Društvene igre | Andrija Škare

MORALO JE JEDNOM IZAĆI

 

POSAO.

Nije joj mogao reći ne. Bio je bez posla već punih deset godina i zato joj nije mogao reći ne. Uostalom, živio je pod njezinim krovom, morao je to poštovati. Sve u njemu se bunilo, silno je htio odbiti taj angažman, ali nije mogao, imao je to zrnce morala koje ga je natjeralo da kaže da će barem probati. Nije obećao ništa osim da će probati.

Otkako je tata umro, on i mama su gotovo živjeli rutinu starog bračnog para. Ujutro su zajedno pili kavu. Poslijepodne su zajedno ručali, imali su zajedničke navike. I dalje su oni bili majka i sin, ali na nekim su razinama, najčešće praktičnim, funkcionirali baš kao par. Lea je to malo uznemiravalo, ali trudio se ne misliti o tome, kada bi to osvijestio odmah bi i potisnuo, to je bio jedini način na koji se mogao nositi s time.

Kada je gledao unatrag, njegov je život bio niz stvari s kojima se morao pomiriti. Prvo, još u djetinjstvu, sa spoznajom da će jednom umrijeti i sa strahom da će mu roditelji jednom umrijeti. To je bilo najteže, s tim i dalje nije skroz načisto, ali se trudi. Ustvari, trudi se ne razmišljati, svako njegovo pomirenje je zapravo bijeg, a izvještio se u bježanju. Morao se pomiriti i s tim da mu studij sociologije i filozofije neće donijeti nikakav pravi posao, neki od kojega bi mogao samostalno živjeti i sam plaćati račune. Bio se primoran pomiriti i s prekidom dvanaestogodišnje ljubavne veze, s činjenicom da se Monika šest mjeseci nakon prekida udala, a godinu i pol kasnije rodila dijete; morao se pomiriti i sa svim posljedicama prekida, od toga da se, nakon što je s njom pet godina živio podstanarsku idilu, morao vratiti pod roditeljski krov jer sam nije mogao plaćati stanarinu i režije pa sve do toga da nikada nije uspio kako treba natrag posložiti svoju emocionalnu strukturu pa mu je svaka veza nakon Monike bila obilježena njezinim tragovima i od samog početka osuđena na propast. Neko vrijeme se trudio i nadao, ali na četrdeseti rođendan se pomirio i s time – da će biti sam ostatak života. Pomirio se i s očevom smrću i s majčinim sve očitijim starenjem, pomirio se i s vlastitim ćelavljenjem i škembom koju još do prije deset godina nije mogao ni zamisliti, pomirio se i s time da živi od mamine mirovine i da je, s četrdeset pet godina na leđima, ustvari potpuni jebeni promašaj.

Razmišljao je i o samoubojstvu, ta ga je ideja neko vrijeme opsjedala. Koliko god se bojao smrti, toliko mu je ideja o suicidu bila čudno, neobjašnjivo privlačna. Nije ga mnogo priječilo da to učini, kombinacija straha i žaljenja majke koju bi to vjerojatno dokrajčilo. Samoubojstvo je krajnje sebičan čin, a on sebičan nije bio niti je želio biti, tako da se pomirio i s time da će čekati da njegov trenutak dođe sam, prirodno, da ga neće provocirati. U trenucima posvemašnje iskrenosti prema samome sebi priznavao bi si da je stvar zapravo vrlo jednostavna i čak banalna, da jednostavno nema hrabrosti. Što, naravno, nije značilo da je nekada neće skupiti.

U tim silnim pomirenjima sa svijetom, sudbinom i okolnostima je također ležao jedan od razloga zašto je mami obećao da će probati: posao, pa ma kako loš, glup, težak ili čudan bio, ipak je predstavljao nekakav pomak, aktivnost, kretanje; donosio je tanušni tračak nade da bi mogao pokrenuti kakvu pozitivnu promjenu, da mu egzistencija neće biti baš sasvim promašena. Nije to očekivao, a nije se ni nadao, ali ma koliko bio ciničan, gorak i rezigniran, morao je samome sebi priznati da određena mogućnost postoji.

Posao mu je našla mama. Njezina prijateljica poznavala je poznatu aktivistkinju za tradicionalne vrijednosti, osobu koju je Leo prezirao iz dna duše jer su se njezine i njegove vrijednosti razlikovale do posljednje točke, ali osoba je, preziru unatoč, bila dobro povezana, sposobna i umrežena. Neka njezina rođakinja je držala malu trgovinu s unikatnim nakitom u trgovačkom centru na Kvatriću, a kako joj je to zapravo bio tek hobi tražila je nekoga tko će sjediti u trgovini i prodavati. Radno vrijeme je bilo i više nego prihvatljivo, radilo se od 10 do 18 s pauzom za ručak od pola sata, plaća je bila skoro simbolična, ali posao je to s prijavom, zdravstvenim, mirovinskim i svim blagodatima koje je Leo, otkako je diplomirao, uspio dosezati tek povremeno, kada bi u različitim školama odrađivao zamjene kao profesor sociologije ili filozofije.

