Društvene igre | Andrija Škare

MEDITERANSKI VESTERN

 

1.

– Jebate, Zeliću, sprži si sjajnu kompilaciju!

Obojica su se nasmijali, i Pavlović na prednjem i Zelić na stražnjem sjedalu. Iako su Dominga poznavali i s njim se intenzivno družili već skoro tri godine, i dalje ih je oduševljavao njegov bodulski naglasak: način na koji je ispuštao posljednji glas u pojedinim riječima, mekano „l“ i „ć“ te, više od svega, neobični akcenti koji su njihovim ušima sviklima na zagrebačku inačicu standarda zvučali istovremeno egzotično, razigrano i poetski. Sviđala im se i činjenica da inzistira na svojem govoru kao dijelu identiteta iako se s Visa preselio u Zagreb prije više od deset godina, kada je upisao fakultet. Jednom bodul, uvijek bodul.

– Fala, potrudio sam se – odgovorio je Zelić sa stražnjeg sjedala neumorno motajući cigarete. Domingo nije mogao motati jer je vozio, a Pavlović je to ljeto odlučio preći s cigareta na duhan pa još nije savladao tehniku, zato im je ovaj motao obojici. Motao bi i sebi, ali nije mu se pušilo, astma ga je ubijala. Volio je cigarete, ali nije ih mogao mnogo popušiti u danu jer bi mu skraćivale ionako kratak dah i teško je disao.

– A masu si se potrudi. Lagano bevanda u jednoj ruci, cigaret u drugoj i po ure za laptopom. Ali rezultat je stvarno sjajan!

– Je, jebeno je – dodao je Pavlović dok su s njihove desne strane promicali prizori spaljenog Pelješca. Prošlo je pet godina od velikog požara, a još uvijek je poluotok bio siv i crn, ništa novo nije izraslo, nigdje se nije zazelenjelo.

Vozili su prema Dubrovniku, pretposljednjoj točki njihove ljetne turneje. Turneju su organizirali sami, vlastitim poznanstvima, vlastitim sredstvima i trudom. Nisu se oslanjali na sustav ili institucije, shvatili su da se moraju sami aktivirati ako žele dobiti nešto zauzvrat.

Njih trojica su zajednički snimili dokumentarac o ljudima koji pretražuju kontejnere. Inicijalna ideja je bila Domingova, ali naravno da nije mogao sve sam. Iako je bio odličan snimatelj, ovo mu je bio prvi put da se na filmu pokušava okušati i u nekoj drugoj ulozi. Poznavao je dosta ljudi iz struke, ali je za šankom svoju ideju iznio baš montažeru Pavloviću kojega je, ustvari, poznavao jako površno, no kad se ovaj oduševio, iskreno i skoro dječje, znao je, osjećao je, da će cijela priča uspjeti.

Domingo je bio više od snimatelja isto kao što je Pavlović bio više od montažera, ni jedan ni drugi nisu samo izvršavali zapovijedi, itekako su davali svoj kreativni doprinos svakom filmu na kojem su radili, ali nevolja je bila u tome što su u posljednje vrijeme radili samo na šugavim, komercijalnim projektima. Trebalo je od nečega preživjeti.

Treći kotačić im je bio nužan, a Pavlović se sjetio Zelića, starijeg kolege koji je znao milijun ljudi, koji je davno režirao neke niskobudžetne filmove na granici arta, angažmana, trasha i čiste zajebancije i koji je, najvažnije od svega, volio popiti i imao smisao za humor koji se Pavloviću sviđao.

Film Skupljači je dobro prošao, a njih su trojica bili uvjereni da je to zato što se u njemu, na neki neobičan način, zrcalilo njihovo novostvoreno prijateljstvo. Iako je nominalno Zelić bio redatelj, Domingo snimatelj, a Pavlović montažer, svi su radili sve. Zajedno su radili na scenariju i sva trojica su bili potpisani kao scenaristi, a film je u punom smislu riječi bio rezultat njihovog zajedničkog rada, svi su mu se posvećivali kao da rade na nečemu što je baš njihovo, svi su u njega vjerovali i nije im bio problem ulagati vrijeme i energiju.

Zelić je, preko svojih poznanika iz novinarskih krugova, pronašao protagoniste, ljude koji se nisu sramili govoriti o tome da nemaju dovoljno sredstava za normalan život pa prekopavaju kontejnere u potrazi za plastičnim bocama, hranom koja je još jestiva, starom odjećom, sekundarnom sirovinom ili ustvari bilo čime što se može nanovo upotrijebiti. Film je trajao pola sata, bila je to dirljiva i topla, a na momente čak i duhovita priča o petero različitih ljudi, tri žene i dva muškarca, ljudima koji su u istoj mjeri bili žrtve i borci. Iako je bio vrlo dirljiv, nekako mu je uspjelo izbjeći zamku upadanja u patetičnost, a njegova kritičnost prema sustavu koji dopušta ekstremno siromaštvo bila je oštra i precizna, no vrlo suptilna, nije tu bilo mnogo aktivizma, barem ne direktnog.

Dobili su nekoliko nagrada na domaćim i stranim festivalima, a kako su ih počesto zvali da nakon prikazivanja govore o filmu, shvatili su da je to prilika za ljetnu turneju, prilika da se druže u komadu, svakodnevno, da se upoznaju potpunije nego što bi im ritam života u Zagrebu ikada dopustio.

Organizirali su se brzo i spretno, svatko od njih znao je nekoga u nekom mjestu na obali, ljude koji su organizirali festivale, vodili kina ili kulturne udruge, lokalne aktiviste, zaljubljenike u umjetnost ili vlasnike kafića.

Krenuli su iz Šibenika gdje je gradska knjižnica ugostila njihovu projekciju i razgovor, druga postaja je bio Primošten gdje se sve odvilo na otvorenom, na trgiću između vinotočja Bepica i objekta brze prehrane. Nastavili su prema Splitu s kojeg su išli na Korčulu gdje su ostali tri dana. Trajektom su došli do Orebića i krenuli prema Dubrovniku, a kasnije ih je čekao još povratak u Split i trajekt za Vis gdje će nastupiti u prostoru bivše tvornice ribljih konzervi te ostati nekoliko dana kod Domingove obitelji.

Smještaj nije bio problem, iako su putovali u prvoj trećini srpnja kada je na Jadranu već velika gužva, uglavnom su imali besplatan smještaj, u hotelima, hostelima ili sobama prijatelja, poznanika ili organizatora, jedino su prvu večer na Korčuli spavali u autu i oko njega jer su došli dan ranije nego što im je bio riješeno spavanje u hotelu, no bilo im je prihvatljivije doći dan ranije nego provoditi previše vremena u prekrcanom, užarenom Splitu.

