavlja lica u različite gramatičke i druge kontekste (dane i noći – jutra i podneva) – hrana je njegovoj poetskoj generativnoj matrici. Kretanjem, dozivanjem, spajanjem nespojivog stiže se nadomak tekstu, sjeda u njegovo središte, u okrilje događajnosti koja se samoproizvodi i nagrađuje autorovu spremnost na predaju ulici, gradu, Drugom.

Pjesnik zapisuje, materijalizira ono što govori u dnevnoj sobi samom sebi i svijetu koji ga okružuje ili, u ovom slučaju, koji on u ophodnji obilazi i zaokružuje, opredmećuje. On se obraća drugima i sebi, na rubu nezaustavljivog sna o cjelini, koju zamjenjuje imenima onih u čije ime govori, opisuje… Sve je naizgled bezazleno i dopušteno, legalno i otvoreno tako da čitatelj počinje govoriti o tekstu baš kao što ga čita, u sebi izgovara…

Paradoksalno, čvrstim se mjestom u toj vrteški riječi i vidljivog svijeta pokazuje tekst – čitan i oblikovan kao proizvoljno i otvoreno mjesto, kao neprekinuta i beskonačna vrpca – upravo se on tako ustrajno i nepopustljivo nadaje kao mjesto sigurnosti, kao pouzdano tlo. Siguran kao brana pred ludilom, koje obuhvaća onoga koji ni za trenutak ne zatvori oči i ne posumnja. Ili je sve drukčije: teško je reći, teško je ne vjerovati! – ali Stabla visine mjere se čudom dana i tajnom svakodnevnice.

Miroslav Mićanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I danas stoga ne čudi da je ovaj samopovjerenik s otoka Prvića, nakon što se renesansno zakračunao u škabeline Ormarina napisao izrazito tiho i nepropovijedajuće petoknjižje.

Poetska pentagonija Predraga Vrabeca put zrake osobnoga svjetla koje je izvorište njegovog novog ja, niže niz: knjiga o kavi, knjiga o vodi, knjiga o radosti, knjiga o starosti, knjiga o početku. Radi se o pet knjiga/ciklusa koji čine cjelinu njegove zapravo najnovije knjige, Stabla visine.

Knjigu otvara rečenica koja je u velikoj mjeri i ključ jednog od mogućih kontinuiteta iščitavanja njezinih značenja. A značenja u čitanju Vrabeca ima puno. Neuobičajeno puno čak i za autora koji se u pismu zalaže za vlastitu smrt – za smrt autora kao autorizatora teksta koji se nada da će uzmicanjem ega omogućiti rođenje ne jednog nego mnoštva čitatelja. Ili, na radost slobode i pluralnosti interpretacije, možda ipak čitateljica.

Rečenica ta stanuje u naslovu naputka za moguće čitanje: volim pridržavati te (u trenutku kada ti pridržavaš, mene). Prevedimo to u inicijalno plošno-vertikalni odnos: od teksta k čitateljici i kažimo da se radi o konstataciji koja predlaže odnos koji, ako se ostvari, može jamčiti užitak u štivu. A odnos je taj quid pro quo: ako mu se prepustiš i tekst će se prepustiti tebi, ako ga pridržiš i tekst će pridržati tebe… pa namjestimo se zajedno za čitanje.

Nikola Petković, Moderna vremena

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lirsko se narativni subjekt Vrabecove pjesme, kao što vidimo, zajedno s nama kao čitateljima kojima se s neobičnom otvorenosti, iskrenosti do začudne uvjerljivosti, povjerljivosti, obraća, smješta u nesiguran, ali trajan međuprostor, između obala: ljubavi i manje ljubavi, sna i malo zbilje, prisjećanja i priče, lirike i proze, u međuprostoru književnosti, danas tako zanemarene samospoznaje i zabave, starosti ili smrti i igre. Nedokučive smislenosti.

Zvonko Kovač, Kolo