Dan prije nego je trebao početi raditi zamišljao je sebe, fino proćelavog i neuredno ostarjelog rokera bez perspektive, iluzija i ideja u trgovini koja prodaje rukom rađeni nakit. Bio je u trgovini, otišao je tamo na razgovor s rođakinjom aktivistice koja ga praktički nije ni pogledala jer ako za njega garantiraju, a garantirali su, onda je sve okej i vidjeti sebe među tim naušnicama, ogrlicama, prstenjem i ostalim đinđama bilo mu je istovremeno smiješno i tužno. Nije znao tko je publika takvih trgovina i ima li je uopće jer je trgovački centar izgledao prilično zapušteno, ali je znao da će se teško moći uživjeti u to da im objašnjava od kojeg je materijala što napravljeno iako je sve brzo polovio, fimo masa, epoksi smola, sto čuda.

Znao je da se neće osjećati poniženo jer se odavno pomirio s time da će se, iako ga planinarenje nimalo ne privlači, prije uspeti na Kilimanjaro nego pronaći posao koji će barem djelomično zadovoljavati tri osnovna uvjeta – da je trajan ili da to može postati ako su obje strane zainteresirane, da je solidno plaćen i da ima kakve-takve veze s njegovom strukom. Dosad je uvijek najčešće bio zadovoljen tek jedan uvjet i to vrlo rubno, a kako su godine prolazile tako su padali kriteriji, ali i njegova volja da radi išta pa je, samo zbog ljubavi prema majci i zahvaljujući posrednom poznanstvu s aktivisticom, u 45. godini života zaigrao ulogu koju nikada nije mislio da će trebati – postao je prodavač nakita.

 

TRGOVINA.

Trgovina ima devetnaest kvadrata. Opremljena je jednostavno i funkcionalno, ima izlog i trgovački pult na kojem je računalo. Na oba zida su police, iza pulta je stolac. I to je uglavnom sve. Leo se strahovito dosađuje. Nije ponio nikakvu knjigu, ništa za čitanje, mislio je da će biti posla, ali posla nema. Nitko ne ulazi u njegovu trgovinu, nitko ni da zaviri u izlog. U 14 sati odlučuje uzeti polusatnu pauzu koju će umjesto za ručak iskoristiti za kavu i WC jer njegova mala radnja nije opremljena sanitarnim čvorom. Također kani malo prolunjati trgovačkim centrom kako bi upoznao susjedstvo.

Na vratima okreće pločicu tako da prema van piše „Odmah se vraćam“, zaključava vrata i kreće u razgledavanje. Centar je očito bio ambiciozno zamišljen, ali je posve propao. Od dvadesetak lokala na njegovom dijelu kata, u funkciji su samo tri. Auto-škola, optika i njegov nakit. U nekima se vide tragovi starih djelatnosti, u drugima se iza stakla vidi samo sivi beton koji na mjestima čak djeluje nedovršeno iako nigdje nije primijetio da iz njega viri armatura. U jednom lokalu dvadesetak golubova. Vrata su zaključana, sigurno su ušli izvana, kroz razbijeni prozor ili neku rupu na krovu. Na vratima ceduljica i broj telefona izvjesnog Darija koji se na njoj predstavlja kao „Voditelj centra“ i moli vlasnika da ga nazove. Ceduljica je žuta i izgleda kao da je tu već neko vrijeme, vlasnik prostora očito ne haje za Darija, molbe niti golubove.

Izgleda kao da do trgovine s nakitom netko može doći jedino ako se baš ciljano uputio u nju, što se očigledno ne događa baš često. Teško je da će netko na nju slučajno nabasati, nema prolaznika, šetača niti ljudi koji su pošli u kupovinu, trgovački centar je mrtvi odvojak grada, zaboravljena nekroza. Leo na polukatu pronalazi veliku drogeriju u kojoj je čak i živo, ali nevolja je što ona ima ulaz i s ulične strane i sigurno nitko od kupaca neće ići pronjuškati na ovu drugu stranu, znaju da tu nema ničega, ali hajde, ta drogerija je barem neki život, neko zbivanje.

Iza drogerije je još nekoliko praznih lokala i jedan kojem su stakla oblijepljena ljepljivom trakom. Na dnu hodnika su požarne stube i u kutu gomila nabacanih kartonskih kutija. Iako je izgrađen prije desetak godina, centar izgleda kao da je još uvijek u gradnji, to bi bio zaključak optimista. Leo sam sebe smatra pesimistom pa zaključuje da je riječ o neuspješnom eksperimentu, pranju novca ili posvemašnjem nedostatku razumijevanja urbanističkih pitanja. Ili sve to. U nekoj se mjeri može poistovjetiti s centrom, obojica su promašeni i nalaze se na krivim mjestima. I nemaju nade da će se situacija za njih popraviti. Kada je to pomislio, Leo je osjetio nešto što bi gotovo smatrao prisnošću i raznježenošću, ali onda je ugazio na leš goluba pa je opsovao i sebe i tu tankoćutnost koja se s vremena na vrijeme pojavi, poput ljetne oluje. Otišao je potražiti birtiju.

