Društvene igre | Andrija Škare

RUPA PUNA DIMA

 

1.

Nelagodu je osjetio duboko u želucu čim je pritisnuo tipku na portafonu. Bio je nervozan i ranije, dok se vozio autobusom prema Velikoj Gorici, ali tek je pred portafonom na kojem je bilo toliko poznato prezime taj gadan osjećaj dobio i sasvim fizičku dimenziju.

Ženski glas je odgovorio nakon dugih, predugih deset sekundi. Zvučala je normalno, uobičajeno, onako kako bi svatko zvučao kada se javlja na zvono koje ga je prekinulo u nekom poslu.

– Molim? – glas joj je bio nježan, ali siguran; iskusan.

– Dobar dan, gospođo Eva, Marin je.

– Uđi.

Ulaz je bio mračan, ali nije htio paliti stubišnu rasvjetu, to mu se činilo neprimjerenim s obzirom na to da je vani bilo još mnogo dnevnog svjetla. Dizalom se popeo na deveti kat, a ona ga je već čekala iza otvorenih vrata jednog od tri stana na katu: krhka žena u crnoj suknji i običnoj, crnoj majici kratkih rukava, blijeda i sasvim očito iscrpljena, s dubokim, modrim podočnjacima koje nije ni pokušala prikriti šminkom.

– Uđi, Marine, izvoli.

– Dobar dan, jeste dobro?

Umjesto odgovora ona malo šire otvori vrata i propusti ga u stan koji je poznavao, ali nije se mogao sjetiti je li nju ikada vidio ondje. Neobično je to, kada prvi put vidite ljude u njihovom prostoru i gledate ih kako se kroz njega kreću i kako se ponašaju pa pokušavate prepoznati ima li u tim kretnjama usiljenosti kojoj ste uzrok vi-gost i koliko su one drukčije kad je osoba sama.

Sjeo je za stol na kojem je bio bijeli stolnjak i tamnoplava vaza sa stručkom svježeg bosiljka. Tu su bile i čaše, boca rakije i tetrapak soka od naranče, tanjur sa suhim keksima te dva tanjurića s pripadajućim salvetama. Na sredini stola je bio i pravi razlog njegovog dolaska – mobitel. Crni Samsung Galaxy A5 ležao je mirno i nevino, a Marin ga je promatrao sa strepnjom, ispod oka, ne želeći mu pridati punu pozornost, ne još, bojao ga se.

– Može prvo rakijica? – pitala je gospođa Eva i točila mu u čašu i prije nego što je uspio odgovoriti. Natočila je i sebi, ali manje, tek da pokrije dno. Podigla je čašu i pogledala ga u oči, promrmljala „Uzdravlje!“ i popila naiskap. Glasno je uzdahnula.

– Onda, Marine, kako si ti?

– Dobro sam, hvala. Kako ste vi?

– Ne znam šta da ti kažem. Malo sam dobro, uglavnom kad ne razmišljam o tome, kad nešto radim pa se koncentriram na to. Onda sam opet loše i očaj me hvata…

– Morate pronaći nešto da vam odvuče misli na drugu stranu, bilo što. Ja to stalno radim.

– Prošla sam ja sve to već, Marine moj. I s mužem, i s roditeljima, sve znam. Ali ovo je drukčije, sin, jedini… – kaže ona i oči joj se zamagle, suze krenu navirati pa čvrsto zatvori kapke i pritisne ih palcem i kažiprstom desne ruke. Malko se pribere pa si utoči novu rakiju, opet ustvari samo tekućinom prekrije dno čaše.

– Slušaj, molim te, ako u tom mobitelu pronađeš nešto što bi mi pomoglo da shvatim, javi mi, reci mi. Barem da shvatim. Znam da nikad ne možeš shvatiti zašto se netko ubio, ali da barem probam, da bolje vidim… – kaže ona i počne plakati, ovaj put zapravo.

Marin ne zna što učiniti, ukočio se, sve što pomisli da bi mogao ili trebao napraviti čini mu se strašno glupo. Onda ipak uzima salvetu koja stoji pored njegovog tanjurića i utiskuje je u ruku gospođe Eve. Ona ga pogleda, kroz suze, zahvalno.

