Društvene igre | Andrija Škare

BIT ĆE OVO DUGA NOĆ

 

1.

Prestao je spavati kada se zaposlio.

Na početku je mislio da je stvar u tome što se tijelo treba prilagoditi novome ritmu, svi su ga uvjeravali da je tako, prijatelji, cura i roditelji. Naviknut ćeš se, govorili su, već nakon mjesec dana će ti biti lakše, zaboravit ćeš da si ikada imao problema.

Vjerovao je u to, bilo je logično. Nikada nije volio dugo spavati i uvijek je ustajao najkasnije u devet pa čak i u onim iznimno rijetkim slučajevima kada bi ostao vani gotovo čitavu noć, ali isto tako nikada prije nije imao posao koji je zahtijevao da bude u uredu već u osam, oran za rad.

Pokušao je sve što je mogao, pomagao je tijelu i umu da se prilagode novoj situaciji. Išao je u krevet ranije nego inače, dva sata prije polaska na spavanje nije gledao mobitel, umirivao se na sve načine kojih se mogao dosjetiti, ali bez uspjeha. Nikako nije mogao usnuti. Vrtio bi se s jednog boka na drugi i u svakom premještanju probudio Klaru koja je imala tanak san, ali bi zaspala bez problema. Obično bi nakon nekoliko sati mučenja otišao u dnevnu sobu i pokušao spavati na kauču, nekad bi uključio i televizor u nadi da će ga to uspavati. Bez uspjeha.

Pretraživao je internet, razgovarao s ljudima, u knjižnici posudio opsežnu knjigu „Spavajte dulje, živite bolje“ koja bi trebala otkriti tajne zdravog spavanja, ali sve je bilo uzalud. Pio je Persen, biljne tablete za smirenje, ali nisu pomagale. Nakon malo proučavanja je shvatio da alkohol pomaže kod usnivanja, ali čini san lakšim i kraćim. Kad god bi se napio uspio bi zaspati, ali bi se probudio nakon sat vremena i to bi bilo sve od te noći. Prestao je piti alkohol, eventualno bi popio čašu vina uz ručak, a navečer je pio isključivo čaj, metvicu, matičnjak, kamilicu. Jedino nije pokušao s toplim mlijekom, a kada mu je Klara rekla da je to stari, narodni lijek rekao joj je da bi radije popio toplu spermu. Mrzio je mlijeko.

Podočnjake je dobio vrlo brzo, ali izgled ga je najmanje mučio. Nije bio dobro, srce mu je lupalo, svijest mu se lomila i sve je promatrao kao iz unutrašnjosti akvarija, tvrdio je da osjeća mozak unutar lubanje i da mu je aktivna samo polovica.

Jedan dan je zaspao na četrdeset pet minuta i poslije ništa, ni sekunde. Otišao je na posao, odradio čitav dan i vratio se doma, potpuno iscrpljen. Već tada je počeo razmišljati što će biti ako opet ne uspije zaspati i nadoknaditi propušteni san od dana ranije. Klara ga je smirivala, skuhala mu je čaj, zajedno su gledali seriju „Master of None“, zakunjao je dok su je gledali, ali prebacivanje u krevet ga je razbudilo i opet nije mogao zaspati. Po noći je svakih pola sata gledao na mobitel da vidi koliko je sati i koliko mu je još sati sna preostalo prije nego što mora ustati i krenuti na posao i svaki put mu se taj broj činio užasno, zabrinjavajuće malen i brinuo je da se neće naspavati i zato nije ni mogao zaspati. Prokleti začarani krug.

Sutradan je odlučio da mora otići kod svojeg liječnika po nekakve tablete za spavanje.

 

2.

Imao je sreće pa u čekaonici nije bilo gužve, ušao je u ordinaciju svega pet minuta nakon što je došao. Imao je dobar odnos sa svojim liječnikom, gotovo prijateljski, partnerski, ali mu je svejedno bilo malo neugodno tražiti tablete za spavanje. Bojao se da će ga možda uputiti psihologu ili psihijatru, nije ustvari znao što očekivati, naslušao se različitih priča od poznanika. Strepio je od toga, ne zato što bi ga bilo strah psihičke bolesti, već zato što je trebao pomoć odmah, bez odgode.