Kafić je razinu ispod. U njemu ima nešto gostiju iako Leu nije jasno zašto bi tu netko išao na kavu ili piće ako baš nije prinuđen. Uređenje je generičko, dosadno, predvidljivo. Ravne linije, mesing, plastika i keramičke pločice. Tipizirani, bijeli stolovi i stolci, velika plazma na zidu. Svira radio. Po Leovom mišljenju svaki kafić koji umjesto odabrane playliste ima uključen radio, zapravo nije kafić već tek mjesto na kojem se prodaju pića, glazba je važan dio identiteta, ali sada nije u poziciji da bira pa sjeda za stol i naručuje pivo. Ispije ga brzo pa naruči novo i tek onda postane svjestan dviju fatalnih pogrešaka. Prva je to što već prvi dan na poslu pije alkohol i što će ostatak vremena bazditi po pivu, a druga je što njegova trgovina nema toalet i sad će se nakon pauze još nekoliko puta morati spuštati do ovog istog kafića jer mu mjehur više nije izdržljiv kao nekoć. Od dva piva mora na WC barem tri puta, možda bi morao pregledati prostatu.

Pred njega stiže drugo pivo. Niti u jednom trenu nije pomislio da ga ostavi nepopijenog kad ga je već naručio, to se jednostavno ne radi. Pali cigaretu i misli kako to što je naručio drugo možda nije loše. Sada se jednostavno mora upoznati s konobarom, viđat će se svakodnevno i dolazit će tu na kavu, pivo i toalet pa je bolje da zna čovjeka.

Popio je, popušio još jednu cigaretu, platio i upoznao se s čovjekom. Zove se Milan, djeluje simpatično i čini se koju godinu mlađi, ali, ovako na prvu, kao da su u sličnoj životnoj situaciji. Naravno, nezahvalno je suditi o ljudima na temelju jednog kratkog susreta, ali ponešto je i u intuiciji, nije sve u razumu i faktima. Lea je Milan po nečemu podsjetio na Bobu, prijatelja iz mladosti, ali ne može prstom uprijeti gdje je ta sličnost i je li ona fizička ili u nekoj sitnoj gesti, ili pak na razini dojma. Dugo nije vidio Bobu, čovjek je odselio u Irsku, povremeno se čuju preko Facebooka, razgovori su im kombinacija nostalgije i komentara o craft pivu koje je u njihovoj mladosti bilo znanstvena fantastika, a sada je standard.

Pomokri se, opere ruke i umije lice. Obriše ga papirnatim ručnikom. Sviđa mu se što toalet kafića ima sapuna i papirnatih ručnika, tu je gotovo sklon ispraviti onaj minus koji mu je dodijelio zbog glazbe, ali odmah se ukori da je previše blag i to je sigurno zbog piva. Vrati se u svoju izbu koja mu se, pod blagim utjecajem alkohola, čini toplija i ugodnija, a njegov strah da će netko osjetiti smrad piva pokaže se potpuno neopravdanim. Do kraja radnog vremena nitko ne uđe u trgovinu.

 

KONOBAR.

Tri mjeseca kasnije Leo i Milan su već dobri prijatelji. Viđaju se svaki dan. Leo uvijek ulovi njegovu smjenu. Ako Milan radi ujutro, zajedno popiju kavu. Leo dolazi 45 minuta prije nego što treba otvoriti radnju, a u to vrijeme u kafiću najčešće bude jedini gost. Kafić diše nekim svojim ritmom, špica mu nije u uobičajeno vrijeme, nategnuto je uopće reći da ima špicu. U dane kada Milan radi popodne, Leo često nakon što zatvori radnju ostane s njim i popije poneko pivo. Nekad i više nego tek poneko. Dva ili tri puta su zajedno zatvorili kafić i onda još otišli na piće u grad. S Milanom se izmjenjuje Anđelka. Jedra pedesetogodišnjakinja s kojom nije izgradio odnos koji bi nadilazio dobrosusjedski. Bez zbližavanja, pristojno i od pomoći, ali na distanci.

Milan je sedam godina mlađi od Lea, čitav život je konobar, a na ovome je mjestu, u kafiću pretenciozno i iz posve mističnih razloga nazvanom Magellan, već posljednje dvije godine. I ne žali se. Plaća nije velika, manča je zanemariva, ali gazda je u redu, plaća mu na vrijeme. Osim toga, nikad nema gužve niti pijanih kretena. Mirno je i ne ubija se od posla, zadovoljan je.