– Kol’ko još imamo do grooaaaada? – upitao je Pavlović prilično loše imitirajući dubrovački naglasak. Loše, ali zabavno.

– Kaže putokaz još 31 kilometar – javio se Zelić sa zadnjeg sjedala. – To je nekih 45 minuta… do sat vremena, ovisno o gužvi.

– A koliko je sati? – pitao je opet Pavlović, nekako dobro raspoložen iako je bilo jutro, a on nije baš dobro funkcionirao jutrima.

– Osam.

– Na kurcu te nosam.

Uvijek taj humor. Dječji, prost, glup. Što blesaviji, to bolji. Pavlović i Zelić su obožavali takve šale na koje je ozbiljni bodul Domingo reagirao samo blagim smiješkom, ako bi ikako reagirao. I taj je smiješak često bio više sažaljenje nego sudjelovanje – volio je njih dvojicu i sviđala mu se njihova mješavina uglađenog urbanog Zagreba i novozagrebačkog frajerstva, ali tu vrstu šala nikad nije mogao probaviti.

Počela je svirati „Born to a Family“ legendarnog australskog sastava The Go-Betweens pa je Pavlović odmah zavikao:

– Born to a Family, podebljaj!

– Ti podebljaj, jebate – odvratio mu je Domingo koncentriran na vožnju.

Ta pjesma im je postala himna putovanja. Domingo i Pavlović prije nisu znali za bend, ali zato je tu bio Zelić, nekadašnji povremeni DJ koji nije volio tu kvalifikaciju i uvijek se smatrao samo osobom koja pušta pjesme. I uvijek je ispravljao ljude kada bi ga nazvali DJ-em, upuštao se u dugačke i besmislene monologe u kojima je objašnjavao da pravi DJ vodi računa o mnogo stvari, a da on samo pušta pjesme koje voli.

Njih trojica su voljeli različitu glazbu, ali u tim je ukusima, jasno, bilo preklapanja. Obožavali su Valentina Boškovića, sva trojica, baš obožavali, i mogli su se složiti oko Future Islandsa, Đavola, Sleepyheadsa, prva tri albuma TBF-a i ponekih pjesama različitih izvođača, sve ostalo su voljela dvojica od trojice, ali treći bi uvijek tolerirao jer im ipak ukusi nisu bili toliko različiti. Prije puta su se dogovorili da svatko zaprži po dva CD-a za auto, ali to nitko nije napravio pa je Zelić drugu večer njihove turneje, u Primoštenu, sjeo za laptop i napravio tri CD kompilacije s glazbom koju je imao na tom računalu. Na svakom je CD-u bila barem po jedna pjesma koju su voljela sva trojica i po dvije koju su voljela dvojica od trojice, ostatak je punio pjesmama za koje je mislio da pašu uz vožnju i da bi se njima mogle svidjeti.

– Hoćemo nakon ovoga Sama Smitha? – pitao je Zelić.

– Može – rekao je Pavlović i počeo kopati po pretincu da nađe CD.

Osim tri Zelićeva kompilacijska CD-a, jedino što je Domingo imao u autu bio je CD Sama Smitha koji mu je ekipa s posla kupila za rođendan. Možda iz šale, vjerojatno iz šale. To nije glazba koju bi Pavlović i Zelić inače slušali, ali navikli su se, počelo im se sviđati, pjevali su ta dvojica samoprozvanih rokera bez imalo kompleksa uglas uz pretilog britanskog homoseksualca koji je izvodio čisti, kristalni pop.

U Dubrovnik su ušli sa spuštenim prozorima, njih trojica neobrijanih i znojnih pjevajući iz dubine pluća:

 

You say I’m crazy
‘Cause you don’t think I know what youʼve done
But when you call me baby
I know I’m not the only one.

 

2.

Dubrovnik je bio zabavan. Bilo je skupo, ali im je voditelj lokalnog kazališta Antonio sredio da u jednom restoranu jedu u pola cijene. Sreli su se i s Kristijanom Kolarovskym, piscem rodom iz Dubrovnika koji je volio cugati po birtijama pa ih je vodio na mjesta gdje je „gemišt osam kuna, jeftinije nego u Zagrebu“, neka i sasvim blizu Straduna. Lijepo su se provodili, baš kao što su se cijelo ljeto lijepo provodili.

U Dubrovniku su odali počast kolegi Josipu Viskoviću koji je nekoliko godina ranije snimio urnebesan kratki film u kojem pripit baulja po Splitu i hvali ljepote Dubrovnika. U njemu se mogu vidjeti scene kao što je grljenje stupa javne rasvjete i uvjeravanje gledatelja da je riječ o Orlandovom stupu i fokus kamere na jezive slike uličnog prodavača uz komentar da je to djelo Vlahe Bukovca.

Njih su trojica obišli neke znamenite dubrovačke vizure i ondje mobitelom snimali iznimno blesave kratke filmove u kojima bi to mjesto proglašavali nekom legendarnom splitskom lokacijom. Domingo je snimao i obično se pokušavao ne tresti od smijeha dok su Zelić i Pavlović stajali ispred objektiva i izgovarali teške pizdarije. Stojeći ispred Vrata od Pila, Zelić je ušao u nadahnuti monolog:

– Stojimo ispred poljudske ljepotice, remek-djela arhitekta Borisa Magaša, neki će za ovaj stadion reći da podsjeća na školjku, ali sam arhitekt je rekao da ga je inspirirala šlapa – obična kućna šlapa. Večeras igra Hajduk protiv Ferencvaroša i možete vidjeti kako se iza mojih leđa gomila publike približava ulazu u poljudsku ljepoticu.

Za to je vrijeme Pavlović stajao pored njega izvrsno odglumljenog izgubljenog izraza lica i samo u kratkim rafalima ubacivao: Hajduk, Stara Torca, Split, Split, Split!

Stavljali su te filmiće na Instagram i pratili reakcije i komentare mada im do njih i nije bilo pretjerano stalo, bilo im je važno da se njih trojica zabavljaju.

Skupljači su prikazani u Lazaretima, u prekrasnom ambijentu. Skupilo se dosta gledatelja, a nakon što je Antonio odradio razgovor s njima trojicom počela su pljuštati pitanja iz publike. Kada su završili službeni dio, ljudi se nisu razilazili, svi su ih još nešto željeli pitati, tu večer su se zaista osjećali kao zvijezde. Nakon sat vremena ostala su njih trojica, Antonio, Kolarovsky i nekoliko djevojaka koje su ova dvojica poznavala pa su se svi zajedno uputili u noćni pohod, obilaske birtija i potragu za zabavom.