– Bok, Denise, uđi, sjedni – rekao mu je liječnik, nasmiješen.

– Dobar dan doktore, kako ste?

– Ide, ide, dobro je. Kako si ti, šta ima?

– Ne mogu spavati. Otkako sam dobio ovaj novi posao, pričao sam vam, i moram ustati u sedam svaki dan, jednostavno ne mogu zaspati.

– Što te muči?

– Ništa posebno. Uobičajene stvari, što moram sutra napraviti na poslu i to. I stalno gledam koliko je sati i koliko mi je sna preostalo i onda zbog toga ne mogu zaspati – nasmijao se jer je znao da taj problem sigurno zvuči glupo nekome tko ga nije iskusio.

– Tipično.

– Tipično, zbilja?

– Da, da, događa se često. I onda vjerojatno kad si umoran nakon neprospavane noći, sutradan opet ne možeš zaspati jer si preumoran.

– Točno to!

– Prije nisi imao problema sa spavanjem?

– Ne.

– Jesi kad pio nešto za spavanje?

– Persen. I svu silu čajeva, ništa mi to ne djeluje.

– Jesi imao noćne more?

– Nisam, barem mislim. Ništa izvan normale.

– Okej. Dat ću ti Lunatu. To bi ti trebalo pomoći. Popiješ jednu dvadeset minuta prije odlaska na spavanje i ona ti garantira pet sati sna. Za razliku od nekih drugih tableta, ujutro se nećeš osjećati kao da te pregazio vlak, od nje se fino spava.

– Super.

– Danas je srijeda. Popij sad svaki dan do ponedjeljka po jednu pa se onda vidimo ako treba.

– Može, odlično, hvala!

Ljekarna je bila u sklopu doma zdravlja. Nije se osjećao najbolje kad je farmaceutkinji predao zdravstvenu iskaznicu, osjećao se kao da je došao po drogu, kao da će ga osuđivati zato što ne spava, kao da je on sam kriv za to. Bilo mu je neugodno.

Na kutiji je pisalo – Lunata, 5 mg. Dvadeset tableta u kutiji rudimentarnog dizajna, bijelo s dvije nijanse ljubičaste, proizvođač Alkaloid. U ruci je imao rješenje većine svojih problema.

 

3.

Nalegao je na zvono kad je došao doma. To je uvijek radio kad bi Klara bila kod kuće, malo bi puštao da zvoni u jednom dugačkom tonu, a onda bi se igrao, pokušavao je zvoncem odsvirati neku melodiju, ma kako banalnu. Ispočetka ga je to zabavljao, a sada je to radio iz navike. Ispočetka je nju to nerviralo, a sada se navikla.

– Jesi dobio tablete? – pitala ga je čim mu je otvorila vrata, prije pozdrava.

– Jesam, da – rekao je izuvajući cipele – ali ima jedan problem.

– Koji?

– Ne idu uz astmu.

– Kako to misliš, ne idu uz astmu? Zašto ti ih je onda dao?

– A ne znam.

– Pa valjda on zna, ne bi ti ih dao da postoji neka realna opasnost, je l’ da?

– A nemam pojma, valjda ne bi. Slušaj ovo.

Izuo se i ušao u sobu. Iz džepa je izvadio kutiju s tabletama, a iz nje deklaraciju s uputama o korištenju. Počeo je čitati.

– Nemojte uzimati Lunatu ako ste alergični (preosjetljivi) na zolpi-dem-tartarat ili neki drugi sastojak lijeka. Znakovi alergijske reakcije uključuju: osip, probleme s gutanjem, ili disanjem, oticanje usana, lica, grla ili jezika…

– Pa nisi alergičan na taj zolpi… kako se već zove, je l’ da?

– Ha ne znam, alergičan sam na svašta. Sklon sam alergijama, ali na to se ne testira, ne mogu te testirati na sve što postoji, ali slušaj dalje… Nemojte uzimati ako imate bolest pluća ili probleme s disanjem. Jebote, imam astmu. To je bolest pluća i problem s disanjem u jednom.

– A ne bi ti dao da je opasno…

– Ne znam, jebiga. Šta ako zaspim i ne probudim se? Šta ako se ugušim u snu? Sad me strah to popiti.