Obojica su sretna kada se pogodi da Milan petkom radi poslijepodnevnu smjenu, tada gotovo po pravilu ostaju nakon što moraju, u miru ispijaju pivo u najčešće potpuno praznom kafiću jer Magellan i nije baš neko mjesto za večernje izlaske. Točnije, uopće nije mjesto za večernje izlaske.

Leo bi zaključao trgovinu, spustio se do kafića i odmah sjeo za šank. Obično bi popio dva piva dok se kafić ne bi posve ispraznio i dok mu se Milan nije mogao posvetiti, do tada bi najčešće buljio u neku točku iza šanka i s njim izmijenio tek koju usputnu rečenicu, zapažanje o vremenu ili komentar kakve utakmice koja se vrtjela na plazmi.

Ponekad bi bacio pogled prema novinama koje su stajale na tužnoj, raskupusanoj hrpi u kutu šanka, ali držao se stare odluke da koliko god može izbjegava sredstva informiranja. Nekoć je bio ovisan i gutao je sav dnevni tisak, ali shvatio je da tako samo gubi novac, vrijeme i živce. Čak i kada bi novine čitao u kafiću pa ih nije plaćao, gubio bi vrijeme i živce, a već je samo to bilo dovoljno loše. Kada se, još kao srednjoškolac, navukao na tisak, mislio je da radi nešto dobro za sebe, da se oplemenjuje, ali s vremenom je padala kvaliteta novina isto kao i njegov kapacitet za probavljanje gluposti. Sve su novine postajale nalik jedne drugima, u njima je bilo sve više pogrešaka i nepismenosti, sve više površnosti i banalnosti, jeftinih trikova i izmišljenih senzacija, to više nije mogao podnijeti. Povremeno bi, ako bi se baš našao u prilici, bacio oko na neku žensku reviju ili magazin o automobilima iako nije vozio pa čak niti imao vozačku. Mogao se riješiti novina, ali nedostajalo mu je listanje, lutanje pogledom po uredno složenim stupcima teksta: tako se nosio s apstinencijskom krizom.

– Znaš kaj mi je ful čudno, ali baš ono ful? – pitao je Leo Milana kada je ovaj konačno počistio stol za posljednjim gostom, otvorio si pivo i sjeo pored njega za šank. Službeno radno vrijeme kafića bilo je do 23, ali iz iskustva su znali da je gotovo nemoguće da se u petak uvečer itko više pojavi.

– Reci, kaj.

– Radim tu već kol’ko, tri mjeseca, je l’ tak. Da, tri mjeseca. Znaš kol’ko mi je ljudi ušlo u trgovinu u ta tri mjeseca?

– Kaj, brojao si? – iznenadi se Milan.

– Jesam, jebiga. Mislim, očito je mali broj, da ih je bilo hiljadu ne bi ih brojao. Ono, da je ulazilo dvajst ljudi dnevno kaj bi kurac to brojal, ali ovako me baš zanimalo, kao neka statistika?

– I, kol’ko?

– Ravno četr’sdevet. U tri mjeseca. Četrdeset. Devet.

– Jebote, pa to je niš.

– Normalno da je niš. Uzmimo da svaki mjesec ima dvadeset radnih dana, to je šezdeset dana – uzima Leo mobitel u ruke i otvara kalkulator – to je 0,8 dnevno. Nula cijelih osam. Manje od čovjeka po danu. I fakat, velim ti, češći su dani kada nitko ne uđe nego kada netko uđe. Ali okej, jebiga, znaš kaj je još fascinantnije?

– Kaj?

– Probaj pogoditi koliko od njih je nešto kupilo?

– Uf, ne znam. Recimo pola. Ili malo manje od pola. Recimo dvadeset.

– Njih točno osamnaest. Osamnaest ljudi u tri mjeseca. Ja sam u tri mjeseca napravio promet od otprilike dva soma kuna.

– Nemrem vjerovat – čudio se Milan.

– Ozbiljno. Dva soma kuna. Znači da je u prosjeku svatko tko je ušao ostavio sto kuna. Malo više. S tim da ih je par kupilo neke stvari za pet banki, pizdarijice. I bila je neka ženska kaj je ostavila tri, četiri glave, kupovala je darove za Žićbo kajaznam. Sve kul, nije bed, ali pazi rista, ja i dalje dobivam plaću uredno.

– Pa kak?

– To je ono kaj ja tebe pitam! Kak, jebote? Meni je plaća tri soma, to znaš. I navodno mi plaća sve doprinose, to nisam provjeraval, ali plaća je na vrijeme pa je valjda i to. Kajaznam. Al ku’iš, ja nju koštam bar čet’ri soma mjesečno, a u tri mjeseca napravim dva soma prometa. Tu nekaj ne štima.

– Tu nekaj jebeno ne štima. Kaj si rekao ko je vlasnik dućkasa?