– Evo, tu je, uzmi ga. I javi, molim te, ako išta saznaš – govori ona kroz suze koje sada kapaju kao da nisu njezine, kao da su prirodno stanje ta dva umorna, sivo-žuta oka. Govori to i pruža mu mobitel, crni Samsung Galaxy A5, a Marin ga uzima u ruku kao da je užaren ili kužan, kao da mu od njega prijeti neko veliko zlo.

– Hoću, javit ću vam, ne brinite se.

 

2.

Mopsovi su najsmješniji, to je jednostavno tako, od stotina, tisuća i milijuna različitih pasmina upravo su mopsovi najsmješniji. Kako hodaju, uvijek na rubu teturanja i s neprestanom bojazni da će se prevrnuti; kako se glasaju, poput sramežljivih i vrlo mladih praščića, kako gledaju tim svojim okruglim, tužnim očima – sve na njima i u vezi njih je smiješno, baš sve, ali nema u tom smijehu ruganja, to je čista dirljivost. Tako razmišlja Lena dok po Trešnjevci šeće svoju kujicu Bej nazvanu u čast Beyoncé, uvijek joj se slične misli vrte glavom dok je promatra kako posrće uz sive fasade duž Tratinske i jedva čeka da se dokopa one mrvice zelenila u Parku Stara Trešnjevka. Bej joj uvijek budi slične asocijacije, a ona je sretna zbog toga, to samo znači da u tom trenutku nije opterećena nečim većim i važnijim, nečim što smeta i bode, već da može uživati u društvu svoje malene kraljice.

Sjeda na klupu i pali cigaretu, a mobitel joj zazvoni točno u trenutku kada ispuhuje prvi dim, onaj najslađi. Idila je nepovratno uništena, odavno je od telefona prestala očekivati dobre vijesti.

– Halo?

– Ej, Lena, ja sam.

– Zdravo, Marine.

– Šta radiš, je l’ te prekidam u nečem važnom?

– S Bej sam vani, ništa važno. Ne smetaš.

– Slušaj, bio sam kod Janove stare danas. Dala mi je mobitel.

– Jebote! Kako je ona?

– Dobro… ne znam. Loše. Ne znam šta da ti kažem. Mislim da će biti dobro, čvrsta je. Još je rano, u tome je stvar.

– Da, istina.

– Pogledao sam mobitel. U šoku sam. Moraš što prije doći do mene, moramo to zajedno proći.

– Šta si našao? Daj pričaj!

– Ma nemrem prek’ telefona. Ima svašta. Imam osjećaj da će sve kockice sada sjesti na svoje mjesto.

– Daj ne seri! Koja je sad to spika „nemrem prek’ telefona“, reci jebote!

– Ma ne, ozbiljno, moraš vidjeti. Ne može se to prepričati. Ima video, zapravo niz videa. To je jedna priča, jedan dio. I ima nešto kao dnevnik. To je druga stvar. Ne mogu ti to prepričati, zbilja.

– Uh, čovječe.

– Kad možeš doći?

– Danas, večeras. Iza sedam recimo.

– Okej, super. Hoćeš ti nazvati Veru?

– Šta će nam ona?

– A mislim, red je da dođe i ona, i ona je na snimkama.

– Pa šta onda?

– Ne znam, nekako mislim da bi to bilo u redu, da treba biti s nama. Zbog njega, jebiga.

– Okej, nazvat ću je.

– Dobro, super, vidimo se.

– Vidimo se.

Lena je shvatila da joj je cigareta dogorjela skoro do prstiju, a da nije uspjela potegnuti niti jedan dim osim onog prvog koji je bio nužan da je uopće zapali. Bacila je opušak pod noge pa zapalila novu. Tresla se i bilo joj je mučno. Skače s klupe i povlači povodac mrvicu pregrubo pa se odmah ispriča Bej, naglas. Žuri doma jer mora nešto popiti prije nego nazove Veru.

 

3.

Nekad su bili nerazdvojni, mislili su da su nerazdvojni, ali to je bilo davno i tog vremena se, svakome od njih, bilo sve teže sjetiti. Ono što su nekada bile čvrste spone sada su postali tek konci, tanke niti sazdane od prošlosti i sjećanja na neku davnu privrženost, dug prošlim vremenima.