– Ma daj, pretjeruješ, neće ti biti ništa, ne bi ti dao da postoji realna opasnost.

– Jebiga, imam astmu. Kaže nemoj piti ako imaš bolest pluća ili probleme s disanjem. Meni to izgleda kao realna opasnost. Meni to ustvari izgleda kao definicija realne opasnosti. Draga djeco, znate li što je to realna opasnost? To vam je kad na lijeku piše da ga ne pijete ako imate bolesti pluća ili probleme s disanjem, a vi imate bolest pluća i probleme s disanjem i ipak popijete tabletu. To vam je realna jebena opasnost!

– Smiješan si.

– Hvala, i ja tebe volim. Ne znam šta da radim sad.

– Popij tabletu, zaspat ćeš i spavati. Konačno ćeš zaspati i spavati.

– Je, lako je tebi govoriti. Ne prijeti tebi realna opasnost da se ugušiš po noći.

– Daj, ne budi takav. Čega te točno strah? Da ćeš se ugušiti u snu?

– Pa da. Sve mi nekako zvoni da bi se to moglo dogoditi.

– Okej. Hoćeš popiti tabletu, a ja ću cijelu noć biti budna i kontrolirati tvoje disanje? Ako bilo što bude čudno, odmah te budim.

– A što ako me nećeš moći probuditi?

– Moći ću te probuditi. Vjeruj mi. To je tableta od pet miligrama, vidiš da tu piše da je to doza za djecu od šesnaest godina. Moja mama je pila puno ozbiljnije tablete za spavanje pa sam je uvijek mogla probuditi. Popit ćeš jednu, ne deset. Sigurno ću te moći probuditi.

– Dobro, a kako ćeš to točno kontrolirati moje disanje?

– Sad već pretjeruješ. Mislim, pretjeruješ cijelo vrijeme, ali sada zbilja pretjeruješ. Sto puta si zaspao prije mene. Dišeš normalno, uravnoteženo. Ako se nešto promijeni, budim te i sve je okej. Može tako?

– Čekaj, zbilja bi probdjela noć zbog mene?

– Bi, naravno,

– Volim te.

– I ja tebe. Iako, znaš, ovo ima sasvim praktičan razlog. Noćas probdijem noć, oboje se uvjerimo da ti neće biti ništa i onda idućih noći oboje spavamo mirno. Zapravo si s jednom neprospavanom noći kupujem mir u budućnosti.

– Jebi se.

– Možemo i to, ali prvo idem skuhati kavu, bit će ovo duga noć.

 

4.

Klara je obično pila dvije kave dnevno. Prvu bi popila ujutro, natašte, poput toliko mnogo kofeinskih ovisnika na ovome svijetu. Postavljala bi na štednjak bakrenu džezvicu koju je donijela s jednog izleta u Sarajevo i kada bi voda konačno uzavrela i ona bi polako postajala spremnija za sve ono što joj donosi novi dan, kava je djelovala čak i prije nego što bi bila skuhana. Drugu bi popila na poslu ili, vikendom, u kafiću, nakon što bi ona i Denis obavili kupovinu na tržnici. Nikad nije pila kavu nakon pet poslijepodne jer je zapravo bila prilično osjetljiva na kofein, ako bi popila poslijepodnevnu kavu ne bi mogla zaspati, tresla se i oblijevao ju je hladan znoj.

Sada je pila kavu dok je Denis prao zube prije spavanja. Bila je spremna bdjeti čitavu noć, učinila bi za njega i puno više. Samo se osjećala nekako pogrešno dok je to činila, kava je jutro, nikako večer, pogotovo ne noć.

– Jesi popio tabletu? – pitala ga je.

– Nisam još, sad ću. Iako, strah me je i dalje. Što ako se ne probudim? – i dalje je komplicirao.

– Probudit ćeš se, nemaš se čega bojati – bila je strpljiva s njim, imao je svoje mušice, ali imali su ih svi. On je, s druge strane, imao ono što mnogi nisu, bio je topao, duhovit, bistar, nježan i pažljiv. I što je najvažnije, njegove mušice najčešće nisu činile štetu nikome osim njemu samome. Osim u ovom slučaju.