– Ta neka ženska. Njena je teta ona kaj se često slika na televiziji. Ona zna frendicu od moje stare, ova joj je rekla da sam ja već sto godina bez džoba i tak, jebiga, to sam ti već ispričal.

– Ma jesi, da, al sam zaboravio. Ali niš čudno ako je tvoja šefica njezina nećakinja, to je ziher neko pranje love, znaš da je ona bila umočena u one neke muljaže, da je bilo o tome po novinama i portalima…

– Načuo sam nešto, ali ne pratim vijesti. Baš zato, želim da me takve stvari zaobiđu. I ide mi. Ali jebe me kaj ne kužim kaj se tu dešava. Mislim gle, najam prostora ovdje nije neka drama, ali i to je lova. Sitna, ali lova. To je, dakle, trošak. Ja sam trošak. A prihoda nigdje. A ja sam tranu, ku’iš, sve vidim, sve znam. Ono, nije da neko dila u tom prostoru ili kajaznam, da se dešava nekaj ilegalno. Nije mi jasno, ne kužim računicu.

– Ne kužim ni ja, ali znaš da je ona polinkana s crkvom. Ima masu para od crkve.

– Okej, je, znam i to, ali mi to i dalje ne objašnjava ovo. Ima para od crkve i daje ih nećakinji da drži dućkas s nakitom koji proizvodi jebeni gubitak.

– A možda se ta njezina nećakinja želi kurčiti pred frendicama kak ona ima trgovinu s nakitom i kak je sva kuli super?

– Ma palo mi je i to na pamet. Ona je ta neka fensi baba, ali kaj se imaš kurčiti u centru Kvatrić? Kuiš, da je to Tkalča ili nekaj, kajaznam, Amruševa di je onaj Sovilj…

– Koji Sovilj?

– Ma ekskluzivni nakit. Nije bitno, malo sam proučavao kak ta scena živi.

– Hahahahaha – smijao se Milan – nemoj me zajebavat, stari, pravovjerni roker pa ide proučavati kako izgleda tržište ekskluzivnog nakita. I onda još pukneš to ime – Sovilj – kao da bi ja trebao znati tko je on, kao da je to općepoznata činjenica.

– Ma poznat je on i izvan tih krugova. Piše Gloria stalno o njemu.

– Jebala te Gloria.

– Nebitno. Uglavnom, ovo nije baš lokal za preseravanje, time mi je čitava stvar još čudnija.

– Ma čudno je, stari, nije da nije, ali meni je i dalje jednako čudno i smiješno da ti ideš proučavati nakit – nije se dao Milan.

– A jebiga, radim u dućanu s nakitom. To je isto čudno.

– Istina, u pravu si, ali na to sam se naviknuo. Ne doživljavam te ko lika koji prodaje naušnice, doživljavam te ko. Lea… Kajaznam. Možda zato što ovo nije neka trgovina nakita, i sam si rekao, ovo je ko neka crna rupa, ko da smo svi kaj tu šljakamo neki osuđenici na neku kaznu ili nešto.

– Imaš pravo. S tim da osuđenik Milan za razliku od osuđenika Lea barem zaradi svoju plaću.

– To je isto istina.

– Ajde, daj nam još dva Pramena, ali neka budu hladna tako da nam se duše smrznu.

– Pa ni nemam toplih, pjesniče!

 

KONCERT.

Negdje u ranim četrdesetima Leo je prestao aktivno izlaziti. Niti je imao s kime, niti mu se dalo. Tako tipična priča, sve si stariji, imaš sve manje volje i snage, sve si umorniji i sve lošije podnosiš mamurluke. Prijatelji su se poženili, prijateljice poudavale, svi imaju djecu. Oni koji nemaju su jednako bezvoljni kao ti. Gledanje filmova i serija preko interneta uvuklo ih je u svoje toplo krilo i tome se stravično teško othrvati, eventualno poneko piće tu i tamo, nakon posla, a prije dolaska kući; starački. Nije tako zamišljao svoje četrdesete, ali nije zamišljao niti da će živjeti s mamom i raditi kao prodavač u trgovini s nakitom. Život je ono što ti se događa dok si zauzet pravljenjem drugih planova, rekao je davno John Lennon u krasnoj „Beautiful Boy“, a ma koliko to možda bilo patetično, Leo je volio taj citat i vjerovao je u njega, kao što je i inače vjerovao u istine koje je naučio iz glazbe.