Jan i Marin su se poznavali oduvijek. Živjeli su u istoj zgradi u Sopotu, ulaz do ulaza. Išli su u isti razred u osnovnoj školi i kasnije u gimnaziji. Bili su više braća ili rođaci nego najbolji prijatelji, znali su sve jedan o drugome, dijelili i najveće tajne, najintimnije misli i dvojbe. Mrvicu su se razdvojili na fakultetu, Jan je upisao matematiku, a Marin povijest i sociologiju, ušli su u nove krugove, nova društva, njihove su osobne svemire napučile svježe preokupacije. Još se Jan u to vrijeme s mamom preselio u Veliku Goricu pa su i fizički bili udaljeni, vjerojatnost da se slučajno sretnu bila je minimalna, izgubili su vrlo važan aspekt druženja: prije toga su znali banuti jedan kod drugoga, bez najave, onako kako se ulazi u vlastiti stan. Više se nisu viđali svaki dan, ali su se viđali svaki vikend. Zajedno bi izašli petkom ili subotom, a čak i ako bi to, iz nekog razloga, propustili učiniti, zajednička kava nedjeljom bila je neizbježna – nju se otkazivalo samo zbog teške bolesti!

Lenu je u društvo doveo Jan. Upoznao ju je na fakultetu, imala je briljantan um, ali je bila neprilagođena. S kolegama se družila samo ako im je trebalo pomoći oko fakultetskih zadataka ili, rjeđe, ako je takav tip pomoći trebao njoj. Nije ispijala beskrajne kave u Tangenti, nije odlazila na tulume, uvijek je bila blizu, kružila je kao satelit oko generacije, ali se nikada u nju nije uklopila. Sjedila bi najčešće po strani, sama, ni s kim se nije intimizirala. Jedino ju je Jan privukao svojom neobičnom mirnoćom i vedrinom u koju je gotovo uvijek bila umiješana kapljica zabrinutosti pa čak i straha. Tek je kasnije shvatila da njegov karakter umnogome određuje pušenje golemih količina trave.

Oni su se zbližili brzo, ali to je prijateljstvo, ma koliko intenzivno, bilo dosta površno. Tako im je oboma odgovaralo, nisu imali potrebu za pravom prisnošću, samo im je trebao netko sličan njima za koga će se uhvatiti i tko će im pomoći da drže glavu iznad uzburkane vode ambicioznih kolega. Zato su Lena i Marin kliknuli na prvu. Jan ju je poveo na Morrisseyev koncert na Šalati, a njegov se najbolji prijatelj zaljubio na prvi pogled. I on se njoj svidio, to je odmah bilo jasno. Njih troje su prije koncerta na Ribnjaku pili vino, a Marin je sa svakim novim gutljajem osjećao novi mali val euforije – što zbog koncerta, što zbog Lene, što zbog druženja, što zbog činjenice da je mlad i živ i da se sve, najednom, čini mogućim. Prije nego je Moz izašao na scenu, Leni je šapnuo: „Ako ne odsvira ʼThere is a Light That Never Goes Outʼ, ti i ja ćemo biti nešto veliko.“ Ona nije znala što reći na to pa ga je samo začuđeno pogledala, ali Marin je bio u pravu. Iako je nekoliko puta navukao publiku da misli da će odsvirati jedan od svojih najvećih hitova, Morrissey to ipak nije učinio, a Lena i Marin su se uskoro zaljubili i postali jedan od onih parova kojima se ljudi ili dive ili im zavide.

Tome je prethodio dugačak razgovor Jana i Marina u kojem je Jan uvjeravao svog najboljeg prijatelja da s Lenom nema nikakve romantične primisli i da su oni zaista samo prijatelji te da nema apsolutno ništa protiv da njih dvoje započnu vezu.

Bili su tada u ranim dvadesetima, Marinu i Leni je to bila ustvari prva ozbiljnija veza, ona u kojoj se ozbiljnije i redovitije počinju odvijati odrasle stvari, ona u kojoj seks nije nešto što se planira tjednima jer tada roditelja neće biti kod kuće, već nešto što se zbiva redovito i bez prevelike pompe. Ona veza u kojoj se upoznaju roditelji i ponekad se prespava kod partnera, ona u kojoj su zajednička ljetovanja obavezna.

Njih su uglavnom provodili u kampu u Tribunju, kupali se, ševili i opijali, jeli tek toliko da se mogu dalje nesmetano kupati, opijati i ševiti. Jednu je pijanu večer Marin priznao Leni da mu je seks u troje jedina neispunjena seksualna fantazija. S dvije žene, jasno, ali ne bi imao ništa protiv toga ni da proba s njom i još jednim muškarcem, ali za prvi put bi ipak trebale biti ona i još jedna žena. Ona je rekla da ni ona ne bi imala ništa protiv, ako bi pronašli pravu osobu.