Zelić je oko jedan ujutro otišao u hotel, astma ga je sve više mučila, a i noć prije u Korčuli je pretjerao. Njih dvojica su ostali, bećari. U hotelu je namjestio klimu na 27, legao i zaspao. Njih dvojica su se vratili oko pet, glasni i pijani. Podrigivali su i nešto prtljali oko klime. On se probudio obliven znojem, krenuo se počešati po ramenu, a ruka mu je zapela u lokvici znoja, čulo se samo jedno „šljap“. Otišao je u kupaonicu koja nije bila klimatizirana i u njoj mu je bilo ugodno. Vratio se u sobu i pogledao daljinski upravljač od klime pa je ustanovio da su ova dvojica ujutro željela pojačati klimu, ali su je stavili na grijanje. U sobi je bilo 37 stupnjeva. Smanjio je opet klimu, pokrio ih plahtama da se ne prehlade i izašao van popiti kavu.

Na put su njih trojica krenuli u različitim životnim fazama. Postali su bliski i bilo je mnogo toga što ih spaja, ali razlike su također bile vidljive, možda samo njima, iznutra, ali bile su vidljive. Prema van su uvijek nastupali kao dobro uigran, homogen tim.

Domingo se nakon završene Akademije zaposlio kao snimatelj na televiziji. Snimao je svašta, od dokumentaraca do priloga za Dobro jutro, Hrvatska, posao mu je katkad bio uzbudljiv i izazovan, a ponekad strahovito banalan i glup. Povremeno bi ga angažirali redatelji malih, nezavisnih filmova i te je poslove odrađivao iz strasti, ali tu nije mogao zaraditi novac niti prepoznatljivost, upravo zato je i želio snimiti vlastiti film, tako je i došao do Skupljača, želio se nečemu posvetiti do kraja, bez ostatka. Imao je trideset godina, živio je u iznajmljenom stanu, izlazio je svaki vikend i barem tri dana u radnom tjednu. Dva mjeseca prije odlaska na njihovu turneju ostavio je djevojku s kojom je bio tri godine. Kada je rekla da misli da je vrijeme da njihova veza prijeđe na sljedeću razinu što je, valjda, podrazumijevalo brak, on je rekao da mora ići jer se najednom sjetio da mu blizak prijatelj slavi rođendan. Izašao je van i nije se vratio do jutra. Drugi dan joj je rekao da je ne voli i da misli da je bolje da prekinu. Od tog prekida je skakao s cvijeta na cvijet, a bilo je cvijeća u izobilju što uopće nije čudno jer je bio visok i naočit, mogao je razgovarati bilo s kim, iako se ponekad doimao distanciranim, iz njega je izbijala toplina koja bi privukla svakoga. Šarmirao je, između ostaloga, svojim bodulskim naglaskom zbog kojega su djevojke ispravno zaključivale da je u isti mah tvrd, oštar i grub kao zima na otoku, ali i nježan kao lipanjsko predvečerje u masliniku.

Najmlađi u trojcu bio je Pavlović. S napunjenih dvadeset i pet bio je pet godina mlađi od Dominga i osam od Zelića. Njegov je otac bio poznati filmski redatelj koji je karijeru napravio u inozemstvu, ali je i u Hrvatskoj bio jako cijenjen pa je Pavloviću junioru ulaz u filmski svijet bio otvoren i nije se previše uzrujavao kada bi neko vrijeme bio bez angažmana. Ponešto jest profitirao na račun prezimena, ali se strahovito uzrujavao kada bi netko samo odmahnuo rukom na njegov rad pripisujući sve uspjehe poznatom prezimenu jer je zaista srčano volio film i bio je izuzetno talentiran, samo se još nije imao priliku zapravo, istinski dokazati. Njemu su Skupljači poslužili kao dokaz da misli ozbiljno, da se ne bavi filmom samo zato što mu je otac bio filmaš, a upravo zbog njegove prisutnosti u projektu mediji i filmska zajednica blagonaklono su gledali na to ostvarenje, to mu je dalo neku težinu, učinilo ga ozbiljnijim. Pavlović je odlagao diplomu, a odlagao je i početi živjeti odrasli život, družio se mahom sa studentima, pio na klupicama jeftino vino ili pivo iz plastičnih boca, odlazio na koncerte bendova u kojima su mu svirali prijatelji jer je tako mogao dobiti besplatan upad. Radio je od projekta do projekta, nikada nije imao novca za počastiti, ali je isto tako rijetko morao žicati da mu se plati piće, snalazio se. Takav je stil života podrazumijevao i nestalnost u ljubavnim i seksualnim odnosima. Zadnju je dugu vezu imao još u srednjoj školi, a otad je bio toliko promiskuitetan da se obavezno dva puta godišnje išao testirati na HIV. Nerijetko bi održavao veze s više od jedne djevojke u isto vrijeme, a nekad su u igri bile i tri ili četiri. Bio je visok, imao je gustu plavu kosu koju je uvijek šišao na moderan način, mnogo je pozornosti pridavao odjeći i fizičkoj pojavnosti općenito, a uz to je išla rječitost i opuštenost, zavodio je bez ikakvih problema, s nepodnošljivom lakoćom.

„Nikad ne smiješ biti s više od dvije cure istovremeno“, to mu je često govorio Zelić, najstariji i najozbiljniji od njih trojice. Već je godinama bio zaposlen kao novinar u rubrici kulture u Jutarnjem listu i izgubio je sve iluzije po pitanju umjetnosti, medija i života. Posao ga je iscrpljivao intenzitetom i predvidljivošću, a zbog njega je prestao čitati novine što je nekoć baš jako volio. Sve su novine postajale nalik jedne drugima, u njima je bilo sve više pogrešaka i nepismenosti, sve više površnosti i banalnosti, jeftinih trikova i izmišljenih senzacija, to mu je bilo sve teže podnijeti. Zbog preokupiranosti poslom koji mu je donosio novac polako je zapostavio sve ljubavi, hobije i strasti pa tako i film koji mu je bio struka. Bio je diplomirani redatelj, ali je posljednji film bio režirao još prije nego se zaposlio. Neko vrijeme je puštao glazbu u klubovima, no morao je i od toga odustati jer je svako jutro u devet morao biti u redakciji, shvatio je da ne može puštati do tri ili četiri ujutro i sutradan biti čio ili barem normalan na poslu. Obožavao je film i znao je snatriti o tome da jednom opet nešto snimi, zapisivao je ideje koje su mu padale na pamet, ali nikada nije napravio nikakav konkretan korak i zato je Pavlovićev poziv da naprave nešto skupa doživio kao poziv sudbine. Nadao se da će mu to pomoći da se vrati filmu i možda trajno pobjegne od novinarstva. Živio je s dugogodišnjom djevojkom i to je bio jedini aspekt života s kojim je bio zadovoljan. Voljeli su se, iznimno su dobro funkcionirali zajedno, veza im se temeljila na ljubavi i povjerenju, a savjet koji je davao Pavloviću bio je rezultat osobnog iskustva od prije desetak godina kada je kao apsolvent skakao iz jedne veze u drugu i kada su mu, kao mladoj redateljskoj zvijezdi u začetku, djevojke teško odolijevale.