– A da popijem pola, što misliš?

– Denise, popij cijelu. Naspavat ćeš se, odmorit ćeš se. Bit će ti super – osobnim imenom su se zvali samo kada bi situacija bila krajnje ozbiljna, kada bi izgubili strpljenje. Najčešće se nisu koristili nikakvim imenima od milja, nikakvo „dragi“, „ljubavi“, „šećeru“, „micek“, „milo“, „zlato“, prezirali su sve to. On je nekoliko puta pokušao s „ljubavi“ ili, blaže „draga“, ali to je bilo uvijek kada je bio nešto kriv, kada mu se nije dalo usisati stan ili kada bi nešto pogriješio, a ona bi takve pokušaje odmah prepoznala i sasjekla u korijenu.

– Okej, evo, pijem.

Stavio je na dlan tableticu teško odredive boje. Netko bi rekao da je crvenkasta, drugi bi se zakleo da je to roza, treći bi tipovao na boju cigle, četvrti bi se kladio da je to narančasto i da o tome ne može biti rasprave. Popio je tri dobra gutljaja vode direktno iz pipe, nadlanicom obrisao usta i počeo prejako, karikaturalno zijevati. Kao, već djeluje. Klara se smijala.

Legli su u krevet, ugasili svjetlo. Ona je na noćni ormarić stavila šalicu s kavom. Pridigla se iz ležećeg u sjedeći položaj.

– E, a što ako ti isto zaspiš? – pitao ju je Denis privijajući se uz nju.

– Neću zaspati, znaš kako me kava razbudi.

– A što ćeš raditi? Bit će ti dosadno.

– Upalit ću lampicu i čitati kad zaspiš. Neću sad da ti ne smeta svjetlo. Spavaj.

– Ne smeta mi, upali odmah. Okrenut ću se na drugu stranu.

– Okej.

Klara uključi noćnu svjetiljku i uzme knjigu koja je stajala na noćnom ormariću. Čitala je, po drugi ili treći put, „Povijest ljubavi“ Nicole Krauss. Voljela je tu knjigu. Iako su im se ukusi u glazbi, knjigama i filmu podudarali, Denis je nikada nije pročitao. Jednom je počeo, ali odustao je nakon petnaestak stranica.

Denis okrene leđa njoj i izvoru svjetla i promrmlja jedno poluartikulirano „Laku noć, ljubavi“, a ona se pitala što je sada zgriješio.

Zaspao je nakon desetak minuta, disao je mirno, jednolično. Nekoliko puta je u snu trznuo nogom, ali to nije bilo ništa neobično, to je radio i inače. Klara je čitala i pila kavu. Pola sata kasnije osjetila je kako joj srce lupa i kako drhturi. Nije joj bilo hladno, ali je drhturila. Provjerila je Denisa koji je i dalje izgledao kao reklama za madrace ili, zašto ne, tablete za spavanje. Disao je duboko, Klari se učinilo čak i ljepše, pravilnije nego inače.

Isključila je svjetiljku pa je sa sobom uzela knjigu i kavu i otišla u dnevnu sobu. Sjela je na kauč, uključila televizor. Mijenjala je kanale zadržavši se na svakome po tri sekunde, tek toliko da nešto čini, bez želje da išta pogleda. Da ju je netko pitao što je bilo na kanalu koji je netom prije promijenila, ne bi imala pojma.

Brzo je postala nervozna, i dalje se tresla. Otišla je u kuhinju, prolila kavu u sudoper i napila se vode. Pokušala je čitati, ali nije razumijevala tekst, prelazila ga je očima, ali ništa joj nije bilo jasno. Otklopila je dasku za glačanje pa se uhvatila svojih i Denisovih košulja. Glačala je brzo, nervozno, površno.

Otišla je u spavaću sobu provjeriti Denisa. Sada je već hrkao, vrlo zdravo. Nije zvučao kao netko tko se guši, zvučao je kao netko tko je čitav dan radio na gradilištu, a onda se najeo, popio dva ledena piva i legao u krevet.