Pronašli su je vrlo brzo. Tri dana kasnije u Tribunj ih je došla posjetiti Lenina srednjoškolska prijateljica Vera koja je imala vikendicu u Vodicama. Napili su se svi troje, a onda je Vera zaključila da je previše pijana da se po mraku vraća biciklom pa ih je pitala ima li u njihovom šatoru mjesta za nju ili da prespava na plaži. Primili su je u šator, a ono što se tu večer unutra dogodilo svi su kasnije željeli zaboraviti. Fijasko do fijaska, ni blizu onome kako to inače izgleda u pornićima: Marin je prebrzo svršio, Vera je Lenu prejako ugrizla za bradavicu, a kasnije je još i povraćala. Srećom, ispred šatora.

Nastavili su se družiti i po povratku u Zagreb, najviše iz neke mutne želje da se na neki način ispričaju jedni drugima, da odglume da im nije neugodno. Najčešće su, svi troje, odlazili kod Jana u Veliku Goricu budući da je njegova mama znala raditi maratonske smjene pa je često bio sam kod kuće. Ondje su pušili travu i gledali filmove, naručivali pizze. Njih dvojica su na računalu znali igrati Worms Armageddon ili Tony Hawk’s Pro Skater, a njih dvije bi, napušene, sjedile na balkonu, pile kavu i ćaskale ili igrale šah za koji je Lena uspjela zainteresirati Veru.

Ljubav Jana i Vere dogodila se prirodno, organski, kao nešto za što se oduvijek znalo da će se zbiti. Nitko time nije bio začuđen, a njih četvero su još dodatno ojačali spone koje su ih vezale. Jedino što je kvarilo idiličnu sliku bio je onaj seks u troje od kojega su, u trenutku kada su Vera i Jan postali par, već bile prošle dvije godine. Njih troje su se dogovorili da mu o tome ništa ne govore, iako nisu bili sretni što moraju imati tajnu pred njim, zaključili su da te ono što ne znaš ne može povrijediti.

Prijateljstvo u četvero trajalo je sedam godina, a onda su Lena i Marin prekinuli. Veza im se jednostavno iscrpila, počeli su se previše svađati. Došli su do one točke koju prije ili kasnije dosegnu sve duge veze koje započnu u dvadesetima, do onog pitanja – je li to stvarno to? Kada su shvatili da ne žele jedno s drugim provesti ostatak života, razišli su se. Još su nešto pokušavali, vuklo se to, ali na koncu su prekinuli bez ozbiljnijih repova, uspjeli su u onome što im se činilo nemogućim, uspjeli su izgraditi samostalne živote bez utjecaja onog drugog.

Njihov prekid je, naravno, utjecao i na čitavu grupu. Jan je ostao dobar i s Lenom i s Marinom, ali se više nije mogao družiti s oboje istovremeno. Vera se počela mijenjati. Iako je i dalje bila u vezi s Janom, više joj nije bio šarmantan njegov nedostatak novca i ambicija i njegovo svakodnevno, cjelodnevno pušenje trave. Dolazila je iz bogate obitelji mesara i sve češće je govorila da ovo nije život za nju, počela se družiti i s nekim drugim ljudima, odlaziti na mjesta za zlatnu mladež. S Lenom se i dalje ponekad viđala, Marin joj nije nedostajao.

Sve je puklo kada je u jednoj svađi rekla Janu što se dogodilo davnog ljeta u Tribunju. To je bio samo povod da njih dvoje prekinu, a razloga se tijekom godina ionako ispod površine nataložilo i previše. Janu se srušio čitav svijet, ne zato što bi to smatrao nemoralnim ili nastranim, već zato što je shvatio da ne može vjerovati niti onima koje je smatrao najbližima. Urlao je na Marina i na Lenu preko telefona, nije shvaćao zašto su mu to tajili – pa bio je odrasla osoba, sve bi mogao podnijeti, sve osim laži!