Iako je prestao izlaziti, za razliku od mnogih vršnjaka nije prestao pratiti glazbu. Obožavao je internet! Internet mu je omogućio ono o čemu nije mogao ni sanjati kada se kao klinac zakačio na muziku, da svaki dan posluša nešto novo, da bude u toku sa svime što se događa, da svaki album ima isti dan kada se službeno objavi, nerijetko i prije nego se službeno objavi. Strašno ga je živciralo kada bi ljudi njegovih godina bili nostalgični prema prošlim vremenima, prema pločama i kasetama i „posvećenom“ slušanju. Ako je neki bend ili album zavolio u vremenu poslije interneta, slušao ga je jednako posvećeno kao i u vremenu kaseta, ali priznavao je da mu je bilo teže zadržati pozornost i probuditi entuzijazam, no to je objašnjavao dvjema činjenicama. Nekoć je bio mlađi i nije čuo puno toga, sve je bilo prvi put, a sada je već poslušao milijun bendova i čuje utjecaje, povlači paralele, ne može opušteno slušati, jebiga, to je kao čitati roman nakon studija komparativne književnosti – ubije dio užitka, ali daje neki novu čar. Osim toga, glazbu iz mladosti se uvijek povezuje s nekim drugim stvarima, s odrastanjem, otkrivanjem svijeta, prvim poljupcima, ona nikad nije samo glazba i zato glazba koju otkriješ u zreloj dobi nikada ne može imati tu težinu.

Iako Milanu glazba nije predstavljala ništa bitno u životu, pristao je s Leom otići u Kset na koncert benda First Ki$$. Nije imao obitelj i volio je izaći, a nedjeljom Magellan ionako nije radio pa je mogao zaružiti. Leo je inače, otkako je prestao biti stalni akter zagrebačkog noćnog života, pomno birao koncerte na koje će otići i uglavnom je išao slušati bendove koje zna i voli i za koje mu, ustvari, i nije bilo potrebno društvo, a ovaj bend nikada nije slušao, bili su to neki domaći momci oko kojih se stvarao popriličan hajp pa ih je odlučio provjeriti. Osim toga, sad je imao partnera za izlaske pa je to valjalo iskoristiti.

Našli su se u Limbu. Milanu se kafić nije sviđao, nikad ranije nije bio tamo, ali vidio je da se Leo ponaša opušteno pa je to nekako prešlo i na njega.

– Nikad nisam bio u tom Ksetu – priznao je Leu dok su ispijali drugo pivo.

– Pa di si izlazio kao klinac? – čudio se Leo.

– U Sokol i Aquarius, ponekad u Saloon, na Jarun. To je bila šema.

– Da, ovo je malo druga špreha. Rokenrol. Recimo, rokenrol. Možemo nabaciti paljadu ako ti se ne svidi, ali volio bih čuti taj bend, priča se da su dobri.

– Ma nema frke, nismo vezani pupčanom vrpcom. Ako tebi bude dobro, a meni ne, ti slobodno ostani. Iako, bio sam u toliko loših izlazaka da svašta mogu podnijeti.

Obojica su se nasmijali. Popili su piva i otišli u Kset. Ondje je već bila poprilična gužva. Ostavili su jakne na garderobi i ušli u dvoranu, odmah se, kao dva prekaljena igrača, namontirali za šank i naručili nova piva. Nije bilo predgrupe pa su ćaskali dok bend nije izašao na pozornicu. Leo je objašnjavao Milanu povijesni kontekst i važnost Kseta, govorio mu o nekim sjajnim koncertima kojima je ondje prisustvovao, pokazao mu galeriju s koje se može dobro vidjeti bend, uputio ga u mikro-klimu.

Bend se pojavio i žestoko krenuo. Žestoko, ali loše. Milanu se na licu vidjelo da se pita što mu sve to treba, a Leo je znalački odlučio pričekati dvije ili tri pjesme da se situacija popravi ili da bend može mirna srca otpisati kao smeće. Na prvih nekoliko pjesama tonac još traži zvuk, a i bend je obično nervozan i u tremi, ali nakon toga stvari obično sjedaju na svoje mjesto. Podijelio je svoje razmišljanje s Milanom koji je rekao da razumije, ali da mu se stvarno ne ostaje na još nekoliko pjesama i da ide nazad u Limb popiti još jedno piće u miru. Ako Leo odustane od koncerta u idućih dvadesetak minuta, naći će ga tamo. Ako ne, vide se u ponedjeljak. Pošteno.

Pola sata kasnije Leo je zaključio da dugo nije slušao lošiji bend. Imali su volje za sviranjem, ali to je bilo jedino što su imali. Melodije su im bile ravne i neupečatljive, tekstovi naivni s nasilnim, rogobatnim pokušajima poetizacije, frontman je bio previše teatralan i lažno uživljen. Ono što su svirali moglo bi se okarakterizirati kao mješavina indie rocka i post-punka, ali bili su neoriginalni i ustvari dosadni, baš pravi promašaj. Vidjela se ambicija, ali za takvu ambiciju nije bilo pokrića. Leu se više nije dalo slušati bend, ali ostajalo mu se još vani, u izlasku. Odlučio je izaći ispred kluba na cigaretu.

Isto je pomislila i neka visoka crvenokosa djevojka, u isti su čas poželjeli izaći iz kluba pa su se gotovo zaglavili na uskim vratima.

– Oprosti – rekao je Leo.

– Sve pet – odgovorila je – imaš vatre?