To su bila vremena kojih se sada sjećao s nostalgijom, ako bi ih se uopće sjećao. Pio je već drugi espresso kada su kraj njegovog stola prošle dvije djevojke, vjerojatno studentice, koje ga nisu ni pogledale. Ništa, kao da ne postoji. Malo ga je to snuždilo jer bi ga nekada sigurno zamijetile, možda i zadržale pogled na njemu, ali nije se ni stigao oneraspoložiti kako treba kada mu je zazvonio mobitel. Pavlović.

– Di si, rista?

– Jeste se probudili?

– Uh, ja jesam. Trebam kavu. Domingo još spava.

– Pusti ga da spava. Ja sam tu na kavi, prva birtija do hotela. Izađeš van pa ideš lijevo i onda nekih sto metara. Uličica s nekim stablima, topolama, koji već kurac.

– Super, dođem za cenera. Samo da se istuširam.

Jutarnja kava koja bi trajala do podneva bila je rutina turneje. Zelić bi se obično prvi probudio jer bi i prvi išao spavati i onda bi potražio najbliži kafić, a onaj od njih dvojice koji bi ustao sljedeći bi ga nazvao i pridružio mu se. Ako se treći ne bi javio nakon sat vremena, zvali bi ga da ga probude.

Sada su morali buditi Dominga koji ih je prvo, preko telefona, počastio raznolikim i ukusnim repertoarom bodulskih psovki, ali im se uskoro pridružio, teturav, raščupan i vidno mamuran.

– A jesmo se izneredili noćas. Teški smo halavci – rekao je Domingo čim je došao do stola.

– Di ste išli nakon što sam ja otišao spavati? – pitao je Zelić.

– Nigdje. Pili smo na plaži. Ali jebeno smo puno popili, još mi se riga – rekao je Pavlović.

– Kupili smo piće na kiosku, neko masu grozno vino. A legendarni Kolarovsky je imao sa sobom punu boršu bombica pelina pa smo i to pili – objasnio je Domingo.

– Rekao je da ih je donio dvjesto iz Zagreba jer su tu duplo skuplje. Pitali smo ga zašto si nije jednostavno uzeo deset ili dvadeset velikih boca pelinkovca pa je rekao da je ovo praktičnije – ubacio se Pavlović.

– Luđak – u nevjerici je odmahivao glavom Zelić.

– A as Pavlović je opet riješi jednu šinjorinu – podnosio je dalje izvještaj protekle večeri Domingo.

– Koju od one tri zgodne? – zanimalo je Zelića.

– Ma nisam „je riješi“ – oponašao je Pavlović Dominga – nego smo se samo malo ljubili. Jebiga.

– Al koju? – inzistirao je Zelić.

– Ma onu visoku, plavu. Uletio sam joj sa jedinim uletom koji imam. Pitao sam ju: „Hoćemo se malo ljubiti?“ Rekla je da hoće pa smo se malo ljubili.

– Tebi je ovo zbilja uspješna turneja – rekao mu je Zelić s trunom zavisti koju je više mislio da bi trebao osjećati nego što ju je stvarno osjećao.

– Ae.

– Nego, Domingo, hoćeš ti biti u stanju voziti, ne izgledaš baš najbolje?

– Jebate, nisan najbolje. Popi san Isusa noćas. Trebam kafu. Mineralnu. Limunadu. I kolu. Vozit ću, nema druge.

Zelić je bio već na trećoj kavi, a njih dvojica su polako dolazili k sebi kada ih je nazvao Antonio i rekao da nikamo ne idu prije nego se on dođe pozdraviti s njima. Uskoro se pojavio na Vespi boje trule višnje, dao im dvije kile ranih smokava i svakome po tri mala džointa, takozvana „personalca“ i poželio im sretan put.

 

3.

Putem nazad u Split uglavnom su šutjeli i slušali glazbu. Tek bi tu i tamo izbacili neku kratku rečenicu, mamurluk im je prečesto određivao ponašanje, toga su bili itekako svjesni. Stigli su na vrijeme za posljednji trajekt za Vis i u deset navečer su već bili u Domingovoj rodnoj kući u Visu, blago napušeni jer su na brodu riješili dio personalaca, vrlo umorni, prljavi, znojni i gladni.

Upoznali su Domingove roditelje i mlađeg brata, a Zelić je cijelo vrijeme promatrao kako se kreću po kući. Neobično je to, kada prvi put vidite ljude u njihovom prostoru i gledate ih kako se kroz njega kreću i kako se ponašaju pa pokušavate prepoznati ima li u tim kretnjama usiljenosti kojoj ste uzrok vi-gost i koliko su one drukčije kad je osoba sama.

– Jeste za jednu rakijicu? – pitao je Domingov otac.

Odbili su svi osim Pavlovića koji je nazdravio s Domingom seniorom, ispio bićerin nadušak, a onda mu je krv toliko brzo sunula u glavu i toliko se zacrvenio da se nitko nije nasmijao iako im je bilo smiješno, zabrinuli su se.

– Uh, jebote, žeže – protrtljao je Pavlović – ima tu malo vode, ja bi malo vode.

Uskoro se crvenilo povuklo, Pavlović je poprimio normalnu boju, pa su večerali. Domingova mama je ispekla valjda tri kile srdela, bilo je i krumpir salate, kapara, domaćeg vina; raskošna večera.

Kada su pojeli i popili nekoliko vrčeva vina koji su se naizgled sami od sebe stvarali na stolu, ipak su odlučili izaći. Bila je već ponoć, ali na turneji nije red propustiti izlazak, to je nepristojno, ako ništa drugo. Zelić je razmišljao ostati i spavati, ali nagovorili su ga i nije mu bilo žao.

