Nijemi monolozi Tene Lončarević odlična je, izvanserijska zbirka. Odlikuje je stilska rafiniranost, osjećaj za detalj, elegantan i pročišćen jezik, suptilnost u prikazu najfinijih nijansi ljudske psihe, osobito onih pojedinaca koji uslijed teških situacija raznovrsne nemoći zaslužuju povećanu ljudsku i čitateljsku pažnju. Tematski i idejno, riječ je o pričama koje prije svega ukazuju na složenost ljudske osobnosti, na odsustvo razumijevanja kao životnu konstantu, osobito u kontekstu suvremenog, socijalno neosjetljivog i otuđenju sklonoga doba. Priče autorice Lončarević priče su koje poručuju da su i čovjek i svijet složeni fenomeni, da se najveća usamljenost najčešće živi u blizini drugih, da su propadanje, starenje, bolest situacije od kojih je nemoguće pobjeći. Isto tako, međutim, to su priče koje ukazuju na to kolika je uloga malih stvari, sitnih gesti pažnje, svakodnevnih sitnica, tople i sućutne rečenice, lijepoga sjećanja.

Andrijana Kos-Lajtman

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pored trijumfa lirskog jezika, u pričama Tene Lončarević naglašene su još dvije jako važne karakteristike. Najprije, ono što se zapaža od samog početka zbirke jeste autoričin intenzivni, gotovo pjesnički, osjećaj za detalj. Potom, jednako je zanimljiv autoričin izražajan senzibilitet za neke od najaktualnijih pitanja i problema današnjice. Uprkos tome što su Nijemi monolozi većinski usmjereni prema pojedincima i pojedinkama te njihovim unutrašnjim, usamljeničkim previranjima, trvenjima, krizama i nemirima, ovo je ujedno i zbirka koja se neprekidno usredotočuje i nadovezuje na vrlo značajne stvarnosne i svakodnevne društvene, ekonomske i socijalne fenomene. Lončarević je, slijedom toga, u ovoj knjizi vrlo uspješno ukazala na to da se pojedinci i pojedinke gotovo nikako ne mogu odmaknuti od socijalne i društvene zbilje u kojoj žive, već da je, sasvim suprotno, vrlo često kvalitet njihovog života uvjetovan upravo mjestom i trenutkom u kojem žive.

Nikolina Todorović, Libartes

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Većina priča iz Nijemih monologa zbivat će se u čekaonici liječničkih ordinacija ili na kolodvorima s kojih nikako da se otputuje, dakle odreda u limbovima, u tranzitnim međuprostorima kroz koje se planiralo proletjeti prema boljoj budućnosti ili boraviti tek neko privremeno vrijeme, a rastegli su se u vječno stanje, pa stoga i ne čudi da na vrhuncu Teninih priča njeni likovi ne ostvaruju konačni, očekivani i zasluženi pomak prema sretnijem kraju, ma koliko god se na prethodnim stranicama činilo da su napokon stekli dovoljno snažne inicijativnosti za takav poduhvat, nego ostaju vegetirati u međustanju između neizrečenoga i neučinjenoga, nastavljajući se u sebi gristi i vrtjeti u krug.

Igor Gajin, Fantom slobode

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Izdanje okuplja dvanaest kratkih priča, baš kako naslov kaže, nijemih monologa. […] U osnovi svake priče je jedan određeni lik, a naglasak nije stavljen na vanjske događaje već na to kako se stvarnost prerađuje u unutrašnjosti samoga lika.

Dakle, priče su pisane u obliku monologa, a druga riječ iz naslova, nijemi, upućuje na to da likovi imaju svoj glas, međutim taj glas uglavnom nitko ne čuje. To je razgovor njih sa samima sobom ili s okolinom koja baš nema sluha za ono što oni imaju reći.

Problematika koju tematizira i koja muči njezine likove, različita je, a riječ je, kaže, o nekim teškim životnim situacijama, o sukobu pojedinca sa stvarnošću, o teškim socijalnim situacijama, osobnim borbama kao što su gubitak djeteta, borba s bolešću, sa starošću, brakom koji je možda ušao u razdoblje krize te pitanje pamćenja, pitanje sjećanja…

Karolina Lisak Vidović, HRT magazin