– Aha. Izvoli. Kakav ti je bend? – odvažio se Leo na pokušaj započinjanja komunikacije. Ne bi da već nije bio pripit.

– Grozan. Došla sam jer je dečko od frendice bubnjar, ali užasno mi je, toliko preseravanja dugo nisam vidjela…

– Ja sam pička od bubnjara.

– Ha?

– Ma to ti je neki urbani mit da je negdje u Zagorju bio koncert nekog lokalnog benda i neka curka je pokušala ući bez da plati kartu. Nije na popisu, ništa. I zaštitar je pita kud će, tko je ona, šta joj je, a ona veli: Ja sam pička od bubnjara!

– Hahaha – nasmijala se cura, ali se brzo pribrala – kako jadno ustvari, kako malo samopoštovanja.

– Slažem se. Ja sam uvijek tvrdio da bi feminizmu prvo trebalo podučiti žene.

– Istina. Inače, ja sam Sandra.

– Leo, drago mi je.

Razgovaraju, smiju se, druže se, piju. Koncert završava, dvorište se ispunjava ljudima, svi pale cigarete, žamor se pojačava. Leo ne može vjerovati da čak i tako mator i ocvao ima što ponuditi mladoj i zgodnoj djevojci. Očito ima, jer ona se ne miče od njega, ali uvijek postoji mogućnost da je samo očajna jer joj frendica visi tamo, u drugom dijelu dvorišta, s bendom. U jednom času dolazi do njih i poziva ih da se pridruže, Leo proklinje svoju crnu sudbinu jer je igri kraj, zna da nema šanse pored mladih, zgodnih i znojnih momaka iz benda, ali Sandra je odbija i kaže da će doći kasnije, a Leo procvate iako to ne pokazuje i odjednom više nije ocvao, odjednom su se opet pojavili pupoljci i on osjeća uzbuđenje, osjeća ushit, ali i dalje analizira i propituje i čudi se samome sebi da ne zna uživati u trenutku pa zaključuje da je za zadovoljstvo stvarno potrebno malo, tek mrvica nečije pozornosti, prava količina alkohola u krvi, par osnovnih stvari, ništa previše.

Ne priključuju se bendu i Sandrinoj prijateljici, već odlaze u nedefinirano „dalje“, kreću prema centru grada, idu popiti još jedno piće pa će svatko na svoj tramvaj. Dobre su volje i mnogo se smiju.

– Jesi vidio da je Bandić prefarbao Hendrixa? Opet.

– Zbilja? Nisam vidio, ne čitam novine, ne gledam TV…

– Da, nevjerojatno. Taj natpis je postao simbol grada, a on ga prefarbava uporno, ne znam zašto mu smeta. I divim se ekipi koja ga uporno gore stavlja. Iako, ovo je već peti ili šesti put da ga briše u zadnjih godinu dana. Ne znam koliko će biti uporni, ne znam koliko će im se dati.

Leo nikada nikome nije rekao da su baš on i Bobo prvi napisali „Hendrix“ na željezničkome mostu. Nikada i nikome. Tako su se bili dogovorili. Čitali su tekstove u novinama u kojima su kojekakvi površni novinari pisali kako je natpis nastao za vrijeme Univerzijade 1987., glupost koju je netko davno napisao, a ostali su se zakačili, nekritično prepisivali. Sjećao se dobro te proljetne večeri 1994. godine kada su stisnuli prvi veliki grafit na nevinu tirkiznu površinu mosta. To je bilo prije 23 godine, ali još uvijek se jasno sjećao svega, baš svega. Zrak je mirisao slično i odjednom, ponesen alkoholom, uzbuđenjem i hormonima za koje je već zaboravio da ih posjeduje, Leo odluči napraviti ono što nikada prije nije.

– Znaš, možda mi nećeš vjerovati, ali ja sam s frendom napisao prvog Hendrixa.

– Daj me nemoj zajebavati!

– Ne, ozbiljno. Nema načina da ti dokažem. Nemam čak ni fotografiju. Ali razmisli. Zašto bih ti lagao? Nije mi stalo do toga da budem faca, samo što je to nešto što sam držao za sebe više od dvadeset godina. Jebiga, moralo je jednom izaći.

Vjerovala mu je.

 

MOST.

Ipak se dogodilo, bez obzira na to što su šanse bile neizrecivo, nezamislivo male. Posao je Leu donio novog prijatelja, donio mu je, posredno, poznanstvo sa Sandrom i donio mu je kakvu-takvu financijsku sigurnost. Postajao je zadovoljniji, ispunjeniji, opet mu se činilo da ima smisla ustajati iz kreveta svako jutro, imao se čemu radovati. No, nije si dopuštao da ga taj osjećaj preuzme i obuzme, vjerno je gajio vlastiti skepticizam, znao je da je dovoljno da jedna stvar pođe po zlu i da se čitava slika uruši, shvaćao je koliko je sve krhko i nestalno. Imao je faze unutar dobrog raspoloženja kada bi ga obuzimale crne misli, štošta ga je mučilo, a posebno to što nije znao je li njegov posao paravan za nešto veće i ako jest, o čemu je riječ. Trudio se time ne opterećivati, ali nije mogao, očito je od previše stvari za života bježao da bi to i dalje mogao biti univerzalni put.