Spustili su se u neku birtiju u mjesto, s njima je išao i Domingov brat Jere, ondje je već čekala Domingova ekipa iz škole, iz djetinjstva; čitav njegov prijašnji život. Tu je pred Pavlovićem i Zelićem počeo izranjati jedan drugi Domingo, jako sličan onome kojeg su poznavali, ali opet nekako drukčiji, možda kompletniji. Tu su vrijedila neka druga pravila i postojale brojne druge silnice i stare veze, sve je bilo natopljeno poviješću i kompleksnošću međusobnih odnosa, bremenito od zajedničkog sazrijevanja i odrastanja na otoku, prisno i bratski, svi su djelovali kao da jedni druge poznaju do zadnjeg zakutka duše i bilo je u tome nečega zastrašujućeg. Jednako je bilo zastrašujuće to što su obojica, Pavlović i Zelić, slutili da oni nikada neće Dominga upoznati toliko dobro. Njega ili bilo koga drugoga.

Bio je tu visoki i plećati Adam u majici bez rukava, vretenaste mišiće su mu prekrivale rudimentarne tetovaže. Sitni i široki Mladen s osmijehom rastegnutim preko cijelog lica, Ante koji se tek vratio s broda, Toni koji je mucao, ali i najbolje svirao gitaru… Bilo ih je još, teško ih je bilo sve upamtiti, pogotovo prvu večer, a ono zajedničko im je bilo da su svi bili srdačni i dobro raspoloženi, lijepo su prihvatili Domingove zagrebačke prijatelje, deviza „prijatelj moga prijatelja je i moj prijatelj“ očito je i na otoku imala dobar tečaj.

– A Zeliću moj, baš te lipo vidit vani u ovu uru – rekao je Domingo negdje oko tri ujutro i svi su digli čaše, nazdravili i popili pa naručili novo i bilo je baš lijepo, bilo je veselo i opušteno, bilo je onakvo kakvo bi ljeto uvijek trebalo biti iako rijetko jest.

U kuću su se vratili pred zoru, a drugi dan su skoro čitav prespavali, svi osim Zelića koji je bio previše nervozan za takvo što. Koliko god bio umoran, nije mogao dobro spavati. Ni alkohol nije pomagao, umrtvio bi ga na prvu, ali jednom kada bi se probudio, to je bio kraj. Družio se s Domingovim roditeljima, pomagao oko ručka, uživao je malo mediteranske idile. Osjećao se kao dio obitelji. Nije baš „Born to a Family“, ali nije ni daleko.

Tu večer je ista ekipa od prethodne večeri otišla u Domingovu vikendicu. Dosta otočana je imalo vikendice u skrivenim i teško dostupnim uvalama. To često nisu bile vikendice u onom smislu u kojem ih kontinentalci obično podrazumijevaju, nije tu bilo luksuza ni komfora, često ni struje ni tekuće vode, ali one su pružale sjajno utočište od mase turista u centru mjesta. Uglavnom izolirane, nije ih se moglo pronaći ili zalutati do njih ako se nije baš znalo gdje su, ondje se mogao osjetiti pravi mir, ondje se mogao osjetiti pravi otok.

Sjedilo ih je osmero oko stola, iznad glava im je svijetlila lampa na baterije koja ih je obasjavala zelenim svjetlom, stol je bio nakrcan svakojakim pićima. Desetak litara vina, nekoliko boca viskija i domaće loze pa čak i nešto Coca-Cole, ničega nije smjelo nedostajati. Na plinskom se štednjaku krčkala ogromna teća brudeta, a slanih inćuna, kapule, poma i kruha bilo je u izobilju, voda se točila iz gusterne. Adam je motao džointe, Toni je svirao gitaru, Domingo se smijao glasno, daleko opušteniji nego što je ikada bio u Zagrebu, na ovom mu je mjestu nervoza očito dolazila iz nekog drugog centra, zasad nevidljivog. Viška i zagrebačka ekipa su se počele pobliže upoznavati i spajati, barijere su nestajale, mnogo su se grlili, pjevali u glas, vikali u noć bez bojazni da će ih itko čuti. Gdje god je oko sezalo nije bilo traga ljudskog postojanja, samo ta mala kamena kuća ispred koje su sjedili i u kojoj će noćiti, a dolje, niz desetak metara strmine, divna uvala samo za njih, uvala koja je možda jednako izgledala i prije milijun godina, prije sto milijuna godina.

Spojili su Mp3 player na zvučnike, puštali su Valentina Boškovića na repeat, neumorno, svi su pjevali, urlali su iz dna tih svojih pluća načetih dimom i nezdravim životom, vikali su na zvijezde za koje je Zelić tvrdio da se vide baš sve, a možda i one kojih uopće nema:

 

Ma samo dvi stvori su bile vožne
Poj zoron
Nedijon ne smiš ništa činit.

 

4.

Već izokrenut, život im se na Visu dodatno izokrenuo. Prve dvije noći su dočekali zoru na nogama, a sve je slutilo da će isto biti i treću noć kada je bio planiran disko. Četvrtu su večer nastupali, a dan nakon toga su Pavlović i Zelić planirali povratak dok je Domingo ostajao s obitelji, iskoristiti godišnji odmor do kraja.

Disko je bio nekadašnja stanica za otkup maslina koja je sredinom devedesetih propala i lokalna je mladež ishodila dozvole i pretvorila je u mjesto za zabavu. Nije izgledala puno lošije nego slična mjesta na obali pa i na kontinentu, jedino što nije baš bilo ljudi. Disko inače nije ni radio, tek bi povremeno Domingova ekipa organizirala kakav party, ali to je većinom bilo namijenjeno njima samima, a stranci turisti tu nisu imali što tražiti. Nitko ih ne bi istjerao kada bi slučajno zalutali, štoviše, ali niti ih je itko zvao niti su mogli znati da se u toj inače mirnoj ulici nešto zbiva. Nije bilo znaka na vratima, vani se nije ništa čulo, izgledalo je kao ulaz u običan otočki dvor.