Neko vrijeme nije razgovarao ni s kim, zatvorio se u svoju sobu i duvao, duvao, duvao. Završio je fakultet, ali posao nije tražio, želio se sakriti od svijeta, a ne sudjelovati u njemu. S vremenom mu se bijes počeo topiti pa je odgovorio na jedan Marinov SMS, pristao je da se nađu.

Prva kava je bila čudna, nervozna, napeta i nategnuta, ali sa svakom sljedećom bilo je sve bolje, ispalo je da se prijateljstvo može obnoviti. Marin više nije pušio travu, rekao je Janu da je to jednostavno prerastao i da je za njega to bilo nešto što je vezao uz njih četvero, ali su svejedno i dalje odlazili u Janov stan. Jan bi zapalio, Marin bi pio pivo, slušali su glazbu i razgovarali, prisjećali se vremena kada su bili mladi i neopterećeni. Često su im na playlisti bili The Mountain Goats, a posebno su voljeli stihove – „People say friends don’t destroy one another / What do they know about friends?“ Na njega bi se uvijek nasmijali, cinično i iskusno, tužno.

Jan se uspio pomiriti i s Lenom iako im životi više nisu imali previše dodirnih točaka. Ona je radila kao profesorica matematike u osnovnoj školi blizu Ciboninog tornja, išla je na jogu, imala je novog dečka, željela se udati i imati djecu. On je i dalje pušio travu u svojoj sobi.

Jedino se s Verom nije želio niti pokušavao pomiriti. Nju su rijetko viđali, Marin ju je znao sresti, slučajno, u Tkalčićevoj, uvijek bi mu se srdačno javila mada je bila s nekim društvom koje je njemu bilo zazorno, nabildani momci koji imaju mnogo novca i žele da se na njima to vidi i djevojke koje takvi momci privlače. Lena je s njom popila dvije kave u dvije godine, jednom slučajno, kada su se srele na zubnom rendgenu, a drugi put su se tjednima dogovarale da bi se konačno uspjele dogovoriti i popiti kavu s koje su obje što prije željele pobjeći.

Marin i Lena su nju krivili za Janovo samoubojstvo.

 

4.

Nije bio nikakav problem ući u Janov mobitel. Marin je znao njegov uzorak za otključavanje, a znao je i da mu se nije dalo mučiti s PIN-om i da ga je promijenio u 0000. Osjećao se čudno, voajerski, čak i malo maroderski dok mu je kopao po fotografijama, videima, bilješkama i mejlovima, ali znao je da se to mora učiniti, znao je da bi Jan tako htio, da je ispravno iako se možda na prvu čini pogrešno.

Lena je došla prva. Otvorili su bocu vina, čekali su da dođe Vera.

– Dobro, hoćeš mi pokazati taj video, to što si spomenuo? – pitala je Lena paleći cigaretu. Bila je gotovo prestala pušiti, došla je na tri cigarete dnevno, ali nakon Janovog samoubojstva u njoj kao da se otvorila neka rupa koja može biti ispunjena samo dimom i koja zahtijeva da ju se puni opet i opet, još i još.

– Pričekat ćemo nju, da ne ponavljam.

– Jebi se! Sad još nju moramo čekati. Reci mi barem o čemu je riječ.

– A šta ću ti sad govoriti pa da se onda moram ponavljati, ne da mi se to. Strpi se, doći će svaki čas.

– Fakat si tambura, nemaš pojma kako mi je drago da smo prekinuli – rekla je Lena, a kroz ljutnju se probio tračak neke stare naklonosti, voljela je tu Marinovu tvrdoglavost.

– Kad smo već kod toga, kako je Ante, kako vam je skupa?

– Malo mi je bizarno o tome razgovarati s tobom, ali ajde. Dobro nam je, lijepo nam je.

– Drago mi je. Zbilja.

– A ti?

– Šta ja?

– Je l’ imaš neku?

Zazvonilo je na vratima prije nego je Marin išta uspio odgovoriti, a i nije znao što bi odgovorio. Nakon prekida s Lenom nije imao sreće u ljubavi, povremeno bi kakva djevojka ušla u njegov život, ali bi vrlo brzo iz njega i nestala, a njemu se činilo kao da se to sve događa bez njegovog utjecaja; u posljednje vrijeme mu se činilo kao da se sve što se zbiva događa bez njegovog utjecaja, kao da je samo promatrač u vlastitom životu.