Pogledala je na sat, bilo je pola jedan. Ona je isto morala ustati u sedam, kao i Denis. Nije bilo šanse da zaspi, znala je to. Osim ako, hmmm, gdje je Denis stavio te svoje tablete? I koliko je rekao da garantiraju, pet sati sna? Bit će dovoljno. Još uvijek se može probuditi prije njega i ostaviti ga u uvjerenju da je bdjela čitavu noć. Sigurno će se probuditi prije njega, ta on nije spavao dvije noći, a ona ionako uvijek ustaje prije budilice. Popodne će mu vjerojatno priznati da nije pazila na njega baš cijelo vrijeme, ali ujutro im nisu potrebna uzbuđenja te vrste.

Nije se osjećala kao da čini išta loše, znala je da će s Denisom sve biti u redu, da je trebalo biti nekih problema, već bi nešto uočila, bila je sigurna u to. Tablete je pronašla na stroju za pranje rublja. Na brzinu je preletjela uputu, zaključila da će sve biti u redu i progutala jednu. Nije joj se zijevalo, barem ne isti tren. Otišla je u krevet i legla pored Denisa. Pet minuta kasnije počeo ju je hvatati san. Prije nego je zaspala, sjetila se glačala i odjednom nekako nije bila sigurna je li ga isključila iz struje, ali ruke, noge i glava su joj bile preteške da ustane i ode provjeriti.

 

5.

– Ej, pegla, pegla, sve gori, gori sve! – čula je kroz san, a onda je shvatila da je to Denisov glas i da je trese za rame pa se trznula i pokušala ustati, ali još je omamljena snom. I tabletom.

– Nemoguće… ugasila sam je… isključila – govori ona još zatvorenih očiju, a kad ih otvori vidi njegov blesavi cerek. Već je odjeven, djeluje svježe i naspavano.

– Budalo, tako me probuditi, usrala sam se – kaže ona, ali se odmah nasmije, nije mu loša šala.

– Sjajno si pazila da se ne ugušim, uz tebe sam mogao mirno spavati. Do vječnosti.

– Pa pazila sam. Kad sam bila sigurna da je sve okej, onda sam shvatila da neću moći zaspati pa sam popila jednu od tvojih tableta.

– Znam.

– Kako znaš?

– Pa kada sam ja jučer popio nedostajala je jedna, sada nedostaju dvije. A nekako sumnjam da je netko po noći provalio i uzeo samo jednu tabletu za spavanje. Ne zato što to nitko ne bi htio učiniti, nego zato što si ti bdjela pa bi spriječila provalnika u njegovoj pokvarenoj misiji.

– Samo me zajebavaj, to mi je hvala – kaže ona i dalje pospano i onda se sjeti. – Isuse, koliko je sati?

– Okej je, nije još sedam. Ustao sam prije budilice. Kad ne spavaš dva dana, osam sati ti se čini kao cijela vječnost. Dugo se nisam ovako naspavao.

– Ajde, super. Riješili smo problem.

– Ustani, imam nešto za tebe.

Ona ustane i ode u kupaonicu. Piški, pere zube, umiva se. Dođe u sobu i sjeda na kauč, a on pred nju stavlja kavu i šnitu kruha već namazanu maslacem i džemom od šljiva, onim s poklopcem na kojem su crveni i bijeli kvadratići.

– Hvala ti, divan si. Čime sam to zaslužila?

– To je obrok za radnika iz noćne smjene. Tko se po noći naradi, ujutro ima pravo na obilan doručak.

– Do kad ćeš me zajebavati za ovo?

– Dokle mi se bude dalo.

– Pošteno – kaže ona i popije gutljaj kave.

Lunata mu je pomogla, zaista je spavao najmanje pet sati svaku noć kada bi je popio. Bojao se da ne postane ovisan o tabletama za spavanje pa ih je pio od nedjelje do četvrtka. U petak i subotu navečer, kada drugo jutro nije morao ustati u sedam, išao je na spavanje bez farmakološke pomoći. Te dane je spavao lošije i češće se budio po noći, tu i tamo bi popio Persen, ali bio je dosljedan u svojoj odluci da su ove prave, ozbiljne tablete samo za radni tjedan.

Tako je to funkcioniralo dva mjeseca, a onda je dao otkaz.

Kao nezaposlen čovjek spavao je mirno.