Disko nije imao ni šank, pili su piće koje su sami donijeli, ali imao je DJ kabinu, imao je prostor za chill, imao je disko-kuglu, razglas i bome je imao plesni podij. Glazbu su puštali Domingo i Adam, a skupilo se nekih dvadesetak, možda trideset ljudi. Šira ekipa, ali opet su se svi tu poznavali, otočka mladost. Prvi put otkako su Pavlović i Zelić došli na otok, u društvu je bilo i nekoliko djevojaka. Domingo je im je objasnio da tu jednostavno „nema šinjorina“. One su ili otišle u Split ili Zagreb ili su se udale, ove koje nisu obavile ni jedno ni drugo svi doživljavaju kao sestre, poznaju ih cijeli život, i inače je problem na otoku to što svi jedni druge predobro poznaju.

Jedna od djevojaka je bila baš jako zgodna. Mršava, elegantna, tamne kose i snenog pogleda, damski tip. Cijelo vrijeme se nešto vrzmala oko Adama i vidjelo se da među njima postoji nešto, ali promatrač neupućen u detalje nije mogao zaključiti što. Jesu li momak i cura, bivši partneri, zaručnici, davna ljubav…? Tko to zna. Možda bi trebalo pitati Dominga, ali on je prezaposlen puštajući Future Islands na razglasu i ljudi reagiraju, plešu, skaču, vesele se, tjeraju izolaciju s otoka, pretvaraju se u otoke budućnosti, puštaju da ih oni prožmu, da ih obuzmu, da postanu oni.

Ona je izrazito dobre volje, pleše sa svima, izvija se malo oko Zelića koji hvata neodobravajući Adamov pogled pa uzmiče i odmiče se, ali ona ne posustaje, pleše sa svim muškarcima u prostoriji, prvo sa svakim posebno, a onda s čitavom dvoranom, sa svim djevojkama, sa svima, ovo je njezina noć, ona uživa, disko je tu večer njezino igralište, čitav otok je tu večer njezino igralište i lijepo ju je gledati kako se zabavlja jer, izvjesno je, nema baš mnogo takvih noći u njezinom životu.

Zelić pije i pleše, pije i pleše, a onda ga odjednom obuzme neki drevni umor, sve se skupi, naglo mu na vrat sjednu sva popijena pića i svi propušteni sati sna proteklog tjedna, najednom u plućima osjeti sve popušene cigarete, a sve što je doživio i ono što nije počne ga pritiskati poput utega od tisuću kila pa odluči otići na spavanje. Javi se Pavloviću, Domingu i Jeri, mahne ostaloj ekipi, otkloni Jerinu ponudu da ga otprati do kuće i izađe u mirisnu ljetnu noć.

Tetura pijan po uskim kamenim ulicama, ali brzo nalazi pravi put, brzo nalazi kuću. Otključava tiho, ne želi probuditi Domingove roditelje. Ključ stavlja na betonski prag i šalje pijani SMS Domingu – „Ključ je ispred vrata, ravna crta ispod kvake“ pa se tiho, najtiše što je u stanju, penje na gornji kat, uđe u sobu koju dijeli s Pavlovićem, svlači se do bokserica, uvlači i krevet i spava, konačno spava.

Spavanje ne traje dugo ili mu se barem čini da ne traje dugo jer ono za što u snu pomisli da je potres, apokalipsa ili krdo tapira ustvari je Pavlović koji bane u sobu. Vidi se da se trudi biti tih i neprimjetan, ali se isto tako vidi da to jednostavno nije u stanju. Ne bi bio u stanju ni da je prestao piti tri sata ranije.

– U kurac, kaj je ovo, kaj se dešava!? – vikne Zelić prestrašeno, prenut iz sna, ali se smiri nakon pet sekundi kada ugleda pijanog Pavlovića.

– Okej je, buraz, ja sam – odgovori ovaj polako, rastežući riječi kao žvaku.

– Isuse. Kol’ko je sati uopće?

– Šest, jebiga.

– Uh.

– Čuješ, složio sam sranje.

– Nisam ni sumnjao – umorno će Zelić već se polako pomirujući s tim da više neće spavati – slušam te.

– Zabrijao sam s Antonijom.

– Tko je sad Antonija?

– Ona curka. Smeđa kosa, mršava.

– Aha, znam. Ona zgodna.

– Da.

– Pa zakaj sranje, baš te briga. Briješ s kim hoćeš – Zelić je sada bio već posve budan.

– A ne, ono, ona je bivša Adamova cura.

– Bivša je ključna riječ, ne?

– A ne, ne ide to tu baš tako. Frajer me htio tući. Mislim, malo me je zakačio.

– U kurac!

– Ma da.

– Pa pričaj, kaj je bilo?

– Niš, bili smo tamo u disku još. Plesali, zezali se. Onda smo ona i ja išli prošetati, ona mi je rekla da sam joj jako zgodan, ja sam je pitao hoćemo li se malo ljubiti i onda smo se malo ljubili.

– Pa okej, ništa strašno.

– I onda je naletio Adam koji je prvo htio istući nju pa onda mene. Pa onda opet nju. Izbilo je sranje. Naganjao me po mjestu, uz obalu. Veliko sranje. Domingo ga je pola sata uvjeravao da sam ja debil i da nisam ništa znao. Jer da ne bih ništa napravio da sam znao. I da nemam loše namjere, da sam samo pijani kreten. Jebiga.

– A šta si trebao znati? – pitao je sada već uznemireni Zelić.

– To ti je velika ljubav. Bili su skupa sto godina. Pa su prekinuli i onda su opet bili skupa. I tako nekoliko puta, znaš kako to već ide. Sad su taman u prekidu, ali on je htio da se pomire i razmišljao ju je odmah zaprositi. Da, kao, prekinu više to mučenje. Ona je jedina ostala neudata od generacije, oni su, ono, par za koji svi znaju, samo treba obaviti tu formalnost.

– A dobro, pa nisi ti ništa kriv. Valjda se i nju nešto pita. Nisi je silovao, nisi je ljubio na silu – probudio se u Zeliću pravednički duh.

– Ma nisam, jasno. Ali to je tu drukčije. Kužiš, ona je njegova. Njegova. Ne baš vlasništvo, ali nije ni daleko. To se zna, to se poštuje.

– Pa užas, jebote.

– Užas, da. Mislim da je ona samo malo htjela izaći iz tih okvira, okusiti slobodu, štajaznam. Emancipaciju – Pavlović je u jednoj riječi prelazio put od rezignacije do uzrujanosti.

– Ajme meni.

– Da, sranje. I kužiš, svi su na njegovoj strani. On je u pravu, tu vrijedi takav zakon i sad je stranac došao sjebati plemenske običaje.

– Nemoj me zajebavati!

– Ne, stvarno. Domingo je malo ublažio priču i možda bude sve okej, ali velim ti, strah me kaj će biti sutra.

– A kaj bi bilo?