Jedne je pijane večeri iznio Milanu svoj plan. Rekao mu je da je on autor prvog Hendrixa. Kada je zavjet šutnje već jednom prekršio, sada može opet. Htio je opet otići na most i sada napisati „Hendrix živi“ kao posvetu svojoj mladosti, kao dug Bobi, kao dar za Sandru. Znao je da Milanu ta vrsta urbane kulture ništa ne znači, znao je da nikada nije slušao Hendrixa i da će mu cijela priča vjerojatno zvučati smiješno, ali računao je na njega samo kao na „držača ljestvi“. Milan je pristao.

Odabrali su jedan petak. Leo je nakon posla otišao kupiti boju i partviš i onda se vratio po Milana. Popili su samo po jedno pivo, ipak se trebalo penjati na most. Kako ni jedan ni drugi nisu vozili, otišli su do okretišta tramvaja taksijem. Taksist ih je malo čudno gledao, ali nije ništa komentirao. Oko važnijih je stvari morao razbijati glavu, vjerojatno ga je mučio Uber.

Kada su stigli do prilaza mostu, dočekala ih je velika gužva. Svjetla, kamere, svjetina. Probili su se bliže središtu zbivanja, a ondje je bio gradonačelnik koji se očito spremao održati govor. Njemu iza leđa je bila i aktivistkinja za tradicionalne vrijednosti i Leu se učinilo da ga je okrznula svojim ledenim pogledom. Stresao se od nelagode.

– Je l’ radi ovo? – rekao je gradonačelnik lupnuvši po mikrofonu, a onda je shvatio da se i to čulo pa se nasmiješio, duboko udahnuo i krenuo.

– Drage sugrađanke i dragi sugrađani, građanke i građani našeg predivnog Zagreba. Kao što znate, ovaj most koji je iza nas davnih je dana neki nepoznati heroj obilježio imenom Jimija Hendrixa, velikog muzičara i gitarista, jednog od glavnih predstavnika rock supkulture. Taj je grafit postao toliko poznat da su građani po njemu most počeli zvati Hendrixovim mostom, a grupa Vatra je napravila pjesmu o njemu. Taj most je simbol grada Zagreba. Kada opet postanem gradonačelnik, ja ću most i službeno preimenovati u Hendrixov most, to vam obećavam, tako ću dati podstrek mladima i urbanoj, alternativnoj kulturi, ali i dokazati svim oponentima da ja nisam protiv takvih stvari, ali, je li, postoje prioriteti i sve u svoje vrijeme. Osim što će most i službeno nositi ime velikog Jimija, večeras smo se okupili kako bismo predstavili svjetlosnu instalaciju koja će most ukrašavati po noći i zbog koje više neće biti potrebe da hrabri mladi ljudi riskiraju svoje živote i penju se pod okriljem noći gore, na most, kako bi na njemu uradili grafit.

Izgovorivši to, gradonačelnik je dao znak nekom nevidljivom tehničaru i svjetla su se odjednom ugasila. S mosta je zabljesnuo ružni, nakaradni, neonski crveni i zeleni natpis na kojemu je ime najvećeg gitarista svih vremena podsjećalo na reklamu za luna-park, kebabdžinicu ili automat klub u malom mjestu na moru.

Kao da to nije bilo dovoljno, odjednom su se začuli prvi taktovi poznate pjesme o Hendrixovom mostu, a reflektor je obasjao bend koji je stajao iza gradonačelnika, dotad skriven u tami.

Milan i Leo nisu razgovarali. Stajali su i šutjeli, kao kipovi po kojima je jato ptica istovarilo svoje poluprobavljene doručke. Leo je mislio o tome kako je Vatra možda jedini gori bend od Last Ki$$a, Milan je mislio o tome kako se s ovim tipom nekako uvijek zatekne u čudnim situacijama, a obojica su mislili da ih netko zajebava, da će netko upaliti svjetlo i obznaniti da su sudjelovali u masovnoj halucinaciji, u eksperimentu koji je sada gotov i da svi mogu dalje nastaviti raditi ono što su dotad radili.

Natpis na mostu je mijenjao boje. Djelovao je umjetno i promašeno. Djelovao je kao ostarjeli roker u trgovini s nakitom, kao samoprozvani rokenrol bend u službi politike, kao netko tko se silno trudi biti nešto što nije.

Inače lijep, most se zbog tog natpisa učinio ružnim. Bio je dobar jedino za to da se s njega skoči u Savu. Odjednom se to nije činilo kao najgora stvar na svijetu.