S Verom je u stan ušao oblak parfema koji je odmah pojeo cigaretni dim koji je dotad dominirao prostorom. Fini, prozračni, ljetni miris. Bila je odjevena u usku crnu haljinu, a na nogama je imala crvene balerinke koje su izgledale skuplje od svega što je Marin imao u stanu. Vjerojatno su i bile.

– Uđi, Vera, sjedni. Što ćeš popiti?

– Joj, ne znam. Ništa. Čašu vode.

– Nećeš čašu vina? Dobro je, Iločki traminac. Gemišt možda?

– Ajde gemišt. Tanki.

Marin je otišao u kuhinju pripremiti joj piće, a ona je sjela pored Lene na kauč. Krenula ju je zagrliti, ali Lena se izmakla kao da se ne izmiče, kao da je baš u tom času cijelim tijelom odlučila posegnuti za kutijom cigareta na stolu. Vera nije željela ništa reći, nije se ljutila. Znala je da njih dvoje misle da je ona kriva, a i sama se borila s raspojasanom grižnjom savjesti iako joj je razum govorio da Janovo samoubojstvo s njom nema veze. Bili su prekinuli prije dvije godine, otad se nisu vidjeli, ali nekoliko puta jesu razgovarali telefonom i Jan joj je jasno bio rekao da zaboraviti nikada neće, ali da će pokušati oprostiti. I inače je bio sklon patetičnim izjavama.

Kada je Veri donio piće, Marin je potegnuo dobar gutljaj vina iz svoje čaše i sjeo za računalo okrenuvši djevojkama leđa. Malo je klikao, a onda se okrenuo prema njima.

– Sjećate se da nas je Jan stalno snimao. Kad smo išli van, kad smo kod njega duvali, kad god smo bili skupa. Stalno je imao te faze snimanja mobitelom, taman bi mislio da ga je pustilo, a onda bi opet počeo…

– Užasno me to nerviralo – ubacila se Vera.

– Znam, vjerujem. Tebe, logično, ima najviše – rekao je Marin, a Vera je pocrvenjela jer se u jednom času nije mogla sjetiti postoje li kod Jana i neke eksplicitne snimke, jesu li se snimali za vrijeme seksa.

– Što sad s tim snimkama? Glupi klipići kao i milijuni drugih – negodovala je Lena.

– Ne baš – odgovorio je Marin. – Naime, Jan je očito bez našeg znanja ili barem bez moga znanja svladao i neki program za montažu videa. Uzeo je hrpu tih filmića koje je snimio tijekom vremena i napravio ovo.

Stisnuo je play, a sobu je ispunio zvuk akustične gitare kojoj se uskoro pridružio glas Eddieja Veddera. U prvom kadru je nasmijano Marinovo lice, a nakon toga su se vidjele Lena i Vera kako se smiju iznad šahovske ploče i odmahuju rukama, pokazuju mu da ne snima. Tekst pjesme se pojavljivao u dnu ekrana, onako kako je tekao.

 

Yes I understand
That every life must end
As we sit alone
I know someday we must go.

 

Bila je to „Just Breathe“, jedna od najdražih Janovih pjesama. On je i inače obožavao Pearl Jam, ali često je baš tu odu prijateljstvu i ljubavi apostrofirao kao najdražu i često je puštao ostatku ekipe. Da je samo napravio kolaž njihovih sretnih trenutaka, podložio ga pjesmom i ispisao njezin tekst kao titl, već samo to bi za njih troje bilo beskrajno dirljivo, ali Jan je pokazao i nevjerojatan snimateljsko-montažerski talent pa je na brojnim mjestima u pjesmi izgledalo kao da oni izgovaraju riječi, sinkronizirao ih je, iako su mu zapravo govorili „Nemoj snimati!“, „Daj, dosta!“ ili slično, izgledalo je kao da, izmjenjujući se, pjevaju uglas s Eddiejem Vedderom.

Već na drugoj strofi su plakali, svi troje, iako je Marin već bio odradio svoju porciju plakanja kada je sam bio gledao spot.

 

Yeah I’m a lucky man
To count on both hands
The ones I love
Some folks just have one
Yeah others they got none.

 

Bilo je potpuno jasno, spot je bio posveta njima, vremenu koje su proveli zajedno, vremenu koje se nikada neće vratiti. Na kraju se ekran samo zacrnio, na njemu se pojavio simbol srca izvučen bijelom linijom, a ispod toga je pisalo „Voli vas Jan“ i datum tri dana prije nego što je skočio s devetog kata na pločnik ispred zgrade.