– Ne znam, vidjet ćemo.

– Okej, jebiga, ajd probaj spavati sad, a o sutra ćemo razmišljati sutra.

– Imaš pravo, probat ću. Sori što sam te probudio – rekao je Pavlović koji se na momente stvarno činio kao najmiliji čovjek na svijetu, sušta dobrota. Tko zna, možda je i bio.

– Sve pet, buraz. Laku noć.

– Laku noć.

Iako se bio spreman okladiti u suprotno, Zelić je uspio opet zaspati. Zaspao je unatoč tome što je pored njega pijani Pavlović već glasno hrkao, unatoč tome što ga je neugodno razbudio svojom pričom i unatoč tome što je vani sunce već ozbiljno sijalo najavljujući još jedan vreo ljetni dan koji će, to je već postalo neizbježno i vrlo predvidljivo, biti mamuran i silno težak. Donosio je i gomilu drugih uzbuđenja, ali Zelić se uspio umiriti odlučivši da će o tome misliti sutra to jest ne, danas je već bilo sutra, o tome će misliti kad se probudi.

 

5.

Sve je kasnilo. Čak se i Zelić na jutarnju kavu spustio tek u rano poslijepodne i bilo je izvjesno da će svi zajedno ručati u vrijeme kada pošten svijet već obavi večeru. Nitko se oko toga nije previše uzbuđivao, mogli su se i oni jednom opustiti.

Dolje, na kavi, Zelić se borio sa željom da prelista novine, a taman kada se bio spreman predati i popustiti, za njegov stol su sjeli Domingo i Pavlović, obojica u prilično lošem stanju, blijedi i istrzani. Obojica su u rukama imali smeđe škarnicle u kojima su bili proizvodi lokalne pekarnice i obojica su konobara uz kavu zamolila jako puno vode, Domingo i obaveznu mineralnu. Ista rutina koju je sat vremena ranije prošao Zelić. Uvijek mu se na tim kavama činilo kao da proživi komadić Beskrajnog dana, ali nije mu to bilo zamorno, volio je toplinu predvidljivosti.

– Halavac si halavi, Pavloviću – progovorio je Domingo nakon što je pojeo svoju štrudlu, popio prvu kavu i mineralnu i naručio još jednu.

– A nisam znao, jebiga – pravdao se Pavlović bez žara.

– Šta sad, je l’ neki veliki problem? – pitao je Zelić nastojeći smiriti situaciju.

– Nemam pojma. Adam ga je jučer misli razbit. Možda se do danas smiri. A možda i nije – rekao je Domingo kojem su se na licu miješali zabrinutost i bodulska pomirenost.

– Pa dobro – Zelić je želio biti glas razuma – ti ga znaš oduvijek. Probaš ga urazumiti i uvjeriti da ovaj naš tulipan nije zaslužio batine, da je šarmer bez premca i ne može si pomoći…

– Reka san mu sve, sve zna. Samo znaš, svi su to vidili i sad je sramota i pizdarija. Ne može je sad ženit kad je bila nevjerna, zajebane su to stvari.

– Ma daj me nemoj zajebavat – razbudio se Pavlović – pa nismo u devetnaestom stoljeću! Isuse!

– Pavloviću, halavče – sada mu je Domingo govorio tonom iz kojega nije bilo jednostavno iščitati ljuti li se na njega ili mu je silno drag. Vjerojatno oboje. – Sjeba si. Reka san ti da na otoku zaboraviš na šinjorine. Jučera sam ti spasija život, bez šale. Da ni bilo mene, ko zna šta bi bilo. Ovi te luđo bi spreman ubit. Na mrtvo, razumiš.

– A sranje…

– Da, sranje – nastavio je Domingo. – Jučera je još dobro prošlo, ne znan šta će bit danas.

– Šta bi bilo danas? – rekao je naivno Pavlović. – Danas se nakon kave sakrivam u kuću i ne idem više nigdje.

– A ne, ne, dragi moj Pavloviću, danas predvečer, prije nastupa, opet idemo na vikendicu, to je odavno dogovoreno.

– Tvoju? – pitao je Zelić.

– Ne. Adamovu.

 

6.

Mediteranski vestern, kratki film – sinopsis

Automobil prvo vidimo iz ptičje perspektive, mali modri četverokut koji mili po praznoj cesti. Sunce je nisko, izgleda kao da će skoro zalazak, ali ljeti su takve stvari varljive, ljeti sumrak može potrajati i dva, tri sata. Ovo se zbiva upravo u to vrijeme, svjetlo je toplo, gusto.

Kamera polako zumira automobil, spušta se prema njemu, a onda ulazi unutra. Domingo vozi, sasvim koncentriran. Oči su mu sakrivene iza sunčanih naočala, ali po stisnutim ustima, položaju ruku na volanu i generalnom držanju tijela vidimo da je sabran i fokusiran. Isto tako, posve je očito da je Pavlović pored njega na suvozačkom sjedalu vrlo nervozan. Također ima sunčane naočale, ali čitavo vrijeme grize nokte i provlači ruku kroz kosu, jasno je da to ne radi iz želje da popravi frizuru već da je riječ o nekoj vrsti prisilne, kompulzivne radnje. Zelić je na stražnjem sjedalu. I on ima sunčane naočale, ali se po njegovom govoru tijela ne može ništa zaključiti o njegovom raspoloženju, možda tek odaje blagu napetost budući da ruke drži u krilu u relativno neprirodnom, neudobnom položaju i još je pritom šakom lijeve obuhvatio šaku desne ruke. Kamera u jako sporom švenku prelazi od Dominga, preko Pavlovića, na Zelića, a dramatična glazba se postupno pojačava, to je neki morikoneovski instrumental za koji je jasno da još nije dosegao vrhunac drame; ona vrsta glazbe uz koju bi bilo vrlo lako zamisliti kauboje ili Indijance kako jašu u sumrak spremni zapodjenuti ljuti boj.

Ponovno se vraćamo na kadar automobila izvana, ali ostajemo u zoomu iz kojeg smo prešli na unutrašnjost kabine, više ne idemo gore visoko.

Asfalt u jednom času prestaje, automobil usporava i dalje vozi po šljunčanoj, makadamskoj cesti koja također uskoro završava pa mali, modri Hyundai vozi oprezan slalom po šumskom putu, između stabala. Nakon šumarka izbija se na čistinu gdje je već parkiran jedan automobil i Hyundai staje pored njega.

Njih trojica izlaze iz automobila, polako i relativno bezvoljno, kao da žele odgoditi neminovno.

Kamena kućica prema kojoj kreću udaljena je stotinjak metara, dio puta je uska stazica, a dio je preko škrapa i kamenja. Put je previše uzak za svu trojicu pa Domingo i Zelić idu naprijed, a Pavlović iza njih. Hodaju sporo, ali odlučno, kao revolveraši.

Glazba dolazi blizu vrhunca, u zvučnoj slici sada dominiraju puhači.

Kamera im je iza leđa, oni hodaju prema kućici i prema suncu koje im blješti u oči. Iako ne vidimo dobro (jer i nama sunce ide u oči), vidimo da ispred kućice sjede tri prilike. Kako se približavamo, ustanovimo da su to Adam, Mladen i Ante. Sjede pred kućom i puše.

Kada se novopridošli trojac približi kući na deset metara i stane pred njom, glazba se naglo pojača, a onda na vrhuncu – stane.

Samo cvrčci narušavaju savršenu tišinu mediteranskog poslijepodneva.

Adam ustaje i raširi lijevu ruku u široku, domaćinsku gestu. Kao, izvolite, samo sjednite.

Svi se gledaju, kimaju si na pozdrav, nitko ništa ne govori.

Atmosfera je usijana, nešto prijeti da će se preliti, nešto prijeti da će eksplodirati.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, Adam prvi progovori.

– Momci, šta ćete piti?

Zelić se odvaži i kaže:

– Vino. Donijeli smo i mi nešto.

Adam odlazi u kućicu i vraća se s tri čaše. Stavlja po jednu ispred Dominga, Zelića i konačno Pavlovića.

Natoči im crveno vino iz velike boce od dvije litre koja stoji na stolu.

– Ovo je domaći plovac, moj ‘tac ga radi. Vi bi rekli plavac mali.

Podižu čaše, Adam nazdravlja. Svi promrmljaju „Uzdravlje!“ pa otpiju po gutljaj.

Adam opet progovara.

– I, Pavloviću, oprosti za jučer, jebiga.

Pavlović se odmah nadovezuje, brzo.

– Ma oprosti ti.

Pogledaju se, gotovo prijateljski, mirno, a svima ostalima za stolom naočigled lakne.

Kamera opet odlazi u ptičju perspektivu, kadar se širi, vidimo i mjesto gdje su parkirani automobili, vidimo da u okolici postoje još dvije vikendice, sada prazne, vidimo stijene koje se spuštaju u more, vidimo more, mirno, nedužno, nezainteresirano.

 

7.

Kada bi se zagledao u jednu udaljenu točku, Zeliću se činilo da se miče more, a trajekt stoji na mjestu. Bilo mu je slabo. Dan ranije je nakon projekcije i razgovora, a prije odlaska na spavanje, pojeo dva režnja češnjaka jer je počeo osjećati simptome klasične prehlade ili viroze, a sada mu je taj jučerašnji češnjak stvarao epsku žgaravicu. Istovremeno mu se povraćalo, imao je grčeve i bojao se da će dobiti proljev i glava mu je pucala, nije se mogao sjetiti kada se fizički osjećao lošije. Jedva je stajao na nogama.

Pavlović se vratio s WC-a noseći dvije male limenke Karlovačkog.

– Uzmi jednu, bit će ti bolje.

– Ti nisi normalan.

– Ma daj, ajde, klin se klinom izbija.

– Isuse moj dobri.

Otvorili su limenke i kucnuli se i unatoč tome što je to bilo zaista krajnje kontra svakog razuma i intuicije, Zelić se stvarno osjećao mrvicu bolje. Kada je uspio prevladati gađenje i popiti prvih par gutljaja, kasnije je sve bilo lakše.

– Idem nam po još dvije – rekao je Pavlović.

– Daj, dosta – neuvjerljivo je protestirao Zelić.

– Ma ne, daj, moramo proslaviti što sam jučer prošao lišo.

– Ja sam se bio usro, mogu misliti kako je tebi bilo.

– Sjebano. Zajeban je lik taj Adam. Sami mišići i tetovaže. Mislim da mi je mogao slomiti vrat bez da se oznojio.

– Zajeban lik, ali veliki as.

– Stvarno veliki as.

– Bila je opasna ona scena na vikendici, baš opasna. Nekad nema klimaksa do antiklimaksa.

– Haha, da – nasmijao se Pavlović – osim toga, to je sada moderno.

Stvarno je otišao po nove limenke. Bilo je skupo kupovati pivo na trajektu i to je ustvari bio porez na budale, strance, neinformirane turiste i alkoholičare koji si ne mogu pomoći, ali tješili su se time da se ne voze brodom svaki dan pa je to nekako trebalo obilježiti.

– A i naš Domingo je veliki as – rekao je Pavlović kada se vratio s novim pivama.

– Najveći. Još me bole rebra kako me zagrlio na rastanku.

– To je zato što si ti kržljav, a ne zato što je on snažan.

– Debilu.

Cuclali su pivo i gledali preko ograde trajekta prema pučini. Obojica su se, svaki na svoj način, pokušavali oprostiti s jednim od najboljih ljeta koje su proveli u životu. Zelić se prisjećao stiha jedne pjesme u kojoj se pjevačica pita je li već upoznala sve ljude koji će joj nešto značiti i je li već čula sve pjesme koje će joj nešto značiti. Slično se, ne tako davno, pitao i on i bio je tužno zaključio da je odgovor na oba pitanja potvrdan, a onda su u njegov život ušli Pavlović i Domingo, a s njima i neka nova glazba, neke nove dobre pjesme, zanimljivi bendovi.

– Čim se Domingo vrati u Zagreb, moramo sjesti, imam neke ideje – rekao je Pavlović.

– Naravno.

– Kužiš, trebamo sad opet nešto smisliti da dogodine ponovno imamo povod za ljetnu turneju.

– Normalno. Samo me strah da nas poslovi i životi ne odvedu na različite strane i da se sve to ne raspline.

– Ma neće, nema straha za to.

 

Rez.

 

Nikad više nisu zajedno snimili ništa, tek bi se katkad našli na piću. Povremeno bi se spomenula kakva anegdota ili šala s turneje, ali novi ljudi, novi poslovi, novi projekti i nova putovanja koja su im se dešavala polako su preko tog ljeta navukli debelu zavjesu zaborava. Tek ponekad, kad bi negdje nekim čudnim slučajem čuli The Go-Betweense ili Sama Smitha, srce bi im malo brže zakucalo i sjetili bi se da im se uz tu glazbu nekada, negdje, događalo nešto važno.