– Pička patetična – rekla je kroz suze Vera.

Marin je obrisao suze i pitao ih žele li pogledati još jednom. Obje su odmahnule glavama, ali rekao je da će im poslati video na mejl, da imaju. Popio je svoju čašu vina do kraja pa si je odmah natočio novu.

– To je tek jedan dio – rekao je. – U mobitelu je bilo još i ovo.

 

5.

Znam da pretjerujem, da sam neumjeren i da sam ovisnik. Sve mi je to jasno, do kraja jasno. Ne znam zašto toliko volim travu. Ne znam zašto je još uvijek toliko volim. Nekad je ona predstavljala druženje. S Marinom, s Lenom, kasnije i s Verom. Trenutak u kojem bi džoint prešao iz jedne ruke u drugu, taj kratki, gotovo nepostojeći dodir prstima, to je za mene bio ultimativni izraz ljubavi. Nisam siguran da su ga oni primjećivali, ja uvijek jesam. Baš uvijek. I nevjerojatno je bilo zanimljivo promatrati kako je taj trenutak predavanja drukčiji ovisno o tome s kime pušiš. Klinci u kvartu su predavali i primali lukavo, brzo i spretno, upravo onako kakvi su i sami bili. Kod Marina je uvijek bilo neke nevoljkosti, ruka kao da bi krenula pa stala, pa onda opet krenula… Lena je bila distancirana, uvijek drugdje, uvijek daleko. Njezin prst je odlazio i prije nego što bih ga dotaknuo, ali ne zato što se boji nego zato što drukčije ne zna. Vera je bila strastvena, kao i u svemu drugome. Nju sam znao pomaziti dok bih joj predavao džoint, tako nježno i prozračno da joj se moralo činiti slučajnim, to su bile moje male osobne predigre. Da, ti trenuci predavanja džointa su mi bili jedan od najvažnijih aspekata pušenja, zbog toga je vrijedilo. Ne samo zbog toga, ali i zbog toga.

Zašto sam onda toliko pušio sam? Ne znam. Stvarno ne znam. Da znam, da mogu shvatiti, vjerojatno bih prestao. Vjerojatno mi je trava bila štaka za suočavanje sa svijetom, pomoć da preživim, da zamaglim misli. Marin je prestao sam od sebe. I Lena isto. Bez drame i bez plana, još pri kraju fakulteta. Ja sam nastavio, neumjereno i žešće nego ikada. Shvatio sam da nije dobro kada je trava prestala biti sredstvo i postala cilj. Nisam glup, prepoznao sam taj trenutak, nisam naivac. Tada sam izgubio kontrolu.

Tata mi je umro od raka pluća. Ja sam bio još dijete, ali sjećam se kako je mama plakala i tek sam kasnije shvatio što je morala prolaziti. Ironično je da netko kome je otac umro od takvog raka svoja vlastita pluća svaki dan opterećuje i buši novim i novim rupama. Nisam naivan, znam da trava ne čisti pluća kako su to tvrdili neki u osnovnoj školi. Odlučio sam vratiti kontrolu, a to mogu učiniti na samo jedan način. Popušit ću još točno tisuću džointa u životu. Točno tisuću. I nakon toga kraj. Zapisat ću svaki. Nositi sa sobom blok i olovku ako se dogodi da zapalim kada nisam u stanu. Sve ću bilježiti, baš sve. Što nakon toga, to ne znam, ali znam da pušiti sigurno više neću, ne mogu to učiniti mami, ne želim da izgubi sina na isti način na koji je izgubila muža.

 

Džoint broj 1

Ovaj sam popušio sam. U sobi. Dobra trava. Ne znam što bih još pisao o njemu.

Džoint broj 17, 18, 19, 20, 21

Tulum kod Engleza. Možda sam mogao i bez posljednja dva.

Džoint broj 247

Doma. Vani pada kiša. Slušam Portastatic. Odličan bend.

Džoint broj 400

Nagovorio sam Marina da zapalimo. Nije pušio par godina. Slušali smo The Mountain Goats. Bilo nam je lijepo gotovo kao nekad.

Džoint broj 573

Prošlo je točno godinu dana otkako sam počeo brojati džointe. Znači da pušim 1,56 džointa dnevno. To ustvari uopće nije loše, bojao sam se da bi moglo biti više. To, isto tako, znači da ima dana kada uopće ne zapalim. Dobro je.

Džoint broj 812

Približavam se tisući. I dalje mi se silno puši. Strah me što će biti kada popušim posljednji. Još nisam odlučio.

Džoint broj 900

Ovo je ustvari mučenje. Užitak je, ali je i dalje mučenje.

Džoint broj 936, 937

S Dudom i Mukijem u kvartu. Od njih sam kupio, s njima sam zapalio. Shvatio sam da tratim posljednje džointe na pušenje s ljudima s kojima mi se uopće ne da pušiti. Kvartovski huligani, zapravo.

Džoint broj 982

Opet doma, sam. Prvo pljuga, onda pornić. Klasika. To će mi nedostajati.

Džoint broj 990

Ovo je zastrašujuće, zaista zastrašujuće.

Džoint broj 996

Mislim da sam odlučio. Bojim se to i napisati, ali neću se bojati učiniti. Tako je bolje. Žao mi je mame, ali preživjet će. Već se neko vrijeme osjećam kao da sam joj uteg, kao da bi mogla imati još nešto od života da mene nema. Ionako nema koristi od mene, samo u sobi pušim i igram igrice. Kao da imam osamnaest, a ne trideset i osam. Loša trava. Šteta je završiti s lošom travom.

Džoint broj 997

Sam, doma, naravno. Sve je isplanirano, sve je spremno. Ovo trave što je ostalo ću složiti u tri velika džointa. Sve sam pregledao, ne želim da iza mene ostane išta, ikakav trag. Mislio sam da ću biti uzbuđen, ali ravnodušan sam.

Džoint broj 998

Ovo je samo odbrojavanje, pretvorilo se u odbrojavanje. Ništa više, ni manje. Nema užitka, nema emocija. Napušenost donese predah, taj predah prekratko traje.

Džoint broj 999

Čak osjećam olakšanje. Ne mogu vjerovati, ali tako je. I malo paranoje, ali na nju sam navikao, ona mi je poput kućnog ljubimca.

Džoint broj 1000

Sjajno sam planirao! Posljednji vrhić, posljednja rizla. Gotovo je. To je to. Vau.

 

6.

Opet je lijevalo, nemilosrdno. Gospođa Eva je gledala kroz prozor, ali pogled joj nije dosezao daleko, zadržavao bi se na kapima i tragovima koji su iza njih ostajali. Postojali su trenuci, zaista samo trenuci, kada bi tugu odmijenila praznina i ti trenuci su bili lijepi, oni su donosili kratkotrajno olakšanje.

Pokušavala je čitati knjigu Stanje u kojem jesam, netko joj je rekao da bi joj ona mogla pomoći, ali uopće joj nije pomagala. Stalno se dizala od kuhinjskog stola, za kojim je sjedila s knjigom, do prozora gdje je pokušavala gledati van, ali bi uvijek završila promatrajući kapljice. Onda bi se vratila knjizi s osjećajem da je nešto propustila, da je nešto zaboravila. Da joj nešto nedostaje.

Bila je nemirna i nervozna, osjećala se kao da nešto čeka. Ništa nije čekala. Više uopće ništa nije čekala.

Stresla se kada je zazvonio telefon. Zazvučao je grubo, nasilno. Srećom, više nema loših vijesti koje može čuti pa se javlja bez zadrške, očekujući telefonsku prodaju ili nešto slično.

– Halo?

– Gospođo Eva, Marin je.

– Zdravo, Marine. Kako si? – iskreno se razveselila kada ga je čula. Taj mali je bio drag, oduvijek ga je poznavala. Na neki je neobičan način izgledao kao da je silno ispravan, ma što to značilo. Kao da se trudi biti dobar i kao da mu to uspijeva.

– Dobro, hvala… ide nekako. Kako ste Vi?

– Trudim se. Pokušavam. Možda budem bolje. Možda jednom stvarno budem.

– Bit ćete, siguran sam.

– Znam zašto me zoveš. Pregledao si mobitel.

– Jesam. Jesam, gospođo Eva, pregledao sam sve.

– I? Jesi li što našao? Neko oproštajno pismo, neko objašnjenje?

– Ništa.

– Ništa? Stvarno?

– Baš ništa. Žao mi je.